Kad je pao Berlinski zid i urušavali se temelji omražene Jugoslavije i socijalizma, velikosrpske tvorevine i totalitarnog poretka koji se kao pijavica zalijepiše za tijelo hrvatskog naroda, ali ne i njegovu dušu, neki su se opravdano nadali pozitivnim promjenama i imali vjeru u obnovu hrvatske države, samostalne i nezavisne od jugoslavenske tamnice naroda, Beograda i jugo-komunista, dok su oni "drugi" sve radili da se nikakve stvarne i suštinske promjene ne dogode. Oni "drugi" su bili jugo-komunisti, udbaši, bivši komunisti i kripto-komunisti koji su na sebe obukli hrvatska odijela i pod hrvatskim simbolima krenuli u svoj najveći poslovni podvig - prevaru naroda na političkom, gospodarskom, socijalnom, ideološkom i nacionalnom planu. "Carstvo zla", kako je am. predsjednik Ronald Reagan nazvao (totalitarni) komunizam i Sovjetski Savez, zbog svoje trulosti raspadalo se u imploziji iznutra, ali poprilično miroljubivo, kao i komunistička čehoslovačka federacija koja se razdvajala miroljubivo, i tako je trebalo biti i s jugoslavenskom federacijom koja je bila nepravedna iznutra, okićena revolucionarnom boljševičkom frazeologijom poput "federacija" i "bratstvo i jedinstvo", Jugoslavija u kojoj su titoisti (jugo-komunisti, udbaši, boljševici ili staljinisti) nakon tzv. "oslobođenja" godine 1945. pobili Hrvate i sakrili ih u preko tisuću (1000) masovnih grobnica od Triglava do Vardara, dok su ostatci zaklanog hrvatskog naroda nastanjivali tamnicu naroda, međutim, dogodilo se suprotno, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspadala se po svim šavivima uzduž i poprijeko, uz more prolivene ljudske krvi. Krivci za to nisu bili nacionalisti nego komunisti, udbaši i bivši komunisti ili disidenti komunizma koji su se nagodili sa svojim bivšim drugovima komunistima na račun hrvatskog naroda. Manje, više se to događalo za tzv. okruglim stolovima na kojima se diljem istočne Europe, od Poljske do Bugarske dogovarala navodna pomirba za koju se poslije ustanovilo da nije nikakva nacionalna pomirba nego trik da komunističke ubojice i kradljivci nekažnjeno prežive tranziciju iz socijalizma i diktature komunističke partije u višestranačje, demokraciju i kapitalizam. Tako su i u Hrvatskoj bivši komunisti sklopili dogovor sa Katoličkom Crkvom (sastanak Franjo Tuđman, Josip Manolić i kardinal Franjo Kuharić) kako bi bivši komunisti i ateisti za svoj projekt veleprevare pridobili naklonost većinskog dijela hrvatskog naroda, odnosno katolika odnosno vjernika.) Kada su Ante Paradžik i Dobroslav Paraga, vođe hrvatske demokratske oporbe, razgovarali s kardinalom Kuharićem i stavili primjedbu na suradnju Crkve bez pokrića s bivšim komunistima, cijenjeni kardinal je odgovorio da (u jeci Miloševićevih velikosrpskih meetinga i prijetnji) se svi u Hrvatskoj moraju držati za "isti ščap", ili drugim riječima, po načelu ekumene bi se svi Hrvati trebali držati zajedno, bez obzira na prijašnje podjele, oprostiti onima koji su zla nanijeli i zajedno se uduprijeti novom zlu. S kršćanskog aspekta humano, sa aspekta političkog razuma hazarderstvo, jer to je kao da izdajete bankovni cheques ili mjenicu bez pokrića. Nakon što je od hrvatske ruke ubijen Ante Paradžik, dopredsjednik Hrvatske stranke prava, predsjednik stranke Dobroslav Paraga ponovo je bio primljen kod kardinala Kuharića, i ovaj puta je uzoritom kardinalu rekao da su prvi puta bili kod njega njih dvojica, a sada je on sam došao, i da li se još uvijek trebamo svi držati za "isti ščap", na što je zagrebački nadbiskup i kardinal odgovorio poznatom hrvatskom šutnjom. U vrijeme raspada Titove Jugoslavije velikosrpski četnički propagandisti iz frakcije Saveza komunista Jugoslavije započeli su svoj bal vampira i tvrdili da Srbi predstavljaju ostatke zaklanog srpskog naroda, i da bi u novoj obnovljenoj hrvatskoj državi "ostatci zaklanog nebeskog naroda" doživjeli novi genocid, iako Srbi u 20. st. nisu bili žrtve niti jednog genocida, međutim, svugdje tamo gdje je srpska vojska prošla, ne samo da trava više nije rasla, nego je iza sebe ostavljala masovne grobnice, žrtve velikosrpskg genocida i etničkog čišćenja, točno po programu, planu i uputama velikosrpske ideologije, sažeta u "Načertanije" od srpskog ideologa Ilije Garašanina iz 1844. godine, i "Homogenoj Srbiji" iz 1941./1944. od četnika Stevana Moljevića i Memoranduma SANU od Dobrice Ćostića i drugova koji je srpski "vožd" Slobodan Milošević, ondašnji novi komunistički diktator u Srbiji kojega je na taj položaj postavila srpska Udba, preuzeo kao svoj politički program, stvorivši tzv. Kosovsku krizu preko koje je mislio postati Titov nasljednik i novi jugoslavenski diktator i komunistički tiranin, što su poslije slovenski komunisti, koji su, inače, za vrijeme Titove diktature pored bosanskih i hrvatskih Srba činili jednu polugu kojom je Tito održavao svoju strahovlast, odbacili, ali tek nakon što su ga podmitili izdajom kosovske autonomije i pristali 1989. na izmjenu jugoslavenskog ustava (ukidanje autonomije Vojvodini i Kosovu), misleći krivo da će time zadovoljiti Miloševićeve apetite. Međutim, narodna poslovica kaže da ako nekome daš mali prst, ode ti cijela ruka, tako je i Slobodan Milošević htio sve, pod ucjenom, "ili federacija ili ništa", što je značilo, ili njegova apsolutna vlast nad ostalima u Jugoslaviji, ili razbijanje Jugoslavije i stvaranje velike Srbije! Žrtve velikosrpskog genocida, Albanci, Hrvati, bosanski i srpski muslimani sežu od početka 20. st. u vrijeme Prvog i Drugog Balkanskog rata kada je Srbija nakon serije terorističkih napada svoje super-tajne službe i terorističke organizacije Crne ruke ("Ujedinjenje ili smrt") stvorila preduvjete za pripajanje (aneksiju) Srbiji susjednih zemalja, Kosova i Makedonije, a 1918. i Bosne i Hercegovine, Vojvodine i Hrvatske. Bosnu i hrvatsku dalmatinsku obalu je srpskoj diplmaciji u tajnom dogovoru obećala ruska carska vlast 1915. godine kako bi se Rusija preko Srbije odnosno Bosne dokopala toplog mora i nesmetanog izlaza na otvorena svjetska mora preko Jadrana (pošto su im Turci priječili izlaz iz Crnog mora u Sredozmelje kroz Bospor i Dardanele koje su kontrolirali), dok su Englezi s druge strane spriječili ruski prodora na Jadran tajnim Londonskim dogovorom s Kraljevinom Italijom kojoj je za ulazak u Prvi svjetski rat na strani savezničke Antante protiv Centralnih sila 7. svibnja 1915. obećan dio hrvatske jadranske obale, a Srbiji ostatak. (Ugovorom u Rappalu 1920. je jugoslavenska vlada odstupila Italiji grad Zadar s otocima odnosno dio središnje Dalmacije, i luku Rijeku s kvarnerskim otocima.) Prilikom povlačenja kroz Albaniju nakon poraza od austrougarske vojske 1915. je srpska vojska počinila genocid u Albaniji, dok će u Drugom svjetskom ratu srpska vojska u redovima jugoslavenske "otadžbinske" vojske i srpskih pobunjenika (četnika i partizana) počiniti genocid nad bosanskim muslimanima odnosno ondašnjim hrvatskim državljanima i etničko čišćenje nad Hrvatima, s vrhuncom nakon Drugog svjetskog rata i genocida nad Hrvatima u simbiozi velikosrpstva i marksizma odnosno komunističko ubojstvo hrvatskog naroda! Nakon raspada SFR Jugoslavije od 25. lipnja 1991. do oslobođenja velikih dijelova okupiranog hrvatskog državnog teritorija u Oluji 1995. je velikosrpstvo počinilo novi genocid nad Hrvatima, u Vukovaru, Škabrnji, Dalju, Aljmašu, Četekovcima, etničko čišćenje Knina, Kijeva, Korenice, Okučana, Benkovca itd., genocid i etničko čišćenje u Banja Luki i Prijedoru itd., ali i etničko čišćenje u istočnom Srijemu, u Zemunu, Beogradu, Subotici, i svugdje tamo gdje su vlast preuzeli srpski ekstremisti, teroristi odnosno četnici uz pomoć komunističke posrbljene protunarodne tzv. "Jugoslovenske narodne armije" od nekadašnjeg samozvanog maršala Tita. Davno prije nego što je srpska udbaška tajna služba organizirala velikosrpske Miloševićeve mitinge pod geslom tzv. birokratske revolucije, koje je predvodio udbaški doušnik Miroslav Šolević, sa ciljem stvaranja tzv, Kosovske krize koja je postala najvažniji jugoslavenski problem koji je Slobodan Milošević nametnuo ondašnjoj SFR Jugoslaviji, vojni vrh JNA i njena kontraobavještajna tajna služba KOS pripremili su vojno "rješenje" rješavanja "jugoslavenske krize", jer je kosovska kriza postala jugoslavenska kriza. Tako dr. John Coleman piše da je SFR Jugoslavija nabavila velike količine visokokvalitetnog baruta za JNA iz Južnoafričke Republike koja se tada nalazila pod svjetskim embargom zbog politike apartheida u toj zemlji u kojoj je Nelson Mandela bio 25 godina zatočen kao politički zatvorenik: "(...) Britanska tajna služba potpuno vlada današnjom jugoslavenskom operacijom, koja je započela početkom 1984. godine. Tijekom priprema za nadolazeće događaje, za Jugoslaviju su naručene velike količine baruta iz Južne Afrike, koji je u to vrijeme bio najkvalitetniji barut na svijetu. Velik dio južnoafričkog baruta otišao je 1984. u Iran, ali je onda, po nalogu nekoga iz Londona, Jugoslavija počela usisavati znatne količine za svoje potrebe. Obavještajna izvješća čiji sadržaj mi je poznat otkrila su da je financijsku stranu obavila banka Arbuthnot Latham (Arbuthnot Latham Bank) iz Londona, i za Iran i za Jugoslaviju. Nagomilavanje oružja odvijalo se godinama neposredno prije "ustavne krize" u Jugoslaviji. "Ustavna kriza" izbila je na poticaj [britanske] tajne službe MI6, 15. ožujka 1991. godine, tako da su Milošević i njegovi "boljševici", koje je obučio MI6, te militantno krilo srpske vojske [JNA] blokirali sustav kolektivnog Predsjedništva SFRJ (...) to se dogodilo kada je red došao na Hrvatsku. Tom je akcijom blokiran i potez postizanja ustavnog sporazuma o stvaranju četiriju zasebnih republika, koji su trebali potpisati sve strane, slijedom rezultata provedenih referenduma. Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija bile su se suglasile da će postati konfederacija. (...) Što je bio razlog stvorenoj krizi? Britanska je vlada željela spriječiti širenje njemačke trgovine na zemlje Dunavskog bazena, kao i dovesti do restrukturiranja Balkana na više malih zemalja koje će lako biti kontrolirati. (...)" Izvor: Dr. John Coleman "Diplomacija prijevarom - Izdajničko ponašanje britanske i američke vlade" [Diplomacy by Deception: An Account of the Treasonous Conduct by the Governments of Britain and the United States, © za hrvatsko izdanje DETECTA d.o.o., Zagreb, 2005.] Nije slučajno da je rat u bivšoj Jugoslaviji, koja u trenutku izbijanja velikosrpske agresije više nije postojala, dakle, nije ni mogao biti "građanski rat" u državi koja više nije postojala, počeo odmah nakon pada Berlinskog zida i ujedinjenja Njemačke. JNA je, dakle, dobila 1984. svježi i visokokvalitetni barut da bi mogla voditi rat, i to barut u količini da 24 sata non-stop tijekom tri godine može neprestano pucati. Tada je Miloševićev "Mein Kampf" odnosno "Memorandum Srpske akamdemije nauka i umetnosti" već bio gotov (iako se službeno radilo samo o nedovršenom nacrtu), tako da je velikosrpska frakcija unutar SKJ imala politički program za seriju velikosrpskih osvajačkih ratova. Međutim, srpski ekstremisti tražili su i partnera s "druge strane" s kojom bi podijelili krivnju za rat, i tako je odabir pao na Franju Tuđmana za kojega se u velikosrpskim krugovima znalo da je voljan sa Srbima i Srbijom podijeliti Bosnu i Hercegovinu. Nije slučajno da je Franjo Tuđman, iako bivši politički zatvorenik i disident komunizma, prvi od svih političkih zatvorenika i disidenata dobio "jugo-pasoš" s kojim je otputovao na Zapad da dobije potporu hrvatske emigracije za novu nezavisnu državu Hrvatsku, potpora koju je dobio aklamacijom, jedino je bivši ustaški ministar u posljednjoj Pavelićevoj vladi N.D.H., dr. Vjekoslav Vrančić, uočio prevaru, jer Franjo Tuđman nije htio nezavisnu i samostalnu hrvatsku državu nego samo hrvatsku autonomiju u rekonstruiranoj Jugoslaviji, neku vrstu Banovine Hrvatske na račun Bosne i Hercegovine odnosno dogovor sa beogradskom čaršijom o podjeli BiH, tako da bi uvećana Hrvatska bila konfederativna jedinica u reformiranoj Jugoslaviji. Tako je, naime, glasilo i referendumsko pitanje od 19. svibnja 1991. godine, postavljeno od ondašnjeg "hrvatskog" državnog vrha hrvatskom biračkom tijelu kojemu Franjo Tuđman, Josip Manolić i Stjepan Mesić nisu dali alternativu da bira za nezavisnu hrvatsku državu nego za Hrvatsku u jugoslavenskoj federaciji, i za Hrvatsku u jugoslavenskoj konfederaciji ("savezu suverenih država"). Vjekoslav Vrančić piše kako je Franjo Tuđman na svom predavanju tijekom mjeseca lipnja 1987. u Kanadi, na "Ontario Institute for Studies in Education" Sveučilišta u Torontu govorio o hrvatskoj budućnosti, o "hrvatskom pitanju" : "(...) Predavač [dr. franjo Tuđman] povlači zaključak, da i odnosi sila u međunarodnom poretku upućuju sve narode na što tješnju suradnju, ali smatra, da nije od najbitnijeg značenja, hoće li pojedini narodi ostvariti sva svoja suverena prava u potpuno nezavisnoj i vlastitoj državi, ili u suživotu s drugima, u širim ili užim zajednicama. (...)" Izvor: Dr. Vjekoslav Vrančić i njegova knjiga 'U službi domovine', HB Press, Washington D.C., 2007. Franji Tuđmanu je, dakle, bilo 1987. svejedno hoće li Hrvatska biti samostalna i nezavisna država, ili u savezu (konfederaciji) s drugim državama kao sa Srbijom, što će poslije, 1989. potvrditi u Programskoj deklaraciji Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), gdje stoji navedeno da se HDZ zalaže za jugoslavensku konfederaciju, ali ne i za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Pored toga je HDZ svoj program oslonio na radićevštini, starčevićanstvu i marksizmu, dakle, nespojivu vodu i vatru. Ono što je Vjekoslav Vrančić saznao 1987. saznao je u to vrijeme i Dobroslav Paraga u razgovorima s Franjom Tuđmanom u njegovoj vili u Nazorovoj ulici u Zagrebu nakon što se Dobroslav Paraga vratio s teške robije iz logora na Golom otoku i iz Lepoglave, prilikom kojih mu je Franjo Tuđman govorio i ponavljao da samostalna hrvatska država nije moguća, i da je najbolje rješenje za rješavanje "hrvatskog pitanja" reforma jugoslavenske države, dok je Dobroslav Paraga bio mišljenja da je hrvatska država, samostalna i nezavisna, moguća, i nužna za opstanak hrvatskog naroda. Nakon toga su se njih dvojica razišli, iako ne kao neprijatelji, neprijatleji će postati tek nakon ubojstva Ante Paradžika. Na prvim višestranačkim izborima 1990. godine su HDZ i HSP još bili u koaliciji Hrvatski blok u kojoj se nalazila i obnovljena Hrvatska seljačka stranka koja je u biti postojala još i u emigraciji jer ju je vodio dr. Juraj Krnjević koji ju je sa Mačekova pro-jugoslavenskoga kursa doveo opet na pro-hrvatski kurs. (HSS, na početku HPSS, kada je 1903. osnovana imala je pro-hrvatski kurs, da bi Stjepan Radić 1918. stranku okrenuo ka pro-jugoslavenskom kursu i izdao koaliciju s pravašima Josipa Franka, da bi na koncu cijeli hrvatski narod završio u jugoslavenskom mlinu za mljevenje Hrvata!) Za tu koaliciju iz 1990. bio je Ante Paradžik, smatravši da se pravaši moraju nakon izbora naći na pobjedničkoj strani, međutim, predsjednik Hrvatske stranke prava, Dobroslav Paraga, bio je skeptičan prema koaliciji s Franjom Tuđmanom i njegovom strankom, smatrajući da HSP time dobiva mjenicu bez pokrića. Nakon izborne pobjede Hrvatskog bloka, koji je porazio Savez komunista Hrvatske/Stranku demokratskih promjena, Paragine slutnje su se pokazale točnima jer je Franjo Tuđman odbacio HSP kao staru krpu, nogom u tur ju izbacio iz koalicije, i u Predsjedništvo Socijalističke Republike Hrvatske kao člana, umjesto predviđenog Antu Paradžika, pozvao svog dobroga druga iz komunističkih vremena, druga Duleta odnosno Dušana Bilandžića, pukovnika JNA i povijesnog marksističkog piskarala koji ga je naslijedio na mjestu direktora instituta za radnički pokret u Zagrebu koji je poslije preimenovan u Hrvatski institut za povijest. Tako je predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, i (prvi) predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, Franjo Tuđman, prevario Antu Paradižika i HSP, ali prvi i posljednji put. Iako su velikosrpski šovinisti iz beogradske čaršije predbacivali Dobroslavu Paragi da je bio izazivač rata, iako su oni izazvali seriju ratova za veliku Srbiju, Dobroslav Paraga je sve pokušao da do rata ne dođe, tako je na pr. sudjelovao od 4. do 6. srpnja 1990. godine, dakle, mjesec dana pred velikosrpsku pobunu u Kninu od 17. 8. 1990., na Praškoj konferenciji "Miran put u demokraciju" kada je održao govor i potpisao rezoluciju o mirnom razlazu republika Jugoslavije, i na Hradčanima imao susret s ondašnjim predsjednikom i svojim kolegom borcem za ljudska prava i humanistom Vaclavom Havelom. Poslije je Paraga u Bugarskoj, ispred Hrvatske stranke prava, potpisao anti-velikosrpsku koaliciju koj je Franjo Tuđman odbio. Prilikom slučajnog susreta na ulazu u sofijski hotel i konferencijsku dvoranu je velikosrpski ideolog Dobrica Ćosić pitao Dobroslava Paragu: "Otkud Vi tu?". Paraga mu je odgovorio da je došao vidjeti je li se mirnim putem može razdvojiti Jugoslaviju, a na Paragino pitanje što on, Dobrica Ćosić tu radi, ovaj mu je odgovorio da je došao pokušati spasiti Jugoslaviju, jer je znao da je Jugolslavija odličan i idealan okvir za velikosrpsku tvorevinu, s obzirom na veliku naivnost i visoki stupanj oportunizma hrvatskih političara koje svaki portir javnog zahoda (WC) iz Beograda može žedne preveslati preko vode. Međutim, jedinog hrvaskog političara kojega su se srpski političari, diplomati i oficiri zaista i istinski plašili bio je Dobroslav Paraga, jer, beogradska čaršija (Nikola Pašić) je čak i s Antom Pavelić (kasnijim poglavnikom ustaškog pokreta i N.D.H.) se znala dogovarati i stvarati kompromise, ali s Dobroslavom Paragom se na račun hrvatskih interesa i povijesnih teritorija nije moglo pregovarati niti stvarati trule kompromise jer je Paraga nepotkupljiv, a to su znali i dok su mu komunisti u Zagrebu montirali nekoliko političkih procesa u staljinističkom stilu osamdesetih godina, a na prvom takvom montiranom procesu kada je osuđen zbog verbalnog delikta na robiju u koncentracijskom i radnom logoru na Golom otoku, prilikom čega su mu komunisti u presudi napisali da je izuzetno opasni protu-jugoslavenski element, "državni neprijatelj", i da je "nepopravljiv". Takvo obrazloženje presude jugoslavenskog suda su dobivali samo rijetki, Franjo Tuđman nikada. I Ante Paradžik kao politički zatvorenik u Jugoslaviji imao je od strane komunista isti ili sličan tretman kao i Dobroslav Paraga, dok su drugovi prema svom nekadašnjem drugu Franji Tuđmanu ipak bili puno blaži, a i pisalo se nakon nasilnog sloma Hrvatskog proljeća "dragom drugu Josipu Vrhovcu" za pomoć, dok je Tito navodno rekao da Franji Tuđmanu "ne pakovati", dakle, pružit mu blag tretman prilikom suđenja i na robiji, jer ipak je Franjo Tuđman bio Titov kadar, general JNA u beogradskom "Generalštabu" kod generala Gošnjaka koji je zamijenio smijenjenog ratnog sekretara KPH Andriju Hebranga na položaju zapovjednika partizanske vojske u Hrvatskoj, nakon čega su na području današnje Republike Hrvatske ustrojena 19 koncentracijskih logora u koje su partizani od listopada 1944. do svibnja 1945. držali 79 tisuća zarobljenih i uhićenih Hrvata. U to vrijeme je Franjo Tuđman bio politkomesar partizanskog 10. korpusa "zagrebačkog", da bi od veljače 1945. dobio "otkomandu" u "Vrhovni štab" kod samozvanog maršala Tita, a od svibnja 1945. su iz Vrhovnog štaba Jugoslavenske armije išle zapovjedi za komunistički genocid nad hrvatskim narodom odnosno ono što se u narodnoj predaji zove "Bleiburška tragedija hrvatskog naroda". Dok je, dakle, Franjo Tuđman od šustera Mike Špiljka, ondašnjeg šefa Ck SKJ i turnusnog predsjednika Predsjedništva SFRJ, dobio "pasoš" da otputuje na Zapad radi lova na naivne hrvatske glasove, na berbu novca od hrvatske emigracije, tobože za "hrvatsku stvar", i Dobroslav Paraga je dobio poziv da otputuje na Zapad, i to od njemačkog predsjednika Richarda von Weizsäckera, ali boljševičke jugo-vlasti u Zagrebu mu uskraćuju "pasoš", i tek na uzastopnu intervenciju njemačke diplomacije slovenski reformirani komunisti izdaju D. Paragi jugoslavenski "pasoš" odnosno putovnicu, jer su mu nakon namještenog suđenja bila oduzeta sva njegova građanska prava, tako da je 1989. otputova u službeni posjet glavnom njemačkom gradu i bio u audijenciji kod njemačkog predsjednika, koji ga je primio kao borca za ljudska prava, što Franjo Tuđman nije bio, ni u audijenciji kod Richarda von Weizsäckera, niti je bio borac za ljudska prava, osim što je nekoć bio partizanski borac, ali to mu ne ide na čast! Iste godine, 4. kolovoza 1989. američki Senat američkoga Kongresa (gornji dom nacionalnog parlamenta SAD) donosi rezoluciju broj 169 na osobno ime Dobroslava Parage, i osuđuje kršenje ljudskih prava u SFR Jugoslaviji, a jugoslavenski premijer hrvatskog podrijetla, komunist Ante Marković se iz Washingtona vratio praznih džepova jer su SAD, Svjetska banka i MMF zavrnuli slavinu iz koje je 40 godina teklo med i mlijeko za jugoslavenske komunističke parazite, odnosno obustavljene su sve kreditne linije za jugoslavensku tamnicu naroda zbog terora protiv kosovskih Albanaca i Hrvata odnosno hrvatskih i albanskih političkih zatvorenika, njih dvije tisuće, elita hrvatskog i albanskog naroda u jugoslavenskom zatvoru i logorima. Dok su ga primali raznorazni svjetski i europski državnici, Dobroslav Paraga je iz Beča poslao u Zagreb inicijativu za obnovu Hrvatsjke stranke prava, a skupina pravaša u domovini, također okupljena oko starčevićanske ideje, prihvaća inicijativu, i imenuje uglednog Dobroslava Paragu za predsjednika obnovljene Hrvatske stranke prava, i na 1. saboru stranke u Zagrebu, veljače 1991. je Dobroslav Paraga izabran za predsjednika Hrvatske stranke prava, a Ante Paradžik za dopredsjednika stranke, uz ostale članove Predsjedništva Hrvatske stranke prava. Program Hrvatske stranke prava je bio program hrvatske nezavisnosti, i pravaši stjegonoše hrvatske nezavisnosti. HSP pod Paragom je bila jedina, i doslovno jedina politička stranka u Hrvatskoj, uz to što je bila jedna od dvije jedine anti-komnunističke stranke (pored Hrvatske seljačke stranke), koja je u svom programu imala proglašenje hrvatske državne nezavisnosti odnosno otcjepljenje od Jugoslavije, i nezavisnost od Srbije i Zagreba od Beograda, i zato je HSP došao na nišan KOS JNA, Udbe, Beograda, ali i službenog Zagreba, Franje Tuđmana i HDZ-a i vlade Republike Hrvatske, kao i CRO-UDBE. Naime, dolaskom na vlast, bivši komunist Franjo Tuđman je u sam vrh Republike Hrvatske kadrovirao notorne udbaše, nekadašnje oficire Ozne i Udbe, komunističke zločince, udbaške doušnike, ljevičarske ekstremiste etc., uglavnom, smrad s ondašnjeg jugoslavenskog balkanskog taloga. To je bila tzv. pomirba. Kroz agitacijsku propagandu, koju su naučili u partizanima u Drugom svjetskom ratu, i u Ozni i Udbi, taj eks-komunistički vodeći kadar u HDZ-u, na kojemu su im pozavidjeli u poraženom Račanovom SKH-SDP-u, hadezeovci su HSP proglasili desničarsko ekstremističkom strankom, "ustašama", "neofašistima" i počastili ih sličnim etiketama, već viđeno u bivšoj totalitarnoj Titovoj Jugoslaviji, zemlju za koju su sa Staljinovim imenom na usnama bili spremni ginuti u Drugom svjetskom ratu. U takvoj propagandi bi i papa postao crni vrag. Međutim, jedini istinski demokratksi orijentirani političari u Hrvatskoj početkom devedesetih, zagovornici pravnog poretka, demokracije i slobode, građanskih prava i nacionalne slobode bili su Paragini pravaši jer nisu bili komunisti (osim nekih infiltriranih tajnih agenata i doušnika Udbe u Hrvatskoj stranci prava koji su kao "spavači" čekali da im njihovi komunističko-udbaške gazde izdaju zapovjed za rušenje HSP-a).Ante Paradžik je Tuđmanovom režimu bio jako opasan jer je bio nepotkupljiv hrvatskih intelektualac koji nije pristajao na poznatu "hrvatsku šutnju", zalagao se za hrvatsku državnu samostalnost i nezavisnost, za ujedinjenje povijesnih hrvatskih zemalja, uključujući BiH, Srijema i Zemuna s Hrvatskom. (kroz program HSP-a iz 1991. o provođenju referenduma u RH i R BiH), hrvatski teritoriji koji su u povijesti oteti od osvajača i prikljućeni raznim carstvima, uključujući velikosrpskom "carstvu"(beogradskoj čaršiji), te se kao pravnik koji je studirao socijalno pravo, ne, dakle, da bi postao bogati odvjetnik - medijska zvijezda, nego da pomogne besplatno, pro bono i tamo gdje može hrvatskoj sirotinji, zalagao za socijalnu pravdu, što je bivše komuniste jako iritiralo jer su oni smatrali da imaju monopol na sve na svijetu, pa i na socijalu i radnička prava koja su gazili svojim boljševičkim čizmama. Ante Paradžik je bio humanist, hrvatski domoljub ili patriot Hrvatske, pametna i obrazovan, odličan retoričar, starčevićanac, ne samo na riječima nego i po djelima (za razliku od današnjih navodnih pravaša), dovoljno hrabar da se bori za hrvatske pravice, demokratski anti-komunist, i zato je došao pod udar bivših komunista koji su 1990. preuzeli od komunista vlast u Hrvatskoj. Ante Paradžik je Tuđmanovim kripto-komunistima bio trn u oku, a kad je postao ratni načelnik Hrvatskih obrambenih snaga koje je sa Dobroslavom Paragom i skupinom hrvatskih dragovoljaca osnovao, to je bila kap koja je prelila čašu strpljenja Franje Tuđmana i ondašnjeg "hrvatskog" državnog vrha. Naime, neposredno prije samoga smrtonosnog politički motiviranog atentata i ubojstva Ante Paradžika je ministar unutarnjih poslova RH u ime predsjednika Republike Hrvatske njemu i Dobroslavu Paragi izrekao prijetnju i ultimatum koji je glasio: "Ili će HOS odmah deblokirati blokadu vojarni JNA u Zagrebu, ili će MUP napast i razoružat HOS!" To bi bilo isto kao da je George Washington poslao svog emisara kod američkih patriota i dragovoljaca, američkih branitelja protiv britanske agresije, i izdao im u ratu zapovjed da moraju odmah deblokirati vojarne britanske vojske, ili će ih američka vlast likvidirat. Da se razumije, Amerikanci su se borili protiv Engleza i britanske okupacijske kolonijalne armije u Američkom ratu za nezavisnost od 1776. godine. Franjo Tuđman je po boljševičkoj frazeologiji hrvatski rat za nezavisnost nazvao Domovinski rat, i u tom Domovinskom ratu je hrvatska ruka pobila cvijet hrvatskih branitelja i organizatore obrane od velikosrpske agresije, Antu Paradžika, 21. 9. 1991., i pukovnika HOS-a i generala i člana glavnog stožera Armije BiH, Blaža Kraljevića, i osam stožernih časnika Hrvatskih obrambenih snaga, ubijeni u zasjedi od zločinačke ruke bivših komunista i udbaša, na hrvatskoj strani, 9. kolovoza 1992. godine. Pošto Franjo Tuđman do ljeta 1991. godine nije naoružao Hrvatsku, a velikosrpska pobuna trajala do tada već mjesecima, sa zauzetim općinama, gradovima i balvanima po hrvatskoj prometnoj mreži, a Račanov SKH-SDP u vrijeme drugog kruga prvih višestranačkih izbora i prvih demokratskih promjena dao razoružati Hrvatsku, predavši 200 tisuća automatskih pušaka i tona streljiva iz arsenala Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske u zločinačke ruke JNA, HSP je stvorio dragovoljačke jedinice HOS za obranu Hrvatske i BiH od velikosrpske agresije. Dobroslav Paraga bio je taj koji je nabavio oružje za HOS. Na tiskovnoj konferenciji u Zagrebu, na kojoj je bio nazočan i Ante Paradžik, a povodom osnivanja Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), Paraga je rekao slijedeće: "Izvršili smo pripreme za obranu Hrvatske i hrvatskog naroda, i svjetska i domaća javnost ubrzo će se uvjeriti u našu veliku snagu." Večernji list je dalje objavio: "(...)Paraga je objasnio da je HSP organizirao za oružanu borbu dragovoljačke odrede 'čiji se borci već bore u prvim borbenim redovima u kriznim područjima Hrvatske'. Paraga i Ante Paradžik optužuju pregovaranje s Miloševićem 'oko podjele hrvatskih teritorija', a ova stranka ne priznaje podjelu BiH(...) Nakon sastanka vodstva Hrvatske stranke prava s vrhovnim čelnicima Albanije i Bugarske usvojen je nacrt povelje o stvaranju antihegemonističke (antivelikosrpske) koalicije pokreta i stranaka Hrvata, Albanaca i Bugara, čiji je naum Srbiju svesti na 'prirodne granice iz 1912.' (...)". Poslije će Paraginu anti-velikosrspku koaliciju 1994. predvoditi am. predsjednik Bill Clinton, a talijanski socijalistički ministar Gianni De Michelis, jedan od Miloševićevih pomagača u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i BiH, izjaviti: "Vukovar ne bio tako razoren da HOS u Vukovaru nije htio pokazati svoju snagu." (Na koncu je Gianni de Michelis osuđen od talijanskog suda radi korupcije na zatvorsku kaznu.) Nakon ubojstva Ante Paradžika, koji je ubijen na chek-point-u policije Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske u Sesvetama kraj Zagreba, je Slobodan Milošević na tzv. mirovnoj konferenciji u Den Haagu, listopada 1991. od Franje Tuđmana zahtijevao razoružavanje Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), i po povratku u Zagrebu je predsjednik Tuđman izdao zapovjed, "pastirsko pismo" koje se čitalo u Dnevniku na Hrvatskoj televiziji, da se HOS ima razoružat, i da se HSP, zajedno s pobunjeničkom Srpskom demokratskom strankom (SDS) imaju zabraniti. Međutim, HOS je razoružan tek nakon izdaje nekih lažnih pravaša i Juda u drugoj polovici 1992. godine, odnosno čak ni tada nije razoružan jer je još branio Hrvatsku sve do 1994. godine, naime, još je 1993. bio bombaški napad, kojeg je izvršila CRO-UDBA, na stožer HOS-a u Vinkovcima, kada je ubijeno sedam hosovaca odnosno hrvatskih branitelja i dragovoljaca, dok je bomba bila namijenjena Dobroslavu Paragi, moralnoj kičmi HOS-a. Niti jedan hosovac nije završio pred međunarodnim tribunalom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, ICTY, a većina onih Hrvata koji su završili pred haaškim sudom su bivši komunisti i oficiri JNA, izuzev generala Ante Gotovine koji je anti-komunist iz francuske Legije stranaca. Ante Paradžik je morao umrijeti, da bi Tuđmanov režim mogao živjeti, podijeliti Bosnu i Hercegovinu sa režimom Slobodana Miloševića, hrvatsko gospodarstvo privatizirati tako da ono dospije u ruke udbašima i bivšim komunistima (nema nacionalista koji su se obogatili u tzv. pretvorbi i privatizaciji, zakon koji su 1993. usred rata izglasovali u Saboru Republike Hrvatske vladajući HDZ i oporbeni Račanov SDP), gušiti slobodu medija, uvesti protuustavnu cenzuru protiv Paraginih pravaša, i zauzeti svu vlast u hrvatskoj politici, gospodarstvu i kulturno-medijskome prostoru, te izbjeći lustraciju koju je HSP na čelu s Antom Paradžikom i Dobroslavom Paragom zahtijevao, kao i rasvjetljavanje zločina komunizma u bivšoj Jugoslaviji i kažanjavanje partizanskih komunističkih ratnih zločinaca. Zato je Ante Paradžik morao umrijeti, a Dobroslav Paraga nakon pada Vukovara stavljen pod stopostotnu medijsku cenzuru, a 1993. mu je Tuđmanov režim, kao i pravaškome članstvu, oteo stranku HSP, i sveukupno do 1999. likvidirao (ubio) 30 dužnosnica i dužnosnika Hrvatske stranke prava, uz brojne hosovce kojima je Narodna zaštita u Zagrebu pod zapovjedi jednog udbaša pucala u leđa, dok su i brojni hosovci dobili na frontu metak u leđa od "hrvatske braće" (udbaša, špijuna, izdajica, Juda). Siniša Glavašević je uostalom u Oporuci Vukovara napisao tko je izdao Vukovar, i tko je veleizdajica Republike Hrvatske. Ante Paradžik je pak junak hrvatskog rata za nezavisnost, žrtva komunizma i autoritarnog tuđmanizma, pravaška vertikala, istinski starčevićanac, izvorni pravaš, a ne vrtirep, suncokret i oportunist kakvi su vođe stranaka s pravaškim predznakom, izuzev stranke Hrvatske stranke prava 1861. (HSP 1861.) čiji je predsjednik Dobroslav Paraga. I u vrijeme Ante Starčevića i Josipa Franka je jedina prava pravaška stranka bila ona koju su vodili Ante Starčeviće (uz Eugena Kvaternika) i Josip Frank, svi ostali su bili izdajice! Tako je i danas. Svi pravaši su okupljeni u Paraginoj stranci HSP 1861., dok je članstvo u strankama s pravaškim predzankom zavedeno, jer vodstva tih stranaka surađuju s vlašću, u ključnim trenutcima pomažu SDP i HDZ čiji su sateliti, i kako reče evanđelista Ivan: "Čovjeka od istine poznaje se po djelima a ne po riječima i jeziku njegovom." (1 Iv 3,18-19) Ante Paradžik bio je čovjek istine, i branitelj povijesne istine i hrvatske sadašnjosti. HDZ nije desna stranka, nikada bila niti jeste, jedina stranka hrvatske desnice, konzervativna demokratska i anti-komunistička stranka bila je Hrvatska stranka prava iz vremena Dobroslava Parage i Ante Paradžika, a sve ostalo je zabluda i iluzija, kao što je i danas iluzija ako netko misli da je HDZ "desna" stranka ili stranka desnog centra. Hrvatska je imala svoju stranku desnog centra, to je bio HSP čiji je potpredsjednik bio Ante Paradžik. Kad je on ubijen, a predsjedniku stranke Paragi režimskom spletkom i nasiljem oteta Hrvatska stranka prava (nakon montiranog sudskog procesa protiv Parage), Hrvatska ne samo da više nema višestranačje, nego nema ni stranku desnog centra, hrvatsku desnicu, osim što i dan danas demokratsku konzervativnu desnicu predstavlja Dobroslav Paraga. Uostalom, D. Paraga je jedini pravaš koji je ikada zahtijevao rasvjetljavanje zločina nad Antom Paradžikom i kaznenu odgovornost za nalogodavce i izvršitelje Paradžikova ubojstva; do danas Paradžikove ubojice šeću slobodno Zagrebom i nikada nisu kaženjeni za ovaj teški, teški zločin!! To sve govori i o hrvatskom društvu. Tko želi više saznati o Anti Paradžiku, može pročitati njegovu knjigu koju je objavio zajedno sa Dobroslavom Paragom, 1991. godine, pod naslovom: "Borba za hrvatsku državnu nezavisnost - Od obnove do lipanjske povelje Hrvatske stranke prava". Ante Paradžik (rođen 10. 2. 1943., ubijen 21. 9. 1991.) je jedna od najprogonjenijih osoba nakon "Karađorđeva" 1971. u Titovoj Jugoslaviji, a nakon robije bio je svaki puta zatvaran iznova kad god bi zločinac Tito dolazio u Zagreb. Nekada je bio u zatvoru a da nije znao zbog čega, kao na pr. 1977. godine, osam dana. Od jugo-komunističkog režima Vladimira Bakarića, Josipa Vrhovca, Stipe Šuvara i Ivice Račana praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego cijela njegova obitelj. Bio je oženjen i otac troje maloljetne djce. 19 godina bio bez putovnice i građanskih i ljudskih prava. Godine 1971. bio je predsjednik Saveza studenata Hrvatske, a njegov kasniji vjenčani kum Dražen Budiša bio je tada predsjednik Saveza studenata Zagreba. Ako se danas uopće govori o Hrvatskom proljeću, spominje se u medijima Dražen Budiša, ali Ante Paradžik nikad. Također, njegov kum Dražen Budiša, koji je bio ministar u Tuđmanovoj vladi, obećao je na dan sprovoda Ante Paradžika na zagrebačkom Mirogoju, da će pronać i imenovati njegove ubojice, dao je svoju riječ, i porekao. Znao je Ante Paradžik jako dobro zašto se u zoru hrvatskog višestranačja, nakon prvih mačića koji se bacaju u vodu, a to je njegovo članstvo u Hrvatskoj demokratskoj stranci, HDS, odlučio za Dobroslava Paragu i HSP, a ne za Dražena Budišu i HSLS. Ante Paradžik bio je jedan od obnovitelja Hrvatske stranke prava, 25. veljače 1990. godine, i njen demokratski izabrani dopredsjednik, i ratni načelnik Hrvatskih obrambenih snaga (HOS). Nekoliko dana pred isplanirani atentat u kojemu je pao kao žrtva CRO-Udbe, je zajedno s hosovcima i Dobroslavom Paragom obišao prve crte obrane protiv velikosrpskog agresora, JNA i četnika, u Jasenovcu, linija fronta koja je prolazila kroz nekadašnji ustaški logor, da bi četnici nakon osvajanja Jasenovca devastirali Spomen-područje Jasenovac, a što je današnje Spomen-područje Jasenovac u Republici Hrvatskoj dokumentiralo. Anti-komunistički i anti-jugoslavenski i anti-velikosrpski HOS je čuvao kameni cvijet u bivšem jasenovačkom logoru od uništenja, dok mu budale i oportunisti predbacuju da je bio neofašistički zbog pozdrava Za dom spremni, iako se HOS borio u Vukovaru i diljem Hrvatske i Bosne protiv srpskog fašizma i srpskih fašista, od šešeljevaca, arkanovaca i ostalih fašista iz četničke bande kao i protiv razularene komunističke oficirske bande iz JNA. Liberal i povjesničar Ivo Banac je bio pošten i ostavio pismeno svjedočanstvo američkim kongresnicima kojima je objasnio da hosovci nisu hrvatski neofašisti nego borci za hrvatsku slobodu. To je bio Ante Paradžik - borac za hrvatsku slobodu, koju su u međuvremenu bivši komunisti u Republici Hrvatskoj uništili, i prodali nizašto, upropastili hrvatski suverenitet, hrvatsku nezavisnost, uništili hrvatsku državu i slobodu iznutra! U priopćenju koje je Ante Paradžik supotpisao ispred Hrvatske stranke prava, žali se 1991. na „neostaljinizam u Hrvatskoj“. Radi se o otvorenom pismu glavnom ravnatelju Hrvatske radio-televizije Antunu Vrdoljaku, Tuđmanovom cenzoru. Paradžik Hrvatsku televiziju naziva „zagrebačkom Bastiljom“. Za HSP kaže Paradžik da je „druga strana u odnosu na HDZ, „koju gospoda smatraju marginalnom strankom, kao što je i Slobodanom Milošević jednako tako mislio u odnosu na opoziciju....HSP ne razlikuje FAŠIZAM OD KOMUNIZMA, jer su i jedan i drugi unesrećili hrvatski, kao i mnoge narode svijeta, ali između njih ipak postoji jedna razlika, a to je ŠTO SU FAŠISTI PROGONILI I UBIJALI NA OVIM PROSTORIMA 4 (ČETIRI) GODINE, A KOMUNISTI 44... Na kraju, g. direktore, ne očekujemo objavljivanje sadržaja ovog pisma, jer je istina protiv neistine vrlo opasna..Copy the BEST Traders and Make Money : http://bit.ly/fxzulu „Hrvatska stranka prava s ovoga mjesta upućuje sućut cijelom hrvatskom narodu. Tu su sućut trebali uputiti crveni zlotvori – hrvatski izdajnici koji su izvršili pokolj nakon Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom. Ovdje je prva od otkrivenih jama u poratnoj tragediji hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava će tražiti da se ispitaju i da se istraže sve jame u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srijemu i Vojvodini...Ja garantiram da nijedan narod nije stradao više od hrvatskog. Dok je židovski narod apsolutno i relativno najviše stradao u vrijeme rata, Hrvati su apsolutno i relativno najveće ljudske gubitke imali nakon rata. Poratno razdoblje, tj. mir je, mjereći po ljudskim žrtvama i krvoprolićima, Hrvatima bio tragičniji od rata, i to je neshvatljivo, i to mora znati cijeli svijet! DA NIJE BILO OVIH ŽRTAVA, NE BI BILO OVE LJUBAVI U KOJOJ SE RAĐA NOVA HRVATSKA. Ni nove Hrvatske ne bi bilo da nije bilo ovih žrtava. Nova Hrvatska se danas rađa iz naših tragedija na Bleiburgu, na Križnom putu i u svim onim jamama u koje su bačeni oni kojima je krivnja bila u tom što su se borili za svoju samostalnu Hrvatsku državu... A mi želimo živjeti na svom prostoru u miru i u svojoj slobodnoj državi. Želimo živjeti u ljubavi sa svim drugim narodima i državama. Neka je vječna slava i hvala svima koji su pali za svoju Hrvatsku!“ (Hrvatsko pravo, rujan 1990.)Antu Paradžika su ubili policijski djelatnici MUP-a RH, na križanju u Sesvetama kod Zagreba, 21. rujna 1991. godine, pucanjem iz neposredne blizine automatskom puškom u Paradžika nakon što se auto u kojemu se Paradžik vozio propisno zaustavio na policijskoj kontrolnoj točci, i to je bila najmanje treća policijska kontrolna točka na kojoj je auto s Paradžikom stalo u svrhu identifikacije, tako da su ubojice i te kako znale tko sjedi u autu, a ne kako je vlada RH dala putem Hine priopćiti da se navodno radilo o zabuni jer se vjerovalo da se u autu nalaze srpski teroristi „martićevci“. Demanti lažnog vladinog priopćenja je Hina objavila tek kad se u sjedištu Hine pojavio D. Paraga s nekoliko hosovaca. Policajac koji je ubio Paradžika je zajedno s pomagačima osuđen od suda na ne baš visoku zatvorsku kaznu, ali predsjednik Tuđman ih je nakon toga abolirao i pustio na slobodu dok je sudac dobio otkaz. Žive i danas u Zagrebu, a jedan od njih je posije predavao na policijskoj akademiji u Zagrebu, a i inače ti ljudi imaju pristup u predsjednički ured kod Mesića, i oni koji su odgovorni za njegovo ubojstvo su rado viđeni gosti kod urednika „hrvatskih“ medija, i dan danas. No, kakva bi se korupcija otkrila kad bi se išlo hapsiti nalogodavce atentata – to bi srušilo same stupove ove krhke i lažljive vlasti u Republici Hrvatskoj. Car bi ostao gol! Zato će se i dalje, na pritisak Europske komisije, uhićivati profesori i doktori ali ne i političari, odgovorni za Paradžikovo ubojstvo i one odgovorne osobe i državi službenici koje su odgovorni za zataškavanje Paradžikova ubojstva...Blaž Šarić je pucao u Paradžika, a ekipu čine još: Željko Grgić Vučemilović, Branko Matošević, Željko Čeko i Paško Palić. Nalogodavce si već naznačio i o tome je suvišna rasprava. Danas gledam - kroz medije niti jedna riječ o Paradžiku - toliko o Hrvatima koje zanima "istina" ...Prilikom dolaska u Zagreb, policajci na blokadnoj točki Jež 2 dobili su dojavu kako se u Ladi nivi nalaze sumnjive osobe koje treba provjeriti. Sumnjivci su, glasila je dojava, najvjerojatnije bili martićevci. Oko 22.20 sati, prilikom dolaska na punkt, Lada se zaustavila na signale policijske ekipe u kojoj su bili Željko Grgić Vučemilović, Blaž Šarić, Branko Matošević, Željko Čeko i Paško Palić. No, prema tvrdnjama policajaca, tada se začuo pucanj. Jedan policajac prišao je vozilu, a onda se udaljio nekoliko koraka, repetirao kalašnjikov i bez upozorenja ili provjere otpočeo s nemilosrdnom vatrom. Pridružili su mu se i ostali, a Paradžik, Oršanić i Perković uspjeli su uzvratiti vatru iz kalašnjikova i pištolja CZ 7,62 mm koje su nosili sa sobom. Paradžika je pogodio jedan jedini metak koji je koban: pogodio ga je u slabinu, oštetio jetru i probio plućno krilo. Gotovo istog trenutka Paradžik je umro. Branko Perković zadobio je prostrijelnu ranu desne ruke, a Ivan Oršanić nekim je čudom ostao neokrznut. Što se policajaca tiče, jedan od njih pogođen je u desnu natkoljenicu. Očevid ubojstva vodio je dežurni istražni sudac zagrebačkog Okružnog suda Branko Čižmek. Na mjestu događaja zatekao je Ladu na kojoj su sve gume bile izbušene. Tridesetak rupa na karoseriji bilo je raspoređeno sa sa svih strana. Od stakala preživjelo je samo zadnje desno. Oko Lade na tlu je pronađeno pedesetak čahura, a u samom vozilu ostale su krhotine streljiva. Policajci su kasnije tvrdili da se automobil nije zaustavio ni na njihovom, ni na punktu prije Ježa 2, no Dobroslav Paraga tvrdio je da se Lada od Križevaca do Sesveta na policijskim kontrolama zaustavila pet puta. Žalopojke policajaca-ubojica nisu pomogle. Sudac Okružnog suda, danas ugledni odvjetnik, Branko Šerić osudio je četvorku 14. listopada 1993. godine. Međutim prvi predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman je osuđene policajce pomilovao na osnovi zakona o općoj amnestiji koji je donio kako bi se abolirali srpski četnici i agresori, te je jedan od ubojica poslije predavao na policijskoj akademiji u Zagrebu. Željko Vučemilović Grgić je nakon pomilovanja vraćen na posao, i to na mjesto dežurnog policajca u kriminalističkim evidencijama. Potom je radio u OKC-u PU zagrebačke gdje je premješten prije 2000. Neslužbeno doznajemo da je Vučemilović Grgić trenutno zaposlen u Jedinici za zadržavanje i prepratu PUZ-a. Osim toga, Vučemilović Grgić je član Udruge Prvi hrvatski redarstvenik i kao dio tročlanog izaslanstva te Udruge 2005. ga je primio i današnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Sudac Šerić, koji je imao građanske hrabrosti osuditi neke policajce zbog ubojstva Ante Paradžika, najuren je iz državne službe te je morao potražiti posao u odvjetničkoj profesiji, a do danas se nije vratio među svoje sudbene kolegice i kolege. Nakon ubojstva Paradžika, Paraga koji je kao predsjednik stranke po Stranačkom statutu imao pravo postavljati vršitelje dužnosti (v.d.) do sljedećih unutarstranačkih izbora postavlja za v.d. dopredsjednika stranke Antu Đapića koji je postao član HSP-a 1991. godine nakon što je bio izbačen iz HDZ-a od Vladimira Šeksa i Branimira Glavaša i to zbog, ni manje ni više nego njegova ekstremizma. Đapić je tada žestoko u javnosti u to vrijeme kritizirao predsjednika Franju Tuđmana. Paraga je nakon ubojstva Paradžika iznio tvrdnje da je od Ruže Tomašić koja je tada radila kao šefica Tuđmanova osiguranja dobio informacije da je Tuđman izdao nalog za njegovo i ubojstvo Ante Paradžika i to pred svjedocima i da postoji dokumentacija koju je 2001. godine predao Državnom odvjetništvu. Tomašićka koja je danas potpredsjednica HSP-a izjavljuje da Paragine tvrdnje nisu točne, nakon toga Paraga proziva Tomašićku i poziva ju na detektor laži na koji ona ne dolazi ali zato dolazi Paraga koji ga prolazi… Političko ubojstvo koje još nije i pitanje je dali će ikada biti riješeno.Ubijte čelnika oporbe i onda preuzmite i oporbenu stranku i nema više oporbe, osim režimske, kao ukras parlamenta i vlastodržaca. Ako netko misli da su stranke poput Socijaldemokratske partije (SDP), Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS), Hrvatske seljačke sranke (HSS), Hrvatske narodne stranke (HNS), Srpske demokratska samostalna stranka (SDSS) ili Hrvatske stranke prava (HSP) oporbene stranke onda još ne zna što je višestranački demokratski sustav jer takav sustav uvijek ima poziciju (vlast) i opoziciju (oporbu vlasti, alternativu). To u hrvatskom slučaju nije slučaj. U hrvatskom slučaju imamo udbo-mafiju koja se naziva „oporba“ ali to nije. Kod nas je „oporba“ dr. Jekyll i Mr. Hyde u jednoj osobi. Naša „oporba“ je zločesta ali tumači kako je dobra, i ima svoga brata blizanca, Dr. Jekylla i Mr Hydea 2, koji također laže da je dobar iako je po prirodi zao. Riječ je o vladajućoj stranci. Koji bi bili dokazi o shizofrenom ponašanju „oporbe“ i vlasti u Hrvatskoj? Dokaz je da se dr. Jekyll predstavlja kao hrvatska oporba i hrvatska vlast dok Mr Hyde slavi zatiratelja hrvatske oporbe, tiranina i diktatora Josipa Broza – Tita. Ne propušta se slaviti tog zločinca prilikom bilo kakvog povoda, pa bio i banalan. No, kad treba narod prevariti onda se naša oporba i vlast od zločestog Mr Hydea pretvara u dobrog dr. Jekylla koji prolijeva suze na bleiburškom polju ili na nekom jugokomunističkom stratištu od Teznog do Maclja. Onda se opet javlja Mr Hyde koji ne želi procesuirati neke partizanske i komunističke ratne i poratne zločince. Drugi dokaz, a ima ih na desetke i stotine, je dokaz zavjere i šutnje koju titoistička „oporba“ i vlast održavaju već 17 godina, to je zavjera i šutnja oko atentata na predstavnika i čelnika istinske hrvatske oporbe, gospodina Antu Paradžika.
http://bit.ly/fxzulu
Tko je bio Josip (Franc) Ambroz?
U prilog američkim vjerovanjima da je Tito bio Rus ili Poljak govori nekoliko teorija. Momčilo Jokić, autor knjige 'Tajni dosje – Josip Broz', tvrdi da je 'originalni' Josip Broz preminuo 1913. godine. Njegov identitet tada je navodno preuzeo Josip Ambroz, njegov kolega iz vojnoobavještajnog školskog sektora garnizona u Pečuhu. Josip Ambroz navodno je vanbračno dijete poljske grofice i upravitelja njenog imanja Franca Ambroza. Aleksandar Matunović, Titov osobni liječnik tijekom 70-ih, tvrdi da je Titov otac bio Židov Josip Klein, veterinar gorespomenute poljske grofice. Pravo Titovo im je, tvrdi, bilo Jozef. Profesor s beogradskog sveučilišta Vido Latković također je analizirao Titov govor te ustvrdio da je njegov neobični naglasak rezultat toga što je Tito Poljak.
Hrvatski emigrant Ante Kunek, oslanjajući se na knjigu Miroslava Todorovića 'Hohštapler' tvrdi kako je Titovo pravo ime Franc Ambroz. Franc Ambroz rođen je u Beču, a njegova je majka žena Franje Broza iz Kumrovca. Ona je navodno služila kod bogatog bečkog trgovca s kojim je i zatrudnjela te rodila Franca Ambroza. U bečkom je arhivu pronađena bolnička potvrda gdje je navedeno da je 16. lipnja 1892. godine Marija Broz u Beču rodila zdravo muško dijete. Polubrat Franca Ambroza, Josip Broz, rođen u Kumrovcu, navodno je nestao u Rusiji te je Franc Ambroz preuzeo njegov identitet postavši jugoslavenskim diktatorom.
Ni vlastita majka nije ga prepoznala…
Jedna priča o zamjeni identiteta uključuje smrt 'originalnog' Josipa Broza u Sovjetskom savezu 1920-ih. No, prema toj verziji, Sovjeti su umjesto njega poslali dobro obučenog špijuna. Riječ je, navodno, bila o propalom poljskom plemiću (a prema nekim verzijama, ruskom Židovu). Kao dokaz tome, navodi se da je Josip Broz kao mali izgubio prst (ili više njih), a da je njegova 'zamjena' imala sve prste te izvrsno svirala klavir, što je bilo 'malo' neobično za bravara iz zagorskog sela. Neki tvrde da je Josip Broz 'zamijenjen' nakon što je poginuo tijekom desanta na Drvar.
Priče o zamjeni identiteta su brojne, različita su imena navodnih Titovih roditelja, njihove nacionalnosti, mjesto njegova navodnog rođenja, kao i mjesto i vrijeme smrti 'pravog' Josipa Broza. Većina ih je potkrijepljena pričom da ga u rodnom Kumrovcu nije prepoznala majka.
Tito mason?
Neki tvrde kako je Tito bio članom zagrebačke masonske lože. U prilog tome, između ostalog, navodi se njegov dobar odnos s Winstonom Churchillom. Britanski premijer navodno je bio mason 33. stupnja. Titov osobni tajnik Berislav Badurina tvrdi da je Tito umro kao musliman, sahranjen ispod neobilježene grobnice (izuzev imena, prezimena, godine rođenja i smrti), što je u skladu s muslimanskom, ali i masonskom tradicijom. Kao najočitiji dokaz njegove povezanosti s masonerijom navodi se njegov pokop. Na njemu se okupio ogroman broj državnika, za razliku od pogreba prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Tuđman je, naime, masone nazvao 'vragovima', dok im se Tito, tvrde teoretičari, nije zamjerio.
Neodgovorena pitanja
Više od 30 godina nakon smrti jugoslavenskog diktatora ostaju mnoga neodgovorena pitanja. Kako je uspio naučiti klavir i mačevanje te steći toliki osjećaj za luksuz? Zašto je imao neobičan naglasak? Je li zaista bio mason? Je li, kako neki tvrde, stajao iza vala atentata u prijeratnoj Jugoslaviji (Stjepan Radić, Aleksandar I.)? Je li bio u Španjolskom građanskom ratu? Na njih će povjesničari, ali i raznorazni teoretičari i u idućim godinama davati odgovore. Ostaje pitanje hoće li se ikad saznati cijela istina o Ti
Nema komentara:
Objavi komentar