N. Piskač: Tko i zašto ustašizira akademika Josipa Pečarića?
Beogradska zapovijed Zagrebu: Jasan otklon od ustaštva i „reakcije“
Da bismo razumjeli zašto je 2015. akademik Josip Pečarić u Zagrebu jugokomunistički etiketiran, na trenutak ćemo zaboraviti svijetlu budućnost koja nas tamo negdje
navodno čeka, a možda je već počela ako je vjerovati Milanoviću, Grčiću, Lalovcu, Opačićevoj, HTV-u... Beograd je dijeljenje lekcija i zadataka Zagrebu započeo prvoga dana jugoslavenskoga ujedinjenja 1918. Nakratko je popustio 1939. Lekcije i zadatci iz Beograda u Zagreb prestali su stizati u doba za dom spremne Nezavisne Države Hrvatske. Novi val srbijanskoga arbitriranja započeo je 8. svibnja 1945., kad su u Zagreb umarširale „armije“ popunjene dojučerašnjim četnicima.
Srbija, slabo antifašistički organizirana, dobila je čast „osloboditi“ Zagreb. Umjesto X. zagrebačkog korpusa u Zagreb su ujahali purgeri Kosta Nađ, Peko Dapčević i Koča Popović. Slavni „komandanti“ tijekom cijeloga Drugoga svjetskoga rata u Hrvatskoj nisu „oslobodili“ i zadržali nijedno malo veće naselje. I čini se kako do danas I. II. i III. Titova armija nisu odjahale iz Zagreba. Beograd je, jer su svi Hrvati već onda bili „ustaše“, tek 10. svibnja dopustio X. korpusu ulazak u Zagreb u kojemu je tijekom prethodna dva dana uspostavljen temeljni odnos snaga i „komandujući“ poredak u Hrvatskoj za razdoblje do 1990.
Bogdan Radica: S imaginarnom „reakcijom“ tjera se strah u kosti
O prvim danima „oslobođenja“ svjedoči Bogdan Radica: „Poput vihora, strah se pojavljivao vertikalno i horizontalno, izazivajući u čovjeku osjećaj fizičke ništetnosti, ali i intelektualne bijede. Ljudski se život snizio na tako nisku cijenu
da su svi pojmovi o njegovoj vrijednosti, koje je povijest razvijala stoljećima, još iz grčkih preko rimskih do kršćanskih vremena, postajali beznadni... Dok su razularene mase partizana, mladića intoksiciranih lažima i alkoholom, pjevale pjesme o 'slobodi', slobode nije bilo ni za koga – ni za potlačenu i zastravljenu većinu, kao ni za manjinu, koja se i sama bojala bezvlađa, nasilja i terora što ga je sama nametala većini. Svatko je u svakom trenutku mogao postati žrtvom arbitrarnog nasilja... Zakon je bio strojnica, i tko je imao više fišeka o pojasu, taj je bio i jači u odnosu prema nezaštićenu pojedincu“.
„Biti Srbin u to vrijeme značilo je biti vlast. Dok je Rade Pribićević, uglavnom, trošio sve svoje napore da dobije neki diplomatski položaj, i svagdje ogovarao Savu Kosanovića, dotle je Mile Počuča zazirao od svakog Hrvata. Bakarić je bio bespomoćan ispred vlasti bilo kojeg Srbina. Srbijanci su već odnosili u Beograd arhiv Pavelićeva ministarstva vanjskih poslova. Mjerodavan za taj posao bio je poznati velikosrbin i beogradski diplomat Marambo-Jovanović, koji je to izvršavao ne samo znalački, nego i s očevidnim zadovoljstvom beogradske čaršije...“.
„Premda je komunistička vlast povela narod na ustanak protiv 'okupatora', ta ista vlast nije bila omiljena ni od koga osim malog broja samih komunista. Načelno je bila proklamirana koalicija s bivšim banom Šubašićem (ministrom vanjskih poslova) na čelu. Tu su još i drugi eksponenti 'demokratske' struje: Grol, Šutej, Savica Kosanović. Srbi su
uz radikale i demokrate. Hvati bi Vladka Mačeka... Komunisti su uspjeli ubrzo preuzeti kontrolu i u najmanjem selu. Narod je svugdje prestrašen. Misao Moše Pijade: 'Zublja straha mora plamsati visoko na žrtveniku vlasti' – provedena je u svakom djeliću 'oslobođene' zemlje. Narod dnevno sluša priče o nekoj imaginarnoj 'reakciji'. 'Reakcija' postaje tema broj jedan komunističke promičbe. S 'reakcijom' se tjera ljudima strah u kosti. A svatko je tili čas mogao postati dio te izmišljene reakcije i time si zapečatiti svoju sudbinu za sva vremena“. (Bogdan Radica, Hrvatska 1945., str. 120 i 130).
Četnik „komanduje“ Zagrebu: Budite spremni za jasan otklon od ustaštva!
Evo nas iz 1945. opet u realnom vremenu 2015. Beogradski Kurir po ministru Aleksandru Vulinu, zaduženom za obračun s hrvatskom „reakcijom“, šalje današnjim „komandantima“ Zagreba, preobučenim četnicima i petoj koloni uputu o postupanju. Neki hrvatski mediji odigrali su za Oskara ulogu Boška Buhe. Poput pouzdanih kurira odmah su prenijeli Vulinovu „depešu“ i prionuli izvršenju zadatka takvim marom da su zaradili Udarničku značku. Ministar
četnicizirane Srbije zavrjeđuje, kao i svaki pravi neprijatelj, cjeloviti citat i pitanja i odgovora (bez prijevoda). Pitanje: „Uvek ste prvi kad se kritikuju političari u Hrvatskoj, pa tako i povodom peticije da se vrati ustaški pozdrav 'Za dom spremni' u vojsku“. Vulin: „Ništa što se dešava u Hrvatskoj ne dešava se slučajno, pa ni to što je prvi put ove godine u Kninu pevao Tompson. Onaj ko dođe na koncert Tompsona verovatno se zalaže za vrednosti koje taj čovek predstavlja. Najveći problem u Hrvatskoj jeste to što nisu napravili jasan otklon od ustaštva“. Podsjećam „ustaše“ su u srpskim vrelima i glavama svi koji ustaše kontra velikosrpske agresije bilo kad i bilo gdje.
Nije prvi put da se u Zagrebu beogradska zapovijed počne provoditi i prije negoli je u Beogradu puštena u javnost. Dvadesetak sati prije beogradske „obznane“ Vulinov zagrebački kurir, Večernji list, kojemu je, negdje sam pročitao, vlasnička struktura ista ili slična kao i beogradskom Kuriru, iskazao se „jasnim otklonom od ustaštva“. Optužnicom iDeustašizacijaJedini razborit način da se riješi stvar s pozdravom „Za dom spremni“, jest tuđmanovski. Deustašizirati sve što je beogradski desetljećima ustašizirano, a za taj posao treba imati i ljudske i političke hrabrosti. Tuđman je uspio deustašizirati hrvatski narod, hrvatsku državu, hrvatsko iseljeništvo, hrvatski jezik, hrvatsku kunu, grb i zastavu, hrvatsku vojsku i policiju... Više nije stigao. No, za hrvatske minimaliste i to je bilo previše, pa su nam posljednjih petnaest godina ponovo na grbaču postavljeni profesionalni ustašizatori.presudom naslovljenom „Ustašluk akademika Josipa Pečarića šokirao je javnost“http://www.vecernji.hr/
Novi val ustašizatora
Jedini razborit način da se riješi stvar s pozdravom „Za dom spremni“, jest tuđmanovski. Deustašizirati sve što je beogradski desetljećima ustašizirano, a za taj posao treba imati i ljudske i političke hrabrosti. Tuđman je uspio deustašizirati hrvatski narod, hrvatsku državu, hrvatsko iseljeništvo, hrvatski jezik, hrvatsku kunu, grb i
zastavu, hrvatsku vojsku i policiju... Više nije stigao. No, za hrvatske minimaliste i to je bilo previše, pa su nam posljednjih petnaest godina ponovo na grbaču postavljeni profesionalni ustašizatori.
Poslije Tuđmana preostale su sitnice koje nažalost nema tko deustašizirati. Lakše je protiv nepokorenih Hrvata – tog remetilačkog čimbenika idile „na ovim prostorima“, primijeniti stari jugokomunistički i velikosrpski recept: Permanentan proces „otklona od ustaštva“ s povremenim lijepljenjem etiketa „u ime naroda“ i istodobnim četniciziranjem društva taktikom Ilije Garašanina „korak po korak“.
Ponovo smo zarobljeni odnosima u kojima je pravovjernije i isplativije ustašizirati negoli deustašizirati. Iako nema ni s od stranke koja bi slijedila ustaški pokret u nas dežurni desetari Beograda šokiraju javnost „ustašlukom“. Nepostojećim, dakako. I sve se to provodi u državi u kojoj u Saboru nema više od jednoga ili dva desničara, pa nam je vjerojatno i zbog toga tako kako jest, tj. nikako.
Čini se da je demokratski prohodan prijedlog Crkve o tome da se o pozdravu „Za dom spremni“ napravi znanstveni skup na kojemu bi se argumentirano raspravilo i zaključilo jesu li ga ustaše posudile iz hrvatske baštine, ili nisu. A onda s tim saznanjima na referendum o deustašizaciji. Dekriminalizacija? I to, ako se za dom spremni u međuvremenu pravno kriminalizira. U ovom trenutku za dom spremni nije kriminaliziran. On je probeogradski ustašiziran. Dakle, ideološki kontaminiran.
Dva akademika: Ekmečić je odlikovan, Pečarić javno etiketiran
Kako sada stvari stoje politika se obračunom s najisturenijima Joe Šimunićem, Markom Perkovićem Thompsonom i akademikom Josipom Pečarićem, priklonila preporučenoj uputi pristigloj iz Beograda još 1945. na koju je Vulin samo
podsjetio, da se ne zaboravi. Poslije političke presude sasvim usklađene s logikom „otklona od ustašluka“ na red su došli „znani i neznani“ demonstrirajući političku korektnost i zagađujući medijski prostor. Neki i zbog „viših“, preventivnih razloga, da se ne bi, naime, itko dosjetio i drugih navodnih ustašizama nametnutih jugokomunističkom i velikosrpskom politikom, osobito u jeziku (gdje su postojali i službeni popisi zabranjenih riječi, osobito kajkavskih, nepoćudnih beogradskim unitaristima).
Ovih dana preminuo je tipičan predstavnik velikosrpske elite „čuveni istoričar“ akademik Milorad Ekmečić. Njegova uloga u pripremi i provedbi velikosrpske agresije u Hrvatskoj nikoga ne zanima, premda je „upisao opštu istoriju na Sveučilištu u Zagrebu“ i diplomirao 1952., ali zato se u javnom blaćenju akademika Pečarića navodi čak i to da je beogradski provokator, jer je studirao i diplomirao u Beogradu. Bit će da je onda Ekmečić zagrebački igrač?! I je! Ali, pete kolone.
U nas bi se lakše od znanstvenoga skupa o potrebi čišćenja od „veštačke“ ustašizacije organizirao „naučni simpozijum“ o „ustašluku akademika Pečarića“, međutim, to sad ne dolazi u obzir. Preminuo je srpski ekspert zaEtiketiranjePečarićeva je etiketa izravna posljedica dva neodgovorna priopćenja na jednu u demokratskom svijetu sasvim uobičajenu inicijativu. Ona je, istina, malo zaljuljala ovdašnju obnovljenu politnirvanu između otvorene obnove velikosrpske politike i hrvatske gromoglasne šutnje koja, sudeći po objektivnim pokazateljima života i rada prosječnoga domaćinstva, nije za dom spremna. No, to u demokraciji ne smije opravdati političku i medijsku proizvodnju pristanka na to da smo svi inicijativom „šokirani“ zbog Pečarićeva „ustašluka“. Ja, naime, ne samo kao potpisnik inicijative, nisam. Ali šokiran sam činjenicom da Zagreb i danas pleše kako Beograd sviraustašizaciju koju je predavao na faksu u Sarajevu „sve do izbijanja građanskog rata 1992.“. Tako piše Večernjakov bratić Kurir i navodi „Dela koja su proslavila akademika Ekmečića“. Među njima su „Istorijske i strateške osnove Republike Srpske“ (Banja Luka, 2007.), te naslovi tipa - stvaranje Jugoslavije, ustanak u Bosni, ratni ciljevi Srbije i tome slično.
Pečarićev publicističko-domoljubni opus dijametralno je suprotan ciljevima „čuvenog istoričara“. I dok srpska strana Ekmečića odlikuje Ordenom časti sa zlatnim zracima (2010.), u nas se po javnom prostoru razapinje akademik Pečarić zbog jedne legalne, legitimne i građanske inicijative. U tom različitom odnosu Srba i Hrvata ne samo prema svojim akademicima, razvidan je po nas tragičan kontinuitet jugoslavenske politike od 1918., a osobito od 1945. i doba „imaginarne reakcije“.
Vladimir Nazor: Oda Poglavniku i Titov naprijed
Osnovni je problem s današnjom Hrvatskom što se ona odredila prema Jugoslaviji raskinuvši sve državnopravne sveze s Beogradom, kao što je to učinila i NDH. Druga je stvar što Hrvatska danas pravedno ne pristupa svim totalitarizmima. Titov trg može,
Pavelićev ne može. Nazor može u čitanku, Budak ne. Spomenik četničkom pokolju u Srbu može, Francetiću ne može. I tako dalje, po svim sektorima.
Primjerice, svi se književni kritičari slažu kako oda Poglavnik (Hrvatski narod, 1944.) autora Vladimira Nazora ima literarnu vrijednost. Nema je u čitankama, zato, podsjetnika radi, evo samo prve od pet kitica:
Nad starim dvorom usred glavnog grada
ko plamen vječnog svietla stieg vihori;
u dvoru, blied od neprekidnog rada:
Poglavnik bdije, jer narod se bori.
(...)
ko plamen vječnog svietla stieg vihori;
u dvoru, blied od neprekidnog rada:
Poglavnik bdije, jer narod se bori.
(...)
Zbog te pjesme Nazor nije etiketiran „reakcijom“ ili „ustašom“. Ni u NDH, niti u SRH. Istine radi treba reći da je Nazor nešto kasnije napisao i literarno slabiji Titov naprijed. No, u svakom slučaju nedvojbeno je kako je predsjednik ZAVNOH-a bio najprije „za dom spreman“ dok je bio lojalan građanin NDH, a onda iz straha ili nečega drugoga, u šumi se obratio na „smrt fašizmu, sloboda narodu“. Ostaje, međutim, činjenica da se sedamdesetak godina kasnije u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj zbog građanske inicijative može postati „ustašom“.
Naravoučenje: Ako se poklonite Jugoslaviji i Titu, bez obzira jeste li prethodno pisali ode Paveliću, ili pjevali ustaške pjesme u „neprijateljskoj emigraciji“ i od nje u džep spremali čekove, postat ćete šef Sabora, diplomat, ministar, predsjednik, doživotni profesionalni arbitar, ma, što god hoćete, sve ćemo vam dati. Ali, ako se ne poklonite Titu i jugoslavenskim ciljevima, Beogradu i srpskim mitovima, i pritom dosljedno insistirate na hrvatskom identitetu, osobito starijem od godine 1918. „stići će vas naša pravedna ruka osvetnica“.
S etiketiranjem Pečarića otklon od ustaštva ne prestaje...
Jedna takva osvetnica (zbog kakvih se u komunizmu robijalo) objavljena je u Večernjem listu 29. kolovoza 2015. (nije jedina) i još jednom dokazala kako Hrvatsku unatoč ulasku u EU u željeznom zagrljaju i dalje čvrsto drže duhovi Koče Popovića, Koste Nađa i Peke Dapčevića „sa saradnicima“ i potomstvom. Suvremeni bakarići i u demokratskim okolnostima i dalje su „bespomoćni“ (B. Radica) bez obzira na stranačke boje, kao što su i 1945. bili Maček, Šubašić i ostali „demokratski“ uresi za jednokratnu uporabu.
Pečarićeva je etiketa izravna posljedica dva neodgovorna priopćenja na jednu u demokratskom svijetu sasvim
uobičajenu inicijativu. Ona je, istina, malo zaljuljala ovdašnju obnovljenu politnirvanu između otvorene obnove velikosrpske politike i hrvatske gromoglasne šutnje koja, sudeći po objektivnim pokazateljima života i rada prosječnoga domaćinstva, nije za dom spremna. No, to u demokraciji ne smije opravdati političku i medijsku proizvodnju pristanka na to da smo svi inicijativom „šokirani“ zbog Pečarićeva „ustašluka“. Ja, naime, ne samo kao potpisnik inicijative, nisam. Ali šokiran sam činjenicom da Zagreb i danas pleše kako Beograd svira.
Postavlja se logično pitanje hoće li se beogradski naputak o otklonu od ustaštva nastaviti. Ne će dok Beograd ne kaže – drugovi, dosta.Tko je onda sljedeći „ustaša“ na popisu mrske reakcije za odstrel? Dan poslije Vulinova dopuštenja za lov i žigosanje stigao je odgovor: „Počasni predsjednik Primorsko-goranskoga saveza (PGS) Nikola Ivaniš izjavio je u ponedjeljak kako bi hrvatska Vlada od pape Franje trebala zatražiti da biskupe koji potiču da se pozdrav 'Za dom – spremni!' uvede kao službeni pozdrav u Oružanim snagama Republike Hrvatske ukloni iz crkvenog i javnog života“. Ivaniš je zaboravio na kraju pozdraviti sa „smrt fašizmu, sloboda narodu“, no Beograd će i bez tog propusta izjavu ocijeniti „istorijskom“, a Zagreb će ga nastaviti financirati.
Nenad Piskač
PS: Brojidbeni podsjetnik (4)
13. srpnja 2015. – prošlo je 54 dana od terorističkog napada na Hrvatski tjednik.
12. lipnja 2015. – prošlo je 85 dana od međunarodnog ukazanja kukastoga križa na Poljudu.
Ran Ko nije pronašao počinitelje, nije podnio ostavku i nije smijenjen. Postavlja se pitanje štiti li on i njegova vlada teroriste i zagovornike kukastoga križa, ili ih samo neuspješno progoni? Vulin o ta dva slučaja nije uputio Zagrebu nikakvu uputu o postupanju, što će reći da je u tom pogledu stanje zadovoljavajuće.
KREAGIRANJE PORTALA GLAS BROTNJA:
AKADEMICI, BISKUPI, ODVJETNICI –Njegujmo lijepi starohrvatski pozdrav “Za dom spremni” – Mi smo potpisali, a vi?
http://glasbrotnja.net/
1) Stjepandić:
http://croative.net/?p=360882) Zvonko Bušić:
http://www.dnevno.hr/vijesti/
3)Dujmović:
http://direktno.hr/en/2014/
Nema komentara:
Objavi komentar