HRVATSKI POLITIČARI, ZAREĐEN SAM U RUMUNJSKOJ KAO PRVI PRVI HRVATSKI PRAVOSLAVNI EPISKOP ZAGREBAČKO-LJUBLJANSKI
Episkop Zagrebacko- Ljubljanski HPC
za Republiku Hrvatsku i Sloveniju
Njegova Eminencija
Mons.Bonifacije Andrija (Škulić),Ocsb
Hrvatska Pravoslavna Crkva-HPC"
Crkva kontakt tel: 098-9554832
ZA KRISTA I HRVATSKU DOMOVINU!
Broj pravoslavnih Hrvata daleko je veći od objavljenog, no radi nedostatka Crkvene organizacije mnogi se pravoslavni Hrvati tako ne izjašnjavaju. Pravoslavaca je 2011. u Hrvatskoj bilo 190 143, od čega se čak 16 647 izjasnilo kao pravoslavni Hrvati. Hrvata pravoslavaca je više nego pripadnika ijedne od pravoslavnih i protestantskih crkava,visok broj pravoslavaca Hrvata zahtijeva sustavnu skrb za zadovoljenje vjerskih potreba, no to im se sustavno onemogućuje. Suvremeni hrvatski pravoslavci sve se više zanimaju za svoje podrijetlo i polako, ali sigurno mnogi od njih shvaćaju da su dugo bili u zabludi pod urnebesnom crkvenom propagandom, jer da zapravo uopće nisu Srbi, nego potomci Hrvata koji su pod raznim okolnostima prešli na pravoslavlje, pa su dakle i oni pravoslavni Hrvati. Posljednja dva popisa pučanstva, iako su za široki puk ostala u tajnosti (nisu objavljeni u cjelini), jasno pokazuju taj trend. Na popisu 2001. Oko 11 000 ljudi izjasnili su se kao Hrvati pravoslavci. Deset godina kasnije takvih ljudi ima već 30 000. Za to vrijeme Srba pravoslavne vjere ima oko 40 000 i njihov je broj stabilan. Najzanimljivije je da ima još preko 100 000 ljudi čija je vjera pravoslavna, ali se ne izjašnjavaju o svojoj vjeri i naciji.Hrvatska pravoslavna crkva bi mogla po broju vjernika nadmašiti srpsku. U tom slučaju pada u vodu mit o posebnom mjestu srpske nacionalne manjine kao najbrojnije”, Kao Hrvat, bivši Dragovoljac ( 1990-1992) domovinskog rata iz Rakitja odan sam hrvatskoj domovini i hrvatskom narodu jer to je moj narod. Kao svećenik, a sada od nedavno Episkop zaređen u Rumunjskoj za prvog Episkopa-biskupa Hrvatske Pravoslavne Crkve i jedini sam ovlašteni namjesnik HPC u Hrvatskoj i Sloveniji zastupam i zastupat ću interese jedine nam domovine Hrvatske. Mi smo obnovili HPC na temeljima na kojima su naprasno prekinuti životi hrvatskog metropolita Germogena i svećenika Hrvatske
Mir i dobro
+Bonifacije Andrija
Episkop za RH I SLO
ŠTO JE ČOVJEK ?
U odgoju je riječ o čovjeku, tom najsavršenijem živom biću, koje nam je još uvijek velika nepoznanica. Svaki odgoj polazi od nekog teorijskog shvaćanja čovjeka, a te teorije su vrlo različite i otuda tako različiti pristupi odgoju. U ovoj homiliji polazimo od humanističke teorije koju ćemo objasniti u osnovnim crtama. Čovjek živi u zajednici s drugim ljudima o kojima je toliko ovisan da izvan ljudskog društva dijete ni ne može postati čovjekom. Njegov je život u velikoj mjeri određen okolnostima koje su uvjetovane i povijesno i kulturno. Ipak, to je samo dio istine jer čovjek istovremeno mijenja te okolnosti. Jedna od njegovih osobitosti je da se ne miri s postojećim i da stalno teži promjenama. On više i ne živi u prirodi koju je zatekao, nego u prirodi koju je preoblikovao svojim radom. On je biće koje mašta, ali tu maštu postupno pretvara u stvarnost, a to je stvaralački čin. Čovjek je po svojoj biti radno i stvaralačko biće. Moglo bi se navesti mnogo potvrda da je čovjek dobro i plemenito biće, ali gotovo isto toliko da je nasilan i zao. Postoje shvaćanja da se čovjek rađa kao dobar ili kao zao, ali i shvaćanja da je rezultat određenih pozitivnih ili negativnih utjecaja. Ipak, danas postaje sve jasnije da čovjek u svom razvoju može postati i konstruktivan i destruktivan. Konstruktivnim čovjek postaje u onoj mjeri koliko uspije ostvariti svoje ljudske mogućnosti, a to zavisi, koliko od okolnosti u kojima živi i utjecaja drugih ljudi, toliko i od vlastite aktivnosti i uspješnosti da u danim okolnostima (koje nikad nisu idealne) postigne najviše. Takve osobe možemo nazvati samoaktualiziranim. Ispitivanjem samoaktualiziranih ličnosti došlo se do podataka da one imaju sljedeće osobine: efikasnu percepciju stvarnosti, prihvaćanje sebe i drugih onakvih kakvi jesu, spontanost, jednostavnost, prirodnost, usredotočenost na probleme, potrebu za samoćom i privatnošću, nezavisnost od kulture i okoline u kojoj žive, svježinu zamjećivanja, vrhunske doživljaje, želju za pomaganjem ljudskom rodu, duboke veze s malim brojem pojedinaca, sklonost demokraciji, razlikovanje sredstava od cilja, smisao za filozofski humor, stvaralaštvo. Kod njih se mogu pojaviti i neki nedostaci i loše osobine kao što su sebičnost, depresivnost, tvrdoglavost, hirovitost, neiskrenost, itd. ali su one mnogo rjeđe nego u drugih ljudi. (Maslow, 1968.) Suvremeno društvo, a posebno proces odgoja, ponekad ometa normalan razvoj ličnosti i proces samoaktualizacije, što rezultira time da dio ljudi ne uspijeva zadovoljiti svoju potrebu za samoaktualizacijom. Većina to uspijeva tek djelomično. U ontogenezi čovjek nastoji svojom aktivnosti i uz pomoć drugih ljudi ostvariti u što većoj mjeri svoje ljudske mogućnosti. uspije on je okrenut životu i drugim ljudima i tada je konstruktivan. U mjeri u kojoj mu to nastojanje za vlastitim samoostvarenjem ne uspijeva on je destruktivan prema vlastitom životu i životima drugih ljudi. Fromm (1987.) navodi, da čovjek postaje dobar ukoliko se razvija u pravcu progresije i okrenut je sindromu rasta, a zao ukoliko se kreće regresivno prema sindromu propadanja. Glasser (1988.) moguće stupnjeve ljudskog samoostvarenja prikazuje s pet ljudskih figura različite veličine. Desno je osoba koja je u potpunosti ostvarila svoje ljudske mogućnosti. To je osoba koja je uspješna, odgovorna, koja ima samopouzdanja i koja osjeća da sama kontrolira svoje uvjete života. Zato autor tu teoriju naziva teorijom kontrole. Lijevo od nje je osoba koja je osigurala materijalne uvjete života, ali je svoje ljudske potencijale (čovjeka u sebi) tek djelomično razvila. Ostale figure redom predstavljaju: osobu koja odustaje od nastojanja da ostvari svoje ljudske mogućnosti, osobu kod koje se javljaju neurotski i psihopatološki poremećaji i osobu koja svoj neuspjeh kompenzira različitim ovisnostima. Glasser naglašava da čovjek sam bira svoje ponašanje i da o tome ovisi hoće li ono biti uspješno ili neuspješno. Na ponašanje čovjeka potiču osnovne potrebe u koje on ubraja potrebu za pripadanjem, ljubavlju i suradnjom, potrebu za moći, natjecanjem i uvažavanjem, potrebu za igranjem, kreativnošću i zabavom, kao i potrebu za mogućnošću izbora i slobodom. Rogers (1965.) tvrdi da su mišljenja koja čovjekovu prirodu proglašavaju zlom u osnovi pogrešna. Ne postoji zvijer u čovjeku. U čovjeku postoji samo čovjek i to je ono što smo uspjeli osloboditi u terapiji, kaže Rogers. Ali kako to da ljudi ipak bivaju destruktivni pa i okrutni? Otkud to zlo koje se ipak pojavljuje kod ljudi? Kako mnoge škole u nas nisu orijentirane na dijete i ne nastoje da svako dijete razvije osjećaj kompetentnosti jasno je da su škole često uzrok razvoja inferiornosti i negativne slike o sebi, što može imati trajne negativne posljedice u razvoju mlade osobe. Zato je važna uloga učitelja da kod svakog djeteta pronađu nešto pozitivno i da svako dijete nastoje afirmirati među vršnjacima, a taj dio ću kao episkop svih pravoslavaca u republici Hrvatskoj preuzeti na sebe i svoje svećenike
Mir i Dobro!
Zahvaljujem u Kristu,
+ Bonifacije Andrija,Ocsb
Nema komentara:
Objavi komentar