„ZNANSTVENICIMA“ (PO PUSIĆU) IZ DRUŠTVA ZA ISTRAŽIVANJE TROSTRUKOG LOGORA JASENOVAC  |
O „ZNANSTVENICIMA“ (PO PUSIĆU) IZ DRUŠTVA ZA ISTRAŽIVANJE TROSTRUKOG LOGORA JASENOVAC
Iako se Mladen Ivezić sustavno prešućuje ipak se dobro zna za njegov rad. Jeste li primijetili kako je Zoran Pusić u zahtjevu za poništenje upisa Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac u Registar udruga posebno izdvojio tri imena, navodnih znanstvenika: dr. sc. Stjepana Razuma, prof. dr. sc. Josipa Jurčevića i mr. sc. Mladena Ivezića. Nije izdvojio nekoga s doktoratom znanosti uz najpoznatije članove Društva predsjednika dr. Razuma i profesora Jurčevića nego baš Mladena Ivezića! Već sam reagirao na Pusićevu tvrdnju o svima nama kao „znanstvenicima“. S obzirom da je to bila i posredna kritika HAZU što je u svoje redove primila jednog od tih „znanstvenika“ obavijestio sam i predsjednika Akademije:
PREDSJEDNIKU HAZU-a
Poštovani predsjedniče HAZU-a
Kardinal Josip Bozanić, u homiliji prigodom obilježavanja 70. obljetnice Bleiburške tragedije poručio je: “U našoj zemlji, natopljenoj krvlju, važno je tražiti istinu da ne bismo ostali zatvoreni u prošlost i stalno bili izlagani potpirivanju mržnje kojom se hrane ideologije zla. Očekujemo da se hrvatske institucije i pojedinci koji bi mogli tome pridonijeti zauzmu za sustavno iznošenje istine. Istina će nedvojbeno otkriti posljedice zločina, ali će dopustiti i da progovori nada, bez koje je budućnost zatvorena.” Uvjeren sam da su Vam poznate mnogobrojne krivotvorine i uporaba svelikosrpskog i jugokomunističkog mita o Jasenovcu u borbi protiv slobode hrvatskog naroda i njegove države. To i jeste zločin protiv hrvatskog naroda i hrvatske države. Ovih dana je Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac upisano u Registar udruga. Vidjeti npr. tekst člana Društva Tomislava Vukovića:
Zasad utvrđeno 14.000 krivotvorina na jasenovačkome popisu, a za 20 tisuća 'pogubljene' djece ne postoji apsolutno ni jedan dokaz!
A to je samo manji dio onoga što se hrvatskoj javnosti otkriva zahvaljujući radu Društva. Očekivano, takve spoznaje ne odgovaraju onima koji su radili na tim krivotvorinama ili im koriste, pa se javila nekakva Antifašistička liga koja traži od ministra uprave poništenje upisa Društva. „Bez daljnjega podržavamo nepristrano prikupljanje podataka o svakom događaju iz prošlosti, pa tako i o Jasenovcu, no sasvim je druga stvar zanemariti sve postojeće podatke koji su skupljani desetljećima s različitih strana i iz nezavisnih izvora i proglašavati ih dijelom jedne zavjere nevjerojatnih dimenzija“, kaže se u pismu Bauku koje potpisuje predsjednik Lige Zoran Pusić.
Očito je da Liga traži od ministra da se zaštite krivotvorine o kojima je riječ, tj. za iznošenje u javnost očitih krivotvorina se kaže kako Društvo zanemarujue sve postojeće podatke koji su skupljani desetljećima s različitih strana i iz nezavisnih izvora. Kao da bi Društvo uopće i bilo osnovano da nisu krivotvorili mnoge činjenice i da su svi postojeći podatci koji su skupljani desetljećima s različitih strana i iz nezavisnih izvora bili istiniti.Da ne bi bilo zabune da im upravo istina smeta Pusić piše ministru:
Djelovanje, objavljeni radovi i javne izjave ljudi koji stoje iza osnivanja toga Društva, poput Stjepana Razuma, Josipa Jurčevića, Mladena Ivezića i drugih, ukazuju da se radi o takvoj vrsti "znanstvenika“.Kako sam i sam član Društva i na mene se odnosi tvrdnja da sam „znanstvenik“, a posredno se optužuje i HAZU jer je u svoje redove primila nekoga tko je navodni znanstvenik.Meni je nešto takvo razumljivo samo ako dolazi od bolesnog čovjeka (kolega Pusić je matematičar, umirovljeni Viši predavač koji je u svojoj karijeri objavio jedan stručni rad – koji nije iz matematike). Zato sam zatražio mišljenje i od stručnaka i od ministra Bauka, koji je također završio studij matematike.Međutim, s obzirom da se radi o veoma utjecajnom čovjeku (sestra mu je podpredsjednica Vlade i ministrica) moja obaveza je da Vas obavijesti o mišljenju tako važne osobe kako sam ja „znanstvenik“. Nebi mi bilo drago da HAZU ima posljedice zbog toga što je u svoje redove primila „znanstvenika“.
S poštovanjem,
Akademik Josip Pečarić
Prilozi: PISMO MINISTRU; PISMO STRUČNJACIMA (Vidjeti: Mr. sc. Mladen Ivezić, Član Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac
Poznati komentator Damir Kalafatić, komentira sramotnu izjavu jednog od pripadnika stranke nasljednika komunističkih, tj. tzv. antifašističkih posljeratnih ubojica tako što svoj tekst završava navodeći Mladena Ivezića:
GRBIN PEĐA I MRTVE VRIJEĐA!
Komemoracija u Bleiburgu „nije žalovanje za žrtvama već žalovanje za propalom državnom tvorevinom, za NDH“, vrijeđajući i mrtve i žive rezolutan je glomazni SDP-'ustavotvorac' Peđa Grbin! Tko zna, možda mu je prečesto konzumiranje opojnog napitka Jacky-cola kontaminiralo ionako tanke moždane vijuge.
Što bi mu na takvu prostačku uvredu mogao kazati veliki dio od onih 60.000 okupljenih na blajburškom polju (po 'Radmanu' tek 25 tisuća!), koji su došli oplakati svoje pobijene rođake jer za neobilježeni grob nikad nisu ni mogli ni smjeli doznati; zahvaljujući upravo ovakvim 'grbavim peđama'?
Pa, poručili bi mu:
„Srami se što vrijeđaš i mrtve ljude, balavče jedan neodgojeni!“
Ali, nastavlja taj politički redikul i dalje…
„Oni (vlada i sabor!, op. a.) koji doista žele žalovati za žrtvama užasnih zločina odlaze u Tezno, u Macelj i na Kočevski rog. Oni koji idu na Bleiburg žele iskoristiti današnji dan za jeftine političke poene i ne razmišljaju o tome da relativiziraju zločine počinjenje u NDH“- poručio je, što se poznavanja povijesne istine tiče, veoma grbavi Peđa Grbin! Ako oni koji luksuznim limuzinama odlaze na Tezno, Macelj, Kočevski Rog, to ne rade zbog 'jeftinih političkih poena' onda čemu taj licemjerni, javni nastup pred Radmanovim tv-kamerama, jeli to naglo probuđeni pijetet? Ipak, možda su se Kuku-rikavci zabunili misleći da su došli pokloniti se 'virtualnim' žrtvama (trostrukog) logora Jasenovac ili kao što već godinama farizejski čine, klanjati se duhovima prazne Šaranove jame razvikanog ustaškog logora Jadovno!Mogli su otići i do Hude Jame te pred Barbarinim Rovom razgledati pramenove ženskih kosa djevojaka, živih ugušenih u rudarskim oknima!U jednu ruku Grbin Peđa ima i pravo kad govori o žalu za NDH jer oni, domobrani i ustaše, koji su -uz mnoštvo civila- predali oružje (zahvaljujući britanskoj nevjeri!) na blajburškom polju i sami postadoše civilima računajući na Međunarodne konvencije o elementarnim pravima zarobljenika.Uzalud, i civili, i žene i djeca kao i razoružani vojnici dobiše od 'osvetnika' jednaku etiketu-ustaše, dakako, i jednak 'tretman'!Ali 'na povratku kući', krvavim križnim putovima, nije ih dočekala ni majka ni Hrvatska domovina nego Titina Yugovina i okrutna partizanska smrt bez suđenja…jer „da ih nismo sve pobili ne bi ni Jugoslavija mogla živjeti“ (Milovan Đilas). A mjesta 'užasnih zločina', Tezno, Macelj, Kočevski Rog, Huda Jama-Barbarin Rov, a posebno Bleiburg i Križni Putovi ne samo da su bile strogo čuvane tabu teme dugih 45 godina Titine komunističke satrapije, nego je samo i spomen tih imena bio 'garancija' sudskog postupka (primjerice kod anti-'fašističkog' suca Ivana Fumiča!, op. a.) protiv narodnih izdajica jer su se drznuli ogoljeti opskurnu komunističku laž. Dakle, u tih 45 godina Peđini ideološki preci bili su, eto, 'uskraćeni' plemenitog izražavanja pijeteta žrtvama koje su sami, bez suđenja, otpremili na onaj svijet zaoravši i prekopavši njihova stratišta.Ipak, u znak 'pažnje' na preoranu zemlju posadili su cvijeće ali samo zato kako bi mirisnim cvijećem prekrili trag svom smradnom zločinu (vidi nalog partizanskog ministra UP-a, Vicka Krstulovića)! A da nije bilo obrambenog Domovinskog rata i pobjede nad jugo-srbijanskim fašistima još i danas bi ostala zatrpana i preorana sva ta partizanska stratišta pa se ni današnji Peđini Kukuriku komunisti ne bi nikomu trebali/mogli ispričavati niti bi, kao što danas farizejski čine, svoju plemenitu sućut ikomu mogli uputiti, jer: Partizani su nakon ulaska u Zagreb za sobom, dakle, samo u Zagrebu i gradskoj okolici ostavili 120 masovnih, dakako, neobilježenih, 'tabu' grobnica.To nije bilo nikakvo, ponajmanje antifašističko oslobođenje jer je uslijedio čitav niz zastrašujućih zločina nacističke provenijencije koje je iz 'pravedne osvete' proveo Titin komunistički režim-bez suđenja. Radi/lo se o čak 850, dakako, prikrivenih i neobilježenih stratišta u Hrvatskoj…koja polako dolaze na svjetlo dana.S time se i desetljetne komunističke laži polako ali sigurno razgolićavaju pa se ni gorostasni Peđa Grbin-zadojen komunističkom ideologijom-ne bi trebao bojati gole istine jer samo istina oslobađa. Ako je komunističkim lažima bio opijen neka se povijesnom istinom konačno i otrijezni…i, ako je imalo 'čovjek' trebao bi se barem okaniti vrijeđati nedužno pobijene ljude; oni se nisu ni živi mogli, a mrtvi se i ne mogu pred sudom braniti!Bleiburg i blajburško polje nakon drugog svjetskog rata ostali su, nažalost, jedino mjesto gdje su domoljubni Hrvati mahom iz 'dijaspore' mogli izraziti svoj pijetet pobijenima i prešućenim grobovima svojih nedužno pobijenih rođaka jer u jugoslavenskoj Hrvatskoj to nisu ni smjeli ni mogli raditi; osim uz rizik stroge kazne i kazamata. Uoči 15. svibnja svake godine, do 1990., svaki čudom preživjeli sudionik Križnih Putova dobio bi milicijski poziv na 'obavijesni razgovor' gdje bi mu tom prigodom 'organi' zaprijetili: pratimo te, pazi sutradan što radiš i što govoriš! Mnogo njih, deseci tisuća, koji su pukom srećom umakli 'pravednoj ruci Peđinih-komunističkih osvetnika' i pješice prijeđoše preko vrleti Dolomita i nađoše utočište po logorima u Italiji.
I gle čuda:
Godine 1947. kad je, primjerice, Argentina otvorila granice za prijam ratnih izbjeglica, pohitali su ti nesretnici u Genovu kako bi se ukrcali na brod spasa za daleku, tuđu zemlju. Tamo, u Genovi kod ukrcaja čekala ih je jugoslavenska, Budo Lončareva OZNA, koja je uz brižan nadzor talijanske policije odvajala muževe od žena i slala ih u Titinu Jugovinu, uglavnom pred streljački stroj! A što se tiče žalovanja, žalosno je to što se iako onako gorostasan i korpulentan, Grbin Peđa ne može/ne želi suočiti sa svojom anti-'fašističkom' prošlošću pa smoći snage i barem pokloniti se na grobu don Mira Bulešiča kojeg su njegovi 'istrijanski' antifašisti zaklali 1947.godine. Možda bi ga to, opijenog komunističkom ideologijom, konačno i otrijeznilo! I za kraj, od relativizacije daleko je gore višestruko umnožavanje žrtava, pa bi bilo poželjno da drug Peđa pročita i slijedeće: U radnom i sabirnom logoru Jasenovac, uključujući i logor u Staroj Gradiški, umrle su tijekom četiriju ratnih godina (1941.-1945.) sveukupno 403 osobe (u Jasenovcu 262, a u Staroj Gradiški 141 osoba). To je podatak koji je tadašnjoj jugoslavenskoj javnosti odkrio Brozov general Jefto Šašić, ali tek nakon Brozove smrti, 1986. godine, i to 20 godina nakon njegove spoznaje.Naime, Savezni zavod za statistiku u Beogradu, na temelju Brozove naredbe, došao je do tog podatka 1966. godine, ali zbog tadašnjega pada Aleksandra Rankovića nije bilo uputno izlaziti s njime u javnost, jer bi se uznemirili 'aveti' velikosrbske politike, što bi ugrozilo Brozovu političku moć. No, nakon Brozove smrti, a na početku političkoga uspona Slobodana Miloševića, general Šašić izlazi u javnost s tim podatkom, ali ne radi istine, već kako bi njime dokazao kako su se i Broz i Savezni zavod za statistiku urotili u Jugoslaviji protiv Srba. Taj podatak hrvatskoj javnosti donosi mr. Mladen Ivezić u svojoj najnovijoj knjizi, 'Titov Jasenovac'. Evo jednog komentara Ivezićeve raščlambe nastupa Hrvoja Klasića. Kazimir mi piše:
Poštovani, iskreno sam Vam zahvalan na ovoj iscrpnoj analizi uvaženog mr. sc Mladena Ivezića, Njemu sam osobito zahvalan i nadam se pokretanju postupka za veleizdaju protiv H. Klasića. Čini mi se, to bi bilo najmanje što je trenutno moguće. Ove argumente širit ćemo svim dostupnim korisnicima interneta.Vratit ću se na moje ismijavanje Pusićeve tvrdnje o nama „znanstvenicima“ iz Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Zapravo, dovoljno je bilo spomenuti da ti čudni antifašisti tvrde za jednog tako poznatog povjesničara kakav je prof. dr. sc. Josip Jurčević kako je „znanstvenik“ i svima bi bilo jasno da nešto nije u redu s ljudima koji tako nešto tvrde. Iako je Jurčević autor (i) knjige Nastanak jasenovačkog mita, Zagreb, 1998., dovoljno je vidjeti njegov komentar nastupa Hrvoja Klasića, pa će biti jasno koliko je „antifašistima“ nezgodno imati takovog znanstvenika za protivnika:
JURČEVIĆ: KLASIĆ JE UBOJICA ZA PISAĆIM STOLOM, ŠALJE DRUŠTVU UBILAČKE PORUKE
Hrvatskom se upravlja na krajnje kriminalan i razarački način, a u pozadini svih kriza pa i gospodarske leži duhovno vrijednosna kriza
Direktno,18..05..2015., Autor: Petra Zahran
"Zapanjujuća je količina neznanja i zlonamjernosti koje su izrečene u emisiji. Čak je i Stanković bio šokiran", komentirao je povjesničar Josip Jurčević zadirektno.hr jučerašnji nastup drugog povjesničara Hrvoja Klasića kod Aleksandra Stankovića u emisiji Nedjeljom u dva. "Kada je riječ o pozdravu 'Za dom', on je postojao u raznim varijantama i svaki totalitarni sustav ga je koristio, jer je to ono što se sviđa narodu. Za dom se učestalo pojavljuje tijekom povijesti, a naročito u 19. stoljeću. Teško je pronaći neku budnicu bez toga, dakle koristi se u svim sferama, od pjesništva do politike. Razumljivo je da su mnoge političke stranke u Hrvatskoj krajem 19. i u 20. stoljeću koristile riječi 'Za dom'. Svatko tko je htio utjecati na javnost je koristio tu riječ, odatle i domobranstvo. Uzmimo za primjer glavno glasilo HSS-a. Ni HDZ ni SDP nemaju moć kakvu je imao HSS u prvoj Jugoslaviji i Antun Radić nije slučajno odabrao riječ Dom kao naziv lista, osvajajući time puk. Ustaški pokret koristio je niz tradicijske baštine kao i Komunistička partija. Ustaški režim koristio je cijelu abecedu, najbolje bi onda bilo da Hrvati ne govore niti ne pišu", komentirao je Jurčević jučerašnje navode Klasića kako "Za dom spremni" nije starohrvatski već isključivo ustaški pozdrav. Smatra kako je sve izrečeno u emisiji usmjereno na kompromitaciju Domovinskog rata, jer je 'Za dom spremni' korišten u najžešćem razdoblju 1991. godine. "S pečatom RH i institucija pozdrav 'Za dom' je korišten u Domovinskom ratu bez ustaškog konteksta. Kao i krunica, to je bilo spontano, bez političke konotacije. Uvijek je ta riječ živjela u hrvatskom puku. Glavni cilj u ovoj emisiji je kompromitirati samostalnu hrvatsku državu koja je demokratska. Jugokomunističkom tezom iz 1941. i 1991. godine pokušava se kompromitirati Hrvatska, spajanjem s totalitarnim režimom kakav je bio NDH", ističe Jurčević. "Naslijeđene strukture iz komunizma i Jugoslavije banaliziraju zločine iz totalitarnog vremena" Jurčević je istaknuo kako se potvrdila teza najpoznatije filozofkinje koja se bavi totalitarnim režimima Hannah Arendt."Glavni problem obnavljanja totalitarizma nisu Tito, Staljin ili Hitler pa čak niti izvršitelji, nego su glavni tzv. ubojice za pisaćim stolom, gdje pripada i Klasić. Takvi poput Klasića, daju intelektualnu potvrdu, pristaju služiti zlu i to najprije kada se zlo događa te ga onda pravdaju višim interesima. Još tragičnije je kada dođe do suočavanja sa zločinima, tvrdi ona, ubojice za pisaćim stolom na vrijeme sele u nove okolnosti i polako relativiziraju zločine i tu je opasnost ljudi poput Klasića. U Hrvatskoj postoje organizirane naslijeđene strukture iz komunizma i Jugoslavije, koje su preuzele moć u svakom obliku. S jedne strane relativiziraju, banaliziraju i opravdavaju zločine iz totalitarnog vremena te simboliku, slijednike i metodologiju stavljaju u položaj da opet izvrše zločine", objasnio je. Podsjetio je i na tezu političkog aktivista Elie Wiesela, koji je nedavno rekao kako 'onaj tko prešućuje žrtve, taj ih polako ubija'. "Danas imamo prešućivanje na drugi način. Radilo se o koljačima, a Klasić kao ubojica za pisaćim strojem izriče presude o ljudima. Najveća pogubljenja u Jasenovcu ili Bleiburgu su bila sustavna, masovna i bez sudskih postupka. Vojnici su se vodili na stratišta, primjerice samo u Teznom je poginulo između 15 i 20 tisuća Hrvata. Niti za jednog nisu vođeni popisi, a kamoli da se utvrdi odgovornost. Danas kada vidimo mladog čovjeka, poput Klasića, koji je rođen 70-ih i formira se 90-ih, a posjeduje čvrstu pripadnost ubojicama za pisaćim strojem trebamo se zabrinuti za hrvatsku budućnost. Tu je riječ o javnoj televiziji koja šalje ubilačke poruke i afirmira ubojice za pisaćim stolom. Sam voditelj je smatrao kako su izrečene preradikalne teze koje je pokušao ublažiti. Tita nije proglasio diktatorom, što je neupitna činjenica. Svi su totalitarni režimi bili zločinački i radili masovna pogubljenja čime je kršeno niz prava", tvrdi Jurčević. "Klasić je prepoznao da je za njegovu karijeru korisno biti dio 'ubilačkog stroja'" Na temelju svega, ovakve događaje Jurčević smatra tragičnima za hrvatsku budućnost, jer je Hrvatska bogata zemlja. "Prema procjenama bi trebali biti jedna od najbogatijih zemalja, a mi smo na pragu fizičke gladi i siromaštva. Hrvatskom se upravlja na krajnje kriminalan i razarački način, a u pozadini svih kriza pa i gospodarske leži duhovno vrijednosna kriza. Imamo nakaradnost institucija gdje predsjednik u Haagu svjedoči protiv države (Stjepan Mesić), Josipović blati Hrvatsku u vanjskoj politici, a vlasti pokazuju otvorenu mržnju prema zemlji. Klasić je, kao obrazovan čovjek, svjestan u kojim okolnostima živi i prepoznao je da bi u njegovoj karijeri moglo biti korisno biti dio tog ubilačkog stroja", naveo je Jurčević.Jurčević tvrdi kako, kada se provodi lustracija, postoje kriteriji sukladni onome što se primjenjivalo u svim bivšim komunističkim država od Njemačke do Srbije. "Oni su civilizacijski, a ne revanšistički. Ne pita se koga će lustracija zahvatiti. Napravi se civilizirani kriterij i koga god zahvati. Bitni su kriteriji. Nevažno je ime i prezime, a uostalom jedan znanstvenik ne može u prvi mah reći koga će zahvatiti. Lustracija je potrebna društvu. Tko god je bio kompromitiran u totalitarizmu ne može biti djelatnik kojeg će plaćati porezni obveznici", zaključio je Jurčević komentarom na jučerašnju Klasićevu izjavu kako se prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u lustraciji ne bi dobro proveo. Na kraju spomenimo i prvog Pusićevog „znanstvenika“ dr. sc. Stjepana Razuma, predsjednika Društva i to tako što ćemo pogledati kako je on nedavno prikazao spomenutu Jurčevićevu knjigu o Jasenovcu. Dakle jedan „Znanstvenik“ o radu drugog „znanstvenika“:
STJEPAN RAZUM: VELIKOSRBSKI JASENOVAČKI MIT
Prikaz knjige: Jurčević, Josip. Nastanak jasenovačkog mita. Problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske. II. izdanje. Niz: Povijest, sv. 1. Izd. Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 2005., 203 stranice.
Josip Jurčević objavio je 1998. godine knjigu gornjega naslova, a njezino drugo izdanje objavljeno je 2005. godine. Premda je vrijeme od prvog, a i od drugog izdanja već poprilično odmaklo, raspre koje su se oko jasenovačkoga sabirnog polja vodile u tisku proteklih godina, pokazuju da je Jurčevićeva knjiga itekako dobrodošla za poznavanje predmeta tih raspri, pa nije na odmet da se na sadržaj i zaključke te knjige ponovno podsjetimo. Nakon Uvoda (str. 5-11), knjiga Josipa Jurčevića sastavljena je od tri dijela. Prvi je naslovljen: Rezultati komisijskih i antropoloških istraživanja te popisa žrtava rata (str. 13-70). Drugi dio je: Problem žrtava rata u demografskim djelima(str. 71-112), a treći: Problem žrtava Drugog svjetskog rata u historiografskim i publicističkim djelima (str. 113-158). Nakon toga slijedi Zaglavak (str. 159-170), popis korištenih kratica (str. 171), popis izvora i literature (str. 172-180), pločni pregled brojčanih pokazatelja jasenovačkoga mita (str. 181), sažetak na hrvatskom (str. 183-186) i engleskom jeziku (str. 187-190), te Pogovor Dragutina Pavličevića (str. 191-192). Tu je još Bilješka o piscu (str. 193), a onda nadasve korisno Kazalo osobnih imena (str. 195-196) i Kazalo zemljopisnih pojmova (str. 197-199), te pregled sadržaja (str. 201-202). Predmet Jurčevićeve knjige nije istraživanje sabirnog polja u Jasenovcu, kao takvog, i njegovih žrtava, već kritičko predstavljanje istraživanja i pisanja o njemu. Pisci koji su predmet Jurčevićeve obrade ne donose poimenične popise žrtava, već se “igraju” brojkama do te mjere da im brojčano razilaženje od 100.000 ne predstavlja nikakvu poteškoću. Zbog toga je dobro u prikazu ove Jurčevićeve knjige početi od stranice 181. na kojoj je objavio pločni prikaz brojčanih pokazatelja jasenovačkoga mita. Taj prikaz nedvosmisleno pokazuje da se u govoru o jasenovačkim žrtvama, izraženim u brojkama, radi uistinu o mitu, koji nema veze sa stvarnim povijesnim događanjima u razdoblju između 1941. i 1945. godine.
Čitatelj ne može ne uočiti brojku od 55 žrtava koje su posvjedočili članovi “Anketne komisije”, koja je djelovala u sklopu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, s ciljem da prouči baš samo jasenovačko sabirno polje. Nasuprot te brojke, koja je očevidom utvrđena, stoji brojka od 1.400.000 navodnih žrtava koju je toj istoj Anketnoj komisiji rekao svjedok Mihajlo Marić. Dakle, u istom danu, na istom mjestu pojavljuju se dvije krajnje brojke koje se ne mogu nikako uskladiti. Prva je utvrđena očevidom nekoliko ljudi, a druga je plod mašte jednog čovjeka koji je preuzetno rekao brojku koju nije mogao, niti znao ičim podkrijepiti. S obzirom na činjenicu da danas znamo da je nakon navedenoga očevida Anketne komisije sabirno polje u Jasenovcu služilo novoj komunističkoj vlasti za uništavanje hrvatskoga naroda, jer su tu završavale mnoge povorke križnoga puta, kosti žrtava su pomiješane, pa je onda i iskapanje 1964. godine donijelo na svjetlo dana veći broj žrtava. Na primjeru Jasenovca očevidna je svirepost pobjednika koji je sve svoje zločine i učinjene gnjusobe pripisao poraženoj strani. Pisac, dakle, u prvom dijelu knjige piše o radu Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, koja je osnovana već 30. studenoga 1943., da bi tijekom 1944. bile osnovane Zemaljske (republičke) komisije, a onda i one niže razine (okružne, sreske i obćinske). Komisije su zadani posao obavile u roku od samo jedne godine, od sredine 1945. do sredine 1946. godine. Državna je komisija objavljivala Priobćenja o plodovima svoga rada. U tim je Priobćenjima uočljiva drastična neobjektivnost, terminološka i interpretativna ideologiziranost, te jednostranost, kako je to dobro uočio pisac (str. 25). Stoga tim Priobćenjima kao povjesničkom izvoru treba pristupiti s velikim znanstvenim oprezom. Zemaljska komisija Hrvatske posebno se posvetila istraživanju sabirnog polja u Jasenovcu, pa je i objavila knjigu “Zločini u logoru Jasenovac” (1946.). Samim se naslovom sugestivno upućuje čitatelja da se tu radi o zločinačkom logoru, bez obzira na to što je u samoj knjizi objavljen nacrt sabirnog polja s tumačenjem pojedinih gospodarskih zgrada. Tako iz te knjige vidimo da se unutar sabirnog polja nalazi šest industrijskih pogona: ciglana, lančara, pilana, kožara, rafinerija i električna centrala. Osim toga, tu je dvadesetak zanatskih radionica: bravarija, limarija, kovačnica, strojobravarija, alatnica, tokarija, puškara, precizna mehanika, montaža, automehanika, remenarija, kolarija, stolarija, krečana, ugljenara, drvara, krpara, krojačnica, keramika, a onda nadasve veliko gospodarstvo (ekonomija): mljekara, mesnica, ledara, pekara, štale, svinjci, konjušnica, peradarnik, pčelarnik i vrtlarija. Za dovoz sirovina i odvoz proizvoda koristili su se brodovi, splavi, željeznica i kamioni, čiji su pristupi bili izravno povezani sa sabirnim poljem. Kad Komisija dalje piše o broju žrtava, to postaje igra brojkama, koje nemaju ni najmanje vjerodostojnosti, jer nakon pojedinačno iznesenih brojki daje se zbroj koji višekratno prelazi stvarni zbroj. Zapravo, te brojke ne treba ni spominjati, jer one nemaju cilj ustanoviti žrtve, već opravdati tadašnju politiku državne vlasti. Svi činovnici i istražitelji morali su brojke prilagođavati zadanim okvirima službene politike. Tom su cilju služila i tri popisa žrtava rata, 1946., 1950. i 1964. godine, od kojih onaj prvi, iz 1946. godine, vjerojatno nije niti učinjen, budući da o njemu saznajemo samo iz naknadnih spominjanja, ali nitko nije predočio stvarni popis žrtava,već je naknadno smišljen upravo radi potvrde izmišljenih brojki. Znakovito je to da se stvarni rezultati tih popisa kriju; navode se samo brojke, ali ne i imena osoba koje su stradale. Službenu komunističku politiku trebala su potvrditi i sama istraživanja grobišta (antropološka istraživanja), koja su prvi put provedena tek 20 godina nakon rata, tj. 1964. godine. Treba uočiti da je to vrijeme koje je prilično odmaklo, kako od ratnoga, tako i od poslijeratnoga logora. Ta je činjenica zasigurno išla na ruku svirepim komunističkim vlastodršcima da su žrtve koje su oni prouzročili nakon rata, mogli lako pripisati svojim ratnim protivnicima, ustašama. No, i usprkos tome, djelomična istraživanja grobišta nisu potvrdila napuhane lažne brojke. Drugo istraživanje bilo je 1976. godine, ali bez iskapanja. Učinjeno je samo zrakoplovno snimanje područja. Treće istraživanje obavljeno je u travnju 1984., kada je samo provjereno sedam mjesta na koja su upućivali snimci kao moguća grobišta. U drugom nas dijelu pisac upoznaje s problemom žrtava rata u demografskim djelima. Ovdje je po naravi znanstvene discipline – demografije još više riječ o brojkama. No, važno je u brojčanim podatcma razdvojiti dvije stavke, a to su demografski gubitci rata i neposredne ratne žrtve. Treća stavka koja je u žarištu promatranja pisca su pak samo žrtve sabirnog polja Jasenovca. No, kako je pisac dobro uočio, demografima je unaprijed zadana brojka od 1,7 milijuna gubitaka stanovništva, koju je brojku partizanski maršal Tito izgovorio u svibnju 1945. u Ljubljani, pa su svi jugoslavenski demografi morali kasnije prilagođavati svoje izračune toj brojci. Prvi demografski izračun gubitka stanovništva, koji je trebao znanstveno potvrditi Titovu brojku, učinio je student matematike druge godine, Vladeta Vučković, negdje u proljeće 1947. godine. Njegov izračun iznosi upravo 1.700.000 duša gubitaka. Znanstveni pristup proučavanju žrtava rada učinio je Bruno Bušić sa svoja dva rada iz 1966. i 1969. godine. On je time dirnuo u komunističku dogmu, pa je na kraju zbog toga i životom platio (1978.). Od pojedinaca koji su se bavili izračunom gubitka stanovništva i žrtava rata treba još istaknuti Bogoljuba Kočovića (1985.) i Vladimira Žerjavića (1989.). Jurčević je dobro uočio kako je kod njihovih izračuna bitnu ulogu odigrala njihova motiviranost. Kočović je po političkom uvjerenju velikosrbin, pa je kod izračuna gubitaka i žrtava bio motiviran srbskim nacionalnim probitcima, a to znači da mu polazište nije bilo objektivno, već ponavljano stajalište kako ustaška politika dovodi do istrebljenja Srba, pa je nedopustivo da bi Hrvati ponovno imali svoju državu jer bi opet izazvali istrebljenje Srba, o čemu, eto, svjedoče njegove brojke. Žerjavić je pak po političkom uvjerenju jugoslaven. Vidjevši da su temelji Jugoslavije uzdrmani, a uzrok tome je vidio u različitim brojkama žrtava, nastojao je izjednačiti krivnju Srba i Hrvata tako da je Hrvatima pripisao oko 50.000 žrtava prouzročenih u Jasenovcu, a Srbima, gle čuda!, oko 50.000 žrtava prouzročenih u Bleiburgu. Dakle, krivnja je pola-pola, pa nitko nema razloga za nezadovoljstvo i za rušenje Jugoslavije. Žerjavić je u svojoj političkoj kratkovidnosti mislio da su brojke uzrok, a nije uočio da su one samo sredstvo velikosrbske politike. Pisac je zaključio kako Kočovićeva i Žerjavićeva knjiga po svome pristupu predstavljaju neznanstvena djela s naglašenom političkom motivacijom. Konačno, u trećem dijelu knjige Jurčević predstavlja bitne značajke knjiga i članaka pojedinih pisaca koji su se bavili žrtvama rata i posebno žrtvama sabirnog polja u Jasenovcu. To su knjige Jure (Đorđe) Miliše (1945.), Viktora Novaka (1948.), Andrije Ljubomira Lisca (1956.), Vladimira Dedijera i Antuna Miletića (1989.), Fikrete Jelić-Buntić (1977.), Dragomira Džoića (1980.), Narcise Lengel-Krizman (1985. i 1986.), ponovno Antuna Miletića (1986. i 1987.) kao i Vladimira Dedijera (1987.), Dragoljuba Živojinovića i Dejana Lučića (1988.), Milana Bulajića (1988. i 1989.), te Franje Tuđmana (1989.). Uz svako prikazano djelo pisac ističe njegovu značajku u smislu znanstvenosti ili neznanstvenosti. Tako za knjigu Đorđa Miliše piše da je zasićena uglavnom negativnim emotivnim stavom prema situaciji u logoru (str. 116). Knjiga jugoslavena Viktora Novaka je običan politički pamflet. Koristeći mnoge riječi i složenice emotivnog podrijetla koje ne pripadaju znanstvenoj terminologiji, Novak na svađalačkoj razini optužuje “ustaše i klerofašiste”(str. 122), stoga njegova knjiga “Magnum crimen” nema vjerodostojnost znanstvenog djela. Andrija Ljubomir Lisac objavio je kvalitetan znanstveni rad u kojem obrađuje okolnosti organiziranoga iseljavanja Srba iz Hrvatske u Srbiju (str. 125). Kad o istom predmetu pišu Vladimir Dedijer i Antun Miletić, oni svoj rad temelje na velikom broju različitih svjedočenja i isprava. No, sa znanstvenog motrišta tu se za znanost pojavljuju netipični problemi, jer nije moguće utvrditi porijeklo i vjerodostojnost tih svjedočenja i dokumenata (str. 126). Knjigu Fikrete Jelić-Buntić pisac ocjenjuje ocjenom koju je napisao Franjo Tuđman, a to je da se Jelić-Buntić nije usudila izaći iz sumračja jasenovačkog mita(str. 130). Za magistarski rad Dragomira Džoića može se utvrditi da je to jad i bijeda od znanosti. Obći pristup Narcise Lengel-Krizman, usprkos tome što u svom radu o ženskim sabirnim logorima daje niz objektivnih i korisnih podataka, ne probija politički zadane okvire. Drugi njezin rad, o sudbini Roma, zasićen ideološkim pristupom […]nema nikakvu znanstvenu vrijednost (str. 136). U posljednjem desetljeću postojanja Jugoslavije, kad se već nazirao njezin kraj, problem žrtava rata sveden je na sabirno polje Jasenovac, ili još točnije, na broj žrtava u Jasenovcu. Taj trag slijedi i Antun Miletić u svom trosveščanom radu o Jasenovcu. Pogovor prvoj njegovoj knjizi napisao je umirovljeni general pukovnik tzv. JNA i član Savjeta Spomen-područja Jasenovac, Jefto Šašić koji polazi od jednostavno protumačene političke ugroženosti Jugoslavije […] pa on jasenovačke žrtve i ulogu Miletićeve knjige promatra kao vrstu oružja pomoću kojeg se Jugoslavija može spasiti (str. 138-139). Uvod i pogovor pisca Antuna Miletića, inače pukovnika tzv. JNA, ostao je u istim koncepcijskim odrednicama kao i predgovor J. Šašića. Ni jedan od tih tekstova (ukupno šezdesetak stranica) ne temelji se na dokumentima, koji su u istim knjigama objavljeni na približno dvije tisuće stranica (str. 139). Prema tome, dokumenti objavljeni u Miletićevoj trosveščanoj knjizi imaju vrijednost povijesne građe, dok autorski dio teksta nema ni vanjske niti unutarnje značajke znanstvenog rada, zaključuje Jurčević (str. 143). Knjige “Vatikan i Jasenovac” Vladimira Dedijera, “Varvarstvo u ime Hristovo” Dragoljuba Živojinovića i Dejana Lučića, te “Ustaški zločini genocida…” Milana Bulajića obilježene su agresivnim stilom pisanja, te znanstvenom neutemeljenošću izloženih koncepcija i primijenjenih metoda (str. 144). U sva tri rada najveći dio prostora zauzima pokušaj dokazivanja velikog i planiranog genocida koji je navodno izvršen nad Srbima, te stavljanja glavne odgovornosti na Katoličku crkvu kao idejnog pokretača i ustaša kao izvršitelja (str. 144). Dedijerova knjiga ipak je korisna za proučavanje načina kako su velikosrbi širili istinu o genocidu koji su Katolička crkva i ustaše izvršili nad približno milijun Srba (str. 145). Knjiga D. Živojinovića i D. Lučića je pak očigledan primjer djela koje pokazuje kako titula sveučilišnog profesora ne daje jamstvo da će rad uvažavati barem donju razinu znanstvenog pristupa (str. 147). Milan Bulajić je kod pisanja motiviran stavom, kako je Andriji Artukoviću, bivšem ministru Nezavisne Države Hrvatske, trebalo suditi za zločine genocida, a ne za odgovornost radi nekoliko pojedinačnih ubojstava (str. 147).Velikosrbsku megalomaniju i podpuno neznanstveni pristup pitanju ratnih žrtava, koji se pretvorio u velikosrbski jasenovački mit, prekinuo je Franjo Tuđman svojom knjigom “Bespuća povijesne zbiljnosti” (1989.). On uočava nastanak i prati rast jasenovačkog mita, kojemu se svrha sastoji u tome da bude podlogom teoriji o genocidnosti svakog hrvatstva. No, ni kod te knjige, tvrdi pisac Jurčević, ne radi se o znanstveno-istraživačkom radu, nego o raspravi koja ima filozofsko-povijesna polazišta i namjere (str. 153). Ona je ipak znanstveno djelo koje se izravno suprotstavilo sustavnom stvaranju jasenovačkoga mita. Treba reći da se početak stvaranja jasenovačkog mita vremenski poklapa s osnivanjem spomen-područja u Jasenovcu, a to su 1960-e godine. Tako su te dvije stvarnosti bile i ostale u izravnom suodnosu. Stoga i danas, nakon što su u Hrvatskom obrambenom ratu podkresana krila velikosrbskoj zamisli, Spomen-područje Jasenovac trajni je podsjetnik na velikosrbski jasenovački mit, tim više što je sadržaj tog područja postojanje samo ustaškog ratnog sabirnog polja, a nije i postojanje poslijeratnog komunističkog logora mučenja i ubijanja.
Pisac Jurčević u zaglavku knjige ističe kako se temeljna značajka proučavanja žrtava Drugoga svjetskog rata u komunističkoj Hrvatskoj (i Jugoslaviji) sastojala u odlučujućoj ovisnosti i povezanosti ove teme s političkim interesima i zahtjevima jugoslavenske vlasti (str. 159). Glavnina pisanih radova obilježena je jednostranošću i neznanstvenošću, a ideološke složenice bile su nadomjestak za utvrđivanje objektivnih činjenica i uzročno-posljedičnih obrazloženja(str. 161). Pitanje žrtava rata u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji postupno se svodilo na područje Hrvatske, tj. na broj srbskih žrtava u jasenovačkom sabirnom polju. Sav je taj postupak imao za cilj pritisak na Hrvatsku, kako se Hrvati u jugoslavenskoj krizi, koja je po nekima započela već 1960-ih godina, ne bi usudili pomisliti na vlastitu državu.
Pisac Jurčević je ovim svojim radom sažeto i pregledno predstavio nastanak i razvoj jasenovačkog mita koji je nastao radi potrebe velikosrbske politike u Jugoslaviji. Sadržaj knjige je podkrijepljen sa 448 podnožnih bilježaka, što tome djelu daje obilježje izvornoga znanstvenoga rada. Ali ne samo to, njegova se znanstvenost očituje na svakoj stranici knjige, na kojima pisac objektivno i trijezno prosuđuje svaki doprinos, ali i svaki nedostatak pojedinih obrađenih pisaca. Ova bi knjiga trebala biti trajni priručnik svima onima koji pokušavaju bilo što reći o ratnom sabirnom polju u Jasenovcu. S druge strane, Jurčević ustvrđuje kako mnogobrojni i obsežni radovi o žrtvama rata nisu donijeli znanstvene i objektivne rezultate, pa je pred sadašnjim i budućim znanstvenicima zadatak da konačno istraže i napišu znanstvene demografske i žrtvoslovne radove o žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća. Objavljeno u: Marulić, 47./2014., br. 1-2 (259), str. 177-184.
 |
Nema komentara:
Objavi komentar