Svi
mediji u RH zabilježili su vijest kako je liječniku Stanku Sielskom
posmrtno je dodijeljeno odličje “Pravednik među narodima” za
spašavanje Židova od ustaških i nacističkih progona u Drugom
svjetskom ratu. Ovu medalju preuzela je unuka Stanka Sielskog,
Maja Juras, dok je na svečanosti bila prisutna i hrvatska
predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Na svečanosti je
veleposlanica Izraela u Hrvatskoj Zina Kalay Kleitman rekla
kako Hrvatska, iako mala država, ima 111 pravednika među
narodima, a to “dovoljno govori o ljudima koji ovdje žive i
koji su u teška vremena bili spremni riskirati život za
drugoga”. Pozdravivši sve
okupljene, predsjednica Grabar-Kitarović istaknula je kako
“živimo u vremenima u kojima smo često naplavljeni beznađem,
sumnjom u čovjeka i budućnost svijeta te smo jednostavno
zgranuti okrutnošću i stupnjevima bešćutnosti koja nas
okružuje“, stoji na stranici Ureda predsjednice. “Čin
proglašenja “Pravednika među narodima“ podsjeća da svijet i
čovjek nisu osuđeni na zlo, nego da žive od vjere u smisao i
važnost života”, dodala je. Prisjetivši se svih
“hrvatskih pravednika“, među kojima su ljudi različitih vjera,
nacija, političkih i drugih uvjerenja, rekla je kako su to
jedinstveni ljudi koji su znali razlikovati dobro od zla i
koji se nisu bojali stati na stranu dobra.
(Vidjeti
npr narod.hr 14.04.2015..: http://narod.hr/hrvatska/
Na stranicama Izraelskog veleposlanstva
dano je opširno obrazloženje:
Dr. S. Sielski -
Pravednik među narodima
15.04.2015
Odličje "Pravednik među
narodima" posmrtno je dodijeljeno liječniku Stanku
Sielskom u Zagrebu u utorak, 14. travnja 2015.
7. listopada 2014. Yad
Vashem je priznao dr. Stanka Sielskog kao Pravednika među
narodima.
Dr. Stanko Sielski
(1891.-1958.)
Priča o dr. Sielskom je
priča o ljudskim vrijednostima, poštenju i hrabrosti da se
pobrine za progonjene i bezbroj puta stavi u opasnost svoj
život zbog njih. Kada su Nijemci ušli u
Zagreb u travnju 1941., ustaše su preuzele vlast i u srpnju
1941. je počelo hvatanje Židova. Prvi cilj su bili židovski
intelektualci, odvjetnici i liječnici. Istovremeno se šef
zdravstvene službe u Bosni obratio vlastima Nezavisne Države
Hrvatske da se u Bosnu pošalje što više liječnika da bi se
ograničilo širenje zaraznih bolesti, posebno endemijskoga
sifilisa. Dr. Miroslav Schlesinger, židovski liječnik iz
Zagreba, je čuo za to i u tome ugledao mogućnost da spasi
židovske kolege. Obratio se svojem prijatelju dr. Anti
Vuletiću, specijalistu za zarazne bolesti i ravnatelju
Zavoda za kontrolu lijekova u Zagrebu i zamolio ga da se
obrati vlastima. Vuletić je obavijestio Antu Pavelića o
manjku liječnika u Bosni koji bi se nadoknadio slanjem
židovskih liječnika. Vlasti su nakon šest
mjeseci konačno odlučile prihvatiti Vuletićev prijedlog i
odabrano je 169 liječnika koji su otišli s obiteljima u
Banja Luku gdje je već bio osnovan Zavod za suzbijanje
endemijskoga sifilisa, s ciljem da se ova bolest konačno
iskorijeni iz bosanskih sela. Ravnatelj Zavoda bio je dr.
Stanko Sielski, od osnutka Zavoda 26. lipnja 1941. sve do
kraja kolovoza 1944. godine. Dr. Stanko Sielski,
bosansko-hercegovački Hrvat, rođen je 1891. godine u
Gračanici, a Medicinski fakultet završio je u Beču. Još kao
apsolvent medicine vršio je liječničku dužnost tijekom 1.
svjetskog rata. Gotovo čitav svoj radni vijek proveo je u
Bosni i Hercegovini; bio je izuzetno široko obrazovan,
govorio je nekoliko svjetskih jezika a u slobodno vrijeme
bavio se slikarstvom, kolekcionarstvom i istraživanjem
kulturne baštine pokazujući poseban interes za narodna
vjerovanja, stare turske i arapske medicinske rukopise,
etnologiju i arheologiju.
Dr Sielski odigrao je
vrlo značajnu ulogu u zaštiti židovskih liječnika i njihovih
obitelji. Kada su neki liječnici prebjegli u partizane Dr
Sielski nije o tome obavijestio ustaške vlasti nego je,
naprotiv, njihova imena vodio i dalje na popisu kao da se
nalaze na svojim radnim mjestima, riskirajući pritom svoj
život i život svoje obitelji. Njemačke vlasti su 1943.
zahtijevale da svi židovski liječnici budu deportirani u
logore. Dr Sielski, zajedno s dr Vuletićem, usprotivio se
tom zahtjevu rekavši da su židovski liječnici neophodni s
obzirom na masovnu pojavu pjegavog tifusa i da postoji
velika opasnost da se zaraza prenese na njemačke vojnike. To
je spriječilo odvođenje liječnika Židova u logore.
Jedan od preživjelih
liječnika koji danas živi u Zagrebu, dr Teodor Grüner,
svjedoči kako mu je Dr Sielski u dva navrata spasio život.
Dr Grüner uhićen je 1942. godine i oslobođen je iz ustaškog
zatvora samo zahvaljujući zalaganju dra Sielskog. Drugi puta
pomogao mu je da se u posljednji trenutak makne s teritorija
gdje su se odvijale žestoke borbe između Njemaca i ustaša s
jedne i partizana s druge strane, upozorivši ga službenim
brzojavom koji mu je omogućio da se prebaci na sigurno.
Većina židovskih
liječnika i njihovih obitelji koji su bili u Bosni i
Hercegovini preživjeli su rat uz pomoć dr. Sielskog.
Krajem listopada 1944.
dr Sielski je premješten u Sarajevo gdje je obnašao dužnost
dekana novoosnovanog Medicinskog fakulteta i profesora
Povijesti medicine. Bavio se suzbijanjem pjegavog tifusa
na Kozari 1945. godine, nakon čega je premješten u Tuzlu
gdje je radio sve do svoje prerane smrti.
Umro je u Zagrebu 30.
listopada 1958. godine u 68. godini života i sahranjen je na
groblju Mirogoj.
7. listopada 2014. Yad
Vashem je priznao dr. Stanka Sielskog kao Pravednika među
narodima.
Stanko Sielski više
nije s nama ali su ga njegovo junaštvo i humanost nadživjeli
i služe da osvijetle put današnjim naraštajima ljudi u
Hrvatskoj i drugdje. Humanost i dobra djela ne bi trebali
imati zapreke u granicama ili razlikama u vjeri, narodnosti,
rodu ili kulturi. Dobro je jednostavno i kristalno jasno.
Međutim, Nekoliko dana poslije toga
na Židovskom groblju na Mirogoju održana je Jom Hašoa,
židovski Dan žalosti. Tom prilikom predsjednik Židovske općine
Ognjen Kraus je pokazao je krajnu bešćutnost prema stotinama
tisuća ubijenih pripadnika drugih naroda, a posebno ubijenih
Hrvata. Naime, on je ustvrdio:
"Ne dozvoljavamo da se ustaštvo relativizira, da se
povijest prekraja i antifašizam i ustaštvo izjednačavaju".
Danas je svima poznato da je predvodnik tog
antifašizma Josip Broz Tito uvršten među najvećim zločincima
prošlog stoljeća, a na tim listama nema imena Poglavnika NDH.
Kako je veliki dio ubijenih nastao po završetku Drugog
svjetskog rata, dakle u vremenu kada umjesto partizana imamo
tzv. antifašiste, očito je kako se Kraus na dan žalosti svoga
naroda ruga svim tim ubijenim. Očito nije razumio zašto je Slavko Goldstein
pokušao nemoguće (na osnivanju tzv. Lige antifašista) tvrdeći
da antifašizam danas ne mogu
braniti Titovim imenom jer Tito
nakon rata, odmah 1945., više nije bio antifašist zato što
je uveo Staljinove metode. Kao da je Tito sam pobio na
stotine tisuće ljudi sam, a ne da su „antifašisti“ to radili
po njegovoj naredbi!
Umjesto da Jom Hašoa bude doista
židovski dan žaslosti, Kraus ga je iskoristio za političke
poruke. Tako je on ustvrdio i slijedeće:
"U nedavnoj predizbornoj kampanji predsjednik jedne
od najvećih stranaka promovirao je rigidni nacionalizam,
provocirajući mržnju, netoleranciju, ksenofobiju i
marginalizaciju drugih i drugačijih. Na stadionima stalno se
skandira 'Za dom spremni' bez ikakvih sankcija. To je samo
nekoliko eklatantnih primjera".
Na taj način Kraus se svrstao na strani on
ih koji ne vole hrvatski narod i kojima ni danas ne
predstavlja problem što su oni ili njihovi očevi poubijali na
stotine tisuća ljudi, pripadnika naroda zemlje u kojoj žive.
Jedan od eklatantnih primjera te mržnje je
upravo odnos prema starom hrvatskom pozdravu ZA DOM SPREMNI, s
kojim su hrvatski branitelji davali svoje živote za dom tj.
domovinu. To je i razlog što taj poklič smeta „antifašistima“.
Branitelji, koji sdu porazili fašističku velikosrpsku agresiju
su kao takvi istinski antifašisti, pa je taj poklič itekako
antifašistički poklič. A branitelji su pokazali kako je
netočna tvrdnja najvećeg „antifašiste“ Josipa Broza Tita kako
će prije Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati svoju
državu.
A dr. Hannah Arendt nas uči: „Odricanje od
nacionalnih simbola je akt samomržnje“ Kao da opisuje
hrvatske „antifašiste“ jer mržnja prema hrvatskom narodu, ako
su pripadnici tog naroda i jest samomržnja, zar ne? A što reći
kada se pripadnici drugih naroda priključe takovoj mržnji?
Pogledajmo kako o dr. Arendt, tj. o njenim
pogledima na NDH, piše Dr. Ivo Derado, emeritus
Max-Planck-Instituta za Fiziku, München:
Dr. Hannah Arendt
O toj istoj NDH piše i
profesorica dr. Hannah Arendt. Profesorica Arendt je dugo
surađivala s poznatim filozofom Martinom Heideggerom i
doktorirala u Heidelbergukod profesora Karla Jaspersa.
Arendt je rođena 1906. godine u Njemačkoj i kao židovka
morala je dolaskom Hitlera 1933. na vlast emigrirati iz
Njemačke. Dolaskom u SAD postala je glavni urednik časopisa
„The New Yorker" i profesorica na University of Chicago. Godine 1961. bila je
službeni dopisnik na procesu Adolfa Eichmanna u Jeruzalemu.
U Jeruzalemu je, između ostalog, sakupila sve dokumente o
zločinima Nacionalsocialističke Njemačke i njenih satelita
na Balkanu. S tim materijalom napisala je knjigu koja je
prevedena na mnoge jezike: Hannah Arendt, Eichmann in
Jeruzalem, Ein Bericht von Banalität des Bösen, Serien Piper
1964, Band 308, München.
Paragraf XI te knjige
počinje s deportacijom Židova iz balkanskih država:
Jugoslavije, Bugarske, Rumunjske i Grčke(stranica 222).
Njemački Reichminister unutarnjih poslova je naredio da NDH
mora biti do veljače 1942. „Judenrein", čista od Židova.
Eichmann, odgovoran za progon Židova na zapadnom Balkanu je
poslao svog najbližeg suradnika Franz Abromeita u Zagreb da
kontrolira i provede naređenje zajedno s njemačkim
Polizeiattachéjom. Nijemci su uočili da su mnogi Židovi iz
okolnih država došli u Zagreb i odatle otputovali u Italiju.
Kad je Italija 1943. kapitulirala, trebalo je ispitati
zašto naređenje „Judenrein" nije provedeno.
Nijemci su našli da u
hrvatskom antižidovskom zakonu stoji čudni paragraf: Svi
Židovi koji su nešto pridonijeli (Sache Kroatiens),
hrvatskoj stvari postaju „Ehrenarien", počasni Arijevci i
zato se ne smiju progoniti (stranica 225)! Nadalje
SS-Nachrichtendienst je otkrila da su mnogi članovi
vladajuće klike sve do poglavnika imali za žene Židovke, pa
su javili Kaltenbrunneru da su ustaše „jüdisch versippt",
židovski u srodstvu (ibidem) i zato se ne provode radikalne
čistke. Sasvim je drukčija situacija bila u susjednoj
Srbiji. Tamo je s ponosom sekretar vojne uprave za civilna
pitanja Harald Turner javio u Berlin: „Srbija je jedina
zemlja u kojoj je problem Židova i Cigana potpuno riješen
(stranica 226)." Zadnji vagon s plinskom komorom u kojem je
ugušeno 6280 žena i djece vraćen je u Berlin (ibidem). Taj
kontrast između Srbije i Hrvatske Eichmannova obrana je
pokušala iskoristiti u njegovu obranu!
Kako
Krausov ponašanje nije netipično ne iznenađuje što ni doista
ljubazne riječi izraelske veleposlanice prilikom posmrtne
dodjele medalje Pravednika među narodima dr. Stanku Sielskom
nisu ponegdje blagonaklono dočekane. Tako nalazimo i ovakve
komentare kao što su npr. Slijedeća dva:
Poštovana gospođo
Kleitman, ima Hrvatska odavno i 112-og Pravednika među
narodima samo ga uskogrudnost vaših nadređenih ne vidi ili
ne želi vidjeti.
To je kardinal i uskoro Sveti Alojzije Stepinac. Ako jednom stresete velikosrpsku i britansku propagandu s istine, slobodno se javite...
To je kardinal i uskoro Sveti Alojzije Stepinac. Ako jednom stresete velikosrpsku i britansku propagandu s istine, slobodno se javite...
Ako u tom popisu
"pravednika među narodima" nema, npr. hrvatskog književnika
Slavka Kolara i kardinala Stepinca, onda vam to priznanje
ništa ne vrijedi!
Ako
bi parafrazirali riječi Izraelske veleposlanice mogli bi
reći da činjenica da Stepinac nije Pravednik među narodima
dovoljno govori o Židovima koji žive u Hrvatskoj, ili barem o najpoznatijim među
njima. Sjetimo se samo knjige
oca i sina Goldstein, Holokaust u Zagrebu,
knjige-antihrvatskog pamfleta uperene i protiv hrvatskog
blaženika kardinala Stepinca.
Ali
vratimo se našem novom pravedniku. Nameće se pitanje: Zašto
je Židovima koji žive u Hrvatskoj trebalo toliko dugo da se
sjete što je dr. Stanko Sielski učinio za njih, pa tek sada
dobiva tu medalju. Odgovor je doista porazan: Oni ga se još
nisu sjetili. Naime, član Akademije znanosti i
umjetnosti BiH (ANUBiH). Husref Tahirović je 2013. godine
predložio izraelskom memorijalnom centru "Yad Vashem" da
Sielskog proglasi pravednikom među narodima
Zbog toga sam, znajući
da o spašavanju grupe zagrebačkih liječnika postoji posebna
sekcija u spomenutoj knjizi Goldsteinovih pogledaoi što oni
pišu o našem novom Pravedniku. Nema o dr. Stanku Sielskom ni
riječi!
Kako sam napisao knjigu
u kojoj sam polemizirao s knjigom Goldsteinovih: Brani
li Goldstein NDH? Zagreb,
2002. Pisao sam ispašavanju zagrebačkih lječnika i o dr.
Sielskom. Ipak je zanimljivo da tada nisam posebno napomenuo
kako Goildsteini uopće nisu spomenuli u svojoj knjizi. Bez
obzira na to, pogledajmo što sam pisao te 2002. godine o tome:
Spašavanje grupe zagrebačkih liječnika
Autori knjige
«Holokaust u Zagrebu» dr. Ivo Goldstein i Slavko Goldstein
suočeni s mnogobrojnim kritikama načina na koji su prokazali
ulogu nadbiskupa Stepinca u svojoj knjizi pokušavaju se
obraniti ukazujući da su njihovi kritičari proučili samo jedno
poglavlje u knjizi. Naravno svakome tko je pratio polemiku bit
će jasno da ta primjedba ne stoji. Na primjer, u poglavlju “Skrb za logore i za opstanak općine”,[1] govori se što je Stepinac rekao u katedrali o rušenju sinagoge,: «’Kuća Božja bilo koje vjere je sveta stvar i tko u to dira, taj će životom platiti. I na
ovom i na onom svijetu bit će proganjan.’ Stepinac je još pridodao
da su to počinili ‘ustaše i njihove vođe’». Komentar koj je dan u poglavlju o kome je
riječ “Katolička crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi” je nešto
doista sramotno:[2]
“Nadbiskup Stepinac bio je u ovom slučaju kritičniji, jer je
takav stav o rasama bio dio vjerskog učenja. Isto
tako je bilo i kada je kritizirao rušenje sinagoge.”
Slično je već
komentirano da se u poglavlju “Pokušaji spašavanja”,[3]
odnosno u poglavlju “Djelatnost zagrebačke Židovske općine”[4]
nalazi dio o dr. Miroslavu Dujić–Deutschu. On je bio liječnik
zagrebačkog Kaptola i nije se smatrao Židovom. Ali Stepinac mu
je ipak savjetovao da se prijavi za suzbijanje sifilisa u
Bosni. Poslušao je nadbiskupa i spasio se.
Pogledajmo zato
što odgovara dr. Jure Krišto na takve prigovore u Glasu
Koncila, 3. veljače:
Na kraju,
Goldsteini neprestano ponavljaju da sam se osvrnuo samo na
jedno poglavlje iz njihove knjige. Obavještavam ih da sam
opširni osvrt poslao «Novom listu», novinama koje su
započele napad «njihove strane» na mene, uz molbu da ga
objave, makar i u nastavcima. Do danas to nisu učinili ...
Jasno
je da Slavko Goldstein, kao čovjek sa završenom (?)
gimnazijom, i dr. Ivo Goldstein, o čijem znanstvenom radu
veoma loše pišu i njegove kolege (recimo današnji dekan
Filozofskog fakuleta Neven Budak piše:[5]
«Veliki broj metodičkih grešaka ponovo pokazuje da autor
znanstvenom radu pristupa površno i neoprezno. Po znanost je
najopasnija njegova navika da tamo gdje nema izvora
izmišlja, a onda na temelju takvih fikcija izvodi daljne
zaključke. Neupućenom se čitatelju tako može učiniti da je
Goldsteinu uspjelo otvoriti čitav niz dosada neobrađenih
tema, pa čak i riješiti niz problema, dok je pri tome,
zapravo, riječ o znanstvenoj fantastici.»), nisu ni u
ostalim djelovima svoje knjige mogli biti na većoj razini.
Pokazat
ćemo to i na primjeru sekcije Spas za grupu liječnika,
koju je napisao dr. Ivo Goldstein. U ovom poglavlju se
uopće ne spominje uloga nadbiskupa Stepinca u spašavanju dr.
Miroslava Dujić–Deutscha.
Evo kako on počinje
tu sekciju:[6]
Zbog
velikog broja bolesnih od sifilisa u Bosni ustaške su vlasti
u Banjoj Luci potkraj lipnja 1941. godine osnovale Zavod za
suzbijanje endemijskog sifilisa. Kako se hrvatski liječnici
očigledno nisu javljali, iako im je obećan dvostruki radni
staž i «primjerena nagrada», njemačke i ustaške vlasti
(izgleda uz osobno znanje Pavelića) poštedjele su
deportacije najmanja 81 židovskog liječnika iz Zagreba i
poslale ih u jesen 1941. godine u najzabačenije bosanske
krajeve kako bi suzbijali tu bolest. U kasnijim sjećanjima
dr. Samuel Deutsch (ili Dajč), jedan od liječnika koji se
uključio u akciju, tvrdi da su akciju smislili
dermatovenerolog i higijeničar dr Ante Vuletić u sporazumu
sa svojim prijateljem dr. Miroslavom Schlesingerom kako bi
spasili živote liječnika i njihovih familija (...) Vuletić
je dosta dugo pregovarao s nadležnim institucijama o
osnivanju Zavoda za suzbijanje te bolesti, jer poglavnik
Pavelić neko vrijeme nije pristajao na njegov prijedlog
(Vuletić je kasnije proglašen Pravednikom među narodima).
Napokon je prihvaćen Vuletićev prijedlog, jer je njegova
argumentacija bila: «proglasili ste muslimane cvijetom
hrvatskog naroda, a taj cvijet nagriza endemski sifilis.
Umjesto da šaljete židovske liječnike u radne logore,
iskoristite ih da iskorijenite sifilis u Bosni. Kada s time
završite, još uvijek ih možete strpati u logore.»
Već samo korištenje svjedočenja pokazuje
mnogo. Posljednje je prof. dr. Stjepana Steinera i to
svjedočenje je Goldsteinu dovoljno za tvrdnju zašto je akcija
prihvaćena. Ono drugo svjedočenje ide s: «U kasnijim
sjećanjima dr. Samuel Deutsch ... tvrdi da ...».
Zanimljiv je također Goldsteinov komentar
vezan uz Pavelića. Prvo je sve išlo «izgleda uz osobno znanje
Pavelića», a poslije «poglavnik Pavelić neko vrijeme nije
pristajao na njegov (Vuletićev, J.P.) prijedlog».
Radi se o vremenu
kada su Nijemci prepustili rješavanje «židovskog pitanja»
vlastima NDH, ali Goldstein zna da su «njemačke i ustaške
vlasti poštedjele deportaciju najmanje 81 židovskog
liječnika». Dakle, kada treba umanjiti zasluge vlasti NDH u
spašavanju Židova, Goldstein zna da su one to mogle samo uz
Njemačku suglasnost, tj. zna da su u svemu bili glavni
Nijemci. Goldstein nije svjestan što zapravo pokazuje to što
Pavelić neko vrijeme nije pristajao na Vuletićev prijedlog. Pa
upravo zato što je znao da je akcija smišljena zbog onog što
tvrdi dr. Deutsch:[7]
Sredinom
juna sazvao je akcioni odbor jevrejskih liječnika u Zagrebu
sastanak svih liječnika Jevreja i tu je prikazan plan
odašiljanja jevrejskih liječnika u Bosnu i Hercegovinu u
tzv. akciju za suzbijanje endemskog luesa.
Nama
se činilo čudno da se započinje jedna takva akcija. Međutim,
ubrzo smo saznali u čemu je stvar. Jedan od najboljih
savremenih poznavalaca problema, dermatovenerolog i
higijeničar dr. Ante Vuletić, tada na radu u Higijenskom
zavodu u Zagrebu, došao je na ideju da se organizuje takva
akcija, ne bi li se na taj način spasili ne samo životi
jevrejskih liječnika u NDH, nego i njihove familije.
Bez obzira što to
Goldstein eksplicitno ne spominje, jasno je da je u tom
spašavanju židovskih liječnika i njihovih obitelji sudjelovalo
i ministarstvo zdravlja na čelu s ministrom dr. Ivanom
Petrićem. Jasno je zašto Goldstein ministra ne spominje.
Međutim, njega, i ne samo njega, spominju drugi židovski izvori:[8]
Osim
imena dr. Ante Vuletića, židovski izvori navode i druge
hrvatske liječnike koji su se angažirali u formiranju te
ekipe radi pomoći svojim židovskim kolegama. To su spomenuti
ministar dr. Ivan Petrić, zatim dr. Mile Budak, osobni
liječnik Ante Pavelića (istakao J.P.), dr.
Stanko Sielski, dr. Ivan Raguž, dr. Berislav Borčić.
Nailazimo i na ovakav podatak: kada je postao ravnatelj Zavoda u Banjoj Luci, dr. Sielski
je od Pavelića tražio i dobio dozvolu da za svog stručnog
savjetnika postavi Židova dr. Ernesta Grüna.»
S
obzirom da se radi o akciji u kojoj su sudjelovale i hrvatske
vlasti u spašavanju zagrebačkih židovskih liječnika, jasno je
da Goldstein ne želi dati sve relevantne podatke. Ljudima se
spašavaju životi a on će:[9]
Neki proustaški nastrojeni liječnici bili su
dvostruko zadovoljni odlaskom židovskih liječnika u Bosnu:
rješavali su se u Zagrebu konkurencije koja je poslana da
ordinira u krajeve u koje nitko nije želio ići, a
istovremeno su se mogli okoristiti pljačkom koju je ustaški
režim proveo po ordinacijama židovskih liječnika.
«Pljačku» Goldstein ilustrira ovako:[10]
Prilog 23: Stranica iz Popisa preuzetih (istakao
J.P.) stvari židovskih ordinacija. Inače, Goldstein
uredno navodi kroz cijelu knjigu takve popise kao dokaz
pljački. O partizanskim sličnim popisima ne govori ništa.
Znamo da su i oni uzimali što su htjeli, ali ovakvih popisa
nema. Što su hrvatske vlasti trebale učiniti s ovim stvarima iz židovskih ordinacija?
Goldsteinu je odgovor jasan: Nisu ih trebali dirati, jer je to
korišteno za liječenje Hrvata. U pravu je Goldstein. Ustaške
vlasti ne valjaju i kad su spašavale Židove. I još su
koristili stvari iz njihovih ordinacija da spašavaju Hrvate.
Evo kako Goldstein opisuje spašavanje obitelji:[11]
Obitelji liječnika koji su u Bosni liječili sifilis
bile su u načelu zaštićene i smjele su čak ostati u svojim
dosadašnjim stanovima. Takva je okružnica bila proslijeđena
svim župskim redarstvenim oblastima, ali se izričito
naglašavalo da se od «prisilnih mjera» ima izuzeti samo
«najuža» obitelj, tj. supruga, djeca i roditelji liječnika».
Već spomenuti Samuel Deutsch dobio je zaštitu, a zajedno s
njim i supruga Ljerka rođ Grünberg i Deutschova majka Laura
rođ. Freund, ali ne i supruzini roditelji Lazar i Irena
Grünberg rođ. Singer. Deutsch i supruga su preživjeli.
Suprotno onome što se službeno proklamiralo, Deutschova
majka je ubijena, a roditelji Deutschove supruge su
preživjeli.
Da je
Goldstein konzultirao knjigu hrvatske Pravednice, vidio bi da
je dr. Deutsch otišao u Bosnu kao domobranski časnik, a ne s
ekipom liječnika.[12] Možda to Goldstein «ne
zna» zato što bi činjenica da je ubijena majka domobranskog
časnika, koji nije među židovskim liječnicima, sugeriralo
čitateljima da su u svemu tome ipak glavni Nijemci. Zato je
bilo važno skloniti te liječnike i njihove obitelji. Evo kako
sam dr. Deutsch, dakle čovjek kome je ubijena majka, piše o
tome pitanju:[13]
Funkcionirala
je i obećana zaštita za užu familiju – ženu, djecu i
roditelje. Neki su uspjeli spasiti i članove šire obitelji.
Goldstein opisuje sudbine nekih obitelji.[14]
Tako je poznati zagrebački ortoped dr. Edo Deutsch u
kolovozu 1941. godine otišao raditi u Tuzlu. Tamo mu je
stigla obavijest da je njegova majka Berta umrla u početku
travnja 1942. godine u đakovačkom logoru. Kasnije je zajedno
sa suprugom i sinovima Velimirom (1931.) i Đuricom (1935.)
otišao u partizane, ali su ih sve zajedno ubili četnici u
okolici Brčkog 1944. godine. Dr. Teodor Grüner i supruga
bili su u početku 1942. godine uhapšeni u Varešu pod sumnjom
da surađuju s «odmetnicima», ali su nakon intervencije
pušteni. Grüner je pokraj srpnja 1942. godine intervenirao
za roditelje, za mlađu sestru Editu te za supruginu obitelj.
Iako se Ministarstvo zdravstva u kolovozu 1942. godine
zauzelo za Grünerovu punicu, samo su se roditelji (otac,
natkantor, kao jedina osoba koja je u Zagrebu nakon svibnja
1943. godine mogla voditi bogoslužje) uspjeli spasiti.
Sestra je unatoč «zaštiti» (ne čudi što Goldstein tu
zaboravi napomenuti da je to vrijeme kada Nijemci ponovo
uzimaju «rješavanje židovskog pitanja» u svoje ruke, op. J.P.)
deportirana u Auschwitz.
Postavlja se pitanje kako je dr. Vuletić
postao pravednik, ako je sprovodio akciju spašavanja židovskih
liječnika i njihovih obitelji zajedno s ustaškim vlastima. Da
parafraziramo samog Goldsteina:[15]
od koga su ih ustaške vlast spašavale? Od sebe samih?
Dakle,
funkcionirala je obećana zaštita za obitelj, ali ipak:[16]
«Od 76 liječnika, najmanje njih 58, a najviše 67, pristupilo
je potom partizanima, četvoricu su ubili Nijemci ili ustaše, a
trojica su umrla radeći u Bosni.» Jesu li njihove obitelji
otišle zajedno s njima u partizane? Ili su ih ostavili na
milost i nemilost ustašama? Znali su valjda što čeka njive
obitelji u zločinačkoj državi. O tome nam Goldstein naravno ne
govori. O tome piše gđa Štefan:[17]
Jaša
Romano, koji nije bio u ekipi u jednom svom članku spominje
dr. Vuletića, dr. Sielskog i dr. Raguža, i kaže:
«(Njihova) uloga u spašavanju lekara Jevreja i
njihovih porodica bila je vrlo velika. Svojim su radom
rizikovali ne samo svoj položaj, već i mogućnost da i sami
budu odvedeni u logore. Naime...Nemci su 1943. zahtevali da
se svi lekari Jevreji iz Bosne i Hercegovine pošalju u
logore. Srećna okolnost je bila što je u to vreme u Bosni
harao pegavi tifus, pa su navedeni drugovi izvestili nemačke
vlasti da su ti lekari neophodni za suzbijanje pegavca i da
oni ne snose odgovornost ako se odvođenjem tih lekara zaraza
prenese na nemačke oružane snage. Takav odgovor je još
jednom spasio lekare Jevreje od sigurne smrti.»
Neki židovski liječnici ... «počeli su odlaziti u
partizane ostavljajući svoje porodice u mestu službovanja. O
njihovom odlasku navedeni drugovi nisu izveštavali vlasti, već
su ih i dalje vodili u evidenciji. Na taj način spasili su
njihove porodice...».
Zar
nije strašno da jednom zagrebačkom sveučilišnom profesoru
ovakve činjenice nisu važnije od preuzetih stvari iz
ordinacija ljudi kojima je spašavan život? A da i ne
postavljamo pitanje zar je bilo moguće sakriti od ustaških
vlasti odlazak «najmanje 59, a najviše 67» židovskih liječnika
u partizane? Vjerojatno je mogućnost postavljanja takvih
pitanja učinila da je Goldsteinu bilo jednostavnije pisati o
manje bitnim stvarima nego o tome. Vjerojatno je to i utjecalo
što je proglašenje dr. Vuletića pravednikom išlo kako jest.
Evo što o tome piše gđa Štefan:[18]
Dr.
Deutsch 1970. godine piše:
«Prigodom
svog boravka u Izraelu aprila-maja 1967., razgledanja Yad
Vashema, ja sam o toj akciji i zaslugama prof. Vuletića
govorio nadležnima i bilo je u planu da bude pozvan kao
Pravednik. No, rat koji je ubrzo izbio (Izrael je napao
Egipat i Siriju, a Tito prekinuo diplomatske odnose, op. a.)
odložio je da se oda zasluženo priznanje tome plemenitom
čoveku, kojega krase sve odlike duboko humanog pravog
narodnog lekara. Zato, neka mu bude u ime svih nas, makar na
ovom mestu sa zakašnjenjem, nakon 29 godina, izražena
iskrena i duboka hvala.»
Jaša Romano se tada pridružio dr. Deutschu:
«Na kraju želimo upozoriti da jevrejska zajednica u
Jugoslaviji, a u prvom redu lekari Jevreji, koji su
preživeli drugi svetski rat, do danas nisu odali potrebno
priznanje i zahvalnost dr. Vuletiću i dr. Sielskom. Ne smiju
se zaboraviti ovi veliki prijatelji Jevreja. No, još nije
kasno i pridružujemo se predlogu dr. Deutscha da se u Aleji
pravednika zasade stabla koja će budućim pokolenjima
govoriti o delima dr. Vuletića i dr. Sielskog.»
PRIJEDLOG YAD VASHEMU NIKADA NIJE POSLAN!!!
A tužno je čitati što o organizatorima «ekipe za
sifilis» taj isti Jaša Romano piše deset godina kasnije,
1980. godine:
«Za odvođenje lekara Jevreja na prisilan rad
angažovali su se proustaški nastrojeni lekari, kako bi se
domogli njihovih ordinacija i istodobno oslobodili stručne
konkurencije»
(nešto slično smo vidjeli i kod Goldsteina
– razlika je samo što to nije moglo biti rečeno u tom obliku
jer je dr. Vuletić u međuvremenu postao Pravednik, op. J.P.).
Od članova «ekipe za sifilis», a ima ih još i danas u
Zagrebu, nitko nije rekao ni jednu riječ zahvale.
Samo na temelju podataka iz židovskih izvora, HAZU je
u travnju 1995. podnijela pismeni prijedlog da se
Pravednicima proglase dr. Ante Vuletić, dr. Stanko Sielski i
dr. Ivan Raguž, te također, slijedom židovskog izvora, i dr.
Mihovil Silobrčić iz Splita. Dr. Silobrčić i njegov zamjenik
dr. Andrija Poklepović zvanje Pravednika dobili su posmrtno,
1997. godine, a dr. Ante Vuletić, također posmrtno, 1998.
godine. Nisu nažalost, dočekali da u svoje ruke prime
medalju na kojoj ispod njihova ugraviranog imena piše:
ZAHVALAN ŽIDOVSKI NAROD.
Odličja su uručena obiteljima.
Knjiga
hrvatske pravednice Ljubice Štefan nije dana čak ni u popisu
literature sveučilišnog profesora Iva Goldsteina. Zar mu nije
bilo jasno da će upravo to prikrivanje upozoriti iole
upućenije čitatelje na njegov «znanstveni» rad, tj. na ono što
je o njegovom radu pisao profesor Budak, i ne samo on?
PRILOG
II. svjetski rat i genocid Bleiburg 1945.
„Pokolj kakav se provodio nad Hrvatima
nije poznat u
europskoj civilizaciji“.
Milovan Đilas (Wartime, 1947.)
Od 1941. do 1945. veliki su dijelovi
Hrvatske, BiH i Vojvodine etnički očišćeni od Hrvata što je
doseglo vrhunac genocidom pod zbirnim imenom Bleiburg i
Hrvatski križni put, najmasovniji pokolj u Europi nakon
Drugoga svjetskog rata o čemu slovenski povjesnik Jože Dežman
piše:
„Svi su znali, ali svi šutjeli. Meni je
otac govorio 'ovdje je krvava voda tekla'. Tu su
jugoslavenski komunisti nadmašili naciste. Ubijanje 100-200
tisuća ljudi u dva mjeseca golem je logistički pothvat,
najveći ‘pothvat’ jugoslavenskih partizana, to je Titovo
remek-djelo. On je po zločinima uz bok Staljinu, Pol Potu,
Mao Ze Dongu“ (ist. N.D.).
Milovan Đilas kaže: 'Takav genocid - kakav
se provodio nad Hrvatima – nepoznat je u europskoj
civilizaciji'. Zanimljivo je da to kaže čovjek koji se ranije
proslavio izjavom da su 'Hrvati morali umrijeti da bi
Jugoslavija živjela'. A JBT (Josip Broz Tito, JP) je na
Brijunima rekao kiparu Ivanu Meštroviću 'naredio sam pokolj
Hrvata. Želio sam udovoljiti Srbima.' U odnosu na popis
pučanstva 1931. po popisu od 1948. Hrvata je u SFRJ bilo 9,2%
manje dok su sve druge nacionalnosti bile u blagom porastu,
osim Crnogoraca s - 1% (A. Beljo: YU-genocid, 1990.). Nije li
to jasan dokaz genocida nad Hrvatima? Obzirom da su žrtve bili
pretežito mladići, stvarni gubitak stanovništva daleko je
veći.
Počinitelji genocida – nagrađeni!
JBT i komunističko vodstvo teško je
opterećeno činjenicom da su za masovnu likvidaciju civila i
zarobljenika korištene redovne jedinice JNA, KNOJ-a i OZNA-e,
što nije činio ni Staljin koji je više volio logore i masovno
izgladnjivanje. Inače, Staljin je pohvalio Tita za 'rješavanje
problema jednim udarcem' (Tito-molodjec!)
Podsjetimo na činjenicu da za počinjeni
genocid nitko nije odgovarao niti je kažnjen, nitko nije
stavljen na stup srama, niti su krivci žigosani s političkog,
etičkog i moralnog stajališta.
Naprotiv, za masovne pokolje Hrvata
nagrađeni su i postali nositelji najviših dužnosti i počasti
onda i danas, dakle kroz 70 godina. Nažalost, jasne ocjene i
osude zločina Bleiburg 1945. i njihovih počinitelja ne mogu se
naći u školskim udžbenicima ni u enciklopedijama kao ni u
materijalima koji se šalju svjetskim središtima moći, vladama,
novinskim agencijama i TV kućama...
To je pobjeda službene državne laži nad
istinom.
Jednako je strašno kao i sam zločin da su
se mnogi od nas ušutjeli i pomirili s genocidom, pa se čak
dozvoljava veličanje tog zločinačkog sustava i njegovi
nositelji.
Kod susjednih naroda Slovenaca, Srba,
Madžara... u vrijeme komunističkog totalitarizma nije bilo
represije po nacionalnoj osnovi kao u Jugoslaviji protiv
Hrvata. Nažalost, u genocidu i progonu hrvatstva važnu ulogu
su odigrali hrvatski komunisti na čelu s JBT, pa je vrhuška KP
Hrvatske u velikoj mjeri odgovorna za počinjeni genocid kao i
za poratni progon. S prekidom u dijelu 90-tih, protuhrvatstvo
vlada našom političkom scenom punih 70 godina. Pravo se pitao
Petar Šegedin: “Tko će nas zaštititi od nas samih?”
Prešućivanje genocida na Bleiburgu i
Hrvatskom Križnom putu
Prešućivanje genocida nad Hrvatima
obrambeni je mehanizam vladajućih struktura u bivšoj državi
kao i ovih današnjih jer su naredbodavci, počinitelji i
njihova izravna ili ideološka djeca očito svjesni težine
počinjenih zločina i masovnih grobnica koje su ostajale svuda
„kud narodna vojska prođe...“ Prešućivanje zločina kazneno je
djelo i ruši sve civilizacijske vrjednote, a ovdje predstavlja
i izravno suprotstavljanje Rezoluciji Vijeća Europe 1481/2006.
I Deklaraciji Hrvatskog sabora. Od osamostaljenja 1990.
objavljeno je mnoštvo vrijednih znanstvenih radova koji su
uglavnom prešućeni. Spomenimo samo knjigu antologijskog
značenja „Prikrivena stratišta i grobišta jugokomunističkih
zločina“ uglednog povjesnika i vrlo aktivnog člana HNES-a
prof. dr. Josipa Jurčevića gdje autor navodi rezultate
istraživanja da je čak 88,5% svih žrtava bačenih u skupna
grobišta djelo jugokomunističke vlasti, a svega 0,13% vlasti
NDH što u potpunosti potire krivotvorine komunističke
historiografije. Vlast i struka mogli su te navode osporiti i
ući u znanstvenu raspravu ili ih jednostavno prihvatiti i
uvrstiti u udžbenike povijesti i obznaniti svijetom. Nažalost,
ništa slično nije učinjeno, jednostavno je prešućeno. Štoviše,
domaća i svjetska javnost, a posebno mladi naraštaji, žive i
dalje u mraku jugokomunističkih i velikosrpskih laži o
Hrvatima, što je na groteskan način potvrđeno monstruoznom
presudom FIFE nogometašu Joe Šimuniću gdje stoji: 'Na
području današnje RH Hrvati su u vrijeme NDH bili manjina,
ali tu su živjeli milijuni Srba, Židova i drugih koje su
Hrvati sve pobili' (ist. N.D.).
Sramotno je da hrvatska vlast nije ustala u
obranu istine i svog naroda već se oglušila na tu smišljenu i
zloćudnu laž koja potvrđuje kolika se enormna lavina
protuhrvatske mržnje već 70 godina valja Hrvatskom i svijetom.
Govor mržnje prema ideološkim neistomišljenicima iskazan je i
u izjavi Ive Josipovića u Knessetu o „ustaškoj zmiji“. Nakon
genocida nad Hrvatima 1945. i preko 1 500 skupnih grobišta
žrtava komunizma kao i novog genocida 1991. jugoslavenske JNA
i četnika, nameće se pitanje a koja je zmija počinila ta
zastrašujuća nedjela i zašto vlast to prešućuje?
Titovo zatiranje hrvatskog roda i imena
Kao sluganski dio Staljinovog komunističkog
imperija, KP Jugoslavije bila je temeljem Sporazuma
Hitler-Staljin saveznik tih dviju totalitarnih država od
kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941., a tek od tog dana napadom
na SSSR KPJ postaje nominalno dio antihitlerovske koalicije na
način da se nevelika grupa hrvatskih komunista pridružila
brojnijim i dobro naoružanim četničkim jedinicama pa su se
ujedinili u mržnji protiv hrvatske države pa je i ustanak bio
u prvom redu protuhrvatski, a tek onda sve drugo. Na njegovom
je čelu bio konfident Kominterne JBT koji je u Moskvi
denuncirao svoje drugove, prvenstveno suparnike, koji su zatim
pogubljeni, a on je postao apsolutni vladar KPJ. Kako je već
najavljeno uskoro će HNES održati konferenciju o totalitarizmu
kada će biti podrobnije osvijetljena po hrvatski narod pogubna
pojava JBT pa ćemo sada ovdje navesti samo neke njegove izjave
koje rječito govore o kakovom je monstrumu riječ, a prema
navodima iz publikacije A. Beljo: Komunistički zločini nisu
antifašizam, HIC, 2008.g. (neke navode istaknuo N.D.)
- 20. svibnja 1945., nedjelja. Tito dolazi
nenajavljen u Varaždin i obraća se građanima na Kapucinskom
trgu. Rekao je da 'u Varaždin nije došao službeno niti da
govori o politici već da obiđe jedinice Jugoslavenske armije
(JA) koje u okolicu obavljaju važne zadaće na konačnom
obračunu s hrvatskim smradom'.
Najavio je tom prigodom također svim
protivnicima svog režima 'da će u novoj komunističkoj
državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje
put do najbliže jame'.
- 22.-24. svibnja 1945. Tito je obišao
zarobljeničke logore i logore za eksterminaciju (Oroslavlje,
Dubovac kraj Karlovca, Viktorovac u Sisku i logor u Samoboru).
Tih je dana iz zagrebačkih bolnica odvedeno i ubijeno oko 4
800 hrvatskih ranjenika (Jazovka itd.)
- 26. svibnja 1945. Tito je naredio da se
iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli 'pod oružanom
pratnjom jedinica regularne armije, OZNA-e i KNOJ-a usiljenim
hodnjama... sprovede u zavičajna mjesta. Putem ih je trebalo 'bez
milosti likvidirati jer su oni većinom bili narodni
neprijatelji.' Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000
civilnih izbjeglica.
Po iskazima Koče Popovića i Gabrijela
Divjanovića Tito je, po sugestiji A. Rankovića, naredio da se
za odmazdu pobiju svi mladići u gradu i kotaru Zagreb rođeni
od 1924.-27. koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima. Tom
prilikom je u Maksimirskoj 63 unovačeno 7 800 mladića koji su
sprovedeni u logore u Maksimir i Prečko poslije čega su
doživjeli sudbinu ostalih tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od
tih kolona koja je sprovedena na marš smrti od Zagreba preko
Podravine, Slavonije i Srijema u logoru Kovin u Vojvodini od 2
200 mladića preživjelo je samo 58.
- 28., 29. i 30. svibnja 1945. Titov
boravak u Ljubljani i okolici. Na putu je posjetio stratišta
rudnik Barbarin rov, rov na brdu kod Laškog i stratište u
Trbovlju. U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao 'likvidirali
smo 200 000 bandita a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih
je ruka naše pravde.'
'U razdoblju od 18. do 30. svibnja 1945. U
Teznom kod Maribora je pobijeno od 30 000 – 35 000
zarobljenika koji su ubačeni u protutenkovske rovove. Od 26.
svibnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu izvršen je u osam
dana pokolj 30
000 do 40 000 zarobljenika u organizaciji
Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog
'došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro
odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim
eksplozijama zatrpan.' (Ivan Gugić – svjedok i Simo Dubaić).
Dio teksta:
Nikola Debelić,
U susret 70. obljetnici
Bleiburga / TITOVO ZATIRANJE HRVATSKOG RODA I IMENA /
Poveznica Bleiburg 1945. - Vukovar 1991.
U knjizi: Hrvatsko nacionalno etičko
sudište, HRVATSKE VELEIZDAJE II. Zagreb, 2015. str. 135-143.
[1] I.
Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb, 2001. str. 386.
[2] Isto, str.
572.
[3] Isto, str.
494.
[4] Isto, str.
240.
[5] Neven Budak,
«O knjizi Ive Goldsteina 'Hrvatski rani srednji vijek'
Novi Liber', Zagreb 1995, 511 str.» Radovi, Zavod za
hrvatsku povijest, Zagreb 28 (1995), 299-333.), str. 316.
[6] I.
Goldstein, nav. djelo, str. 215-216.
[7] Lj. Štefan, Stepinaci
i Židovi, Zagreb, 1998., str. 42-43.
[8] Isto, str. 44.
[9] I. Goldstein, nav.
djelo, str. 218.
[10] Isto, str. 219.
[11] Isto, str. 217.
[12] Lj. Štefan, nav.
djelo, str. 44.
[13] Isto, str. 43.
[14] I. Goldstein, nav.
djelo, str. 217-218.
[15] Isto, str. 585.
[16] Isto, str. 216.
[17] Lj. Štefan, nav.
djelo, str. 44-45.
[18] Isto, str.
45-46.
Nema komentara:
Objavi komentar