25.05.2001 moj prijatelj Dušan Bobić me nazvao i pitao da li sam spreman se baviti biznisom, rekao sam da mi je mirovina preopterečenje i da nemam jasan i određen život. Duško mi je rekao za neke banke kao što je banka City Bank of Lugano i njegova sestrična u Osijeku koja je dobra s tom djelatnicom koja sređuje kredite Branka Bosanac-Balašević, rekao mi je ako želim da će mi on preko nje srediti kredit od $500 000 samo moram nači čvrstu hipoteku koja vrijedi nekoliko puta toliko i počeo sam tražiti prvo u Splitu i okolici onda i po cijeloj Dalmaciji. Prijatelji iz vojske su mi rekli da neki čovjek na otoku Pagu prodaje super jeftino i kvalitetno zemljište i uputio sam se na otok Pag. Došao sam kod toga čovjeka za kojega ću tek nakon nekoliko godina saznati da je tu zemlju sva oktrenuta prema moru s blagim prilazima tako da možeš iz auta skočiti u more, okruženje je bilo takvo da se mogao uz male pomake i rekonstrukciju napraviti odličan autokamp daleko bolji i kvalitetniji nego što je autokamp u Tiha,Cavtat. Napravio sam predugovor i Peri Jelinić platio kaparu 33 000 DM užasno velik novac za ono vrijeme I KOD JAVNOG BILJEŽNIKA NA OTOKU PAGU NAPRAVIO UGOVOR. Novac sam posudio od ŠKZ-BRAMA i izgubio moju nekretninu u Solinu. Sada sam imao vrijednost nekretnine koja je vrijedila i deset puta više po ondašnjim cijenama građevinskog zemljišta tako da sam kod banke City Bank of Lugano mogao dobiti kredit i poslao sam dokumente, platio osiguranje kredita 23 000 kuna i nakon dva mjeseca čekanja banka me izvijestila preko Branke Bosanac - Balašević ( na engleskom sam dobio napismeno s orginal pečatom banke a koji se sada nalazi u državnom odvjetništvu u Osijeku i na opčinskom sudu u Osijeku) da sam dobio kredit od 275000 dolara s tim iznosom sam mogao zatvoriti sve poslove, Peri Jelinić dati ostatak novca i urediti auto - kamp po mojim saznanjima koja sam ponio iz autokampa Tiha - Cavtat, napravio bi i neke moje novine ( solarna i vjetro energija jer radio sam prije rata kao noćni recepcioner i veoma dobro saznao koji su problemi u jednom velikom autokampu a moj autokamp bi po nacrtima koje mi je napravio jedan Geo-ured bio trideset puta veći nego auto- kamp u Tiha,Cavtat i imao bi puno više sadržaja za korisnike ). Odlučio sam krenuti na put u Lugano, u dogovoru s Brankom Bosanac-Balašević na put smo krenuli ne znajući i to uoči dana svetog Petra i Pavla a koji je i zaštitnik grada Lugano, Branka mi je rekla da je ona više puta s raznim klijentima iz Hrvatske, BiH, Slovenije bila više puta i pričala mi je o jezeru i drugim znamenitostima grada u koji smo trebali doći, na put smo krenuli ja, supruga i vozač Joško Zmazek iz Splita. Joško se prolazeći kroz Italiju i Švicarsku odlično na cesti snalazio tako da nisam jedan jedini euro uzalud na njega potrošio. Po podne na dan svetog Petra i Pavla došli smo na švicarsku granicu prošli je i za sat i pol bili u Luganu, unajmio sam jednu sobu za mene i suprugu a drugu za Joška. Večerali smo i čekali gospođu Branku da nam se pridruži, međutim ona nije dolazila tako da sam cijelu noć proveo u napetoj a ne opuštenoj atmosferi gdje sam sudradan na moj devizni račun u splitskoj banci trebao prebaciti 270 000 dolara a za 5000 dolara potrošiti za djecu u darovima i na suprugu jer šetajući Luganom uočio sam jednu prelijepu dijamantnu narukvicu koju sam namjeravao kupiti suprugi. Negdje oko sedam sati ujutro nazvala me Branka da su i oni u Lugano ( nisam znao da je s njome pošla isto jedna gospođa Marija Kokanović koja je isto tako kao i ja dobila poziv od banke i sličan dokument da dođe prebaciti novac s računa banke na račun u Hrvatskoj. Sada smo još samo čekali da se pojavi gospodin Rene Ravnić i da nas on odvede u banku da prebacimo novac na naše račune ali po iskazu gospođe Branke da je gužva u Banci velika ( banka uopće nije radila jer je bio dan svetog Petra i Pavla) i da pričekamo 2-3 sata tako da u miru možemo potpisati papire i prebaciti novac, čekali smo u obližnjem kafiću gdje smo doručkovali i onda se nakon uru i pol digla gospođa Bosanac da ide vidjeti u banku da li je gužva splasnula i otišla je, nakon par minuta digla se i moja supruga i otišla za gđom Branka Bosanac - Balašević da i ona vidi što se u banci događa, vratila se nakon pola sata i rekla da su obje banke City Bank of Lugano zatvorene i da je vidjela gospođu Branku u jednom za nas obične smrtnike sumnjivom kafiću i da ona nije ulazila i da je čula razgovor konobarice, gospođe Branke i još jednoga kojega su zvali Rene. Tu ispred kafića čekali smo gospođu Branku Bosanac Balašević i onda sam primjetio da se gospođa Marija Kokanović trese pa sam joj dodao moj đemper i rekao da se obuće, rekla je da joj nije zima nego da se trese zbog toga jer već dugo smatra da se gospođa Bosanac-Balašević bavi sumnjivim poslovima i da je ona došla to i na licu mjesta provjeriti a da ona osobno u kredit ne vjeruje. Digao sam se i rekao suputnicima i supatnicima da idem malo prošetati i prošetao sam do kafića za koji mi je supruga rekla i u kojem sam našao gospođu Branku Bosanac da razgovara s nekim ljudima koji govore ekavicom, kada sam ušao naručio sam kokakolu i sjeo do gospođe Branke i pitao je što je s "gužvom" u banci? Ona se počela tresti i znojiti i upoznala me s gospodinom Rene Ravnić, pružio sam mu ruku i on mi je rekao da je kredit siguran i da se samo čeka da banka obavi neke sitne formalnosti ( moja supruga i vozač Joško Zmazek provjerili da je banka zaključana jer tada je dan svetog Petra i Pavla i ne samo da ne radi ni jedna banka nego ne rade ni druge službe pa ni policija). U razgovoru s Reneom Ravnić uočio sam da on nije glavni, tražio sam od sugovornika tko je glavni i onda mi je on rekao: " Nella vita di ogni stipendi scuola, tornare da dove sei venuto.-Svaka škola se u životu plaća, vratite se tamo odakle ste i došli"! Skočio mi je prkos i inat i nikada u životu nisam bio kao u tom trenutku toliko bjesan tako da sam šepajući zabio moju šaku u njegov pleksus i onda u glavu i on se onesvijestio, njegovi tjelohranitelju su povukli pištolje povukao sam jednoga od tjelohranitelja ispred sebe kao štit a drugoga nokautirao, i onda ovoga kojega sam povukao ispred sebe uzeo sam iz njegove ruke njegov pištolj i rekao mu da ću ako išta pokuša bez razmišljanja povući okidač. Pitao sam ga gdje je policija i on mi je rekao da je danas dan svetog Petra i Pavla i da policija ne radi, ali drhteći je rekao da ima u blizini zgrada Interpola i da oni sigurno rade. U putu mi je pričao da je i njemu pun "kurac" ovakovog života i da je i on poslije rata došao zaraditi nešto za sebe i obitelj koja se nalazi u gradu Vranje u Srbiji i da je ne razmišljajući dospio u kriminalnu organizaciju Cosa Nostra. Rekao sam gospođi Branki da ide ispred mene i da ni njoj više ne vjerujem ni jednu jedinu riječ, kada smo došli do kafića ispred kojega je sjedila moja supruga, gospođa Marija Kokanović, Joško Zmazek rukom sam im mahnuo da me slijede. Došli smo pred zgradu Interpola i tu sam podnio prijavu i predao oružje mafijaša, međutim oni nisu željeli uhapsiti mafijaša koji mi je pokazao put do interpola a nisam ga mogao hladnokrvno ubiti, rekao sam mu idi, zahvalio se i otišao. Službenik u Interpolu mi je rekao da će on obavijestiti hrvatski interpol i na tome se završilo, znao sam da sam sve osim stana izgubio. Oko deset sati prijepodne krenuli smo mojim automobilom Opel Vectra ST-583-GH iz Lugana i izašli na autostradu tako da smo za kratko vrijeme za nekoliko kilometara ostavili i grad Milano, i tada je vozač Joško Zmazek nastojeći da zaobiđe kamion s prikolicom koji je jurio skoro kao i auto uletio u namještene škare a na kraju škara nas je čekao izvrnuti kombi koji je vozio Stefano Basagni to su kasnije po polici utvrdili karabinjeri kojima je zapovijedao inspektor Hrvat po majci koji ima kancelariju u bolnici svetog Rafaela u gradu Milano, i kod njega sam podnio prijavu protiv gospođe Branke Bosanac, Rene Ravnić i drugih nepoznatih osoba a koje su direktno ili indirektno sudjelovale u pljački na tisuće i tisuće hrvatskih građana. Isto tako u bolnici je radila medicinska sestra koja je rodom iz Ogulina i gdje su ona i njezin muž trbuhom za kruhom došli na rad u Milano, Italija i ta osoba mi je bila od velike pomoći Bog blagoslovio nju i njezinu obitelj, jer dijagnoze koje sam imao od prije nisam želio prijaviti da su nastale od prometne nesreće sam ih dobio prije u ratu ali glupim Talijanima je to bilo nemoguće objasniti, i sve što sam zadobio u nesreći je bio potres mozga i visok šećer koji nikada prije toga događaja nije bio visok nego u granicama normale jer prije rata i za vrijeme rata mjeren je na 5.5 a sada je bio 27, supruga je zaradila puknuće vratne kralježnice i dobila je gips oko vrata koji je i poslije u Hrvatskoj nosila jako dugo. S tim istim automobilom Opel Vectra ST-583-GH vratili smo se u Split jedino je vozač Joško malo stisnuo blatobran tako da kotač ne struže o metal. Cijelim putem nigdje nismo stali zbog problema s autom jedino što smo stajali je da nešto pojedemo i odmorimo se jer Joško je isključivo sam vozio posebno sada kada je i moja supruga kao vozač nije bila u mogućnosti voziti. Došli smo u Split i Joško Zmazek je moj automobil odvezao u Euroherc na vještačenje i šteta koju je procijenio Euroherc je bilo 1800 kuna a poslije procijene štete vozač Joško Zmazek automobil je odvezao u Opel Dalmaciju oni su štetu procijenili na 20 000 kuna naime direktor poslovnice me danima uvjeravao da na mojem automobilu ST-583-GH nije orginal boja nego imitacija i da on neće promijeniti samo blatobran nego da će pituru skinuti cijelu s auta i ponovno lakirati auto, naime treba istaći da smo nas troje prošli kroz Sloveniju, nekoliko kantona u Italiji i Švicarsku i da nitko na granici od policije i carinika nije reagirao na boju automobila. Kako mi je talijansko osiguranje tražilo orginal račun od ovlaštenog servisa da bi isplatili štetu morao sam automobil popraviti u ovlaštenom centru a to je bio Opelov servis iako je moja namjera bila da to obavim kod privatnika koji je za blatobran tražio manje od 1200 kuna. Odlučio sam obaviti posao do kraja nakon nekoliko dana autobusom otišao u Osijek i kod državnog odvjetništva u Osijeku podnio kaznene prijave kod državni odvjetnik Hrvoje Šustić. Državno odvjetništvo u Osjeku je podnijelo kaznene prijave protiv Branke Bosanac-Balašević , Renea Ravnić iz Rijeke kao i još protiv niza osoba iz cijele Hrvatske. Sudom je predsjedao sudac Krunoslav Barkić i osuđen je kriminalac Rene Ravnić a oslobođena Branka Bosanac-Balašević. Rene Ravnić je dva dana poslije presude pronađen mrtav nafiksan s ogromnim količinama heroina a za ostale osobe koje su sudjelovale u prevarama i pljački ne znam kako je sud za njih završio. Sudac Barkić je meni rekao da ne moram voditi sud ponovno protiv Pere Jelinić nego samo da s presudom odem kod njega i uzmem moj novac koji sam dao za kaparu i otišao sam ali dobio sam samo 2000 eura.Osveta Cosa Nostre se nastavlja i to preko moga kućnog prijatelja Tomislava Grozdanić iz Kaštel Stari ulica fra Frane Ivasović 78 i njegova ortaka Marina Marinov koji je tada živio u Dugopolju kod tasta.
DER TEUFEL - TOFINUS
KRIMINALCI I LJUDSKA BAGRA
Prije pokojnog Neđe Baričević kriminalci su opljačkali veliki broj građana Republike Hrvatske a opljačkali su Vicu Paladu i mnoge druge od kojih su i nekolicina njih sami sebi uzeli život. Poslije šest mjeseci nakon pljačke svoga bratića Nedo Baričević , Tomislav Grozdanić dolazi kod mene. U mojem kvartu ispred stana bio sam u društvu više osoba jer gledali smo utakmicu svjetsko prvenstvo Hrvatska - Francuska , došao je Tomo i još jedan s njim i Tomo je tražio od mene da mu posudim 200 dolara, kako nisam uz sebe imao, pitao sam moga prijatelja Ante K da li on ima, Ante je otišao kući i donio 200 dolara a Tomo je rekao da osoba koja je s njime došla da je Rus Marin, ruski biznismen koji je u RH unio nekoliko miliona dolara ali da ih sada odmah ne može dignuti a bez novaca je i da će Rus Marin mi dati duplo više, rekao sam neka vrati to što je sada dobio i plati piće, Tomo je rekao da ništa ne brinem da Marin treba dobiti novac kroz tjedan dva i da on garantira da će vratiti taj novac, dobro rekao sam i oni su otišli, nakon tjedan dana Tomislav Grozdanić me zove i traži mogu li ja naći negdje 21000 kuna da se plati kazna u narodnoj banci Hrvatske( Reifeisen bank) i da novac stoji u trezoru, da treba samo platiti kaznu i uzeti novac, rekao sam Tomi da nisam platio nekoliko rata kredita splitskoj banci i ako su u pitanju samo tri dana od uplate za kaznu do dizanja novca nekoliko miliona dolara da ću ja uskočiti s 21000 kuna koliko je iznosila kazna i uvidom u uplatnicu Reifeisen bank rekao sam Tomi da dođe poslije podne po novac, međutim po novac je došao Marin Marinov kojem sam u prisustvu moje obitelji (supruga i djeca kao i još jedan prijatelj) isplatio 2750 eura na ruke kod mene na balkonu. Nakon dva dana nazvao me Tomislav Grozdanić i rekao da su platili kaznu narodnoj banci Hrvatske a kako ne mogu dignuti novac 5 miliona odjednom da moraju ići u Zagreb po novac , ali da im treba i auto, Taj dan po "novac" u Zagreb smo išli ja, Tomislav Grozdanić i Marin Marinov, sve troškove puta sam snosio ja, Marin Marinov je ostavio mene i Tomu Grozdanić kod jednoga restorana i on je sam otišao srediti poslove u svoju poslovnicu, kako smo ćekali više od dvije ure pitao sam Tomislava Grozdanić odakle poznaje Marina, koliko je siguran da je biznismen a ne mafijaš i slić jer iznos od pet miliona dolara unijeti bez dozvole u Hrvatsku je težak prekršaj i slično, međutim Tomislav mi je rekao da ne moram ništa sumnjati jer da je on s Marinom obavio do sada više sličnih transakcija i da je po tome pitanju sve u redu, nakon dvi ure vratio se Marin neobavljena posla i pokazao neki papir da su mu iz centrale Reifeisen banke rekli da novac sada može dignuti u poslovnici u Splitu, i vraćajući se iz Zagreba kod mjesta Dugopolje rekao sam Marinu da stane i da Tomo Grozdanić preuzme kontrolu nad automobilom Karavan Escort 1.6 koji sam kupio kreditom na lizing i da Marina odveze u Dugopolje gdje je stanovao kod punca, međutim Tomo je rekao da Marinu sutra treba auto jer će iz trezora dignuti 5 miliona dolara i da će oni mene odvesti kući i samo za sutra zadržati auto, kako ne vozim i iako mi nije bilo pravo a već je moj novac 2750 eura, 500 dolara, 1600 kuna tankovi benzina...bio kod njih popustio sam i pristao da koriste auto i sutra iako je supruga namjeravala da odemo u posjete kod njenih i mojih roditelja( Ja od rata ne vozim jer sam raketiranjem i mitraljiranjem iz aviona stradao. To sutra pretvorilo se u noćnu moru da vrati auto, i vratio je nakon šest mjeseci cijelog deformiranog tako da se nije moglo paliti na ključ nego spajanjem žica, vrata su se automatski otvarala cijelim putem vožnje i ja sam nazvao Tomu da Marin dođe i da mi vrati automobil kakav je uzeo, i Marin je došao i automobil mi nije vratio više od godinu dana, ustvari osobno sam išao s jednim prijateljem u Dugopolje i automobil našao na otpadu a iz auta sve što je vrijedilo bilo je odnešeno, kroz to vrijeme od šest mjeseci kako sam bio bez auta nazove me Damir Ćosić-Roda da mi kaže da to nije nikakav bogati Rus nego kriminalac i prevarant koji je opljačkao na sličan način na desetke ljudi koji su sebi uzeli život ili su umrli od srčanog i moždanog udara, popizdio sam i rekao mu zašto me nije ranije nazvao i rekao mi da su kriminalci u pitanju, bio sam strašno ljut i nazvao sam Tomu Grozdanić i rekao mu da hoću natrag moj novac i automobil, imao sam nekoliko izvještaja iz Splitske banke-opomene gdje se moj početni dug od 2750 eura svaki mjesec radikalno uvećavao tako da je prva opomena bila na 2804 eura i došlo je do 8098 eura kada mi je splitska banka otkazala namjenski stambeni kredit uz napomenu prodaje stana, tako da sam grozničavo tražio od koga ću posuditi taj novac i odlučio sam kod sada pokojnog Nede Baričević rođaka Tomislava Grozdanić, međutim tu mi je Nedo rekao da su njegov rođak Tomo i Marin Marinov šest mjeseci prije mene na sličan način opljačkali i njega za ogroman iznos ( stavio kuću pod hipoteku i preko noći ostao bez kuće i novca 33 000 DM), da su na sličan način opljačkali i Vice Palada iz Trogira kao i još puno ljudi. Obratio sam se Tomislavu Grozdanić i rekao da hoću moj novac odmah i nakon nekoliko dana mi je rekao da mogu doći po novac i da će mi dati dvije trećine koliko je uspio sakupiti, zovnio sam jednog prijatelja da me svojim autom odveze u gostionu ispred njegove kuće i otišli smo, međutim ispred gostionice umjesto Tome i novca čekala nas je krim policija koja me tu i uhapsila, prvi put u životu sam bio uhapšen a prošao sam svijeta i država. Nakon dva sata policija je oslobodila mene i moga prijatelja i napravili su kaznene prijave za mene, Tomu i Marina. Istražni sudac kod kojeg smo došli nakon pola godine ili više odbacio je optužbu protiv mene a podigao protiv Tomislava Grozdanić i Marina Marinov. Za to vrijeme Tomislav Grozdanić i Marin Marinov su nestali, Marinov tast u Dugopolju mi je rekao da je njegov zet Marin s njegovom kčerkom se preselio u Bugarsku odakle je rodom. Uzeo sam kredit u Erste banci i zatvorio kredit za auto i stambeni namjenski kredit potrošačkim kreditom u švicarcima. Deset godina se Tomislav Grozdanić nije javio i onda nakon deset godina poslije ovoga događaja zove me Tomislav Grozdanić uz napomenu da se nađemo i da je on sakupio neki iznos i da sada ima toliko novca da će platiti sva moja stradanja uključujući i novi kredit koji vračam u iznosu od 92000 švicarskih franaka, našli smo se kod odvjetnika Tomislav Biuk i sve dogovorili, napravili ugovor i ovjerili kod javnog bilježnika uz napomenu da će Tomislav Grozdanić kada proda zemlju u tvrtki Tofinus mi isplatiti i 150 000 eura na ime štete koju sam tih deset godina trpio ( ja i supruga smo vračali kredit), da će mi zaposliti najstarijeg sina...međutim isplatio je taj put 2500 eura u gotovini i ja sam otišao kod odvjetnika Duplančić i povukao sud protiv Tomislava Grozdanić, prihvatio je moj dug kod Tomislava Biuk od 6000 eura, prihvatio je da će on Antonu Jurić u ime presude po falsifikatu isplatiti 50 000 kuna i da će mojim sinovima mjesečno isplačivati 500 eura narednih pet godina međutim ja do danas nisam dobio čist vlasnički list na kojem mi se Anton Jurić uknjižio na moj stan i ne znam da li je Tomislav Grozdanić to platio ili nije, međutim on se opet oglušio na zadano a ja sam povukao kaznenu i parničnu prijavu protiv njega, sada je isključio i moje pozive, naime kada ga nazovem njegov telefon odzvoni jedanput i prekine. Do sada je Antonu Jurić na ime presude po falsifikatu platio 10 000 kuna iako se obvezao na 50 000 kuna. Isto tako ovim događajima moram dodati i to da me Anton Jurić ovršuje s falsifikatom a koji je napravila odvjetnica Verea Caktaš gdje je tekst lažan a moj potpis falscificiran i taj papir nije od te iste odvjetnice podpisan i ovjeren, već 14 godina vuće me po sudovima i gdje sam sedam puta završio na hitnom prijemu zbog dizanja šećera i incizije peroralnog abscesa. Moj bivši odvjetnik Tomislav Biuk je od Antona Jurić primio 2000 kuna tako stoji u obrazloženju presude, zašto sam ja onda Tomislavu Biuk platio 6000 eura i što je on to za mene učinio jer svaku parnicu koju bi ja osobno dobio on je izgubio i da na kraju završetka suđenja nije uložio žalbu i tim činom me doveo pred zid. Državni odvjetnik Šustić me upozorio da me mafija neće ostaviti na miru i da se njemu obratim ako se što nedpredviđeno počne događati, i obratio sam se odvjetništvu u Splitu i oni mi rekoše da je moja kaznena prijava protiv Vernea Caktaš i Antona Jurić zbog falsificiranja dokumenta zastarila?! Sada me sud s presudom na falsifikatu i ovršuje?! Antona Jurić sam upoznao preko oglasa u Banak gdje je isti prodavao kuću u Žrnovnici, kako sam ja želio živjeti na selu a selo je meni u krvi odlučio sam naplatom štete za zdravlje mene i supruge kupiti tu kuću zs koju je tražio 70 000 eura. Na pregled kuće smo išli ja i supruga ( supruga je i tada imala gips oko vrata), kuća uz potok mi se svidjela i odlučio sam je kupiti. Naimeštetu u Italiji je vodila talijanska odvjetnica Iacona Donatela udata za Hrvata i koja je rješavala poslove između Hrvatske i Italije naime u Italiji je zakon da vas na sudu u Italiji ne može nitko drugi zastupati osim Talijana. Anton me po povratku u Split pitao da ga eto ne zanima ali da mu se žuri da proda kuću kao i na koji način mu to namjeravam platiti rekao sam mu da trebam dobiti štetu iz Italije u vrijednosti 250 000 eura jer ako nisam zadovoljan da se mogu naplatiti i od poduzeća u kojem je radio Stefano Basagni . Drugi dan me nazvao Anrton Jurić i rekao da on ima riješenje za svoj i moj problem i da će on popodne doći kod mene. Došao je i otišli smo kod odvjetnice Vernea Caktaš koja je kupovala takve papire za 60% vrijednosti, po povratku razgovarao sam s suprugom i odlučili smo da prodamo štetu koja se vodila pred sudom u Italiji za 60% vrijednosti od 250 000 eura, s time da odvjetnici Caktaš pripada 30%, Antonu Jurić 10% a meni i suprugi 60% isto tako dogovorili smo i prodaju moga automobila Opel Vectra za 30 000 kuna i slijedeći dan je došao Anton Jurić i otišli smo kod njegovog prijatelja javnog bilježnika Slobodana Zlokić javni bilježnik je napravio ugovor koji smo obojica potpisali s tim da je Anton Jurić stavio ženinu osobnu iskaznicu uz napomenu da će sutradan doći njegova supruga to potpisati, ja sam se potpisao u knjigu kod javnog bilježnika Slobodana Zlokić, narednih dana mi je Euroherc vratio dokumente od prometne nesreće u Italiji nazvao sam Antuna i dokumente odnijeli kod Vernea Caktaš i potpisao sam joj na tri prazna papira, nakon mjesec dana me obavijestila da je ona zvala talijansko osiguranje i da na kostima ima malo mesa a Anton Jurić me tužio sudu da vratim novac od 32500 kuna iako od njega nisam posudio nikakav novac nego sam mu prodao moj automobil ST-583 GH. Po presudi na falsifikatu koji je napravila odvjetnica Vernea Caktaš a zloupotrijebili moj potpis do sada sam Antonu Jurić vratio 27500 kuna a automobil sam prodao za 30 000 kuna, od Antona Jurić nisam dobio dokumente automobila koje mu je u Opel servisu dao šef prodaje kada je išao probati automobil i gdje je od meštara tražio stare dijelove koje su promijenili. Šef prodaje u Opel servisu je Antonu Jurić dao ključeve vozila, saobrćajnu i tehnićku vozila.
#CRO#OrangeSponsorsYou
tokic.stjepan719@gmail.com <tokic.stjepan723@gmail.com>
Nema komentara:
Objavi komentar