UGOVOR KOJI SAM S ANTONOM JURIĆ SKLOPIO KOD JAVNOG BILJEŽNIKA SLOBODANA ZLOKIĆ KOD KOJEGA SMO POTPISALI U KNJIGU JAVNOG BILJEŽNIKA I ONDA JE JAVNI BILJEŽNIK SLOBODAN ZLOKIĆ DOPUSTIO ANTONU JURIĆ DA SE POTPIŠE S BROJEM OSOBNE KARTE
Neki dan diplomirani pravnik Andrej Plenković premijer u hrvatskoj vladi reče: Nastavljamo s ovrhama, a ja ga pitam čega?!
Ministru pravosuđa osobno na ruke
Ante Šprlje
Ministarstvo pravosuđa
Ulica grada Vukovara 49, 10000 Zagreb
SUD PRESUDIO U IME FALSIFIKATA
Predmet IIP 2070/05
Štovani ministre dopustite da Vas pozdravim i ujedno da Vam se obratim i zamolim da presudu stavite van snage i imenujete suca koji će u jednoj raspravi doći do istine i riješiti problem a ne razvlačiti predmet punih 11 godina koji je sada postigao snagu da ovrši jedinu moju i obiteljsku imovinu i to falsifikatom na kojemu je moj podpis lažiran jer to nije moj podpis, koji nije ovjeren i pečatiran od odvjetnice koja ga je po ( (njezinu iskazu na sudu) pisala. Jeli sudkinja Mirjana Rubić uzela mito da presudi u korist falsifikata i falsifikatora i poništi legalno sklopljen ugovor ovjeren kod javnog bilježnika? Sudkinja Mirjana Rubić nije dopustila svjedočiti mojem susjedu Orelu Bračulj koji je sve vidio i čuo. U čemu je onda razlika između četnika i sudkinje Mirjane Rubić odvjetnice Vernea Caktaš i Antona Jurić? Zločinci su i jedni i drugi samo je razlika u tome što sam bitke protiv četnika lakše i jednostavnije više puta dobijao, i imao sam nadu, ali kod ovih kriminalaca kao i kod moga bivšeg odvjetnika Tomislava Biuk nisam imao nikakve šanse jer odvjetnik uopće dok sam ja ležao u bolnici ( operiran s općom anestezijom) nije uložio žalbu i prigovor i onda se dušobrižnici pitaju zašto je branitelj sebe ili drugoga ubio?! Ministre od vas tražim da imenujete nezavisnu komisiju koja će ispitati cijeli slučaj i presudu jer ja nisam posudio nikakav novac nego sam prodao moj automobil Opel Vectra ST-583 GH, osim toga tražim da mi sud izda orginal falsifikat kako bi se isti mogao vještačiti, jer potpis na falsifikatu nije moj potpis.
S štovanjem
U SPLITU 5.11.2016
Stjepan Tokić
NE VJERUJEM VIŠE SUCIMA I PRAVNOJ DDRŽAVI SADA ĆU JA POSTATI SUDAC, POROTA I IZVRŠITELJ
25.05.2001 moj prijatelj Dušan Bobić me nazvao i pitao da li sam spreman se baviti biznisom, rekao sam da mi je mirovina preopterečenje i da nemam jasan i određen život. Duško mi je rekao za neke banke kao što je banka City Bank of Lugano i njegova sestrična u Osijeku koja je dobra s tom djelatnicom koja sređuje kredite Branka Bosanac-Balašević, rekao mi je ako želim da će mi on preko nje srediti kredit od $500 000 samo moram nači čvrstu hipoteku koja vrijedi nekoliko puta toliko i počeo sam tražiti prvo u Splitu i okolici onda i po cijeloj Dalmaciji. Prijatelji iz vojske su mi rekli da neki čovjek na otoku Pagu prodaje super jeftino i kvalitetno zemljište i uputio sam se na otok Pag. Došao sam kod toga čovjeka za kojega ću tek nakon nekoliko godina saznati da je tu zemlju sva oktrenuta prema moru s blagim prilazima tako da možeš iz auta skočiti u more, okruženje je bilo takvo da se mogao uz male pomake i rekonstrukciju napraviti odličan autokamp daleko bolji i kvalitetniji nego što je autokamp u Tiha,Cavtat. Napravio sam predugovor i Peri Jelinić platio kaparu 33 000 DM užasno velik novac za ono vrijeme I KOD JAVNOG BILJEŽNIKA NA OTOKU PAGU NAPRAVIO UGOVOR.
PERI JELINIĆ S PAGA DAO SAM 33 000 DM
PERI JELINIĆ S PAGA DAO SAM 33 000 DM
Sada sam imao vrijednost nekretnine koja je vrijedila i deset puta više po ondašnjim cijenama građevinskog zemljišta tako da sam kod banke City Bank of Lugano mogao dobiti kredit i poslao sam dokumente, platio osiguranje kredita 23 000 kuna i nakon dva mjeseca čekanja banka me izvijestila preko Branke Bosanac - Balašević ( na engleskom sam dobio napismeno s orginal pečatom banke a koji se sada nalazi u državnom odvjetništvu u Osijeku i na opčinskom sudu u Osijeku) da sam dobio kredit od 275000 dolara s tim iznosom sam mogao zatvoriti sve poslove, Peri Jelinić dati ostatak novca i urediti auto - kamp po mojim saznanjima koja sam ponio iz autokampa Tiha - Cavtat, napravio bi i neke moje novine ( solarna i vjetro energija jer radio sam prije rata kao noćni recepcioner i veoma dobro saznao koji su problemi u jednom velikom autokampu a moj autokamp bi po nacrtima koje mi je napravio jedan Geo-ured bio trideset puta veći nego auto- kamp u Tiha,Cavtat i imao bi puno više sadržaja za korisnike ). Odlučio sam krenuti na put u Lugano, u dogovoru s Brankom Bosanac-Balašević na put smo krenuli ne znajući uoči dana svetog Petra i Pavla a koji je i zaštitnik grada Lugano, Branka mi je rekla da je ona više puta s raznim klijentima iz Hrvatske, BiH, Slovenije bila više puta i pričala mi je o jezeru i drugim znamenitostima grada u koji smo trebali doći, na put smo krenuli ja, supruga i vozač Joško Zmazek iz Splita. Joško se prolazeći kroz Italiju i Švicarsku odlično na cesti snalazio tako da nisam jedan jedini euro uzalud na njega potrošio. Po podne na dan svetog Petry i Pavla došli smo na švicarsku granicu prošli je i za sat i pol bili u Luganu, unajmio sam jednu sobu za mene i suprugu a drugu za Joška. Večerali smo i čekali gospođu Branku da nam se pridruži, međutim ona nije dolazila tako da sam cijelu noć proveo u napetoj a ne opuštenoj atmosferi gdje sam sudradan na moj devizni račun u splitskoj banci trebao prebaciti 270 000 dolara a za 5000 dolara potrošiti za djecu u darovima i na suprugu jer šetajući Luganom uočio sam jednu prelijepu dijamantnu narukvicu koju sam namjeravao kupiti suprugi. Negdje oko sedam sati ujutro nazvala me Branka da su i oni u Lugano ( nisam znao da je s njome pošla isto jedna gospođa Marija Kokanović koja je isto tako kao i ja dobila poziv od banke i sličan dokument da dođe prebaciti novac s računa banke na račun u Hrvatskoj. Sada smo još samo čekali da se pojavi gospodin Rene Ravnić i da nas on odvede u banku da prebacimo novac na naše račune ali po iskazu gospođe Branke da je gužva u Banci velika i da pričekamo 2-3 sata tako da u miru možemo potpisati papire i prebaciti novac, čekali smo u obližnjem kafiću gdje smo doručkovali i onda se nakon uru i pol digla gospođa Bosanac da ide vidjeti u banku da li je gužva splasnula i otišla je, nakon par minuta digla se i moja supruga da i ona vidi što se u banci događa, vratila se nakon pola sata i rekla da su obje banke City Bank of Lugano zatvorene i da je vidjela gospođu branku u jednom za nas obične smrtnike sumnjivom kafiću i da ona nije ulazila i da je čula razgovor konobarfice, gospođe Branke i još jednoga kojega su zvali Rene. Tu u ispred kafića čekali smo gospođu Branku Bosanac Balašević i onda sam primjetio da se gospođa Marija Kokanović trese pa sam joj dodao moj đemper i rekao da se obuće, rekla je da joj nije zima nego da se trese zbog toga jer već dugo smatra da se gospođa Bosanac-Balašević bavi sumnjivim poslovima i da je ona došla to i na licu mjesta provjeriti a da ona osobno u kredit ne vjeruje. Digao sam se i rekao suputnicima i supatnicima da idem malo prošetati i prošetao sam do kafića za koji mi je supruga rekla i u kojem sam našao gospođu Branku Bosanac da razgovara s nekim ljudima koji govore ekavicom, kada sam ušao naručio sam kokakolu i sjeo do gospođe Branke i pitao je što je s "gužvom" u banci? Ona se počela tresti i znojiti i upoznala me s gospodinom Rene Ravnić, pružio sam mu ruku i on mi je rekao da je kredit siguran i da se samo čeka da banka obavi neke sitne formalnosti ( moja supruga i vozač Joško Zmazek provjerili da je banka zaključana jer tada je dan svetog Petra i Pavla i ne samo da ne radi ni jedna banka nego ne rade ni druge službe pa ni policija. U razgovoru s Reneom Ravnić uočio sam da on nije glavni, tražio sam od sugovornika tko je glavni i onda mi je on rekao: " Nella vita di ogni stipendi scuola, tornare da dove sei venuto.-Svaka škola se u životu plaća, vratite se tamo odakle ste i došli"! Skočio mi je prkos i inat i nikada u životu nisam bio u tom trenutku toliko bjesan tako da sam šepajući zabio moju šaku u njegov pleksus i onda u glavu i on se onesvijestio, njegovi tjelohranitelju su povukli pištolje povukao sam jednoga od tjelohranitelja ispred sebe kao štit a drugoga nokautirao, i onda ovoga kao štit stavio ispred sebe uperivši mu njegov pištolj u stomak i rekao mu da ništa ne pokušava jer pokuša li bilo što učiniti da ću okidač povući bez razmišljanja. Pitao sam ga gdje je policija i on mi je rekao da je danas dan svetog Petra i Pavla i da policija isto tako ne radi, ali drhteći je rekao da ima u blizini zgrada Interpola i da oni sigurno rade. U putu mi je pričao da je i njemu pun "kurac" ovakovog života i da je i on poslije rata došao zaraditi nešto za sebe i obitelj koja se nalazi u gradu Vranje u Srbiji i da je ne razmišljajući dospio u kriminalnu organizaciju Cosa Nostra. Rekao sam gospođi Branki da ide ispred mene i da ni njoj više ne vjerujem ni jednu jedinu rikječ, kada smo došli do kafića ispred kojega je sjedila moja supruga, gospođa Marija Kokanović, Joško Zmazek rukom sam im mahnuo da me slijede. Došli smo pred zgradu Interpola i tu sam podnio prijavu i predao oružje mafijaša, međutim oni nisu željeli uhapsiti mafijaša koji mi je pokazao put do interpola a nisam ga mogao hladnokrvno ubiti, rekao sam mu idi, zahvalio se i otišao. Službenik u Interpolu mi je rekao da će on obavijestiti hrvatski interpol i na tome se završilo, znao sam da sam sve osim stana izgubio. Oko deset sati prijepodne krenuli smo iz Lugana i izašli na autostradu tako da smo za kratko vrijeme za nekoliko kilometara ostavili i grad Milano, i tada je vozač Joško Zmazek nastojeći da zaobiđe kamion s prikolicom koji je jurio skoro kao i auto uletio u namještene škare a na kraju škara nas je čekao izvrnuti kombi koji je vozio Stefano Basagni to su kasnije po polici utvrdili karabinjeri kojima je zapovijedao inspektor Hrvat po majci koji ima kancelariju u bolnici svetog Rafaela u gradu Milano, i kod njega sam podnio prijavu protiv gospođe Branke Bosanac, Rene Ravnić i drugih nepoznatih osoba akoje su direktno ili indirektno sudjelovale u pljački na tisuće i tisuće hrvatskih građana. Isto tako u bolnici je radila medicinska sestra koja je rodom iz Ogulina i gdje su ona i njezin muž trbuhom za kruhom došli na rad u Milano, Italija i ta osoba mi je bila od velike pomoći Bog blagoslovio nju i njezinu obitelj, jer dijagnoze koje sam imao od prije nisam želio prijaviti da su nastale od prometne nesreće nego da samih dobio prije u ratu ali glupim Talijanima je to bilo nemoguće objasniti, i sve što sam zadobio u nesreći je bio potres mozga i visok šećer koji nikada prije toga događaja nije bio visok nego u granicama normale jer prije rata i za vrijeme rata mjeren je na 5.5 a sada je bio 27, supruga je zaradila puknuće vratne kralježnice i dobila je gips oko vrata koji je i poslije u Hrvatskoj nosila jako dugo. S tim istim automobilom Opel Vectra ST-583-GH vratili smo se u Split jedino je vozač Joško malo stisnuo blatobran tako da kotač ne struže o metal. Cijelim putem nigdje nismo stali zbog problema s autom jedino što smo stajali je da nešto pojedemo i odmorimo se jer Joško je isključivo sam vozio posebno sada kada je i moja supruga kao vozač nije bila u mogućnosti voziti. Došli smo u Split i ja sam nakon nekoliko dana autobusom otišao u Osijek i kod državnog odvjetništva u Osijeku podnio kaznene prijave kod državnog odvjetništva u Osijeku državni odvjetnik Hrvoje Šustić. Državno odvjetništvo u Osjeku je podnijelo kaznene prijave protiv Branke Bosanac-Balašević , Renea Ravnić iz Rijeke kao i još protiv niza osoba iz cijele Hrvatske. Sudom je predsjedao sudac Krunoslav Barkić i osuđen je kriminalac Rene Ravnić a oslobođena Branka Bosanac-Balašević. Rene Ravnić je dva dana poslije presude pronađen mrtav nafiksan s ogromnim količinama heroina a za ostale osobe koje su sudjelovale u prevarama i pljački ne znam kako je sud za njih završio. Sudac Barkić jer je meni rekao da ne moram voditi sud ponovno protiv Pere Jelinić nego samo da s presudom odem kod njega i uzmem moj novac koji sam dao za kaparu i otišao sam ali dobio sam samo 2000 eura Osveta Cosa Nostre se nastavlja i to preko moga kućnog prijatelja Tomislava Grozdanić iz Kaštel Stari ulica fra Frane Ivasović 78 i njegova ortaka Marina Marinov koji je tada živio u Dugopolju kod tasta.
DER TEUFEL - TOFINUS
KRIMINALCI I LJUDSKA BAGRA prije pokojnog Neđe opljačkali su veliki broj građana Republike Hrvatske a opljačkali su Vicu Paladu i mnoge druge od kojih su i nekolicina sami sebi uzeli život. Poslije pljačke svoga bratića Nedo Baričević , Tomislav Grozdanić dolazi kod mene. U mojem kvartu ispred stana bio sam u društvu više osoba jer gledali smo utakmicu Hrvatska je s nekim igrala, došao je Tomo i još jedan s njim i Tomo je tražio od mene 200 dolara, kako nisam uz sebe imao pitao sam moga prijatelja Ante K da li on ima, Ante je otišao kući i donio 200 dolara a Tomo je rekao da osoba koja je s njime došla da je Rus Marin, ruski biznismen koji je u RH unio nekoliko miliona dolara ali da ih sada odmah ne može dignuti a bez novaca je i da će Rus Marin mi dati duplo više, rekao sam neka vrati to što je sada dobio i plati piće, Tomo je rekao da ništa ne brinem da Marin treba dobiti novac kroz tjedan dva i da on garantira da će vratiti taj novac, dobro rekao sam i oni su otišli, nakon tjedan dana Tomislav Grozdanić me zove i traži mogu li ja naći negdje 21000 kuna da se plati kazna u narodnoj banci Hrvatske( Reifeisen bank) i da novac stoji u trezoru, da treba samo platiti kaznu i uzeti novac, rekao sam Tomi da nisam platio nekoliko rata kredita splitskoj banci i ako su u pitanju samo tri dana od uplate za kaznu do dizanja novca nekoliko miliona dolara da ću ja uskočiti s 21000 kuna koliko je iznosila kazna i uvidom u uplatnicu Reifeisen bank rekao sam Tomi da dođe poslije podne po novac, međutim po novac je došao Marin Marinov kojem sam u prisustvu moje obitelji (supruga i djeca kao i još jedan prijatelj) isplatio 2750 eura na ruke kod mene na balkonu. Nakon dva dana nazvao me Tomislav Grozdanić i rekao da su platili kaznu narodnoj banci Hrvatske a kako ne mogu dignuti novac 5 miliona odjednom da moraju ići u Zagreb po novac ali da im treba i auto, Taj dan po "novac" u Zagreb smo išli ja, Tomislav Grozdanić i Marin Marinov, sve troškove puta sam snosio ja, Marin Marinov je ostavio mene i Tomu Grozdanić kod jednoga restorana i on je sam otišao srediti poslove u svoju poslovnicu, kako smo ćekali više od dvije ure pitao sam Tomislava Grozdanić odakle poznaje Marina, koliko je siguran da je biznismen a ne mafijaš i slić jer iznos od pet miliona dolara unijeti bez dozvole u Hrvatsku je težak prekršaj i slično, međutim Tomislav mi je rekao da ne moram ništa sumnjati jer da je on s Marinom obavio do sada više sličnih transakcija i da je po tome pitanju sve u redu, nakon dvi ure vratio se Marin neobavljena posla i pokazao neki papir da su mu iz centrale Reifeisen banke rekli da novac sada može dignuti u poslovnici u Splitu, i vraćajući se iz Zagreba kod mjesta Dugopolje rekao sam Marinu da stane i da Tomo Grozdanić preuzme kontrolu nad automobilom i da Marina odveze u Dugopolje gdje je stanovao kod punca, međutim Tomo je rekao da Marinu i sutra treba auto jer će iz trezora dignuti 5 miliona dolara i da će oni mene odvesti kući i samo za sutra zadržati auto, iako mi nije bilo pravo a već je moj novac 2750 eura, 500 dolara, 1600 kuna tankovi benzina...bio kod njih popustio sam i pristao da koriste auto i sutra iako je supruga namjeravala da odemo u posjete kod njenih i mojih roditelja( Ja od rata ne vozim jer sam raketiranjem i mitraljiranjem iz aviona izgubio vid na jedno oko ožiljak korioretine. To sutra pretvorilo se u noćnu moru da vrati auto, i vratio je nakon šest mjeseci cijelog deformiranog tako da se nije moglo paliti na ključ nego spajanjem žica, vrata su se automatski otvarala cijelim putem i ja sam nazvao Tomu da Marin dođe i da mi vrati automobil kakav je uzeo, i Marin je došao i automobil mi nije vratio više od godinu dana, ustvari osobno sam išao s jednim prijateljom u Dugopolje i automobil našao na otpadu a iz auta sve što je vrijedilo bilo je odnešeno, kroz to vrijeme od šest mjeseci kako sam bio bez auta nazove me Damir Ćosić-Roda da mi kaže da to nije nikakav bogati Rus nego kriminalac i prevarant koji je opljačka na sličan način desetke ljudi koji su sebi uzeli život ili su umrli od srčanog i moždanog udara, popizdio sam i rekao mu zašto me nije ranije nazvao i rekao mi da su kriminalci u pitanju, bio sam strašno ljut i nazvao sam Tomu Grozdanić i rekao mu da hoću natrag moj novac i automobil, imao sam nekoliko izvještaja iz Splitske banke-opomene gdje se moj početni dug od 2750 eura svaki mjesec radikalno uvećavao tako da je prva opomena bila na 2804 eura i došlo je do 8098 eura kada mi je splitska banka otkazala namjenski stambeni kredit uz napomenu prodaje stana, tako da sam grozničavo tražio od koga ću posuditi taj novac i odlučio sam kod sada pokojnog Nede Baričević rođaka Tomislava Grozdanić, međutim tu mi je Nedo rekao da su njegov rođak Tomo i Marin Marinov na sličan način opljačkali i njega za ogroman iznos ( stavio kuću pod hipoteku i preko noći ostao bez kuće i novca 33 000 DM), da su na sličan način opljačkali i Vice Palada iz Trogira kao i još puno ljudi. Obratio sam se Tomislavu Grozdanić i rekao da hoću moj novac odmah i nakon nekoliko dana mi je rekao da mogu doći po novac i da će mi dati dvije trećine koliko je uspio sakupiti, zovnio sam jednog prijatelja iz 4.GRB da me svojim autom odveze u gostionu ispred njegove kuće i otišli smo, međutim ispred gostionice umjesto Tome i novca čekala nas je krim policija koja me tu i uhapsila, prvi put u životu sam bio uhapšen a prošao sam svijeta i država. Nakon dva sata policija je oslobodila mene i moga prijatelja i napravili su kaznene prijave za mene, Tomu i Marina. Istražni sudac kod kojeg smo došli nakon pola godine ili više odbacio je optužbu protiv mene a podigao protiv Tomislava Grozdanić i Marina Marinov. Deset godina poslije ovoga događaja zove me Tomislav Grozdanić uz napomenu da se nađemo i da je on sakupio neki iznos i da sada ima toliko novca da će platiti sva moja stradanja uključujući i novi kredit koji vračam u iznosu od 92000 švicarskih franaka, našli smo se kod odvjetnika Tomislav Biuk i sve dogovorili, napravili ugovor i ovjerili kod javnog bilježnika uz napomenu da će Tomislav Grozdanić kada proda neku tvrtku mi isplatiti i 150 000 eura na ime štete koju sam tih deset godina trpio ( ja i supruga smo vračali kredit), međutim isplatio je taj put 2500 eura u gotovini i ja sam otišao kod odvjetnika Duplančić i povukao sud protiv Tomislava Grozdanić, prihvatio je moj dug kod Tomislava Biuk od 6500 eura, prihvatio je da će on Antonu Jurić u ime presude po falsifikatu isplatiti 50 000 kuna međutim ja do danas nisam dobio čist vlasnički list na kojem mi se Anton Jurić uknjižio na moj stan i ne znam da li je Tomislav Grozdanić to platio ili nije, osim toga prihvatio je usmeno da će svakom od mojih sinova Josipu i Gabrijelu mjesečno isplaćivati po 500 eura daljnjih pet godina međutim on se opet oglušio na zadano a ja sam povukao sud protiv njega, sada je isključio i moje pozive, naime kada ga nazovem njegov telefon odzvoni jedanput i prekine. Do sada je Antonu Jurić na ime presude na falsifikatu platio 10 000 kuna iako se obvezao na 50 000 kuna
Nema komentara:
Objavi komentar