MILANOVIĆU I HRVATSKA VLADO, ŠTO ZDRAVA RADIM U PSIHIJATRIJSKOJ BOLNICI

Moje svjedočenje, moj iskaz, moja povijest bolesti i dijagnoza, ukratko, upućeno gotovo svim institucijama u RH ( DORH, USKOK, predsjednik RH, predsjednik Sabora, Vlade, nevladine udruge), i inozemstvu, medijima, gotovo svima, ja sam napisala istinu, a tko hoće vjerovat nek vjeruje, tko nece, ne mora;

Prijepis:

Datum, 23.12.2013.

                                           Djed Mraz
                                          Sjeverni pol

                    Dragi Djede!

Pišem ti pismo jer si me prošle godine zaboravio. A bila sam dobra. Ja sam mislila da ti sve vidiš, ali valjda si zbog velike količine posla zaboravio pogledati stranicu u svojoj knjizi dobrih djela gdje se nalazilo moje ime.
Molim te, stvarno te molim ove godine nemoj me zaboraviti. Da opravdan svoju želju ukratko ću ti opisati svoj život, a ti tada odluči da li sam zaslužila ono što želim. Živim u Hrvatskoj, najljepšoj i najbogatijoj državi na svijetu. Tu ti kod nas nema čega nega nema. Imamo prekrasno Jadransko more sa preko 1000 otoka, puno riba, a njegovom obalom tece maslinovo ulje u potocima. Imamo zlatnu Slavonsku ravnicu punu žitarica, Gorski Kotar zeleni se od miline raznolikog šumskog bogatstva. Imamo Hrvatsko Zagorje puno šira, vrhnja, Putra, mleka, Jajca i krumpira, i naravno vina. Istru, vjerojatno si čuo za Pulsku arenu, Dalmaciju i njenu Dijaklecijanovu palaču, Dubrovnik sa svojim čuvenim zidinama. Tu su još i Prigorje, Medjimurje,  i Plitvička jezera su ti kod nas. Risnjak, Bjelolasica - ako hoćeš možeš doći na sanjkanje ili dodji na Sljeme jer tamo je Snježna kraljica.

Kod nas ima nafte i plina, a imamo i pravo nacionalno blago koje se zove VODA. A vode imamo jako puno. Čak je ne moramo ni grijati, izvire i vruća. Dodji u jedne od naših toplica. Odmori se nakon Božica, zaslužio si.

Ali nije to ono što čini moju zemlju.
Moju zemlju čine ljudi.

Ovdje živi puno divnih ljudi, mojih rodjaka, mojih prijatelja, mojih susjeda, mojih kolega, mojih poznanika i onih koje još ne poznajem ali će mi već sutra postati najbolji prijatelji.

Zato me u ovo blagdansko doba hvata tuga.
Najljepša država na svijetu umire od tuge i gladi.
I svi šute  i govore mi šuti i ti, misli na svoju djecu, vezi konja gdje ti gazda kaže.

A na koga ću misliti nego na svoju djecu. Na njih jedino i mislim. Mislim na njih svakodnevno, na njih i na njihovu budućnost. A budućnost svoje djece ne vidim. Barem je ne vidim u ovoj svojoj zemlju pa ću je morati napustiti kao i mnogo drugih hrvatskih gradjana koji su otišli trbuhom za kruhom.

I zato ja to više ne mogu gledati, ni slušati, ni osjetiti jer bol je toliko jaka da se nekome moram ispovijedati i reći istinu.
Nadam se da ćeš me ti saslušati i postenk presuditi jer kome god se obratim kažu mi šuti, luda si, ne znaš što govoriš.

Pocet' ću tj priču od toga gdje radim i sta radim jer posao mi je nakon obitelji najvažniji dio života.
Radim od svoje 19.godine (od 25.01.1995.), završila sam uz rad Višu policijsku školu na Policijskoj akademiji u Zagrebu i tako sam postala kriminalist.
Nakon toga nisam imala svijeta za upis Visoke policijske škole te sam upisala Visoku školu za sigurnost, koju sam si sama platila, a nije bila jeftina, i postala diplomirani ing. sigurnosti.
Nije mi zao niti jedne kune koju sam potrošila na školovanje jer znanje se ne može platiti, a tamo sam naučila najbitniju svjetsku činjenicu: " KONTROLIRAJ HRANU i KONTROLIRAT CES SVIJET".

Trenutno radim u Policijskoj upravi zagrebačkoj, Sektoru kriminalističke policije, Odjelu kriminalisticke analitike na radnom mjestu kriminalistički informacijski analitičar.
I volim svoj posao. Kad sam počela raditi nisam ni sanjala da ću pronaći posao na koji ću odlaziti s ljubavlju i voljom.

Tada se jednog dana polako moj svijet počeo rušiti.

Jednog dana radila sam analitičku obradu u vezi ubojstva Hrvoja Turibaka, mladića koji je ubijen, a njegov brat uhićen kao osumnjičen.

Da ti bude jasnije što ja radim, reći ću ti definiciju kriminalističke analitike.
Dakle, kriminalistička analitika je utvrdjivanje i pribavljanje činjenica i saznanja koja daju uvid u vezu izmedju podataka o kaznenim djelima i drugim potencijalno važnim podacima sukladno policijskoj i pravosudnoj praksi, a njeni ciljevi su korištenje istovjetnih (istovrsnih, identičnih) tehnika u svrhu razvoja hipoteza, rekonstruiranja dogadjaja, identifikacije povezanih zločina (kaznenih djela), razotkrivanje kriminalne mreže i analiziranje opsega i modusa kriminalnih aktivnosti.

Dakle, žurno sam završila navedenu analitičku obradu u kojoj sam došla do indicija da je s navedenim dogadjajem povezana osoba prezimena Marić, a koji je pak povezan sa osobama Josipom Glasnovicem zvanim Švabo, šogor Josipa Antica zvanog Zefo, i sa Ivanom Rubeljom.

Takodjer sam primijetila da je puno mladih ljudi koji su bili obuhvaćeni obradom imalo po jedan prelazak državne granice, neki od njih avionom.
Tada mi padaju na pamet članci iz novina gdje su mladi ljudi, bez kriminalne prošlosti, završili po zatvorima u dalekim zemljama a zbog krijumčarenja droge.

Tu noc kad je moja analitička obrada predana na Državno odvjetništvo ispred prozora mog stana zapaljen je kontejner s papirom. Nekoliko dana nakon toga na mom automobilu puklo je crijevo od vode u vožnji. Izgledalo je kao da mi auto gori. Nekoliko dana nakon toga ispred zgrade me dočekaju četvorica mladih roma, te mi lupaju šakom o krov automobila. Nekoliko dana nakon toga na mom automobilu puklp je crijevo od ulja. Nekoliko dana nakon toga izgorio je auto našeg obiteljskog prijatelja, hrvatskog branitelja, dok su u njemu bili on i moj suprug, jedva su spasili živu glavu, u zadnji tren su izašli iz vozila.
Nakon toga sam putem internetskih novina primila prijetnju na način da je izbačen novinski clanak u kojem je pisalo "mladić nestao na moru". Radilo se o mladiću koji je radio na brodu cruseru, a u to vrijeme je i moj radio na brodu, cruseru.

Završila sam u bolnici Sv. Ivan, u Jankomiru.

Kad sam liječniku ispričala sve ovo dobila sam dijagnozu psihoza sa simptomima shizofrenije.

Bila sam na zatvorenom odjelu bolnice. To ti je gore nego u zatvoru, osjećaš se kao logoraš samo što nisi pri sebi jer te kljukaju tabletama.

Zaključila sam da je očito bolje da šutim, ako želim ikad izaći od tamo, pa sam okrenula priču na svoje osobne probleme, težak život, preseljenje, opterećenost djecom pa sam puštena sa dijagnozom poremećaj prilagodbe.

Nakon bolovanja ponovno sam počela raditi i sve je bilo u redu.
Moj suprug takodjer radi u PUZ-u, ali on radi u Odjelu kriminaliteta droga kao detektiv.
Radio je po informacijama koje je dobivao od informatora. Nedugo nakon što bi odradio neku informaciju dobivenu od informator, njegov informator zavrsio u zatvoru.
Isto se dovodilo s još jednim informatorom.
Kap koja je prelila čašu je kad su mog supruga osumnjičili za nestanak novca oduzetog dileru.

Očito je netko opet htio da šutim.

Šefovi me šalju psihijatru.

Opet završim u Psihijatrijskoj bolnici " Sv. Ivan".

Odbijam liječenje.

Sasluša me vještak psihijatar na samo, te mu sve istinito ispricam jer se nadam da će bar on imati sluha, ipak je vještak liječnik, prepoznat će psihički bolesnu osobu, odnosno zdravu.

Medjutim opet razočarenje.

Dobijam rješenje Županijskog suda u Zagrebu, kojim mi se odredjuje prisilni smještaj u Psihijatrijskoj bolnici u trajanju od 30 dana te da su kod mene PRISUTNE TEZE DUSEVNE SMETNJE te da zbog istih OSOBNO I IZRAVNO UGROZAVAM VRIJEDNISTI I DOBRA PROPISANA odredbom čl. 22. st.1. ZZODS-a.

Iz rješenja doznajemo i da mi je dodijeljen punomoćnik Ranko Tomašević, odvjetnik iz Zagreba, kojeg niti sam vidjela niti čula.

S obzirom da sam se nalazila na zatvorenom odjelu bolnice ja do njega nisam mogla doći, ali me zanima ako je moj punomoćnik zar nije trebao doći i razgovarati sa mnom?

Navedeno rješenje nije dostavljeno niti jednom mom bliskom srodniku kako je navedeno u rješenju da bi trebalo biti.

Dan kad mi je uručeno rješenje, mjenjaju mi terapiju i kljukaju me nekim drugim tabletama i primjećujemo da necu biti sposobna napisati žalbu na rješenje a za koju imam rok 3 dana (a petak je).

Zadnjim snagama pišem žalbu Županijskom sudu i predajem je sestri, medicinskoj, koja prvo odbije primiti s obrazloženjem da moram predati doktorici, ali ja je molim i ona uzima moju žalbu te kaže da će je ona predati doktorici.

Odbijam piti terapiju koju su mi propisali jer od nje preko dana spavam i nisam sposobna normalno funkcionirati, a od tablete koju mi daju prije spavanja ne mogu zaspati te me sve ispod može svrbi. Imate osjećaj da ćete si kožu oderati..

Žalim se na terapiju ali nema učinka.

Odbijam popiti tabletu te mi na silu , protiv moje volje daju injekciju te me VEZU ZA KREVET.

Niti sam bila agresivna, niti sam vikala, samo sam stajala i drhtala, a zato što nisam htjela popiti tabletu veuz me za krevet, oni to zovu FIKSIRANJE.

Zašto?

Na silu mi daju injekciju, OK, nije u redu , ali valjda moraju, ali zašto me vezu za krevet nakon toga?

Osjećala sam se kao u koncentracijskom logoru, a mogu reći da to i je, samo što su joj dali naziv Psihijatrijska bolnica.

I sve je po zakonu.

A ta spoznaja mi je od svega najteže pala.

Sve je to legalno!!!!

Kroz desetak dana dobivam rješenje Zupanijskog suda u Zagrebu kojim se odbijaoja žalba jer nisam imala primjedbi na nalaz i mišljenje liječnika vještaka gospodina Spore Jankovića a navedeni nalaz nisam niti vidjela, pa kako sam mogla imati primjedbu na nešto što mi nije dano na uvid, a ni tada od mog punomoćnika Ranka Tomaševića ni traga ni glasa.

Iz rješenja saznajem da iz nalaza i mišljenja vještaka Spire Janovica jasno proizlazi da su kod mene prisutne teze duševne smetnje te da u trenutnom stanju mogu UGROZITI VLASTITI ZIVOT, ZDRAVLJE ILI SIGURNOST DRUGIH OSOBA.

Stvarno ne znam odakle je on zaključio da mogu ugroziti vlastiti život, zdravlje ili sigurnost drugih osoba, jer mi nije palo na pamet da se ubijem ili pivrijedim ili da povrijedio nekog drugog, jer ja sam majka dvoje malodobne djece, niti sam bila nasilna, niti sam na bilo koji način ugrožavala sigurnost drugih ljudi.

Oni koji me poznaju znaju da govorim istinu, a poznajem puno ljudi.

Onda pogledam malo u prošlost i zakljucim da je ovo što mi se dogadja počelo puno ranije.

Mom bratu nakon tehničkog pregleda, neposredno nakon izlaska iz stanice za tehnički pregled auto se zapalio dok je on bio u njemu, sva sreća pa ne uspio izaći na vrijeme, jer auto je izgorio u potpunosti.

Drugi brat prije nego što je otišao na brod radio je na benzinskoj pumpi i nad njim je dva puta izvršeno razbojništva uz prijetnju pištolja.

Onda pogledam još više u prošlost i zaključio da mi je i otac koji je bio hrvatski branitelj umro pod sumnjivim okolnostima.

Naime, navodno je pao u gradu i ozlijedio glavu nakon čega su ga iz bolnice pustili kući, nije mu bilo dobro te je naknadno operiran kad mu je već krv zalila mozak te je bio u komi 42 dana i na kraju umro.

Taj nesretni dogadjaj dogodio se iste godine kad se žalio na rješenje kojim mu se odbija pravo na obnovu i opremanje ratom oštećene obiteljske kuće 5. stupnja oštećenja na adresi Lasinja, Lasinja 119.

Znam da mi je rekao da se žalio sve do Sabora i Vlade.

Da li je zbog toga stradao ili zato što je ušao u poslove s nekretninama.
Znam da je imao problema sa kućom koju je kupio u Zagrebu na adresi Karasicka 20.

Zaključujemo: pobuni se protiv jačeg i mrtav si, ili lud.

A onda mi na pamet padne nešto drugo.

Naime, u bolnici sam, ne bi vjerovao, upoznala sve samo pametne ljude.

Zašto su ti pametni ljudi koji meni uopće ne izgledaju bolesno, osim što su pod lijekovima, svi s nekim čudnim dijagnozama psihoze, shizofrenije i sl.

Možda zato da ne bi pričali istinu?

Navest ću primjer Sanje Stojić s kojom sam se sprijateljila u bolnici. Takodjer ima dijagnozu psihoza sa simptomima shizofrenije i nema obje potkoljenice.
Dugo joj je trebalo da mi ispriča kako je završila u bolnici.
Naime, prošle godine 2012., proganjali su je kamatari j prijetili joj da će joj ubiti majku i brata.
Ona je tada završila na psihijatriji odakle je otisla, te se odlučila ubiti na način da je legla na željezničku prugu pod vlak.
Srećom ostala je živa ali eto bez nogu.

I zbog toga je psihički bolesnik. Pa ljudi moji tko normalan to ne bi učinio da mu prijete ubojstvom bliske osobe?

Na Županijskom sudu je prošla identično kao i ja.

U bolnici sam upoznala i hrvatske branitelje s PTSP-om koji na psihoterapiji ne smiju pričati o ratu.

Pa zašto onda idu na psihoterapiju?

Zašto se i od čega liječe?

Zaključujem, pij tablete i šuti.

Jedan dečko je dobio dijagnozu psihopata jer nije reagirao na smrt pacijenta koji se nalazio do njega na krevetu i u toku noći umro.

U toj bolnici pacijenti i umiru.

Taj dečko ne radio kao grobar, smrt mu je bila svakodnevica.

Zar je zato psihopat?

Uglavnom, ljude proglase bolesnima, nesposobnima, dodjele im skrbnika, socijalna služba im oduzme djecu i pošalju ih u domove i udomiteljske obitelji, oduzme im se imovina.

Sve zakonski.

Ovo mi izgleda kao jedan dobro uhodan i razradjen posao na kojem sitne duše zaradjuju brdo novaca.

Djeca završe u domovima iz kojih svakodnevno bježe vjerojatno zato što km je tamo dobro ( pogledaj evidenciju NENO - evidencija nestalih osoba), postaju žrtve prostitucije, droge, završe kao bijelo roblje, prodaje ih se za organe ili jednostavno nestanu i nikad ih se više ne nadje.

I svi to gledaju, čude se i ŠUTE.

Tada mi padne na pamet jedan dokument u kojem analitičari navode da je cilj pripadnika hrvatskog krim. miljea povući novac iz EU fondova namijenjen za obnovljive izvore energije, a kažu da će Gradu Zagrebu koncesionar za zbrinjavanje otpada postati tvrtka "CEZAR" vlasništvo Petra Pripiza, jednog od braće Pripuz koji je zajedno sa Hrvojem Petracem poslovao oko zemlje na Jankomiru gdje su zaradili brdo novaca.

Takodjer sam čula iz neprovjerenog izvora da je Hrvoje Petrac poslovao s Izraelom vezano za trgovinu oružjem a čini mi se i trgovinom rudarske opreme ali ne sjećam se više s kojom državom.

Tada na Dnevniku čujem za slučaj RIZ repetitori (ili komunikacije), gdje sindikati govore da je riječ o interesima vezanim za zemljište u Maksimiru.
Ne znam zašto ali ja im vjerujem, jer mi se čini da se povijest ponavlja.

Sjetim se i jednog dokumenta u kojem se navodi da je Marić, vlasnik "Sokpl Marica" organizirao luksuzne zabave a kojima su prisustvovale utjecajne osobe: pravnici, liječnici, ključne osobe u bankama, Saša Perković koji radi u Uredu Predsjednika, a kojima ne prisustvovao i Josip Antić zvani Zefo.

Na tim zabavama konzumirala se droga, a naknadno su osobe koje su je konzumirale bivale ucjenjivanje.

Saša Perković iz Ureda predsjednika RH? Ponovno mi proletu kroz glavu!

Pa dokle ta hobotnica seže?

Da li taj Perković ima kakve veze sa Josipom Perkovicem i Lex Perković?

Sjetim se i pojave skupine osoba rimske narodnosti koju je predvodio Davor odnosno Fehid Hamidivic, a koji je pak u kumskoj vezi sa poznatim medjunarodnun narkobossom Darkom Saricem.

Skupina okupljena oko Davora Fehida Hamidovica, najčešće njegovu rodjaci sa protuzakonito pribavljenim dokumentima i lažnim imenima, a koji su se bavili krijumčarenjem droge na način da su koristili žene koje su drogu krijumčarili u svojoj utrobi, te djece, tjerali ih da prose, prodavali ih, a novaca držali u šefovima Zagrebačke banke u Novozagrebackom naselju Siget.

Za vrijeme njihovog boravka na području Zagreba dogodilo se niz kaznenih djela od ubojstva Hasima Osmanovica, ubojstva ugostitelja Golubica koji je ubijen u svom automobilu ispred svog kafica u Savskoj ulici, a koji je pak prijatelj Narcisa Mujkica, koji je pak gle slučaja napustio Hrvatsku i otišao u neke daleke zemlje. Pitam se zašto?

U to doba dogodio se niz razbojništva u zlatarnice, kladionice, banke, pošte, provale u kuće u stanove, prijevare raznih vrsta i još mnogo loših stvari.

SAD moram malo do Marjovog trga.
Naime, kaže mi prijateljica u povjerenju da u jedan novozagrebački kvartovski kafić dolazi osoba koja prodaje drogu i pri tome vadu policijsku značku predstavljajući se kao policajac te govori da je sve u redu.
Da mu nitko ništa ne može.
Mislim si neki jadan policajac izgubio razum pa eto silom prilika odao se drogu pa usput mali i zaradjuje.
Sve do iduće kave kad mi govoru da li se sjećam o čemu mi je pričala?
Pa mi kaže sljedeće: " Znaš vidjela sam onog policajca na televiziji ( ili na internetu, ne sjećam se točno), on ti radi u civilu, osigurava ljude u Vladi i Saboru".
Poslat će mi mailom videosnimak na kojem se dotična osoba nalazi pa ti ga mogu poslati ako te zanima jer ime mu ne znamo ni ona ni ja.
Pitam se da lu je on prošle godine dobio dar od tebe?
Ako je, kakvu to evidenciju vodis?
Knjiga ti je manjkava.

Vlasnica dotičnog kafića igrom slučaja je osoba koja je trebala biti krsna kuma mom djetetu, pa znam ponešto o njoj.
Takodjer znam da joj je Porezna zatvorila kafić čini mi se na mjesec dana i odredila joj novčanu kaznu. Zašto?
Pitam se da nije možda zbog toga što nije htjela da se u njenom lokalu prodaje droga.
Tada se sjetim da je imala problema od kad je otvorila kafić.
Već u prvim danima provaljeno joj je u lokal te su joj razbijena stakla, otudjen TV i još neke stvari.

Možda zato što nije htjela plaćati "zaštitu"?

Pa da zaokruzim znanstveno fantastičnu priču koja bi mogla ići i ovako:
Sumnjivi ljudi kupe jeftino zemljište koje skupo prodaju, na kojem se naprave jeftini stanovi i shoping centri, koji se tada skupo prodaju najčešće kreditima banaka koje su pak pod utjecajem sumnjivih ljudi.

Banke povećaju kamate, uvedu kredite u švicarskim francima, ljudi ostaju bez posla, (rate im iz mjeseca u mjesec sve veće), jer sumnjivi ljudi unište svaku osobu ili tvrtku koja želi pošteno raditi, počinju stizati ovrhe od sumnjivih pravnika i odvjetničkih društava koji naplaćuju višestruko skuplje od samog dugovanja, a krediti na nekretnine su već ionako hipotekarni te dolazi do toga da pošten čovjek ostaje gol, bos, gladan i bez krova nad glavom s ogromnim dugom kojeg neće moći otplatiti do kraja života.

Robovlasništva je ukinuto?

Pa robovi su barem imali krov nad glavom, krišku kruha i času vode.

Hrvatski gradjani imaju samo dug.

Tada mi ponovno padne na pamet famozna ideja!

Hej, nisam sama!

Pa nas ima puno!

Ludih, golih, bosih, bez krova nad glavom i sa dugom koji će otplaćivati praunuci naših praunuka ako prezivimo istrebljenje.

Jer ovo nije ništa drugo nego POLITIKA ISTREBLJENJA!

Zašto Dalmatina nema ulaz-izlaz za svoje gradjane sukladno zakonu?
Gdje je inspekcija?

Zašto hrvatski gradjani moraju plaćati dopunsko osiguranje?

Zašto hrvatski gradjani mjesecima čekaju na liječničke preglede?

Zašto umiru satima čekajući hitnu pomoć?

Zašto se postavljaju skupe mramorne fasade koje naknadno padaju sa zgrada i ugrožavaju živote gradjans?
Tko je to dopustio?
Pa valjda postoje standardi?
Gdje je inspekcija?

Tko izvozi hrvatsku pšenicu, a uvozi hranu otrovani sa kojekakvim vrstama otrova, pesticida i sl.

Zar je država toliko bogata da si može priuštiti dva predsjednika?

I koji od njih stvarno vlada?

Možda niti jedan. Možda netko treći?

Kažu nije ratno stanje!

Ovo je gore od rata!

Ne znamo protiv koga se boriti.

Ili znamo, a opet sutimo.

Zašto se Sanader preko noći odrekao funkcije premijera?

Zašto je Sretan Jocic iz zatvora prijetio Karamarku?

Da li je i Sanaderu netko prijetio?
I zašto?

Zašto moja Hrvatska nije zaštitila svoje gradjane?

Gotovinu, Markaca, Ademija, i mnoge druge hrvatske branitelje?

Zašto nisu nakon rata mogli dostojno živjeti u svojoj zemlji za koju su bili spremni život dati?

Za dom su bili spremni umrijeti, a i ja sam.

Zašto ne morao umrijeti Ivan Korade?

Za jednog člana nije šire obitelji, Paška Qetu kažu da je radio poslove za Vladu.

Završio je život u napuštenoj kuću, kažu predozirao se. Ili je previše znao pa je predoziran.

Jer znanje je opasno, valjda zato i hoće uništiti hrvatsku prosvjetu i intelektualce.

Slučaj mog Paška podsjeća me na slučaj mladića Juraja Simunica (19.g, visok 182 cm) kojeg je policija nakon dva dana našla mrtvog u sahtu dubokom 1.5 m u Krajiškoj ulici, a koji je kako kažu novine izašao naglo, bez cigareta i novčanika.
Posljednji put snimile su ga kamere na obližnjoj banci.

Kažu da je nalaz obdukcije pokazao da mehaničke ozljede upucuju na nesretni slučaj.
Pa ni malo dijete u to ne može povjerovati.

U mojoj prekrasnoj zemlju papir sve trpi.

Da li je slučajno nadjen baš u ulici u kojoj živi premijer Zoran Milanović?

U zgradu u kojoj je "poginuo" bili su pogoni Domaće tvornice rublja.
Nakon požara napuštena je više od 20 godina i potpuno devastirana.

Da li je i ovdje riječ o gradjevini?

Onda mi na pamet padne krvoproliće na Žutom brijegu kad su ubijene Vukosava i Milica.
Susjeda kaže kako ne razumije zašto je netko pucai u te mirne ljude te da se Milicin suprug Stipe bavi gradjevinom.
I opet smo na gradjevini!?

Zanima me nalaz obdukcije.
Da li će i u biti riječ o nesretnom slučaju?

Tada se sjetim svoje prijateljice i studentske kolegice, učiteljice Marije Bajutti.

Prijavila je policiji ne zakonitosti u službi koja se bavi održavanjem zgrade u kojoj je živjela.

Nadjena je mrtva u stanu.

Ne znam što je pisalo u nalažu obdukcije, ali pretpostavljam da je umrla "prirodnom smrću" ili se možda predozirala.

Vuk sit, kože na broju, a moje Marije više nema.

Tada se sjetim još jedne prijateljice iz Jankomira, Marije Odrcic, divna žena.

Sin joj je ubijen u Importane centru.
Nisu pronašli počinitelja već godinu dana.
A ona je shrvana tugom završila na liječenju.

Zar nitko ne može zaštititi te ljude.

Koliko hrvatskih gradjana još mora stradati?

Tko želi uništiti hrvatsku policiju?

Dragi Djede, još bih ti ja imala svašta za ispričati, ali već me zabolila ruka i od svega sam već umorna i glava mi od muke puca.

Zato imam samo jednu želju.

Molim te da za Božić budem sa svojom obitelji...

Vjerujem u tebe i lijep pozdrav.