petak, 24. travnja 2015.

Vođa ove veleizdajničke skupine, jugokomunistički fosil Mesić, lažno se predstavivši i prevarivši naivne otočane, veterane i borce protiv talijanskog fašizma, ovih dana, u smrtnom hropcu, u svom av,av stilu, okupatorskim, faši, naci, koljačkim riječnikom napada i vrijeđa svoj narod i njegove zdrave nacionalne snage

SPALJENE DUŠE
Nedavna sjednica Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta u Maloj dvorani u Lisinsku ponukala je više autora na izvrsne prosudbe o  osuđenim i optuženim etičkim veleizdajnicima. Zapravo, da im baš nije ugodno najbolje je pokazao prvi etički optuženi veleizdajnik Ivo Josipović, koji je za članove HNES-a prof. dr. sc. Zdravka Tomca i prof. dr. sc. Josipa Jurčevića, ustvrdio da su luđaci i bolesnici. A svi znamo da je prof. Tomac bio kandidat iste stranke čiji je kandidat bio Josipović, samo je njegov protukandidat bio Otac hrvatske države akademik Franjo Tuđman, a prof. Jurčević iza sebe nije imao neku jaku stranku, ali vjerojatno se mnogi sjećaju koliko je on neugodan protukandidat Josipoviću bio i koliko ga je on raskrinkavao u toj kampanji. Da Josipoviću nije bilo lako nositi se s tom optužbom govori nam i činjenica da je i on sveučilišni profesor isto kao i Tomac i Jurčević. Zapravo, teško je razlučiti koliko je Josipović istinski sveučilišni profesor. Naime, pogledajte kako ga doživljava naš istaknuti znanstvenik dr. sc. Josip Stjepandić koji se školovao i svoju sveučilišnu i znanstvenu karijeru provodi u Njemačkoj (vidjeti intervju s njim u Glasu Koncila, 08. 03. 2015.). Naime, stalno je inzistirao da se upišem na tzv. ResearchGate uvjeren da bismo tako dobili Hrvata na čelu liste svjetskih znanstvenika po broju radova. Kada me nije uspio uvjeriti, da ja to napravim, učinio je to sam. Registrirao me je najprije u Google Scholar:
Oni automatski nalaze objavljene radove u internetu, pa su za mene našli 726 radova. Onda je on uzeo taj popis i predao ga ResearchGate-u:
Vidi zla: oni su našli ukupno 1610 mojih radova! Nisam ni znao da ih imam toliko! I inače sam zatrpan mnogobrojnim e-mailima, a sada ih ima i puno s ResearchGate-a, gdje od mene traže da potvrdim ono što su oni našli sa svojom automatskom tražilicom. Zato sam mu napisao:
-Ja Ti tu samo odgovaram na upite je li neki rad moj.
Ostalo brišem.
- Da, u redu je.
Ali brojka od 1610 radova stoji još uvijek!? – odgovorio je.
Zapravo ja ne znam kako su došli do te brojke za mene, pa sam odgovorio:
- To je meni previše.
A u njegovom odgovoru se spominje i Josipović. Pogledajte kako:
- Udijeli polovicu siromasima...
...Jovanoviću (15 radova u znanstvenoj bazi Scopus), Mornaru (19), Pusićki (1), Grčiću (2), Josipoviću (1), Kregaru (2), Flegi (0)...
Jovanović je objavio 6 radova u vrijeme dok je bio ministar!? Pa to nije radio niti njegov uzor Stipe Šuvar!?
 
Vidjeli smo kako je jedan od „siromaha“ reagirao na našu optužnicu za njegovu veleizdaju. Kako optužnicu ne potpisuju samo profesori Tomac i Jurčević, već i Josipovićev profesor Šeparović, ja i drugi članovi Predsjedništva HNES-a, onda je jasno da se njegove riječi odnose i na nas ostale, pa i Stjepandića, koji nam se priključio u HNES-u. Utoliko je i zanimljiviji ovaj razgovor s dr. Stjepandićem, zar ne?
Zapravo naslov ovog teksta Spaljene duše je naslov kolumne sjajne Mirele Pavić u Hrvatskom tjedniku (23. 4. 2015.). Ona piše:
"Ne, ne, mi nismo šovinisti, nismo ni Hrvati dok naša elita smatra naročitim junaštvom sprdanje s hrvatskim pravima, negirajući u ime nekih ljudskih prava narodne pravice, kao da hrvatsko pravo nije rezultat svih tih pojedinačnih prava, kao da Hrvatska nije skup ljudi no čopor bespravne stoke, kao da je historijska Hrvatska ženska sumnjive prošlosti." (Antun Gustav Matoš)
Što bi u uljuđenim civilizacijama značilo nekome kad bi ga neki sud, sastavljen od relevantnih i  pametnih glava, potpuno oprečnog razmišljanja njegovima, osudio za veleizdaju? Vjerojatno bar upitnik iznad glave, analizu rečenog u nekoj noćnoj izbici i truloj samoći. Bar pitanje, samoanalizu vlastitih djelovanja – jesam li, možda, ipak nešto pogrješno učinio? Kaže narod: drži prijatelje blizu, a neprijatelje bliže. Istina, no mojima nek je širok šor i svaka ledina dalje od mene. Ne veseli me uopće znati što mi misle, žele ili pripremaju u svome zlu. Što bi amoralnu čovjeku značila osuda iz bilo čijih ustiju, s bilo čijeg pera? Ništa. Čovjeku koji stalno preispituje sebe, čovjeku svjesnom odgovornosti koju ima, ako nikako drukčije kao mali čovjek, povremena ukazanja na pogrješke mogu bit samo dobrodošla. Gnusno ih odbacuje samo turboegocentričan mozak, a takav je ionako uglavnom usamljen i osuđen na omražene poglede kojma se hrani.
Zamislite kako se tek čovjek koji obnaša časnu i odgovornu dužnost, kojemu je dano povjerenje i babe Mare i tetke Stane i ujca Pere, i Štefeka i Lojzeka, i mladosti koja grca bez posla, i poduzetnika koji se nadaju da će vrtnja u krug prestati, i učitelja, i liječnika, i svih ljudi neovisno o zvanju, zanimanju, podneblju i hrvatskome kraju, mora propitkivati i zapitkivati o svojim djelima. Kako bi se – morao propitkivati, bolje reći, o svakom svom potezu, svakoj izgovorenoj riječi. On ne bi smio mirno spavati. Čak i kad mu je savjest potpuno čista, uvijek bi moralo postojati nešto što ga brine, opterećuje, o čemu razmišlja. (U filmu „300“ kaže Spartanac poklisaru osvajačke države – 'na mojem si terenu, ti dolaziš k meni, odvagni svaku svoju riječ'.) Dakle, ne zato što bi bio za nešto unaprijed kriv, ili bi se trebao uvlačiti, dodvoravati, plaziti populistički da ponekim postupkom koga ne uvrijedi – to je nemoguće ako je čovjek pošten – uvijek ima onih kojima nikad i ništa ne valja, kritičara po naravi bića; nego zato što bi morao stalno misliti i nikakve mozgovne faze ne bi smjele biti lišene, u nekom tihom kutku svijesti, odgovornosti posla kojime se bavi. Zato mislim da je ova odluka Hrvatskoga etičkoga sudišta apsolutno potrebna. Ona nema i ne će dobiti težinu, na žalost, u sankcijama koje pišu zakoni neke države, ali može biti pokazatelj sakupljenih etičkih činjenica koje neosporno pokazuju i ukazuju na svu trulež, crvotočinu i nesrazmjer onoga što se predstavlja u našem društvu kao dio izvršne vlasti, volje građana, a u svojoj biti predstavlja izravnu veleizdaju, ne samo nacionalnog, nego i ljudskog, maločovjekovog bića. Smiju li takvi postupci, duboko motivirani mržnjom prema Crkvi, tradicionalnim vrijednostima, kulturnom naslijeđu (kojem se često izruguju), podsmjehivanjem spram ostavštine Domovinskoga rata, besprizornim nedostatkom pijeteta spram žrtava toga rata, invalidima iz toga rata, generalima koji su u tom ratu izveli gotovo nemoguće, a koji su na podignutu riječ jednog od osuđenih prislino umirovljeni, ostati nekažnjeni, nezamijećeni ili prešućeni? Ne smiju. Lijevi mediji su uglavnom podsmjehivački popratili ove nakane etičkoga sudišta, što je i razumljivo. Nisu ni u stanju shvatiti ono što taj sud predstavlja. Pa se lakše podsmjehnuti, nego priznati da si član ljudske novčanožderačke Menze, a ne duhovni pristalica ljudske Mense. Definirati etičnog čovjeka, nekog tko se drži osnovnih načela ljudskosti i poštovanja, nije lako. Zapravo, izvrsnost je uvijek bila bespredmetna u ocjenjivanju. Pojednostavljeno: ako ja, osobno, nekom kažem: „dobri (moj) čovik“, tu iscrpljujem dalje analize, koje su, načelno, i nepotrebne. Svatko ima pravo na spoticanje ako spoticanjem ne vuče druge za sobom, kao i na božanski komad(ić) oprosta. No što kad tim svojim (namjernim) spoticanjem vučeš čitav jedan narod u jasnoj nakani da nikad ne ustane i još ga šutneš vrškom cipele kao zadnji, slinavi čik. U tom čiku-narodu možda postoji malo vatrice koja nošena pravim vjetrom može buknuti u požar, a može i mrvičak zaostale vatrice ta slina poznate DNA ugasiti... Za što smo spremni? Požar? Ne znam. Nekad me hvata beznađe i samo tuga, kao danas, jer svu nesvjesnost trenutka ne može nikakva vatra osvijetliti. A požari su uglavnom destruktivni, osim kad pale korov. Pa i korov duša. Uvijek iza tih spaljenih, ostane neka feniksovska, prokleta, koja nastavlja. I brzo skupi istomišljenike.
Čitam o Škiljinim nakanama. Okuplja mome oku zavidnu skupinu potrošenih dragačevskih trubača u svoj orkestar za sprovode i vesele ukope (...)
Svoj pogled na od HNES-a osuđene etičke veleizdajnike ima Žarko Marić (Glas Brotnja, 23. 04. 2015.)

IZDAJNICI SU NARODNE NULE

( Vođa ove veleizdajničke skupine, jugokomunistički fosil Mesić, u svom av, av stilu…)

Ti si koza. Ti si krava. Ti si lopuža. Ti si niškoristi. Ti si glupača… sve je podnosila i uzvraćala istom mjerom. Vrisnula je tek onda kad joj je brat reko da je nula. Susjeda moja, tako vam je to među adolescentima. I moji se svađaju i prepucavaju. Sin je zašutio i zamislio se tek onda kad mu je sestra rekla da je izdajnik svoje obitelji i svoga roda. Ovo malo istraživanje pokazuje da su u ova dva fenomena, nula i izdajnik, utkane sve ljudske negativnosti; i nemoral, i kriminal, i zločin, i … pa ćemo ih staviti i u naslov teksta. Kroz cijelu našu povijest izdajnici su naša sudbina. Dok su branitelji hrabro i muški, krvareći zaustavljali okupatore, koji su pristizali sa svih strana; na lađama, konjima, tenkovima… izdajnici su sa njima igrali izdajničko kolo. U Hrvatskoj na stotine čuda, nema štrika za toliko juda. Veliki Matoš, kao da je ovu ocjenu donio i za naše današnje vrijeme. Iskoristili su naše slabosti, uskočili u prazan prostor, i okupirali državne, krvlju obranjene institucije. Nema ih puno ali su dobro raspoređeni. U sklopu borbe kroz institucije, za oslobođenje istih, savjest društva, HENS ( Hrvatsko etičko nacionalno sudište ) sastavljeno od 50-ak akademika, profesora, doktora i predstavnika mnogih društvenih grupacija, pod vodstvom prof.dr. Zvonimira Šeparovića, na optuženičku klupu je izvelo prve garniture narodnih izdajnika. U nacionalnu povijest, kao osuđeni ili optuženi po ovoj kvalifikaciji već su ušli; Mesić, Josipović, Milanović, Pusić, Pupovac, Teršelić, Lončar… Zadnja, treća sjednica HENS-a je održana u krcatoj prizemnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Vođa ove veleizdajničke skupine, jugokomunistički fosil Mesić, lažno se predstavivši i prevarivši naivne otočane, veterane i borce protiv talijanskog fašizma, ovih dana, u smrtnom  hropcu, u svom av,av stilu, okupatorskim, faši, naci, koljačkim riječnikom napada i vrijeđa svoj narod i njegove zdrave nacionalne snage. Nešto više o njemu možete pročitati ako kliknete na PALEONTOLOGIJA, znanost o fosilima.
I na kraju, poruka za naredne izbore. Olovke dobro naoštrite, a naočale ne zaboravite.

Kolumnist Hrvatskog Slova Mladen Pavković napisao je svoj pogled na osuđene veleizdajnike Osuđeni šute kao „ribe u vodi“. Kolumna je u Hrvatskom Slovu objavljena 24. 04. 2015.:

HNES-ove optužnice

Hrvatsko nacionalno etičko sudište pokazalo je kako sre podižu i obrazlažu optužbe te pokrenulo lavinu--- DORH, Uskok i ostale tajne i ine službe nemaju se pravo pravdati da imaju važnijeg posla

Članovi Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta (HNES) na čelu s prof. dr. Zvonimirom Šeparovićem, prošle su subote (18. travnja 2015.) osudili za veleizdaju Stjepana Mesića, Vesnu Pusić i Milorada Pupovca. Skup je održan u Maloj dvorani KD Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Okupilo se iznimno mnogo ljudi. Došli su mnogi, ali ne i predstavnici medija. Vjerojatno je bio i nemali broj „drugova i drugarica“ zaduženih za „neprijateljsku propagandu“. Međutim, članove suda ništa nije moglo smesti. O izdajnicima je pročitano  i obrazloženje, s čvrstim argumentima. Čak je rečeno da se ti ljudi imaju pravo i žaliti. Baš kao na oficijelnom sudu. Nu, bez obzira na demokraciju, ovo je ipak hrabra odluka. U vrijeme vladavine Josipa Broza, svi bi oni završili u logorima, tim više što se tada priznao samo i isključivo sud partije. Ne možemo ni zamisliti da bi netko u vrijeme komunizma javno osudio Bakarića, Špiljka, Planinc i slične. HNES smo utemeljili prošle godine u vrijeme Uskrsa, a polazište nam je bilo da je Hrvatska u dubokoj političkoj, moralnoj i svekolikoj krizi, da su na vlasti političari koji se ne rukovode hrvatskim nacionalnim interesima. Naime, na djelu je izdaja nacionalnih interesa Hrvatske i vrijeme je da se utemelji HNES koji bi etički sudio za izdaju zemlje“, pojasnio je Šeparović.
Na „meti“ ovog suda našli su se i Josipović, Milanović, Lončar, Teršelič i Bildt. Bivšem predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću nikako ne mogu oprostiti što je krivotvorio istine o hrvatskom Domovinskome ratu, što je minirao tužbu za genocid protiv Srbije, što je nekritički podržavao Haaški sud, što je optužio Hrvatsku u parlamentu BiH za agresiju na BiH, što je u Knessetu spominjao ustašku guju, te što je za Vesnu Teršelič rekao da je savjest društva.
Poglavito je zanimljiva optužnica protiv bivšeg švedskog ministra vanjskih poslova Carla Bildta. Za njega su rekli da je cijelo vrijeme Domovinskoga rata u raznim misijama bio protiv Hrvatske. Smatrao je da je Hrvatska izvršila genocid nad Srbima. Zalagao se i da prvi hrvatski predsjednik, vojskovođa i pobjednik Domovinskoga rata dr. Franjo Tuđman završi u Haagu. Dakle, da sada ne ponavljamo, jer sve piše i u knjizi dr. Šeparovića „Hrvatske veleizdaje“, ovo su iznimno teške optužbe, pa se čudom čudimo kako na nešto takvoga nije reagiralo Državno odvjetništvo RH ili niz drugih službi koje se bave problemima „veleizdajnika“. Prije će biti da će se te i ine službe pozabaviti onima koji su iznijeli optužbe, ali i onima koji su ih javno podržali. Metode proganjanja političkih protivnika ostale su slične kao i u vrijeme komunizma. Sada su jedino umnogome usavršene, pa Šeparović i društvo ne će završiti na Golom Otoku ili u Lepoglavi, ali sigurno su zabilježeni kao „protivnici demokracije“, nacionalisti, ultradesničari... Stoga se na sve njih, a tu poglavito uz Šeparovića mislimo i na Hodaka, Jurčevića, Pečarića, Tomca, Olujića, Novaka, Iljkića, Alića, Vladanovića, te na neke druge, primjenjuju mjere poput zastrašivanja, prisluškivanja, praćenja… jer tko zna što bi još u budućnosti  njima moglo pasti na pamet. A parlamentarni izbori su blizu.
Kao prva mjera onih na vlasti protiv Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta (HNES) je marginaliziranje i prešućivanje. Sve se čini po onom: „Ni luk jeo, ni mirisao“, ili „Psi laju, karavane prolaze“. Kao da se ništa nije dogodilo. Čak nema ni najava, a kamoli tužbi  onih koji su javno osramoćeni, što bi prvo očekivali, tim više što se danas tužbe za uvredu i klevetu podižu na sve strane, pa čak i zbog toga ako nekoga proglasiš da je „lijenčina“.
Inače, moja malenkost, pretežno kao urednik, odgovarala je na sudu što je za neku „veličinu“ objavila ili napisala da je „lažni branitelji“, da je jedan zastupnik „u Saboru učinio veoma malo za svoju općinu“, da jednom odvjetniku nije „nadoknađen trošak od 18 kuna“, da je jedna pravnica optužena da je „otuđivala u kantini“, da je jedan novinar imao veze s Udbom jer je godinama uređivao list zatvorenika u Lepoglavi, pa sve do toga da je odgovarao za smrt oca također jednog novinara za kojeg je napisao da je bio osuđen da je po trgovinama otuđivao sapun „Lahor“, a kad mu je čača to pročitao – umro je, itd., i tako redom. Dakle, za „sve“ se tuži, ali ovi koji su osuđeni od Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta (HNES), šute kao ribe u vodi! Međutim, u Hrvatskoj neće biti mira dok se ne osudi i Josip Broz Tito. Bez obzira što je riječ o mrtvom čovjeku (diktatoru). Barem zasad, na žalost, nema ozbiljnijih nakana da se kaže „popu pop, a bobu bob“. Neki čak (poput Ante Kuneka, koji je objavio i knjigu „Za dom, hrvatski rode, križevi bijeli neka nas vode“), tvrde da Tito ustvari i nije bio Tito, te da su svi koji su to tvrdili u vrijeme njegove vladavine netragom nestali.   Hrvati također čekaju da neki sud osudi i ratne profitere, dezertere i izdajice. Naime, mi smo jedina zemlja na svijetu koja je prošla rat, a da te i takve nije stigla zaslužena kazna. Nu, neki se s pravom pitaju, kad će, poput Mustača i Perkovića, na red doći i bivši Udbaši, ali i partizani, odnosno antifašisti iza kojih je nakon II. svjetskog rata ostalo na desetine tisuća nevino ubijenih Hrvata, na stotine masovnih grobnica i još uvijek iznimno veliki broj nestalih. Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES) je pokazalo kako se to radi, pokrenulo je lavinu…DORH, Uskok i ostale tajne i ine službe nemaju se pravo nakon svega praviti „Toše“, ili se pravdati da imaju važnijeg posla.

Da, pokrenuta je lavina. Iz Pavkovićevih usta u Božje uši.

Josip Pečarić











Nema komentara:

Objavi komentar