J.Pečarić,
PISMO PROF. DR. SC. MATKU MARUŠIĆU
Dragi Matko,
Obradovalo me je Tvoje pismo našem oskarovcu g. Branku Lustigu u Hrvatskom tjedniku od o7. 05. 2015. Naime, s g. Lustigom sam se upoznao tj. bio jednom zajedno u društvu s našim poznatim redateljem Veljkom Bulajićem. Kako se razgovaralo o politici odmah sam stavio do znanja da sam ja državotvorni Hrvat, ako hoćete – desničar. Lustig je govorio kako bi trebalo okupiti sve one koje se npr. bave Jansenovcem, simpozij ili nešto slično. To me podsjetilo na sličnu stvar koju sam svojevremeno inicirao u HAZU kada je Vladimir Žerjavić tražio da HAZU donese izjavu o broju žrtava. Inzistirao sam, bio je nazočan i akademik Bilandžić, da u raspravi sudjeluju i oni koji imaju suprotno mišljenje od njega, Goldsteina i sl. Prihvatili su, ali sastanak nisu organizirali. Tražili su da potpišem izjavu koju je u ime HAZU sastavio Žerjavić, što sam odbio. Rekao sam g. Lustigu da sam autor knjiga:
J. Pečarić, Srpski mit o Jasenovcu / Skrivanje istine o beogradskim konc-logorima, Hrvatski povijesni institut, Zagreb, 1998.
Drugo izdanje: Srpski mit o Jasenovcu I: Skrivanje istine o beogradskim konc-logorima, Element, Zagreb, 2000.
J. Pečarić, Srpski mit o Jasenovcu II /: O Bulajićevoj ideologijigenocida hrvatskih autora, Element, Zagreb, 2000.
J. Pečarić, Serbian myth about Jasenovac, Stih, Zagreb, 2001.
J. Pečarić, Brani li Goldstein NDH? Zagreb, 2002.
J. Pečarić, Nepoćudne knjige / Trijumf tuđmanizma 2, Zagreb, 2003.
Naravno, naglasio sam da sam protivnik njegovim prijateljima ocu i sinu Goldsteinu. Dogovorili smo se da mu dam moje knjige. Zvao sam ga da mu ih donesem, ali to nismo uspjeli dogovoriti.Pomislio sam da je to istovjetno s pričom iz akademije, pa me nije iznenadio skandal u Zadru i Kninu u kome je on bio u centru zbivanja. O tome je pisao naš poznati kolumnist dr. sc. Damir Pešorda tekst Argument iz zla koji je Pešorda objavio i u knjizi: „Nametnička kultura (ogledi o društvenim i kulturnim pitanjima)“, Zagreb, 2014. Predstavio sam knjigu i posebno se osvrnuo na taj tekst.
Ja nisam slušao što su govorili u Jasenovcu tzv. antifašisti, ali me raduje što Ti jesi i što si nas upozorio na Lustigovu rečenicu:
„...Ovdje su se dogodili strašni zločini, iako oni nisu još dobro dokazani...“
Naime u našim medijima tipične informacije su kao u ovoj:
Lustigu su i zviždali i pljeskali u Jasenovcu Naime, Branko Lustig u nedjelju je na obilježavanje 70. obljetnice proboja logoraša iz ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac došao kao posebni izaslanik predsjednice Grabar-Kitarović. U toj ulozi nije bio baš najbolje primljen od strane okupljenih građana. Lustiga su, dok se penjao na pozornicu, izviždali, ali je naknadno ipak dobio pljesak kad je izjavio da nitko ne može reći da ustaša nije bilo i da su klali sve što su stigli. Istina Lustig me podsjetion na onoga Lustiga iz našeg razgovora, jer je prihvatio biti izaslanik Predsjednice Kolinde Hgrabar Kitarović i time pokazao da prihvaća poziv onima koji vole Hrvatsku na zajedništvo. Istina, nije mi baš kao matematičaru jasno hvali li on ustaše kada kaže da su klali sve što su stigli, jer je poznato da su partizani i „antifašisti“ bili mnogo uspješniji u tome, pa je Tito i uvršten među deset največih zločinaca prošlog stoljeća, a Pavelića na tom popisu nema. Prof. dr. sc. Zdravko Tiomac ponajbolje pojašnjava razliku tih zločina u tekstu: Trg maršala JNA velika je nacionalna sramota i uvreda i za zagreb i za hrvatski narod!, 7Dnevno, 08. 05. 2015,kaže:Tito je osobno bio na čelu masovnih zločina nad hrvatskim narodom, koji su organizirani kao industrija .
Jasno je onda zašto su partizani i „antifašisti“ uspjeli pobiti mnogo mnogo više ljudi. Pa od toga su napravili industriju!Slično prof. Tomcu, biskup dr. Vlado Košić kaže:
"Zrin je kao i čitava naša Hrvatska znak onoga što su učinili totalitarni režimi i što je učinio komunizam kao najgori oblik zatiranja ljudskih prava, vjerskih sloboda i nacionalnog ponosa".
Apsolutno mislim isto što i Ti kada kažeš:
...kao i svaki Hrvat koji se stidi zločina koje su počinili pripadnici njegova naroda, ali ne dopušta da mu se laže i njegov ljubljeni narod prlja zlonamjernim izmišljotinama, izjavljujem da priču o Jasenovcu ne prihvaćam ni u kojem obliku dok ne dobijem (znanstveno) zadovoljavajući odgovor na to pitanje.Dapače, podsjećaš me na razgovor sa stručnjakom za holokaust iz američkog veleposlanstva poslije zagrebačkog predstavljana gore navedene knjige na engleskom. Kada sam rekao da svaki narod ima tamne i svijetle strane svoje povijesti, on nije mislio da su Hirošima i Nagasaki i ogroman broj ubijenih staraca, civila, djece tamna stranu njihove povijesti. Oni su spasili tako mnoge svoje vojnike, a to što su se ustaše borile za svoju državu – nikom ništa. Kada me je pitao što ne prihvatim brojku koja je deset puta manja od one smiješne, o kojoj Srbi sada snimaju i film po kojoj je od 600.000 popisanih žrtava Drugog svjetskog rata, čak 700.000 ubijeno u Jasenovcu, rekao sam mu da nećemo prihvatiti brojku koja ne odgovara istini. Inače brojku od 80.000 nazivam velikosrpskom brojkom Goldsteinovih i Draže Mihajlovića. Koliko sam tada bio u pravu možeš vidjeti u istom broju Hrvatskog tjednika u kome je objavljen Tvoje pismo. Naime, naslov teksta Tomislava Vukovića Ti to govori:
DOSADA UTVRĐENO 14.000 KRIVOTVORINA NA JASENOVAČKOM POPISU,
A ZA 20 TISUĆA 'POGUBLJENE' DJECE NE POSTOJI APSOLUTNO NI JEDAN DOKAZ!
A ZA 20 TISUĆA 'POGUBLJENE' DJECE NE POSTOJI APSOLUTNO NI JEDAN DOKAZ!
Puno Te pozdravlja,
Tvoj
Josip
Stjepan Razum,
DR. MARUŠIĆU, JA NE PRIZNAJEM NI VAŠE NI LUSTIGOVE TVRDNJE O USTAŠAMA DOK NE DOBIJEM ZNANSTVENI ODGOVOR TKO SU BILI I KAKO SU DJELOVALI!
Čestitam dr. Matku Marušiću na izvrsnome pismu upućenom našem hrvatskom oskarovcu Branku Lustigu, u kojem polemizira s Lustigovom izjavom, izrečenom 26. travnja 2015. u spomen-području Jasenovac: “Ovdje su se dogodili strašni zločini, iako oni još nisu dobro dokazani”. Zapravo se radi o Lustigovoj misli, a koju je doslovno izrekao ovako: “Bilo je strašno. Ne može se to zaboraviti. Ne može se kazati da nije bilo fašizma, da nije bilo ustaša, da nije bilo zločina. Pa ljude su klali na svakom koraku. Pa tu na Gradini… tu je bilo tako da su klali sve što su stigli. Jednom su neke Rome klali. I ti Romi su imali sa sobom i jednog međeta. I kad je došao do međeda, onda je koljač rekao: Ajde ti odi u šumu, adje, ti nemaš ništa s time. Čak prema zvijerima su bili milosrdniji, nego prema ljudima. Židove, Srbe, Rome, Hrvate koji su se ogriješili na neke njihove neviđene zakone, sve su ih klali. I danas nitko ne može da tvrdi da toga nije bilo. To je bilo, jedino to nije dovoljno dokumentirano. Ja mislim da ja ne trebam umrijeti tako dugo dok to jednog dana ne će biti dokumentirano” (snimka prijenosa na:www.youtube.com/watch?v=
Gotovo je nevjerojatno da bilo koji Hrvat i državljanin Republike Hrvatske nakon tih objavljenih spoznaja o partizanskim zločinima još uvijek prihvaća Broza kao povijesnu veličinu zaslužnu za naš hrvatski prosperitet, a na poglavnika Nezavisne Države Hrvatske Antu Pavelića gleda s prijezirom i gnušanjem. Takvima kao da ništa ne znači to što je Broz svrstan na ljestvicu najvećih svjetskih monstruma i zločinaca, na 10. ili 13. mjestu, a Pavelića nema na toj ljestvici. Zašto Lustig u svom govoru u Jasenovcu i dr. Marušić u svom pismu nisu naveli partizane kao one koji su činili strašne zločine (uz navedena stratišta sjetimo se još Maclja, zagrebačkih Gračana, poslijeratnog Jasenovca, itd.). Zašto nisu naveli četnike kao dokazane koljače koji su po Dalmaciji desetkovali hrvatsko stanovništvo. Zašto nisu naveli talijanske fašiste ili njemačke naciste koji su i na hrvatskim prostorima učinili dokumentirana zlodjela. Zašto i Lustig i dr. Marušić i hrvatski milanovići, i josipovići, i mesići, i fumići, i goldštajni imaju potrebu isticati samo ustaške zločine. I što je najgore kod toga, za njih takvi predpostavljeni ustaški zločini nisu izdvojeni slučajevi, već se radi o zločinačkoj stranci i o zločinačkoj državi koju je zbog toga trebalo svakako ukinuti i nikad joj više ne dopustiti oživljavanje.
Ako je bilo ustaških zločina, a bilo ih je kao i na svakoj drugoj ratnoj strani, protiv takvih je počinitelja pokrenut kazneni postupak i mnogi su po prijekom sudu kažnjeni smrću. Novine su, pa čak i “Katolički list” objavljivali takve presude, što je znak da se i na taj način ustaška vlast borila protiv zločina i bezakonja.
Iracionalnost i besmislenost opće osude ustaškoga pokreta možemo lakše shvatiti danas kad smo svjedoci pokušaja nametanja iste etikete zločinačke organizacije našem hrvatskom obranbeno-oslobodilačkom Domovinskom ratu i posebno hrvatskim dragovoljcima i hosovcima. Nabacivanje blatom na hrvatske dragovoljce samo je repriza onoga što se dogodilo 1945. i nadalje. No, danas u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj ipak se možemo braniti i obraniti, a 1945. to nije bilo moguće, jer nismo imali svoje države, te su svi ustaše ili pogubljeni ili izbjegli iz domovine. Stoga, tko god misli olako osuđivati hrvatske ustaše i prezirati Nezavisnu Državu Hrvatsku, neka znade da se na isti način danas prema Republici Hrvatskoj i hrvatskim dragovoljcima odnose oni koji su ju rušili i borili se protiv hrvatskih bojovnika. Na djelu je isti scenarij hrvatskih neprijatelja protiv istovjetnog ponašanja hrvatskoga naroda 1941.-1945. i 1991.-1995. Kako je moguće da se hrvatski narod 1991. borio za svoju slobodu s krunicom oko vrata, a 1941. godine je bio tako koljački raspoložen. Ako je to istina, neka nam etiketari kažu kada se to hrvatski narod obratio za 180 stupnjeva. Svi ustaše koji su pojedinačno učinili koji zločin davno su već pod zemljom i osuđeni, pa je podpuno deplasirano stalno ih prizivati. Ako nam nije dovoljan Domovinski rat za naš današnji slobodni život, tada se vraćajmo u prošlost, ali ne samo do II. svjetskoga rata, već idimo i do I. svjetskoga rata i do Jelačićevih ratova protiv Mađara i do 30-godišnjeg rata… Temelj našega sadašnjega života u slobodnoj Republici Hrvatskoj jest obranbeno-oslobodilački Domovinski rat i njega se godišnje prisjećajmo, a sve ostalo ostavimo povjesničarima da istražuju i o tome pišu knjige.
Stjepan Razum,
predsjednik Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac
Razum, Stjepan. Dr. Marušiću, ja ne priznajem ni Vaše ni Lustigove tvrdnje o ustašama dok ne dobijem znanstveni odgovor tko su bili i kako su djelovali! Nn: Dr. Matko Marušić: Gospodine Lustig, ne priznajem Jasenovac niti bilo koji zločin koji nije dokazan (2). U: Hrvatski tjednik, 2015., br. 555, od 14.V.2015., str. 10-11.
Pisma su objavljenja u Hrvatskom tjedniku, 14. 05. 2015.
PRILOG:
NE ĆEMO PRISTATI NI NA ŠTO OSIM NA ISTINU O JASENOVCU
Poštovani gospodine Lustig,
ovo moje obraćanje odnosi se na Vašu nedavno posjetu Jasenovcu i govoru koji ste tamo održali. Ono ne samo da nije zakašnjelo, nego, vjerujem, ima određenu trajnu vrijednost, jer je Vaša posjeta (vjerujem da ste toga svjesni) otvorila ključna pitanja tragedije Jasenovca, ne samo one ratne i poratne, nego i one svega vremena koje je slijedilo, do danas.
Obraćajući se Vama obraćam se zapravo svim ljudima dobre volje i slobodna mišljenja jer, stvarno, ako to pitanje ne ćemo rješavati i riješiti danas, u demokraciji, slobodi, općeproširenoj visokoj razini naobrazbe i informiranosti i zapravo ipak dobroti i dobrim namjerama svih nas, onda s nama doista nešto nije u redu i zaslužili smo ostati u balkanskom glibu neznanja, predrasuda, mržnje i nesreće.
Ne tražim od Vas odgovor, nego samo svijest da u današnjoj Hrvatskoj postoje ljudi koji pošteno i objektivno misle, a svoju Domovinu vole kao i svi njihovi pretci, dakle do razine da su za nju spremni dati svoje jedine živote. Molim uočite, brzim pogledom na hrvatsku povijest od 1102., da ovo nije nikakva patetika; zauzvrat, ja ću Vas poštedjeti nabrajanja hrvatskih junaka, dokumenata i žrtava u tih devet stotina godina. Nisam baš gladan ni komentara drugih ljudi, koji će se sa mnom suglasiti ili ne će; ovo nije ni komentar niti polemika; ponavljam da želim prvo Vama, a onda i svi drugim građanima Hrvatske, pa i drugih zemalja i sredina, dati na znanje da ima mnogo ljudi u današnjoj Hrvatskoj koji shvaćaju da je došlo vrijeme da se o svim prijeporima kaže istina zasnovana na znanosti i objektivnim podatcima, da se ne nastrada zbog delikata riječi i mišljenja, i da se ne dopusti neukim, zlim i glupim da bez otpora truju javnost lažima, glupostima, objedama, etiketiranjima, neraspoloženjem i mržnjom.
1. Gđa Predsjednica i Vi
Za Hrvatsku je veličanstven događaj da Vas je gđa Predsjednica zamolila, a Vi prihvatili, da je predstavljate u Jasenovcu. Tomu je mnogo razloga, ali ne ću ih sve nabrajati nego ću navesti činjenice da ste Vi najbolji mogući izbor simbola jasenovačke patnje, a da je gđi Predsjednici bila pripremljena jeftina zamka za poniženje, izrugivanje i mržnju, od čega ste je Vi viteški zaštitili. Hvala Vam.
2. Vaš govor
Po sjećanju ću citirati jednu Vašu rečenicu koju držim neizrecivo važnom; ne ću se ispričati ako koju riječ krivo navedem, jer to za ovu temu nije važno, ali hoću ako tu misao tumačim drukčije nego Vi; no u tom slučaju tu rečenicu primite kao simbol našega uljuđenog nesuglasja: Ovdje su se dogodili strašni zločini, iako oni još nisu dobro dokazani...“ S obzirom na sve što sam o Jasenovcu čuo i pročitao, jako sam suglasan s tom rečenicom, s tim da je tumačim ovako: nema dovoljno čvrstih dokaza da su zločini onih razmjera i prirode o kojima se učilo u školama i pričalo i priča i danas u Jasenovcu doista i počinjeni! To ne znači da zločini nisu počinjeni, ali znači, a za to postoji mnogo dokaza, da su zastrašujuće uvećani i obojani u neljudski strašne detalje koji nisu istiniti. A kad u strašnoj priči jasno nađemo samo jednu laž, imamo pravo sumnjati i o drugim dijelovima te priče, zar ne? To znači da svi zajedno (naši stručnjaci), svih svjetonazora i pred očima cijele javnosti, moramo znanstveno, objektivno i pošteno istražiti što se stvarno dogodilo, svim sredstvima znanosti i struke i svim dokazima do kojih se može doći. A onda ćemo se svi, ili barem neki (npr. ja), pokajati, ispričati i ožalovati, zagrliti se, pomiješati suze i prestati jedni druge mučiti tim tužnim i nepopravljivim pitanjima koja truju život generacija i koja će ga i dalje trovati ako ih primjereno ne odgovorimo. Drugim riječima, želim izjaviti da mi Hrvati nikad i nipošto ne ćemo priznati ni jedan zločin, s bilo koje strane, koji nije objektivno, znanstveno i pošteno dokazan. Ja sam u školi učio, a kao neuk i siromašan a marljiv učenik to sam činio zdušno i jako dobro, da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba; kadšto se govorilo „žrtava“, iako je razlika vrlo velika. Pokojni prvi hrvatski predsjednik, gospodin Franjo Tuđman osuđen je na zatvorsku kaznu jer je objavio svoju procjenu da se radilo o 60.000 do 80.000 žrtava, dakle deset puta manje. Prošlo je mnogo godina i sada se „prihvaća“ (npr. g. Slavko Goldsten) da se radi o „80.000 do 100.000“ žrtava. A ja pitam – kako se došlo do novoga broja, deset puta manjega? Tko je do toga broja došao? I – najvažnije – je li se itko, a zapravo su skoro svi živi – ispričao hrvatskom narodu zbog te strašne neistine, zbog deseterostrukog uvećanja broja žrtava? Držim da se trebaju ispričati svi koji su to govorili i zamisliti se svi koji su to vjerovali. Prošlo je još dosta daljih godina, a javljaju se ugledni ljudi s dokazima o još mnogo mogućih laži. Nije moje da to procjenjujem, ali jest da pitam: zašto se zabranjuje i izbjegava to pitanje i ta istraživanja? Je li istina da se ranih pedesetih godina prošloga stoljeća, u Titovu režimu, u Jasenovcu kopalo i da je u tri iskopavanja iskopano manje od 500 kostura? Je li istina da su uz te kosture nađeni dijelovi domobranske i ustaške opreme i odjeće? To se odnosi na priču da su partizani dio ljudi s Križnoga puta skrenuli u Jasenovac i tamo ih poubijali. Nadalje imamo svjedočenja da je Jasenovac potom postao „treći logor“ – za golootočke zatvorenike; da je „radio“ sve do šezdesetih godina... Zašto se to ne smije istražiti? Zašto se takva pitanja nazivaju „ustašlukom“, „revizijom povijesti“ i drugim odvratnim izrazima? U svojoj biti povijest je znanost i ljudi je imaju pravo preispitivati i donositi nove dokaze. Da, mi Hrvati imamo pravo postaviti ta pitanja, sva pitanja za koja imamo i najmanji razlog; ja imam pravo postaviti ta pitanja, napose u svjetlu dakle dokazanih laži, deseterostrukog uvećanja broja žrtava. Ne mogu oprostiti onima koji su me kao neuka, siromašna dječaka učili lažima protiv mojega vlastitoga naroda!
3. Moje pitanje
Ja nisam stručnjak za povijest, a nisam u povijest ni posebno dobro upućen. No, dogodilo mi se nešto čudno u životu, godine 1976., u Americi, u gradiću Oak Ridge, u državi Tennessee. Tamo sam bio na znanstvenom usavršavanju i moj prvi susjed u sveučilišnom kampusu bio je kolega Theodore Gottlieb, newyorški Židov. Odmah smo se sprijateljili, npr., ja sam njega učio nogomet, a on je ispravljao moj engleski; čak smo i radili na istom katu. Ništa nismo znali jedan o drugom kad smo se upoznali: ja nisam ništa znao o Židovima u New Yorku, a on nije nikad čuo za Hrvate u Jugoslaviji. Pa smo razgovarali, sve ljepše i dublje, i ja sam mu rekao osnovne stvari o sebi – da sam Hrvat iz Jugoslavije i da mi Hrvati nismo sretni u toj federaciji; ukupno nisam rekao ništa bitno više od toga. Tri dana poslije, Ted je došao meni jako ljut i optužio me da sam neki oblik ustaše (ja ustaše uopće nisam bio spominjao). No, najvažnije je ovo: optužujući me prijateljski ali ogorčeno, Ted mi je rekao da je Nezavisna država Hrvatska, NDH, jedina zemlja saveznica Hitlera koja je doista i platila Njemačkoj trideset maraka po glavi Židova koje su Nijemci odvezli iz Hrvatske u koncentracijske logore u Njemačkoj. Ni jedan drugi kvislinški satelit, sve do petainovske Francuske, nije platio, samo Hrvati (ogorčeno je govorio Ted)! Ted nikako nije mogao o ustašama znati više od mene, osim da se o toj temi informirao kad sam mu rekao da sam Hrvat. Tada nije bilo interneta, a Oak Ridge je bio mali grad s 30.000 stanovnika, s knjižnicom koju sam dobro pretražio i o nama našao samo Đilasovu knjigu Wartime. Ted je, dakle, informaciju dobio od nekoga drugoga, nekoga izvan Oak Ridge-a. To je u redu, pametni i školovani ljudi zanimaju se za stvari koje su im važne i informiraju se. Mene je, međutim, zaprepastila ta priča o „trideset maraka po glavi“. U Jugoslaviji sam svašta čuo, pročitao bezbroj knjiga o II. Svjetskom ratu, o Jasenovcu (jeste li čitali Nikolu Nikolića?), ali nikad za to nisam čuo. Dakle je to istina – Ted je znao, doznao o mojoj domovini nešto što ja nikad nisam bio čuo. Kad sam se vratio u Zagreb, malo sam se raspitivao (bila je to opasna tema) ali nitko nije znao o tih trideset maraka. I sada pitam Vas, simbolično: je li istina da su zemlje saveznice nacističke Njemačke trebale Njemačkoj platiti trideset maraka po osobi za odvoz Židova u Njemačku i da je, o, Bože moj, apsurda, račun platila samo NDH? Hrvatski židovski povjesničar g. Slavko Goldstein rekao je na TV (ja gledao) da je u Jasenovcu ubijeno 9.000 Židova. A koliko ih je odvezeno u Njemačku? I je li odvezen i jedan, i – je li to plaćeno? To ustaše ne bi eskulpiralo od grijeha rasnih zakona i odnosa prema hrvatskim Židovima, ali definitivno znači da ti ljudi, za koje je plaćeno 30 maraka po glavi, nisu ubijeni u Jasenovcu. Bez obzira na to što je i jedno i drugo strašno, velika je razlika jesu li ubijeni ili odvezeni. Zašto bi netko tvrdio da su ubijeni ako su odvezeni? Nijemci su zacijelo sačuvali račune. Možda i ustaška vlast. Jesu li ti račini traženi? Jesu li nađeni? Jesu li zatajeni? Zašto se to ne spominje? Je li Ted lagao? Ne znam, ne vjerujem, s tako malo znanja o Hrvatima koje sam mu ja prenio, tako složenu stvar nikako nije mogao izmisliti. Lažem li ja? Ne lažem, Ted je još uvijek moj prijatelj i sada je odvjetnik (za patente) u New Yorku. Tko sumnja u mene, neka pita njega, danas to nije problem.Ja se time ne bavim, niti ću, ali ta me priča muči od proljeća 1976. Imam li pravo na stručan, dokumentiran odgovor? Uvjeren sam da imam. To je moje ljudsko pravo, pravo znanstvenika, pravo Hrvata, pravo čovjeka koji se stidi hrvatskih zločina, na rasnoj, vjerskoj ili kakvoj god drugoj osnovi.Vratimo se na početak, gospodine Lustig, i recimo jednostavno: kao i svaki Hrvat koji se stidi zločina koje su počinili pripadnici njegova naroda, ali ne dopušta da mu se laže i njegov ljubljeni narod prlja zlonamjernim izmišljotinama, izjavljujem da priču o Jasenovcu ne prihvaćam ni u kojem obliku dok ne dobijem (znanstveno) zadovoljavajući odgovor na to pitanje. I na mnoga druga pitanja, od „Male Floramye“, preko Crvenoga križa, siročadi s Kozare, do pitanja ostataka domobranskih odora u masovnim grobnicama – u Jasenovcu.Gorenavedena rečenica iz Vašega govora ohrabrila me da to uvjerenje ipak trebam javno izreći.Isto vrijedi za sve one koji su donijeli dokumente, dokaze i svjedočanstva o stvarima koje su drukčije nego što se priča na različitim skupovima bivših ili sadašnjih komunista, poput onoga na kojemu ste nedavno govorili u Jasenovcu. Dok se god ta pitanja bude zanemarivalo ili njihove autore optuživalo za revizionizam, mi ćemo znati da se radi o nečasnoj namjeri sramoćenja Hrvata zbog političkih razloga. A te političke razloge svrstavat ćemo u skupinu povijesnih djelovanja da se spriječi da mi Hrvati imamo samostalnu, suverenu i demokratsku državu. Zato Vas molim da nam – svima – pomognete da dođemo do najbolje moguće istine, i da onda počnemo novi, sretniji život.
4. Pitanje ustaša
Ovim obraćanjem ne ciljam na branjenje ustaša, ne daj, Bože. No, pošten mi čovjek to ne bi smio ni reći, a pošten i pametan ne bi takvo nešto smio niti pomisliti. Ustaše su činile zločine, strašne i velike, ali, kao što sam rekao, to ne znači da se dodatni smiju izmišljati a učinjeni preuveličavati. A da i ne ponavljam da to izmišljanje ima svoju političku funkciju, što smo vidjeli u povijesti, a vidimo i danas.Ne želim da me se miješa s ustašama! Ne želim da se ikoga miješa s ustašama. A o ustašama želim dokumente i istinu, znanstveno zasnovanu istinu! Jer, poštovani gospodine Lustig, priče koje se čuju sa suprotnih strana toliko su različite da iole objektivan čovjek mora posumnjati u objektivnost obiju strana. Ne bih htio čuti ni da je to stvar prošlosti, ili da (nekoga) to ne zanima. Mene zanima, Hrvate zanima, rabi se kao političko oruđe, sramoti se ljude, naciju, krivotvori povijest, stvara zlu krv. Tko god kaže da ga to ne zanima, zapravo podržava laži i manje ili više svjesno pripada antihrvatskoj političkoj opciji!
5. Hrvatski tjednik
Ako Vam kažu da je „Hrvatski tjednik“ (HT) desničarski, proustaški list i da je moje obraćanje Vama upravo u njemu ispod Vaše (ili moje) razine, ja Vam dajem ove informacije:
a) Ja sam sveučilišni profesor, znanstvenik, čak i pisac i znam što radim.
b) Ni jedan moj politički obojen članak nisu nikad objavile glavne hrvatske dnevne ili tjedne novine, iako sam im ih slao. Objavio mi ih je samo HT.
c) A ako tko zloban i površan lane „naravno, desničar u desničarskim novinama“, neka zna da sam u HT svojedobno poslao članak u „obranu“ g. Rade Šerbedžije i da se urednik nije suglasio s mojim stavom, ali mi je rekao: „Ja vodim demokratsku novinu, i objavit ću Vaš članak iako se s njim ne slažem“. Ja sam mu onda predložio da to neslaganje tiska u nastavku mojega članka, i tako je i bilo (HT, 17. travnja 2014, str. 21). Razumijem se u urednički posao i znam da je g. urednik HT postupio ispravno, po najvišim uredničkim i demokratskim kriterijima. Čije djelovanje nikad, apsolutno nikad nisam doživio od drugih novina u Hrvatskoj. Vjerujem da sada razumijete zašto pišem u HT. Vjerujem da shvaćate da bi HT objavio i članke autora sasvim različitih svjetonazora. Vjerujem da shvaćate da bi bilo jako zanimljivo i bogougodno da tom demokratskom listu i Vi ponudite neko svoje mišljenje, analizu, svjedočenje. Barem kao test tolerancije i demokratičnosti.
Moje poštovanje i najsrdačniji pozdrav,
Matko Marušić, Split
Hrvatski tjednik, 7. svibnja 2015., broj 554, str. 26-31.
Nema komentara:
Objavi komentar