Posljednji potez na međureligijskom zbližavanju dolazi iz nevladine organizacije Međureligijskog vijeća RH u vidu nacrta Zakona o slobodi religije i pravnom položaju vjerskih zajednica i crkava u RH kao i materijalnom pomaganju iz državnog proračuna RH, kojim bi se osigurala prava na slobodu savjesti i religije u skladu s najvišim međunarodnopravnim standardima. Smatramo da se mora pristupiti osnivanju ministarstva za religije na razini države RH i obvezu država da plaća mirovinsko-invalidsko osiguranje vjerskih službenika.Političari republike Hrvatske je postavio Srpsku pravoslavnu crkvu gotovo u položaj državne crkve koja godišnje iz proračuna RH dobije 102.7milijuna kuna dok HPC ne dobije ni jedne kune iako za pravoslavne vjernike Hrvate u RH je nadležna HPC, čime se faktički stvara neravnopravnost među vjerskim zajednicama. Ni danas nije razjašnjeno pitanje s kojim je svoju knjigu "Svjetski rat religija: Vječni križarski rat u Europi" pisao čuveni njemački novinar Peter Scholl - Latur: "Je li ovaj surovi konflikt izraz potisnutih religijskih ratova iz prošlosti ili je on prvi znak novog, svjetskog buđenja fundamentalizma? "Naravno, postoje odgovori koji se najčešće prihvaćaju, kao što je onaj njemačkog sociologa Heine - Ginter Štobea" da tu nije riječ o pravom religijskom ratu, pa čak ni o etničkim i nacionalnim sukobima u striktnom smislu tih pojmova ". Vjerujemo da će čitatelju biti zanimljiv Štobeov nalaz da je prenaglašavanje religijskog u ratu u bivšoj Jugoslaviji "rezultat svjesne propagande čiji je cilj da se prikrije stvarno jezgro sukoba", koje se sastoji od tri komponente. Prva ima veze s općim kulturnim posljedicama komunističke vladavine i njegovim iznenadnim raspadom ... Druga komponenta tiče se nasljeđenog društveno-ekonomskog tereta koji podrazumijeva katastrofalne uvjete u industriji, poguban razinu nezaposlenosti. Treća komponenta odnosi se na težnju ka nacionalnoj neovisnosti i, u vezi s tim, čitavog kompleksa problema oko manjina. "Ovakvo sagledavanje konteksta, uopštavanja kao i poslijeratni razvoj događaja koji otkriva neke dotad nepoznate strane nacionalno-građansko-vjerskog sukoba u Republici Hrvatskoj svakako neće moći promijeniti posljedice.Ustavna odredba o 'jednakosti pred zakonom vjerskih zajednica' datira iz prosinca 1990. godine. Čitav rat dostojanstvenici SPC biće uz skute političara, zauzimajući prve redove na svim skupštinskim zasijedanjima.Ono što se danas događa je logična posljedica tada uspostavljenog stanja. Kad izvršna vlast RH danas priopćava da je obnovila preko sto hramova govori samo o pravoslavnim bogomoljama, a prelazi preko činjenica da je u RH tijekom rata porušeno oko 700 vjerskih objekata, koji su bili u posjedu Rimokatoličke crkve.Sada važeće pravno načelo mnogo obećava i pročitano iz Ustava RH zvuči uzvišeno. Međusobne optužbe vjerskih zajednica još iz rata nisu prevaziđene unatoč povremenim manje ili više kurtoaznim susretima lokalnih poglavara. SPC je, recimo, optuživana "ne samo za prešućivanje srpskih ratnih zločina, nego i za blagosiljanje srpske vojske i otvoreno podržavanje operacija protiv Hrvata i Bošnjaka". Bilo je i različitih dokaza za takve tvrdnje od fotografije monaha sa strojnicom na ramenu, preko citata iz lista Srpske patrijaršije "Pravoslavlje", pa do navodeći izjava patrijarha Pavla. Autor gore spomenute knjige navodi njegovu ispovijest novinarki "Vanity fera": "Kćeri, rekao mi je sliježući ramenima i šireći ruke, ako me pitate da li Srbi u Hrvatskoj treba da dignu ruke od svega što su radili za vrijeme svog življenja tamo, što vam ja mogu reći? Da li mislim da je ubijanje pogrešno. Naravno! Ali da li ja mislim da se pošten čovjek treba predati napadačima? Ako je to izbor, onda vam moram reći da bih i ja morao biti kao političari koji misle da se Srbi moraju boriti, sada kao nikad dosad, spasiti ne samo crkvu već i sebe same ". Patrijarh srpski Pavle i nije baš najzgodnija ličnost za utemeljenje optužbe za nekršćanske ponašanje. Istina je, naravno, da su neki ljudi iz Crkve pomogli svojim autoritetom da se u predratnom i ratnom razdoblju nacionalni mitovi Srba, prije svega Kosovski, (zlo) upotrebljavaju. Razmjere te pojave različito su mjerene i tumačene: od ekstremnih optužbi do potpunog negiranja. Ovdje ćemo navesti mišljenje poznatog pravoslavnog psihologa Vladete jerotic: "Mada se mnogo što izmijenilo u psihičkom pa i karakternom svojstvu srpskog čovjeka, samim tim i srpskog naroda, a onda i njegove crkve, od 1918. godine do danas, ne bi trebalo da postoje, ni danas, ubjedljivi i opravdani razlozi za pojavu, prema drugim narodima i religijama netrpeljivih ili i fanatizovanih, fundamenalističkih težnji unutar srpskog pravoslavlja. Ovakve težnje su se ipak pojavile, negdje od 1989. godine, najprije izravno manifestirane u tisku, manjim i većim publikacijama, zatim na radiju i televiziji, da se sve tragično završi ". Umjerenoj kritici prof. Jerotić će dodati pitanja koja, u izvjesnom smislu, sažimaju prevladavajući srpskoj pristup ovim dilemama: "Kako bi drugačije trebalo reagirati, pitaćemo se, srpski narod ili pojedinci u tom narodu, na ponovljeno ugrožavanje samog njegovog opstanka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i to ugroženi , možda u prvom redu agresivnom i fundamentalističkom prijetnjom. Da li je "identifikacija s agresorom" (fenomen koji je definirala Anna Freud, prim. aut.) bio jedini adekvatan način reagiranja jednog naroda koji je jedva dva ili tri puta tijekom čitave svoje povijesti ispoljavao ekspanzivnu agresiju prema drugim narodima, i to gotovo uvijek bez uspjeha? "I kraj ovog rata Srpska crkva je dočekala s teškim gubicima. Račun ravnatelja Muzeja SPC u Beogradu Slobodana Mileusnića pokazuje da je zapadno od Drine "212 porušenih i 376 oštećenih crkava": Uništene su čitave gelerija ikona na ikonostasima, djela najpoznatijih ikonopisaca slikara od XIV do XX vijeka .... dobiva se zbroj od preko 7000 uništenih ikona. Ovoliko uništenih likovnih djela predstavlja za svaki narod nacionalnu katastrofu ".
Nema komentara:
Objavi komentar