Poštovane kolegice akademkinje, Poštovane kolege akademici,
Moja jučerašnja čestitka objavljena je na portalima kamenjar.com.i Glas Brotnja: Ispričavam se što vam pišem na Badnjak, ali mislim, iako sam obećao pomoći Glavnom tajniku Akademije u njegovim plemenitim naporima izučavanja moje biografije, upoznati vas s malo više s dr. sc. Milkom Brkovićem čiji komentar sam dao u toj čestitki. Naime on je bio dugogodišnji zaposlenik, dapače i ravnatelj, našeg zavoda u Zadru. Malo sam skratio njegov e-mail.
Dragi akademiče Pečariću!
Vas se bar boje, vjerojatno radi matematike, a mene su kao srednjovjekovca i kao bosanca, čiji su roditelji iz Dalmacije doselili u Bosnu, ali ja sam, priznam, rođen u Bosni kao Hrvat, koji se bavi hrvatskim i k tomu bosanskim srednjovjekovljem, koje je za mene također dio hrvatskog srednjovjekovlja, jer je činjenica da je Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo, pa sve do Turaka pa čak i dalje, automatski uključivalo Bosnu i kasniji Bosanski banat i Kraljevstvo u Hrvatsko Kraljevsto, koje je Unijom iz 1102. godine apsosrbirano u Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo. Ludovik I. Veliki (1342.-1482.), inače bosanski zet čija je žena Elizabeza (po domaću Jelisaveta) bila iz starohvatskog roda Bribirskih Šubića. Odoh ja daleko, ali ukratko. Naime, ja sam u Akademijin Zavod za povijesne znanosti došao krajem 1988. godine s tadašnjeg Fil. fak. u Zadru, na kojem sam završio povijest i filozofiju, magistrirao i doktorirao iz povijesti, deset godina radio kao bibliotekar za stranu periodiku, najprije na određeno i sa srednjom školom, a onda s višom znanstvenom spremom. Dugo sam godina bio ponizan i nisam znao da s fakultetskom spremom imaš veću plaću. Kad mi je "dopizdilo" onda sam rekao dekanu, sada pokojnom, prof. dr. Julijanu Mediniju, "profesore, kad mi već ne priznajete Božji fakultet, tj. Teološki iz Zagreba, zašto mi ne priznajete ovaj vaš vražiji u Zadru". Nakon toga su mi priznali visoku stručnu spremu, ali u nastavu nisam mogao, jer tobože po statutu onaj koji je završio i teološki fakultet ne može raditi kao pedagoški djelatnik na visokoškolskim ustanovama. Obrazloženje sam prihvatio bez pogovora, ali sam nakon deset godina rada u knjižnici Fil. fak. Zadar otišao, krajem spomenute 1988., u Akademijin Zavod u Zadru i to kao doktorand na duplo manju plaću od bibliotekara na Fil. fak. Zadar. Sjećam se da su mi neki od tadašnjih redovnih profesora govorili, pa ti si lud čim ćeš hraniti troje djece, odnosno "troje tičad" kako se izrazila tadašnja profesorica s Odsjeka za francuski jezik, prof. dr. sc. Vera Gerresdorffer. Ali, meni je u glavi bila Clio i nije me nitko magao svrnuti. Dolaskom Nove Hrvatske bili su izjednačeni fakulteti, magisteriji i doktorati na svim znanstvenim i nastavnim ustanovama, tako da sam ja ni kriv ni dužan došao na svoje. Sjećam se da mi je tadašnja šefica računovodstva na fil. fak. Zadru, četnikuša, u oči rekla, "bre ti si znao da će se promeniti država, jer inače koja bi budala otišla u Jugoslovensku akademiju na pola manju plaću". Ustvari je i bilo tako. God. 1990. dr. sc. Šime Peričić daje otkaz na upravitalja Zavoda i onda, kako Akademija nije imala u Zavodu nijednog doktora, mene gurnuše za upravitelja a šef i voditelj mi je bio akad. Mate Suić. Počeli su novi projekti i ja sam napravio projekt "Istraživanja prošlosti južne Hrvatske". Projekt je bio prihvaćen od Ministarstva znanosti RH, ali sam ja prepustio ulogu glavnog istraživača dr. sc. Š. Peričiću. Potom Peričić odlazi u mirovinu a ja za sljedeće razdoblja preuzimam voditeljstvo projekata, naravno jer sam svaki put sam pravio nacrt. Sve je to klapalo, uz sve podmetnute klipove, do 2009., odnosno do smrti akad. M. Suića kada mi za šefa dolazi jedan akademik iz Zagreba, zamislite Akademija stavlja njega za voditelja svoga Zavoda u Zadru, inače mog prof. asistenta Ivandiji iz crkvene povijesti na Tel. fak. u Zagrebu i kasnijeg kućnog prijatelja, a imali su akad. Tomislava Raukara koji se bavio dalmatinskom poviješću. Smrću akad. Suića naziva me iz II. Razreda Dora Čulo da gdje je onaj projekt što je vodio akad. Suić. Odgovorio sam da ja ne znam za taj projekt, valjda bi vi u Akademiji a posebno u Razredu trebali znati gdje je taj projekt. (…) Da skratim, nakon dvadesetak godina voditeljstva i glavnog istraživača na priojektu "Istraživanja prošlosti južne Hrvatske" moje izvješće ne prolazi s obrazloženjem (…) da financijsko izvješće Računovodstva nije pozitivno. Tu se debelo prevario jer sam prije njegove odluke primio izvješće Računovodstva u kojem je sve čisto. Originalni dokument sačuvan u zavodskoj pismohrani i kopija u osobnoj pismohrani. Uz to sam zamoljen (…) da dobrovoljno dadem ostavku na upraviteljstvo, što sam i učinio uz upit da se nisam postavio na mjesto upravitelja i da me automaski skinu kako su me i postavili. Odgovoreno mi je da to oni mogu uvijek, ali je radi mira bolje da to učinim dobrovoljno. (…) Uprava akademije me je postavila za upravitelja radi toga što u predratnoj godini nisu imali koga, nisam bio ni u jednoj stranci i to zbog povijesne struke, koja mora biti iznad svih stranaka, i radi opterećenja da fratri, iako sam bivši, ne bi trebali biti strančari. K tome se mislilo da Hrvatska neće nikad zaživjeti i da će to trajati manje nego NDH. O tome me je najviše maltretirao (…), govoreći mi , ali uvijek se okretao da li neko čuje, da (…) trebam dati nogu u tur i otjerati ga iz Zavoda, a on je imao na radno mjesto mediavelista jednog skojevca, inače moga prijatelja i kolegu, koji uopća nije znao što je srednji vijek a kamo li radove, da Jgoslaviju treba vrati etc. etc. Elem na kraju sam, doduše, od pojedinaca u Akademiji proglašen ustašom i klerofašistom, a od svega toga istina je da mi je otac bio 33 mjeseca domobran kuhar u vojarni Črnomerac, u kojoj je jedan od moje braće kasnije služio zločestog zločinca Jožu, da je prošao Križni put da li od Dravograda ili Bleiburga, žao mi je što nisam zapisao, pareko Zagreba Vojvodine, Kosova i završio u Vašu Černu goru, u kojoj mu je nakon logorovaja život spasio neki musliman, čemu se sve do smrti čudio, i da nikad nije priznao da su domobrani prava hrvatska vojska već da su ustaše prava hrvatska vojska, kao da je bio ljubomoran što ga nisu mobilizirali u Antinu vojsku. Pitali smo ga kako to kad su ustaše bili koljači, a on kao stočar nikad nije imao snage zaklati janje, ovcu ili govedo, uvijek bi zvao susjede muslimane da to učine. Između ostaloga, kazivao je nakon ropstva da su on i mnoštvo domobrana dobili "odsustvo" i vlakom kroz Liku putovali svojim domovima kada su partizani napali vlak. Kazivao je, mi se domobrani sakrili pod drvene klupe u vlaku, kad li se probudiše trojica ustaša i zapitaše zašto je vlak stao usred šume i usred noći. Kad su im saopćili zašto, izletjeli su iz vlaka i rastjerali "šumske podlace" kao zečeve. Također se, između ostaloga, sjećam kad su ih u kolonama gonili nazad kroz Zagreb da su ih žene sa stabmenih zgrada polijevali vrućom vodom i govorile "ubite govna domobranska", a on jednu prepoznao i uzvratio joj pa jesam li ti prije nekoliko dana, kao da je on znao kolio je prošlo dana dok su ih dotjerali do Zagreba, krao od vojske hranu i brašno i spasio ti djecu od gladi, a ona se povukla s prozora i nije više urlala. Možda mu je to kasnije spasilo život. Etc. etc. Elem, kad su me smijenili, naravno uz peticiju nekolicine kolega (…) na čemu sam im bio zahvalan, ali nisam govorio da mi ne bi još što napakirali (…) Dakle, moj je glavni grijeh bio što sam imao projekt, jer sam trebao staviti akademika da bude voditelj a ja da i dalje radim za njega i osobito što sam u naziv projekt stavio "južna Hrvatske", što mi je i akademik (…) u oči sasuo. Sve se to događalo u doba ministra Jovanovića, (…)
Pozdrav, M. Brković.
P. s. Naravno, slijedom prethodnog, Vaš kolega akad. Rudan mi je kao Glavni tajnik potpisao rješenje po kojem nisam imao pravo raditi još onu "pišljivu" jednu godinu u Akademiji, na što su imali pravo čak i administrativni službenici, iako sam imao zvanje znanstvenog savjetnika - trajno zvanje i k tomu naslovno zvanje redovitog profesora - također trajno zvanje, pola postignutog u socijalizmu a pola u tzv. demokraciji Hrvatske. Prije toga je (…), kako su mi kazivali Akademijini mišići, urlao da ustaši treba dati otkaz. Mislim da sam jedini u Akademiji kojem tu "pišljivu" godinu Akademija nije produžila, ali sve u doba Željka Jovanovića i njegovog prethodnika balavog Slobodana Uzelca, ondašnjek zamjenika davanja hrvatskih kuna ("love") Akademiji, budućeg redovitog akademika, između ostalog, radi onoga što sam Dubrovnik trpao u južnu Hrvatsku, a kamo li Hum i Bosnu, što su oni u srednjem vijeku to doista i bili, i što sam predavao u Mostaru, o čemu drugom nezgodom i drugo, ali "nesmim" reći. Citiram Diocleciana koji radi svoga kupusa (izvori su ispustili i ribe) nije htio prihvatiti kandidaturu za ponovnog cara, ne bih dao svoje masline, iako bosanac koji ne jede maslinovo ulje, k tomu voćnjak (kruške, jabuke, orasi, trešnje, maraske) za sve titule naše Akademije! Pozdrav, za Dom, vivat Academia. Pismo dr. sc. Milka Brkovića podsjetilo me je i na jedan moj veliki propust. Stalni, bolje reći viđeniji, gost proslava Dana HAZU je nekadašnji Minister vanjskih poslova SFRJ Budimir Lončar. Nikako da stignem upitati Upravu Akademije zašto ga poziva. Je li on to zaslužio zato što je na njegov prijedlog Hrvatskoj VS UN-a uvelo embargo na uvoz oružja, tj. ukinuo nam pravo na samo- obranu? Moj propust je utoliko veći jer sam jedan od potpredsjednika Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta koje je Budimira Lončara etički osudilo za veleizdaju!
Akademik Josip Pečarić
Nema komentara:
Objavi komentar