PREDSJEDNICA I ZAJEDNIŠTVO
Otac hrvatske države akademik Franjo Tuđman je stvorio hrvatsku državu i izvojevao pobjedu nad velikosrpskim fašističkim agresorom pozivajući se na pomirbu. Slično tome i danas, kada imamo unutrašnju agresiju i kada su oni koji ne vole ni hrvatsku državu ni hrvatski narod očekivali i još uvijek se žestoko bore za ostvarenje Crvene Hrvatske, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović poziva na zajedništvo. Pogledajmo kako njenih prvih 100 dana opisuje naš poznati književnik Hrvoje Hitrec: Od početka mandata izložena je podmetanjima, lažima, sitnim spletkama i krupnim klipovima. Počelo je to i prije, vozili su ju na Grič u pokvarenoj uspinjači koja je lako mogla zastati na pola puta ili se naglo stuštiti, grički top nije opalio po prvi put u novijoj povijesti, s Hrvatske televizije su ju vrijeđali u vrijeme ceremonije ustoličenja, Milanović i njegova fakinaža baš su ju tapkaroški pokušavali iritirati i izbaciti iz takta, ali nije se dala. Iz dana u dan u ovih sto dana pobjeđivala je u čarkama i dobivala bitke, razumjela je ona i razumio narod da ima posla s infantilnim zluradim maloljetnicima koji joj jednostavno nisu dorasli pa je s lakoćom pokupila konce vlasti, hladnokrvno poslala Tita u rodno mjesto i slično.... Možda ne i slučajno – 15. veljače 2015. i 28. veljače 1989. imaju poveznicu, oba su prijelomni trenutci hrvatske povijesti – onaj iz svršetka osamdesetih označio je početak definitivnoga svršetka jugokomunističke vladavine, ovaj iz tekuće godine označio je početak definitivnoga sloma orjunaške remisije u kojoj je Hrvatska živjela (umirala) zadnjih petnaest godina. Mračnih petnaest godina – tako je naslovljena knjiga političkog analitičara, novinara i publicista Mate Kovačevića, koja upravo ide u tisak.
Kako Predsjednica pobjeđuje učarkama i dobiva bitke pokazala je priča o mimohodu. Znamo da je Milanović želio mimohod u Zagrebu 05. 08. 2015. sve samo da toga dana ne bude u Kninu. Tu njegovu želju najslikovitije objašnjava Marko Ljubić u tjedniku 7Dnevno, 15. 05. 2015. Sam naslov njegova teksta sve govori: Zašto ratni bjegunac hoće postrojiti pobjedničku vojsku?
U duhu zajedništva, tj. davanja šanse svima koji vole hrvatsku državu i svoj narod da to i pokažu i priključe se, ona predlaže prvo da se mimohod održi ili dan prije ili dan poslije, ali glavna proslava mora biti u Kninu na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Očekivala je odbijanje i onda ih upozorava kako je ona vrhovna zapovjednica i samo ona može odobriti izlazak vojske za mimohod. Milanović i njegova fakinaža sve pokušava kako bi osporili očito. Stvaraju i odbor s generalima, uvjereni da je sastav takav da će donijeti odluku kako želi Milanović.Onda Predsjednica sprečava sramotu i tim ljudima i ponovno predloži ono što je tražila na početku, što ovi jedva dočekaše.Vidimo ovih dana kako se Predsjednici pridružuje i Karamarko koji također poziva Milanovića na razgovor o svjetonazorskim pitanjima i biva odbijen. Kao i Predsjednica i Predsjednik HDZ-a je svjestan da Milanović i vrh SDP-a teško može iz svoje kože. Ali pružanje ruke i takovima služi da njihovi sljedbenici progledaju i shvate koliko njihovi čelni ljudi ne vole ni hrvatsku državu ni hrvatski narod. Koliko su posvećeni provođenju velikosrpskog Memoranduma SANU 2. u Hrvatskoj. Pitanje je smiju li oni od toga odustati. Sve me nekako podsjeća na jednu moju staru tvrdnju: JEDNOM IZDAJICA, UVIJEK IZDAJICA! Zapravo svakim danom opravdavaju postojanje i rad Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, zar ne? Čini mi se da je slična priča i u svezi s Bleiburgom. Naime, treba voditi računa da je Predsjednica iz obitelji koji su bili na strani partizana, kao što je Tuđman bio s njima. Zato i ona i on dobro znaju kako mnogi koji su pripadali tom pokretu nisu to bili iz razloga koji su vodili njihove vođe, već iz domoljubnih razloga. Zato je i Predsjednici važno da takove pridobije u borbu za Hrvatsku. Pri tome zna koliko su oni bili trovani svo vrijeme od 1945. do dana današnjega. Zapravo u tom svijetlu treba promatrati i govor kardinala Bozanića u Bleiburgu: ... nekima kao da je stalo produbljivati neistine ne bi li se produžio sukob i nasilje iz vremena totalitarizma. Nasuprot domoljubnom antifašističkom otporu iz II. svjetskog rata danas se pojavljuje neka nova ideologija antifašizma s diskursom iz pedesetih godina prošloga stoljeća koju ne nalazimo u suvremenosti drugih europskih zemalja. Izmišljanje neke fašizacije Hrvatske hrani tu ideologiju i daje joj priliku da se njezini promicatelji predstavljaju borcima protiv tih navodnih pojava, skrivajući pravu narav svoga djelovanja i ne dopuštajući da hrvatsko društvo raste u slobodi, zajedništvu i suživotu, u čežnji za napretkom, pravednošću i mirom, u otklonjenosti od svakoga totalitarizma. Podsjetimo što o žrtvama kaže biskup Mile Bogović: U govoru o „nevinim ljudima“ u Drugom svjetskom ratu opet je jedna zamka. U pravnom smislu nevin je onaj koji nije pravomoćno osuđen. Ti ljudi nisu imali nikakve presude, ni nepravomoćne ni pravomoćne, i u tom smislu njihova je nevinost neupitna. Tim više što su stradali nakon što je potpisan mir. Koliko su oni nevini u moralnom smislu, to samo Bog znade. Jasno je da žrtve na Bleiburškom polju i na Križnim putovima nisu stradale ni po pravnim ni po ikakvim moralnim načelima. Ondje su prekršeni i ljudski i Božji zakoni. Time ne želim reći da su se na drugim mjestima i od drugog političkog režima ti zakoni uvijek poštivali, ali kad govorimo o Bleiburgu i Križnim putovima, valja reći što su oni u sebi, bez obzira na neke druge situacije. U nas je o toj „nevinosti“ govor toliko besmislen da je jasno kako je po srijedi manipulacija. Ide se tako daleko da se antifašizam tipa Josipa Broza Tita smatra kao nešto nevino, a stav njegovih protivnika grješan. Vjerujem da će konačno i širi slojevi uvidjeti bezočnost te podvale. U tome je prednost naše situacije od prijašnjih. Negdje treba udariti grom da se očituje kako cijela instalacija nije dobro postavljena. Danas je toliko iracionalnih udara s „antifašističke“ strane da je lakše spoznati što je krivo nasađeno. U tome je prednost našega vremena. No, ne treba očekivati neki opći konsenzus. Ima i danas ljudi koji misle da se sunce okreće oko zemlje. Nije čudno da ima ljudi koji komunistički teror i represiju smatraju istinskom demokracijom. Ako su činjenice drukčije, to gore po činjenice – rekli bi oni. No, i ta laž ima kratke noge.
Bio sam i sam u Bleiburgu. O našem putu pisao je Predsjednik HKV-a Đuro Vidmarović na Portalu HKV-a:
Vidmarović kaže: Zahvalan sam dr. sc. Josipu Sjepandiću, hrvatskom znanstveniku koji živi u Njemačkoj, što je predložio da se pridružim akademiku Pečariću i njegovim automobilom krenem u Austriju. Zapravo s nama je bio i Josipov najmlađi sin. Došao je iz Njemačke da bi iz Zagreba išao s nama u Bleiburg jer mu je tata rekao da će tamo biti predsjednica. Možete zamisliti koliko je bio razočaran kada smo mu rekli da Predsjednica neće doći. Sigurno su mnogi drugi bili isto tako razočarani. Zato ne čudi što to pokazuje naslov kolumne Ivice Marijačića (Hrvatski tjednik, 21. 05. 2015.): Predsjednica je morala doći u Bleiburg i biti sa svojim narodom! On svoj tekst završava ovako: Postoji samo popis žrtava jugoslavenskih vlasti s kojim se i danas barata, sačinjen za potrebe reparacije od Njemačke, ali u taj su popis uvrštene sve žrtve sa svih bivših jugoslavenskih prostora, ista imena pojavljuju se bezbroj puta, uvršteni su i poginuli četnici , zatim osobe koje nikad nisu stupile na tlo Jasenovca. Svaki Hrvat i svaki čovjek koji ima savjest pokajat će se za svaki svoj dokazani zločin, ali klanjati se jugosrpskim mitovima mogu samo oni koje vodi mržnja prema vlastitome rodu i vlastitoj domovini. Za razliku od Jasenovca, dokazi za zločin Bleiburga i križnih putova su na svakome koraku i to u masovnim jamama i kilometarskim rovovima iz kojih svakoga dana izbijaju kosti hrvatskih žrtava. To je ključna razlika i danas krivotvore povijest ne samo oni koji tvrde da je Bleiburg posljedica Jasenovca, nego i svi oni koji u ime lažnoga mira pristaju na to sramno izjednačavanje mita i stvarnosti, kao i oni koji, uronjeni u neki oblik svoga konformizma, govore da ih povijest ne zanima. To treba znati i predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović i zbog toga je ona trebala doći na impresivni skup u Bleiburgu. Na mjesto gdje se nezamisliva patnja predaka pretvara u snagu današnjih hrvatskih naraštaja.
U istom tjedniku slično piše i kolumnistica Mirela Pavić u tekstu Tužno hrvatsko polje. Ona ne ulazi u 'mudre državničke poteze' i spominje iskrivljeno tumačenje podilaženja 'velesilama' engleskih i američkih političkih trovača i krojača karata i sudbina, tarot majstora ovih prostora. Iako je sve što kažu i Marijačić i Pavićka doista tako, ipak mislim da je najvažniji čimbenik na koji treba voditi računa u razmatranju i raščlambi poteza Predsjednice upravo njen poziv na zajedništvo. Dobro je primijetiti i kako je u istom broju Hrvatskog tjednika objavljen i tekst velikog hrvatskog književnika akademika Slobodana Novaka: Nema pomirbe s onima koji se dive prekrojenoj šajkači s krvavom zvijezdom i srpom koji je nemilice kosio. Akademik svoj tekst završava ovako: Stoga ljudi slobodnih uvjerenja, istinski antifašisti, očito, nisu i ne mogu biti s njima u istome rovu - čak ni protiv zajedničkog neprijatelja. Osim doslovce, kao u Drugome svjetskom ratu, što je bila neizbježna spasonosna epizoda.
Zapravo i akademik Novak pokazuje kako nema razlike između fašista i tzv. antifašista o kojima je govorio kardinal Bozanić na Bleiburgu. Za razliku od kardinala koji govori o domoljubnom antifašističkom otporu iz II. svjetskog rata akademik je mnogo precizniji pa u ovoj zadnjoj rečenici svoga teksta i za to vrijeme dijeli istinske antifašiste od „antifašista“. Drugim riječima u Drugom svjetskom ratu nisu svi koji su pripadali partizanima mislili samo o borbi za vlast i o uvođenju komunističke diktature. A mnogi od takovih ili njihove djece spadaju među one koji su jučer bili za Josipovića, a danas za Milanovića ne vidjeći razliku o kojoj govori akademik Novak. A upravo na te i takove istinske antifašiste računa, kao što sam već konstatirao, i Predsjednica kada govori o zajedništvu. Ona itekako dobro zna da ne može biti zajedništva s onima koji ne vole ni hrvatski narod ni hrvatsku državu.Međutim, itekako je dobro da vrsni kolumnisti kakvi su Marijačić i Pavićka tako pišu jer je sigurno da predsjedničini savjetnici itekako moraju voditi računa i o takovim stavovima i o činjenici da mnogo državotvornih Hrvata misle tako kao što misle Marijačić i Pavićka. S druge strane moraju imati u vidu da se paralelno s opisanim pojavljuje strah da će se Predsjednica pojaviti na najvećem hrvatskom okupljanju za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti – onom u Čavoglavama gdje se iz godine u godinu okupi mnogo više od 100.000 ljudi. Naime, najekstremniji SDP-ovci će to pokazati kada napadaju komemoraciju u Bleiburgu. O tome pogledajte:
Zato ne čudi što je tako vrsni kolumnist kakav je Marko Ljubić u spomenutom tekstu o proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti pisao i o proslavi u Čavoglavama:
Potrošiti novac na mimohod koji će u prvi plan ponovo staviti današnju vladu i nesretne političke kreature, a neće poslati nikakvu poruku nikom relevantnom, a istovremeno ostatak Hrvatske izuzev Čavoglava nagraditi neradnim danom, je sve samo ne dostojno obilježavanje najvažnije epopeje u povijesti hrvatskoga naroda...
Može li se karakter današnjih oružanih snaga isključivo cijeniti po njihovim dometima u nedavnoj prošlosti koje su ostvarile predvođene pokojnim vrhovnim zapovjednikom Franjom Tuđmanom sljedeći njegovu nacionalnu politiku, ako državna politika predvođena dvojicom bivših predsjednika, a posebice aktualna vlada, već godinama razaraju baš svaku nit i obilježje Tuđmanovog političkog i državotvornog naslijeđa? Može li biti legitiman način proslave upriličen samo državnome vrhu i protokolu, ako taj isti državni vrh godinama šalje stotine agenata čiji je posao naći argumente za proglašenje narodne proslave u Čavoglavama ustaškom i fašističkom, a nacionalni ponos cijeloga naroda – destruktivnim?...
Vrijeme je da se Predsjednica obrati za pomoć svom narodu pozivom na otpor i novo nacionalno jedinstvo, jer će mu to biti jedinstvena čestitka, vraćanje nade na stečevinama slavne prošlosti. Vrijeme je da se Predsjednica osloni na narod i zatraži pomoć u provođenju duboke lustracije ili rasvjetljavanja svih segmenata hrvatskoga društva, napose hrvatske države i javnih sektora, počevši od medija, kulture, obrazovanja i znanosti, do diplomacije, pravosuđa i sigurnosnog aparata. Vrijeme je da predsjednica Republike bude nazočna u Čavoglavama sa svojim narodom i toj i sličnim proslavama dade državni legalitet, a državi dijelom vrati legitimitet svoga naroda. Sve odgovore na otvorena pitanja naći će u narodu, jednostavni su i sigurni, kao što je jednostavno svako znanje.
Da, vrijeme je.
Akademik Josip Pečarić
Nema komentara:
Objavi komentar