OZNAŠKA I UDBAŠKA HOBOTNICA I NAKON 1990 NASTAVLJA S ZLOČINIMA PREMA HRVATIMA
'Novinara godine' Branka Mijića veliki vođa naučio je da ustaše jedu djecu pa nema potrebe u to sumnjati. Nekadašnji glavni urednik “Novoga lista” i od strane Hrvatskoga novinarskog društva proglašen za novinara godine Branko Mijić obrušio se u svome uvodniku 14. svibnja 2015. na svoga kolegu, također nekadašnjega novinara “Novoga lista”, Igora Vukića. Predbacuje mu njegov novinarsko-istraživački rad oko neriješenoga pitanja jasenovačkoga logora. Ismijava njegove tvrdnje i pokušava pokazati besmislenost njegovih istraživačkih rezultata i novih spoznaja koje temelji na tim rezultatima. Mijićevo neprihvaćanje Vukića i njegova novinarskoga istraživačkoga rada proizlazi iz činjenice potpunoga razilaženja dvaju novinara u pogledu na stvarnost u kojoj živimo. Nagrađeni novinar Mijić okovan je mentalnim sklopom komunističkoga totalitarizma koji ne dopušta autonomiju znanosti, kulture, umjetnosti, koji ne dopušta narodima živjeti njihovu samobitnost i koji ne dopušta demokratsko ponašanje, već svaki dio ljudskoga života želi podrediti ideji velikoga vođe. Stoga Branko Mijić zaziva “isključenje iz javnoga života”, kako su to totalitarni komunisti sustavno učinili 1945. prema drugačijima od njih, a pomoću oznaške i udbaške hobotnice nastavili su to činiti do 1990. godine. Novinar Mijić dokaz je da je ta žilava zvjerka hobotnica, i ne samo u njegovim željama, još uvijek hrvatska stvarnost. Novinar Mijić ne može zamisliti da bi ustaša mogao nositi dijete, pomoći čovjeku, biti jednostavno čovjek, jer Mijića su naučili da je ustaša monstrum, da je to biće koje jede djecu, a nikako joj pomaže. Jadan Mijić, teško je opterećen svojim djetinjim slikama i nije mu lako! Novinar Mijić žrtva je komunističkog totalitarizma, a vjerojatno je i sam tome kriv, jer se nakon teškoga djetinjstva mogao i sam potruditi spoznati pravo stanje stvari. Da se imalo potrudio, lako je mogao doznati da one “činjenice” kojima on raspolaže, nisu ništa drugo do čista izmišljotina. Tako on uspoređuje Jasenovac s Auschwitzom, što je neusporedivo. Navodi brojku od 83.145 žrtava ratnoga jasenovačkoga logora, što je netočno, jer sama ravnateljica JUSP-a Jasenovac Nataša Jovičić je na Prekršajnom sudu u Kutini ove godine, na upit državne odvjetnice, izjavila da se rasprava o broju jasenovačkih žrtava može voditi. Istraživački novinari i povjesničari obznanili su hrvatskoj javnosti da se na tom popisu nalazi barem 14.000 “klonova”, tj. umnoženih žrtava. Mijić se zatim nadasve čudi kako Vukić može očekivati dokaze, tj. posmrtne ostatke za tu brojku! Njemu, Mijiću, nisu potrebni nikakvi dokazi, on slijepo vjeruje. Nekada je vjerovao velikom vođi, a komu danas vjeruje nije poznato. No, svakako nekomu vjeruje jer sam se ne trudi doći do istine. Da, uistinu posmrtnih ostataka tako velikoga broja ratnih žrtava na području Jasenovca nema. No, ima nešto drugo, ima dokaza za žrtve poratnih smaknuća na tom istom području Jasenovca. O tome svjedoče logoraši komunističkoga režima, o čemu se može čitati u najnovijoj raspravi Stipe Pilića i Blanke Matković, koji obrađuju poslijeratni logor Jasenovac. Te su činjenice poznate Vukiću, ali Mijiću nisu! Vukić kao i mnogi istinoljubivi tražitelji istine isto tako zna da postoje dokazi o mnogim pogubljenjima, ali na drugim mjestima, i svatko ih može lako vidjeti, pa tako i Mijić, samo ako upiše u bilo koju mrežnu tražilicu pojmove “Barbarin rov”, “Huda jama”, “Kočevski Rog”, “Tezno”, “Jazovka” i slično. Iz svega toga nije nimalo čudno ako se Vukić posvetio istraživanju Jasenovca za koji su Mijićevi duhovni vođe govorili i još uvijek govore da je najveće grobište jednoga susjednoga naroda, a dokazi o tome nedostaju. Ima li nešto čudno u tome da istinoljubivi čovjek, a k tome još istražitelj, želi doći do dokaza nekih ustaljenih tvrdnji i istina! To može biti čudno jedino nagrađenom novinaru Mijiću. Mijić se, osim toga, čudi što se ministar Arsen Bauk drži Ustava i Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda! Premda je poštivanje Ustava i zakona svetinja za jedno uređeno demokratsko društvo, po Mijiću se i Ustav može kršiti, ako je u pitanju čuvanje njegovih djetinjih slika i ideoloških matrica. Zapamtio je on dobro da mu je veliki vođa rekao kako se ne treba k'o pijan plota držati zakona. Mijićev tekst upućuje čitatelja na zaključak da čovjeku ne smiju biti važne činjenice, pa čak ni one stečene vlastitim iskustvom, jer on očekuje da se čovjek odrekne, ne samo svoga iskustva, već i svoga života za volju velikoga vođe. Eto, nagrađeni novinar Mijić koji je naš suvremenik, barem tijelom, duhom je još uvijek u totalitarističkom oklopu mračnih totalitarizama XX. stoljeća. I takav čovjek stvaratelj je javnoga mnijenja, takav čovjek nagrađen je od svoje strukovne udruge! Za razliku od Mijića, novinar Vukić jest novinar slobodnoga društva, koji odiše duhom demokratskoga ozračja, koji voli svoj narod i svoju domovinu. On je istraživački novinar kakvih malo imamo u hrvatskome društvu. Za razliku od Mijića, Vukić je izabrao teži put novinarske struke, i vjerojatno nikada ne će dobiti novinarsku nagradu. Novinar Igor Vukić, koji je tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, i ja kao njegov predsjednik pozivamo novinara Branka Mijića na raspravu o spornim pitanjima, jer samo razgovorom i argumentiranom raspravom možemo doći do istine, što bi trebao bit cilj svima nama koji živimo u svojoj voljenoj Republici Hrvatskoj.
Stjepan Razum,
predsjednik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac
Objavljeno: Razum, Stjepan. Žrtva komunističkoga totalitarizma. Pn: 'Novinara godine' Branka Mijića veliki vođa naučio je da ustaše jedu djecu pa nema potrebe u to sumnjati. Nn: Stajališta. U: Hrvatski tjednik, 2015., br. 556, od 21.V.2015., str. 30-31.
Nema komentara:
Objavi komentar