ISPOVIJEST JEDNOG BUDISTIČKOG SVEĆENIKA

Autor/ica: Athet Pyan Shinthaw Paulu, 14. Srpnja 2005.

Priča koja slijedi je prijevod snimljenog svjedočanstva čovjeka čija priča mijenja živote. To nije intervju ili biografija, već su jednostavno riječi toga čovjeka. Različiti ljudi različito reagiraju kada čuju ovu priču. Neke ona inspirira, neki su skeptični, neki se rugaju i ismijavaju, dok je neke čak ispunila bijesom i ljutnjom, oni su uvjereni da su ovo riječi ludog čovjeka ili razrađena prijevara.Neki su se kršćani usprotivili ovoj priči jednostavno zbog toga što se radikalni i čudesni događaji ovdje opisani ne uklapaju u njihovu slabašnu predodžbu Svemogućeg Boga. Neki ljudi su nam rekli kako misle da redovnik u ovoj priči nije nikada stvarno umro, već da je izgubio svijest, te da su stvari koje je vidio i čuo bile dio groznicom izazvane halucinacije. Štogod da mislili, ostaje jednostavna činjenica da su događaji ove priče toliko radikalno promijenili ovog čovjeka da se njegov život okrenuo za 180 stupnjeva nakon dolje opisanih događaja. On je neustrašivo i hrabro ispričao svoju priču što ga je stajalo mnogočega, uključujući i njegovo uhićenje. Bio je ismijavan od strane rodbine, prijatelja i kolega, a pretrpio je i prijetnje smrću zbog nepristajanja na kompromise u svojoj priči. Što je ovoga čovjeka motiviralo na spremnost da sve riskira? Bez obzira na to da li mu vjerujemo ili ne, njegova priča zasigurno zaslužuje da je poslušamo i razmislimo o njoj. Na ciničnom Zapadu mnogi ljudi zahtijevaju čvrste dokaze ovakvih stvari, dokaze koji bi bili dostatni na sudu. Možemo li apsolutno garantirati, bez ikakve sumnje, da su se sve ove stvari dogodile? Ne, ne možemo. No vjerujemo da vrijedi ponoviti priču ovoga čovjeka njegovim riječima tako da čitatelji mogu sami o njoj prosuditi.

Moje rane godine 

Pozdrav! Moje ime je Athet Pyan Shinthaw Paul. Dolazim iz zemlje Myanmar. Želim s vama podijeliti svjedočanstvo onoga što mi se dogodilo, ali prije toga želim vam dati kratki uvid u moje odrastanje. Rođen sam u 1958. godine u gradu Bogale, na Irrawaddy Delta području sjevernog Myanmara [nekadašnja Burma]. Moji roditelji, koji su bili pobožni Budisti kao većina ljudi u Myanmaru, dali su mi ime Thitpin [što znači 'drvo']. Tamo gdje sam odrastao životi su bili prilično jednostavni. Sa 13 godina napustio sam školu i počeo raditi na ribarskom brodu. Lovili smo ribu, ponekad i škampe iz brojnih rijeka i potočića u  Irrawaddy području. Sa 16 godina postao sam voditelj broda. U to sam doba živio na Upper Mainmahlagyon Otoku [Mainmahlagyon znači „Prekrasan Ženski Otok“ ], malo sjevernije od grada Bogale u kojem sam rođen. To je mjesto oko 100 milja sjeverozapadno od Yangona [Rangoona], glavnog grada naše nacije. Jednoga dana, kada sam imao 17 godina, ulovili smo u našim mrežama veliko jato riba. Zbog velike količine riba privukli smo krokodila. Pratio je naš čamac i pokušao nas napasti. Bili smo prestravljeni tako da smo iz svih snaga i što smo najbrže mogli veslali prema obali rijeke. Krokodil nas je pratio i razmrskao nam čamac svojim repom. Iako nitko u ovom incidentu nije umro, udarac je uvelike utjecao na moj život. Nisam više želio ići u lov na ribe. Naš je mali čamac potonuo zbog napada krokodila. Morali smo se te noći vratiti u naše selo putničkim brodom. Nedugo nakon toga, zaposlenici toga broda prevezli su moga oca u Yangon City [prijašnji Rangoon]. Sa 18 godina poslali su me u budistički hram kako bi postao redovnik novak. Većina roditelja u Myanmaru pokuša poslati svoje sinove u budistički samostan, barem na neko vrijeme, jer se smatra velikom čašću da sin služi na taj način. Mi smo se držali tog običaja mnogo stotina godina. 

Revni Budin učenik

Kada sam imao 19 godina i 3 mjeseca (1977), postao sam redovan redovnik. Stariji redovnik u mome samostanu dao mi je novo budističko ime, što je u našoj zemlji običaj. Sada sam se zvao U Nata Pannita Ashinthuriya. Kada postanemo redovnici prestanemo koristiti ime koje su nam pri rođenju dali naši roditelji. Ime samostana u kojem sam živio bilo je Mandalay Kyaikasan Kyaing. Ime starijeg redovnika bilo je U Zadila Kyar Ni Kan Sayadaw [U Zadila je njegov čin]. On je bio najpoznatiji budistički redovnik u cijelom Myanmaru u to doba. Svi su znali tko je on. Bio je nadaleko cijenjen i poštovan kao veliki učitelj. Kažem „bio“ stoga što je 1983. godine iznenada umro nakon smrtonosne prometne nesreće. Njegova je smrt sve zaprepastila. Ja sam u to doba bio redovnik već 6 godina. Silno sam se trudio da budem što bolji redovnik i da slijedim sve zapovijedi Budizma. U jednoj fazi sam se preselio na groblje gdje sam živio i neprestano meditirao. Neki redovnici koji zaista žele znati Budine istine čine iste stvari kao i ja. Neki se presele duboko u šumu gdje žive životom samoodricanja i siromaštva. Težio sam odreći se svojih sebičnih misli i želja, pobjeći od bolesti i patnji i probiti se na slobodu iz začaranog kruga ovog svijeta. Nije me bilo strah duhova na groblju. Pokušavao sam postići takav unutarnji mir i samoostvarenje da čak kada bi mi komarac sletio na ruku, pustio bih ga da me ubode umjesto da ga otjeram! Godinama sam se trudio biti najbolji mogući redovnik i ne ozlijediti nijedno živo biće. Proučavao sam sveta budistička učenja kao što su činili svi moji preci prije. Moj se život kao redovnika nastavio sve do trenutka kada sam postao vrlo, vrlo bolestan. Bio sam u to vrijeme u Mandalay-u i morali su me odvesti u bolnicu na liječenje. Doktori su radili na meni neka testiranja nakon čega su mi rekli da imam oboje, i žutu groznicu i malariju! Nakon otprilike mjesec dana u bolnici postajalo mi je sve gore. Doktori su mi rekli da ne postoji mogućnost da ozdravim, te su me otpustili da obavim sve što je potrebno za pogreb. Ovo je kratak opis moje prošlosti. Želim vam sada ispričati neke od čudesnih stvari koje su mi se dogodile nakon toga vremena…  Vizija koja je zauvijek promijenila moj život. Nakon što su me pustili iz bolnice, vratio sam se u samostan gdje su se drugi redovnici brinuli o meni. Postajao sam sve slabiji i slabiji, te sam padao u nesvijest. Kasnije sam saznao da sam ustvari tri dana bio mrtav. Moje je tijelo počelo trunuti i smrdjeti na smrt, a srce mi je prestalo kucati. Pripremili su moje tijelo za kremiranje i proveli kroz tradicionalne budističke obrede čišćenja. Iako sam iščezavao u svome tijelu, sjećam se da su moj um i duh bili u potpunosti budni. Bio sam u vrlo, vrlo snažnoj oluji. Strašan vjetar je sravnio cijeli krajolik sve dok nije nestalo ijedno drvo ili bilo što drugo što je prije stajalo, ostala ja samo prazna ravnina. Vrlo sam brzo koračao kroz ovu ravan jedno vrijeme. Drugih ljudi nije bilo nigdje, bio sam potpuno sam. Nakon nekog sam vremena prešao preko rijeke. Na drugoj strani jezera vidio sam strašno, strašno vatreno jezero. U budizmu ne postoji pojam ovakvog mjesta. Isprva sam bio zbunjen i nisam znao da se radi o paklu sve dok nisam vidio Yamu, kralja pakla [Yama je ime koje se pripisuje Kralju Pakla u brojim kulturama u Aziji]. Njegovo je lice izgledalo poput lica lava, njegovo je tijelo bilo poput lavljeg, ali njegove noge su bile kao „naga“ [duh zmije]. Imao je brojne rogove na svojoj glavi. Njegovo je lice bilo vrlo bijesno i tresao sam se od straha. Dršćući pitao sam ga za njegovo ime. Odgovorio je „Ja sam kralj pakla, Uništavač.“ 

Strašno, strašno vatreno jezero

Kralj pakla mi je rekao da pogledam u vatreno jezero. Pogledao sam i vidio kao šafran žute halje kakve budistički redovnici nose u Myanmaru. Pogledao sam malo bolje i vidio obrijanu ljudsku glavu. Kada sam pogledao u lice toga čovjeka vidio sam U Zadila Kyar Ni Kan Sayadaw-a [poznatog redovnika koji je umro u prometnoj nesreći 1983. godine]. Upitao sam kralja pakla zbog čega je moj prijašnji vođa zatvoren u ovom jezeru mučenja. Rekao sam „Zbog čega je on u ovom vatrenom jezeru? Bio je jako dobar učitelj. Čak je imao audio vrpcu sa učenjem „Jesi li čovjek ili pas?“ koja je mnogim ljudima pomogla da shvate da je njihova vrijednost kao ljudi puno veća od životinja.“ Kralj pakla je odvratio, „Da, bio je dobar učitelj ali nije vjerovao u Isusa Krista. Zbog toga je u paklu.“Rekoše mi da pogledam u drugu osobu koja je bila u vatri. Vidio sam čovjeka sa vrlo dugom kosom omotanom oko lijeve strane njegove glave. On je također bio obučen u halje. Pitao sam kralja pakla, „Tko je taj čovjek?“ Odgovorio je, „Ovo je onaj kojeg ti obožavaš: Gautama [Buddha].“ Jako me je uznemirilo to što sam vidio Gautamu u paklu. Protestirao sam, „Gautama je imao dobru etiku i dobar moralni karakter, zašto on pati u ovome ognjenom jezeru?“ Kralj pakla mi je odgovorio, „Nije važno koliko je on dobar. On je na ovome mjestu zbog toga što nije vjerovao u Vječnoga Boga.“ Nakon toga sam vidio drugog čovjeka koji je izgledao kao da nosi vojničku uniformu. Imao je veliku ranu na prsima. Upitao sam „Tko je taj čovjek?“ Kralj pakla je rekao „Ovo je Aung San, revolucionarni  vođa Myanmara“. Rekoše mi, „Aung San je ovdje zbog toga što je progonio i ubijao kršćane, ali najviše zbog toga što nije vjerovao u Isusa Krista.“ U Myanmaru ljudi imaju uzrečicu, „Vojnici nikada ne umru, oni nastavljaju živjeti.“ Rekoše mi da legije pakla imaju uzrečicu „Vojnici nikada ne umru, ali idu u pakao zauvijek.“

Gledao sam i vidio drugog čovjeka u vatrenom jezeru. Bio je jako visok i obučen u vojnu odoru. Držao je mač i štit. Ovaj je čovjek imao ranu posred čela. Ovaj je čovjek bio viši od ijednog čovjeka kojeg sam ikada vidio. Imao je šest puta duljine između lakta i vrha njegovih prstiju kada je ispružio ruku, plus jedan razmak između ljudskih prstiju kada ispruži šaku. Kralj pakla je rekao, „Ime ovog čovjeka je Golijat. On je u paklu jer je hulio Vječnoga Boga i Njegovog slugu Davida.“ Bio sam zbunjen jer nisam znao ni tko je Golijat ni tko je David. Kralj pakla je rekao, „Golijat je opisan u kršćanskoj Bibliji. Sada ga ne znaš, ali kada postaneš kršćaninom znati ćeš tko je on.“

Tada sam bio odnesen na mjesto gdje sam vidio i bogate i siromašne ljude kako se spremaju večerati. Pitao sam, „Tko kuha za ove ljude?“ Kralj pakla je odvratio, „Siromašni moraju sami sebi pripremiti hranu, a bogatima drugi kuhaju.“ Kada je hrana bila spremljena za bogate, sjeli su kako bi jeli. U trenutku kada su počeli jesti, pojavio se gusti dim. Jeli su što su brže mogli kako bi umirili svoju savjest. Morali su se truditi da dišu zbog dima. Morali su i brzo jesti jer su se bojali da će izgubiti svoj novac. Njihov novac je njihov bog. Tada je do mene došao drugi kralj pakla. Vidio sam također biće čiji je zadatak bio raspirivati vatru pod jezerom kako bi ono bilo vrelo. To me je biće upitalo „Ideš li i ti u vatreno jezero?“ Odgovorio sam „Ne! Ja ovdje samo promatram!“ Pojava ovog bića koje je palilo vatru pod jezerom bila je zastrašujuća. Imao je deset rogova na glavi a na kraju izdanka koji je imao na ruci bilo je sedam oštrih sječiva. Rekao mi je „U pravu si. Došao si ovdje samo kako bi promatrao. Ne mogu naći tvoje ime ovdje. Moraš sada otići nazad kako si i došao.“ Uputio me prema opustošenoj ravni po kojoj sam hodao prije nego što sam došao do ognjenog jezera.  

Put odluke

Hodao sam toliko dugo da sam počeo krvariti. Mučili su me veliki bolovi i vrućina. Napokon, nakon otprilike tri sata hoda, došao sam do širokog puta. Hodao sam neko vrijeme ovim putem dok nisam stigao do dijela gdje se put račvao. Put koji je nastavljao lijevo bio je širok, dok je na desnu stranu nastavljao manji put. Na račvanju putova bio je znak na kojem je pisalo da je lijevi put za one koji ne vjeruju u Gospodina Isusa Krista. Desni, manji put bio je za one koji vjeruju u Isusa. Zanimalo me je da vidim kuda ide lijevi put pa sam krenuo njime. Dvojica ljudi hodala su otprilike 300 metara ispred mene. Pokušao sam ubrzati kako bih ih sustigao i hodao s njima, ali koliko god sam se trudio, nisam ih mogao sustići, pa sam se okrenuo nazad prema račvanju putova. Nastavio sam gledati tu dvojicu dok su dalje hodali putem odlazeći od mene. Kada su stigli do kraja puta iznenada su bili izbodeni. Zapomagali su u velikim bolovima! I ja sam počeo vikati kada sam vidio što im se dogodilo! Shvatio sam da je širi put završavao u velikoj opasnosti za one koji su odlučili ići njime. 

Gledajući u nebo

Počeo sam hodati putem vjernika. Nakon otprilike sat vremena hoda, površina puta pretvorila se u čisto zlato. Bilo je toliko čisto da sam mogao savršeno vidjeti svoj vlastiti odraz kada bih pogledao dolje. Tada sam ugledao čovjeka kako stoji ispred mene. Bio je obučen u bijele halje. Čuo sam i predivno pjevanje. Oh, bilo je tako prekrasno i čisto! Bio je puno bolje i sa više značenja od slavljenja koje imamo u crkvama na zemlji. Čovjek u bijeloj halji me je zamolio da hodam s njime. Pitao sam ga „Kako se zoveš?“ ali mi nije odgovorio. Nakon što sam ga šest puta upitao za ime, čovjek je odgovorio „Ja sam onaj koji drži ključeve neba. Nebo je vrlo, vrlo lijepo mjesto. Ti tamo ne možeš sada, ali ako slijediš Isusa Krista možeš ići tamo kada tvoj zemaljski život završi.“ Ime toga čovjeka bilo je Petar. Petar me je tada zamolio da sjednem i pokazao mi mjesto na sjeveru. Rekao je „Pogledaj prema sjeveru i vidi kako Bog stvara čovjeka.“ Vidio sam Vječnoga Boga sa udaljenosti. Bog je rekao anđelu „Načinimo čovjeka.“ Anđeo je zamolio Boga da to ne čini rekavši „Molim Te, nemoj stvoriti čovjeka. On će činiti zlo i rastužiti Te.“ [na burmanskom doslovno: "Zbog njega ćeš izgubiti obraz."]. Ali Bog je ipak stvorio čovjeka. Puhnuo je na njega i čovjek je oživio. Dao mu je ime „Adam“. [Napomena: Budisti ne vjeruju u stvaranje čovjeka ili svijeta, tako da je ovo iskustvo ostavilo snažan utisak na redovnika]. 

Poslan nazad sa novim imenom

Petar je tada rekao „Sada ustani i vrati se odakle si došao. Govori ljudima koji štuju Budu i idole. Reci im da moraju u pakao ako se ne promijene. Oni koji grade hramove i idole će također morati u pakao. Oni koji daju prinose redovnicima kako bi si priskrbili zasluge će ići u pakao. Svi oni koji se mole redovnicima i zovu ih 'Pra' [titula iz poštovanja za redovnike] će ići u pakao. Oni koji mantraju i „oživljuju“ idole će ići u pakao. Svi oni koji ne vjeruju u Isusa Krista će ići u pakao.“ Petar mi je rekao da idem nazad na zemlju i svjedočim o stvarima koje sam vidio. Rekao je također „Moraš govoriti sa novim imenom. Od sada nadalje zvati ćeš se Athet Pyan Shinthaw Paulu ["Pavao Koji Se Vratio U Život."].

Nisam se želio vratiti. Htio sam ići u nebo. Anđeli su otvorili knjigu. Prvo su u knjizi potražili moje ime iz djetinjstva (Thitpin), ali ga nisu mogli naći. Zatim su potražili ime koje sam dobio pri ulasku u budističko redovničko bratstvo (U Nata Pannita Ashinthuriya), ali ni ono nije bilo upisano u knjigu. Tada je Petar rekao „Tvoje ime nije ovdje upisano, moraš se vratiti i budistima svjedočiti o Isusu.“ Vratio sam se zlatnim putem. Ponovno sam čuo prekrasno pjevanje, kakvo nisam čuo nikada prije niti kasnije. Petar je hodao sa mnom sve do trenutka kada sam se vratio na Zemlju. Pokazao mi je ljestve koje iz raja dosežu do neba. Nisu dosezale sve do Zemlje, već su se zaustavljale u srednjem nebu. Vidio sam na ljestvama mnoge anđele, neki su se penjali gore u raj, dok su se drugi spuštali. Bili su jako zaposleni. Upitao sam Petra „Tko su oni?“ Petar je odgovorio „Oni su Božji glasnici. Oni javljaju u raj imena svih onih koji vjeruju u Isusa Krista i imena onih koji ne vjeruju.“ Tada mi je rekao da je vrijeme da se vratim nazad. 

                             

To je duh!

Sljedeća stvar koje sam bio svjestan bio je zvuk plača. Čuo sam svoju majku kako zapomaže „Sine moj, zašto si nas sada ostavio?“ Čuo sam i mnoge druge ljude kako plaču. Shvatio sam da ležim u lijesu. Počeo sam se micati. Moj otac i majka su počeli vikati „Živ je! Živ je!“ Ljudi koji su bili dalje od mene nisu vjerovali riječima mojih roditelja. Tada sam stavio svoje ruke van lijesa i sjeo uspravno. Mnogi ljudi su bili prestravljeni. Vikali su „To je duh!“ i pobjegli su od tamo jureći koliko su ih noge nosile. Oni pak koji su ostali, bili su bez riječi i drhtali su. Primijetio sam da sjedim u smrdljivoj tekućini i tjelesnim izlučevinama, dostatnim da napune oko tri i pol čaša. To je bila tekućina koje je izašla iz mog trbuha i nutrine dok mi je tijelo ležalo u lijesu. Zbog toga su ljudi znali da sam stvarno bio mrtav. Unutar lijesa, pričvršćena za drvo lijesa, bila je vrsta plastične plahte. Ta se plahta stavlja kako bi zadržala tekućine leša, jer mnoga mrtva tijela, kao što je i moje, ispuštaju puno tekućine. Saznao sam kasnije da me je samo trenutak dijelio od kremiranja. U Myanmar-u ljudi se stavljaju u lijes, zatim se pribija poklopac i cijeli lijes se spaljuje. U  trenutku kada sam se vratio u život mojoj majci i ocu je bilo dopušteno da posljednji puta pogledaju moje tijelo. Trenutak nakon toga poklopac na mome lijesu bio bi pribijen i ja bih bio kremiran! Odmah sam počeo objašnjavati stvari koje sam vidio i čuo. Ljudi su bili preneraženi. Pričao sam im o čovjeku kojeg sam vidio u plamenom jezeru i rekao im da jedino kršćani znaju istinu, da smo mi i naši preci bili zavaravani tisućama godina! Rekao sam im da je sve u što vjerujemo laž. Ljudi su bili preneraženi jer su znali kakav sam redovnik bio i koliko sam revan bio za Budinim učenjima. Kada osoba umre u Myanmar-u njeno se ime i godine upisuju u unutrašnjost lijesa. Kada pak umre redovnik, upisuje se uz njegovo ime i godine i broj godina u redovničkoj službi. Ja sam već bio zabilježen kao mrtav, ali kao što možete vidjeti, sada sam živ! 

Epilog 
 
Od trenutka kada je Pavao Koji Se Vratio U Život doživio gore ispričanu priču, ostao je vjeran svjedok Gospodina Isusa Krista. Burmanski pastori su nam rekli da je tisuće drugih redovnika doveo vjeri u Krista. Njegovo je svjedočanstvo zasigurno vrlo beskompromisno. Zbog toga je njegova poruka uvrijedila mnoge ljude koji ne mogu prihvatiti da je samo jedan Put u nebo, Gospodin Isus Krist. Usprkos velikom protivljenju, njegova su mu iskustva bila toliko stvarna da se nije pokolebao. Nakon mnogo godina u budističkom redovničkom bratstvu, kao strogi sljedbenik budističkih učenja, odmah nakon uskrsnuća počeo je objavljivati evanđelje Isusa Krista i preklinjati druge redovnike da napuste sve lažne bogove i svim srcem sijede Isusa Krista. Prije svoje bolesti i smrti nije imao uopće nikakvog doticaja sa kršćanstvom. Sve što je naučio tijekom ta tri dana dok je službeno bio mrtav bilo je novo njegovom umu. U nastojanju da svoju poruku odašalje što je moguće većem broju ljudi, ovaj je Lazar današnjeg doba počeo distribuirati audio i video vrpce sa svojom pričom. Policija i budističke vlasti u Myanmar-u učinile su sve od sebe da te vrpce sakupe i unište. Svjedočanstvo koje ste upravo pročitali prevedeno je sa jedne od tih vrpci. Rečeno nam je da je sada za građane Myanmar-a jako opasno da posjeduju te vrpce. Neustrašivo svjedočanstvo ovoga čovjeka dovelo ga je najmanje jednom u zatvor, ali vlasti nisu uspjele u svojoj namjeri da ga ušutkaju. Nakon oslobađanja nastavio je svjedočiti o stvarima koje je vidio i čuo. Njegovo trenutno prebivalište je nepoznato. Jedan burmanski dopisnik nam je rekao da je u zatvoru i da je moguće da je ubijen, dok nam je drugi rekao da je sada pušten iz zatvora i da nastavlja svoju službu.