SPALJENE DUŠE
Nedavna
sjednica Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta u Maloj
dvorani u Lisinsku ponukala je više autora na izvrsne
prosudbe o osuđenim
i optuženim etičkim veleizdajnicima. Zapravo, da im baš nije
ugodno najbolje je pokazao prvi
etički optuženi veleizdajnik Ivo Josipović, koji je za
članove HNES-a prof. dr. sc. Zdravka Tomca i prof. dr. sc.
Josipa Jurčevića, ustvrdio da su luđaci i bolesnici. A svi
znamo da je prof. Tomac bio kandidat iste stranke čiji je
kandidat bio Josipović, samo je njegov protukandidat bio
Otac hrvatske
države akademik Franjo Tuđman, a prof.
Jurčević iza sebe nije imao neku jaku stranku, ali
vjerojatno se mnogi sjećaju koliko je on neugodan
protukandidat Josipoviću bio i koliko ga je on raskrinkavao
u toj kampanji. Da Josipoviću nije bilo lako
nositi se s tom optužbom govori nam i činjenica da je i on
sveučilišni profesor isto kao i Tomac i Jurčević. Zapravo,
teško je razlučiti koliko je Josipović istinski sveučilišni
profesor. Naime, pogledajte kako ga doživljava naš istaknuti
znanstvenik dr. sc. Josip Stjepandić koji se školovao i
svoju sveučilišnu i znanstvenu karijeru provodi u Njemačkoj
(vidjeti intervju s njim u Glasu Koncila, 08. 03. 2015.).
Naime, stalno je inzistirao da se upišem na tzv.
ResearchGate uvjeren da bismo tako dobili Hrvata na čelu
liste svjetskih znanstvenika po broju radova. Kada
me nije uspio uvjeriti, da ja to napravim, učinio je to sam.
Registrirao me je najprije u Google Scholar:
Oni automatski nalaze
objavljene radove u internetu, pa su za mene našli 726
radova. Onda
je on uzeo taj popis i predao ga ResearchGate-u:
Vidi
zla: oni su našli ukupno 1610 mojih radova! Nisam ni znao da ih imam
toliko! I inače sam zatrpan mnogobrojnim e-mailima, a sada
ih ima i puno s ResearchGate-a, gdje od mene
traže da potvrdim ono što su oni našli sa svojom automatskom
tražilicom. Zato
sam mu napisao:
-Ja
Ti tu samo odgovaram na upite je li neki rad moj.
Ostalo
brišem.
- Da,
u redu je.Ali brojka od 1610 radova stoji još uvijek!? – odgovorio je.
Zapravo ja ne znam kako su došli do te brojke za mene, pa sam odgovorio:
- To je meni previše.
A u njegovom odgovoru se
spominje i Josipović. Pogledajte kako:- Udijeli polovicu siromasima...
...Jovanoviću (15 radova u znanstvenoj bazi Scopus), Mornaru (19), Pusićki (1), Grčiću (2), Josipoviću (1), Kregaru (2), Flegi (0)...
Jovanović je objavio 6 radova u vrijeme dok je bio ministar!? Pa to nije radio niti njegov uzor Stipe Šuvar!?
Vidjeli
smo kako je jedan od „siromaha“ reagirao na našu optužnicu
za njegovu veleizdaju. Kako optužnicu ne potpisuju samo
profesori Tomac i Jurčević, već i Josipovićev profesor
Šeparović, ja i drugi članovi Predsjedništva HNES-a, onda je
jasno da se njegove riječi odnose i na nas ostale, pa i Stjepandića, koji nam se priključio u
HNES-u.
Utoliko je i zanimljiviji ovaj razgovor s dr. Stjepandićem,
zar ne?
Zapravo
naslov ovog teksta
Spaljene duše je naslov kolumne sjajne Mirele Pavić u
Hrvatskom tjedniku (23. 4. 2015.). Ona piše:
"Ne,
ne, mi nismo šovinisti, nismo ni Hrvati dok naša elita
smatra naročitim junaštvom sprdanje s hrvatskim pravima,
negirajući u ime nekih ljudskih prava narodne pravice, kao
da hrvatsko pravo nije rezultat svih tih pojedinačnih prava,
kao da Hrvatska nije skup ljudi no čopor bespravne stoke,
kao da je historijska Hrvatska ženska sumnjive prošlosti."
(Antun Gustav Matoš)
Što bi u uljuđenim civilizacijama značilo
nekome kad bi ga neki sud, sastavljen od relevantnih i pametnih glava,
potpuno oprečnog razmišljanja njegovima, osudio za
veleizdaju? Vjerojatno bar upitnik iznad glave, analizu
rečenog u nekoj noćnoj izbici i truloj samoći. Bar
pitanje, samoanalizu vlastitih djelovanja – jesam li,
možda, ipak nešto pogrješno učinio? Kaže narod: drži
prijatelje blizu, a neprijatelje bliže. Istina, no mojima
nek je širok šor i svaka ledina dalje od mene. Ne veseli
me uopće znati što mi misle, žele ili pripremaju u svome
zlu. Što bi amoralnu čovjeku značila osuda iz bilo čijih
ustiju, s bilo čijeg pera? Ništa. Čovjeku koji stalno
preispituje sebe, čovjeku svjesnom odgovornosti koju ima,
ako nikako drukčije kao mali čovjek, povremena ukazanja na
pogrješke mogu bit samo dobrodošla. Gnusno ih odbacuje
samo turboegocentričan mozak, a takav je ionako uglavnom
usamljen i osuđen na omražene poglede kojma se hrani.
Zamislite kako se tek čovjek koji obnaša
časnu i odgovornu dužnost, kojemu je dano povjerenje i
babe Mare i tetke Stane i ujca Pere, i Štefeka i Lojzeka,
i mladosti koja grca bez posla, i poduzetnika koji se
nadaju da će vrtnja u krug prestati, i učitelja, i
liječnika, i svih ljudi neovisno o zvanju, zanimanju,
podneblju i hrvatskome kraju, mora propitkivati i
zapitkivati o svojim djelima. Kako bi se – morao
propitkivati, bolje reći, o svakom svom potezu, svakoj
izgovorenoj riječi. On ne bi smio mirno spavati. Čak i kad
mu je savjest potpuno čista, uvijek bi moralo postojati
nešto što ga brine, opterećuje, o čemu razmišlja. (U filmu
„300“ kaže Spartanac poklisaru osvajačke države – 'na
mojem si terenu, ti dolaziš k meni, odvagni svaku svoju
riječ'.) Dakle, ne zato što bi bio za nešto unaprijed
kriv, ili bi se trebao uvlačiti, dodvoravati, plaziti
populistički da ponekim postupkom koga ne uvrijedi – to je
nemoguće ako je čovjek pošten – uvijek ima onih kojima
nikad i ništa ne valja, kritičara po naravi bića; nego
zato što bi morao stalno misliti i nikakve mozgovne faze
ne bi smjele biti lišene, u nekom tihom kutku svijesti,
odgovornosti posla kojime se bavi. Zato mislim da je ova odluka Hrvatskoga
etičkoga sudišta apsolutno potrebna. Ona nema i ne će
dobiti težinu, na žalost, u sankcijama koje pišu zakoni
neke države, ali može biti pokazatelj sakupljenih etičkih
činjenica koje neosporno pokazuju i ukazuju na svu trulež,
crvotočinu i nesrazmjer onoga što se predstavlja u našem
društvu kao dio izvršne vlasti, volje građana, a u svojoj
biti predstavlja izravnu veleizdaju, ne samo nacionalnog,
nego i ljudskog, maločovjekovog bića. Smiju li takvi
postupci, duboko motivirani mržnjom prema Crkvi,
tradicionalnim vrijednostima, kulturnom naslijeđu (kojem
se često izruguju), podsmjehivanjem spram ostavštine
Domovinskoga rata, besprizornim nedostatkom pijeteta spram
žrtava toga rata, invalidima iz toga rata, generalima koji
su u tom ratu izveli gotovo nemoguće, a koji su na
podignutu riječ jednog od osuđenih prislino umirovljeni,
ostati nekažnjeni, nezamijećeni ili prešućeni? Ne smiju. Lijevi mediji su uglavnom podsmjehivački
popratili ove nakane etičkoga sudišta, što je i
razumljivo. Nisu ni u stanju shvatiti ono što taj sud
predstavlja. Pa se lakše podsmjehnuti, nego priznati da si
član ljudske novčanožderačke Menze, a ne duhovni
pristalica ljudske Mense. Definirati etičnog čovjeka,
nekog tko se drži osnovnih načela ljudskosti i poštovanja,
nije lako. Zapravo, izvrsnost je uvijek bila bespredmetna
u ocjenjivanju. Pojednostavljeno: ako ja, osobno, nekom
kažem: „dobri (moj) čovik“, tu iscrpljujem dalje analize,
koje su, načelno, i nepotrebne. Svatko ima pravo na
spoticanje ako spoticanjem ne vuče druge za sobom, kao i
na božanski komad(ić) oprosta. No što kad tim svojim
(namjernim) spoticanjem vučeš čitav jedan narod u jasnoj
nakani da nikad ne ustane i još ga šutneš vrškom cipele
kao zadnji, slinavi čik. U tom čiku-narodu možda postoji
malo vatrice koja nošena pravim vjetrom može buknuti u
požar, a može i mrvičak zaostale vatrice ta slina poznate
DNA ugasiti... Za što smo spremni? Požar? Ne znam. Nekad
me hvata beznađe i samo tuga, kao danas, jer svu
nesvjesnost trenutka ne može nikakva vatra osvijetliti. A
požari su uglavnom destruktivni, osim kad pale korov. Pa i
korov duša. Uvijek iza tih spaljenih, ostane neka
feniksovska, prokleta, koja nastavlja. I brzo skupi
istomišljenike.
Čitam o Škiljinim nakanama. Okuplja mome oku
zavidnu skupinu potrošenih dragačevskih trubača u svoj
orkestar za sprovode i vesele ukope (...)
Svoj
pogled na od HNES-a osuđene etičke veleizdajnike ima Žarko Marić (Glas
Brotnja, 23. 04. 2015.)
IZDAJNICI SU NARODNE NULE
(
Vođa ove veleizdajničke skupine, jugokomunistički fosil
Mesić, u svom av, av stilu…)
Ti si koza. Ti si krava. Ti
si lopuža. Ti si niškoristi. Ti si glupača… sve je
podnosila i uzvraćala istom mjerom. Vrisnula je tek onda
kad joj je brat reko da je nula. Susjeda
moja, tako vam je to među adolescentima. I moji se svađaju
i prepucavaju. Sin je zašutio i zamislio se tek onda kad
mu je sestra rekla da je izdajnik svoje obitelji i svoga
roda. Ovo
malo istraživanje pokazuje da su u ova dva fenomena, nula
i izdajnik, utkane sve ljudske negativnosti; i nemoral, i
kriminal, i zločin, i … pa ćemo ih staviti i u naslov
teksta. Kroz
cijelu našu povijest izdajnici su naša sudbina. Dok su
branitelji hrabro i muški, krvareći zaustavljali
okupatore, koji su pristizali sa svih strana; na lađama,
konjima, tenkovima… izdajnici su sa njima igrali
izdajničko kolo. U Hrvatskoj na stotine čuda, nema štrika
za toliko juda. Veliki
Matoš, kao da je ovu ocjenu donio i za naše današnje
vrijeme. Iskoristili
su naše slabosti, uskočili u prazan prostor, i okupirali
državne, krvlju obranjene institucije. Nema ih puno ali su
dobro raspoređeni. U
sklopu borbe kroz institucije, za oslobođenje istih,
savjest društva, HENS ( Hrvatsko etičko nacionalno sudište
) sastavljeno od 50-ak akademika, profesora, doktora i
predstavnika mnogih društvenih grupacija, pod vodstvom
prof.dr. Zvonimira Šeparovića, na optuženičku klupu je
izvelo prve garniture narodnih izdajnika. U nacionalnu
povijest, kao osuđeni ili optuženi po ovoj kvalifikaciji
već su ušli; Mesić, Josipović, Milanović, Pusić, Pupovac,
Teršelić, Lončar… Zadnja, treća sjednica HENS-a je održana
u krcatoj prizemnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Vođa
ove veleizdajničke skupine, jugokomunistički fosil Mesić,
lažno se predstavivši i prevarivši naivne otočane,
veterane i borce protiv talijanskog fašizma, ovih dana, u
smrtnom hropcu, u svom av,av stilu, okupatorskim, faši,
naci, koljačkim riječnikom napada i vrijeđa svoj narod i
njegove zdrave nacionalne snage. Nešto više o njemu možete
pročitati ako kliknete na PALEONTOLOGIJA, znanost o
fosilima.
I
na kraju, poruka za naredne izbore. Olovke dobro
naoštrite, a naočale ne zaboravite.
Kolumnist
Hrvatskog Slova Mladen Pavković napisao je svoj pogled na
osuđene veleizdajnike Osuđeni
šute kao „ribe u vodi“. Kolumna je u Hrvatskom Slovu
objavljena 24. 04. 2015.:
HNES-ove
optužnice
Hrvatsko
nacionalno etičko sudište pokazalo je kako sre podižu i
obrazlažu optužbe te pokrenulo lavinu--- DORH, Uskok i
ostale tajne i ine službe nemaju se pravo pravdati da imaju
važnijeg posla
Članovi
Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta (HNES) na čelu s
prof. dr. Zvonimirom Šeparovićem, prošle su subote (18.
travnja 2015.) osudili za veleizdaju Stjepana Mesića,
Vesnu Pusić i Milorada Pupovca. Skup je održan u Maloj
dvorani KD Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Okupilo se
iznimno mnogo ljudi. Došli su mnogi, ali ne i predstavnici
medija. Vjerojatno je bio i nemali broj „drugova i
drugarica“ zaduženih za „neprijateljsku propagandu“.
Međutim, članove suda ništa nije moglo smesti. O
izdajnicima je pročitano i
obrazloženje, s čvrstim argumentima. Čak je rečeno da se
ti ljudi imaju pravo i žaliti. Baš kao na oficijelnom
sudu. Nu, bez obzira na
demokraciju, ovo je ipak hrabra odluka. U vrijeme
vladavine Josipa Broza, svi bi oni završili u logorima,
tim više što se tada priznao samo i isključivo sud
partije. Ne možemo ni zamisliti da bi netko u vrijeme
komunizma javno osudio Bakarića, Špiljka, Planinc i
slične. HNES smo utemeljili prošle
godine u vrijeme Uskrsa, a polazište nam je bilo da je
Hrvatska u dubokoj političkoj, moralnoj i svekolikoj
krizi, da su na vlasti političari koji se ne rukovode
hrvatskim nacionalnim interesima. Naime, na djelu je
izdaja nacionalnih interesa Hrvatske i vrijeme je da se
utemelji HNES koji bi etički sudio za izdaju zemlje“,
pojasnio je Šeparović.
Na „meti“ ovog suda našli su
se i Josipović, Milanović, Lončar, Teršelič i Bildt.
Bivšem predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću
nikako ne mogu oprostiti što je krivotvorio istine o
hrvatskom Domovinskome ratu, što je minirao tužbu za
genocid protiv Srbije, što je nekritički podržavao Haaški
sud, što je optužio Hrvatsku u parlamentu BiH za agresiju
na BiH, što je u Knessetu spominjao ustašku guju, te što
je za Vesnu Teršelič rekao da je savjest društva.
Poglavito je zanimljiva
optužnica protiv bivšeg švedskog ministra vanjskih poslova
Carla Bildta. Za njega su rekli da je cijelo vrijeme
Domovinskoga rata u raznim misijama bio protiv Hrvatske.
Smatrao je da je Hrvatska izvršila genocid nad Srbima.
Zalagao se i da prvi hrvatski predsjednik, vojskovođa i
pobjednik Domovinskoga rata dr. Franjo Tuđman završi u
Haagu. Dakle, da sada ne ponavljamo,
jer sve piše i u knjizi dr. Šeparovića „Hrvatske
veleizdaje“, ovo su iznimno teške optužbe, pa se čudom
čudimo kako na nešto takvoga nije reagiralo Državno
odvjetništvo RH ili niz drugih službi koje se bave
problemima „veleizdajnika“. Prije će biti da će se te i
ine službe pozabaviti onima koji su iznijeli optužbe, ali
i onima koji su ih javno podržali. Metode proganjanja
političkih protivnika ostale su slične kao i u vrijeme
komunizma. Sada su jedino umnogome usavršene, pa Šeparović
i društvo ne će završiti na Golom Otoku ili u Lepoglavi,
ali sigurno su zabilježeni kao „protivnici demokracije“,
nacionalisti, ultradesničari... Stoga se na sve njih, a tu
poglavito uz Šeparovića mislimo i na Hodaka, Jurčevića,
Pečarića, Tomca, Olujića, Novaka, Iljkića, Alića,
Vladanovića, te na neke druge, primjenjuju mjere poput
zastrašivanja, prisluškivanja, praćenja… jer tko zna što
bi još u budućnosti njima
moglo pasti na pamet. A parlamentarni izbori su blizu.
Kao prva mjera onih na vlasti
protiv Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta (HNES) je
marginaliziranje i prešućivanje. Sve se čini po onom: „Ni
luk jeo, ni mirisao“, ili „Psi laju, karavane prolaze“.
Kao da se ništa nije dogodilo. Čak nema ni najava, a
kamoli tužbi onih
koji su javno osramoćeni, što bi prvo očekivali, tim više
što se danas tužbe za uvredu i klevetu podižu na sve
strane, pa čak i zbog toga ako nekoga proglasiš da je
„lijenčina“.
Inače, moja malenkost,
pretežno kao urednik, odgovarala je na sudu što je za neku
„veličinu“ objavila ili napisala da je „lažni branitelji“,
da je jedan zastupnik „u Saboru učinio veoma malo za svoju
općinu“, da jednom odvjetniku nije „nadoknađen trošak od
18 kuna“, da je jedna pravnica optužena da je „otuđivala u
kantini“, da je jedan novinar imao veze s Udbom jer je
godinama uređivao list zatvorenika u Lepoglavi, pa sve do
toga da je odgovarao za smrt oca također jednog novinara
za kojeg je napisao da je bio osuđen da je po trgovinama
otuđivao sapun „Lahor“, a kad mu je čača to pročitao –
umro je, itd., i tako redom. Dakle, za „sve“ se tuži, ali
ovi koji su osuđeni od Hrvatskog nacionalnog etičkog
sudišta (HNES), šute kao ribe u vodi! Međutim, u Hrvatskoj neće
biti mira dok se ne osudi i Josip Broz Tito. Bez obzira
što je riječ o mrtvom čovjeku (diktatoru). Barem zasad, na
žalost, nema ozbiljnijih nakana da se kaže „popu pop, a
bobu bob“. Neki čak (poput Ante Kuneka, koji je objavio i
knjigu „Za dom, hrvatski rode, križevi bijeli neka nas
vode“), tvrde da Tito ustvari i nije bio Tito, te da su
svi koji su to tvrdili u vrijeme njegove vladavine
netragom nestali.
Hrvati također čekaju da neki
sud osudi i ratne profitere, dezertere i izdajice. Naime,
mi smo jedina zemlja na svijetu koja je prošla rat, a da
te i takve nije stigla zaslužena kazna. Nu, neki se s pravom pitaju,
kad će, poput Mustača i Perkovića, na red doći i bivši
Udbaši, ali i partizani, odnosno antifašisti iza kojih je
nakon II. svjetskog rata ostalo na desetine tisuća nevino
ubijenih Hrvata, na stotine masovnih grobnica i još uvijek
iznimno veliki broj nestalih. Hrvatsko nacionalno etičko
sudište (HNES) je pokazalo kako se to radi, pokrenulo je
lavinu…DORH, Uskok i ostale tajne i
ine službe nemaju se pravo nakon svega praviti „Toše“, ili
se pravdati da imaju važnijeg posla.
Da, pokrenuta je lavina. Iz
Pavkovićevih usta u Božje uši.
Josip Pečarić
Nema komentara:
Objavi komentar