Jesu li hrvatski Srbi napredniji i inteligentniji od Hrvata?
Da bi Milorad Pupovac vjerodostojno mogao govoriti o govoru mržnje danas, nužno je da se on i njegovi sljedbenici odreknu zla, koje su velika većina njih i osobno potpisivali. U tijeku je nezapamćen presedan u koliko toliko demokratskoj državi, gdje policija provjerava saborskoga zastupnika zbog govora i riječi koje je uputio jednome – Srbinu. Sumnja se na – govor mržnje.
Treba li ovdje umjesto riječi Srbin, koristiti ime i prezime konkretnoga zastupnika, u ovome slučaju Milorada Pupovca? Apsolutno ne. Da se radi o imenu i prezimenu običnoga saborskoga zastupnika, političara, uličnoga prodavača, ugostitelja, nogometaša, sasvim je sigurno da se ne bi policija miješala, ne bi danima glavne televizije o tome izvještavale i zapravo slale poruku hrvatskoj javnosti – pazite kako se odnosite prema Srbima.Samo malo pamćenja o riječima upućenima s iste govornice, a da ne spominjem one, koje čitamo svaki dan u medijskom prostoru, će pokazati da je upravo Pupovac nebrojeno puta brutalno izvrijeđao hrvatski narod i to dokazanim lažima i klevetama, da je Srbin Željko Jovanović mjesecima vodio divljačku harangu protiv jedne cijele političke organizacije sa stotinama tisuća konkretnih članova i milijunima simpatizera, protiv katoličkih biskupa i Katoličke crkve u Hrvatskoj, da je za tom govornicom Željka Markić uspoređena sa jasenovačkim ubojicama, da je asistent Olega Valjala u Buxellesu tu istu gospođu nazvao Eichmannom, da je Srbin Pupovac izlazio za saborsku govornicu noseći žutu vrpcu oko ruke javno poručujući kako je hrvatska država nacistička, a njegovi Srbi – žrtve holokausta. Današnja Republika Hrvatska hrvatskim Srbima kao zajednici – ne duguje ništa. Današnja Hrvatska Srbiji ne duguje ništa.Današnja Hrvatska prema hrvatskom Srbinu ne smije osjećati bilo što više nego prema bilo kojemu građaninu ove zemlje. Ako želi biti uređena i normalna država, zrelo i uređeno društvo s usvojenim standardima najvišeg mogućeg uljudbenog ranga, nikako ne bi smjela prema hrvatskim Srbima – imati odnos krivca pred sudom. Jer taj odnos, nužno, svakodnevno, dovodi do tihe, podmukle, opasne radikalizacije odnosa u društvu, stvara frustracije i razvija gnjev hrvatskoga naroda i nužno, bez obzira na snagu države, koja za sada to potiče i garantira – vodi u nove sukobe, kad-tad. S druge strane, hrvatski Srbi svojim sugrađanima Hrvatima, ali i manjem djelu svojih etničkih sunarodnjaka u Hrvatskoj, duguju strahovito puno. Duguju strahovito puno svojoj hrvatskoj domovini, hrvatskoj državi. Srbija duguje hrvatskome narodu u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini. I ne pada joj na pamet to bilo kakvim znakom pokazati, ne pada joj na pamet prihvatiti odgovornost za taj dug u svakom mogućem smislu. Hrvatskim Srbima s kojima se suočavamo preko njihovih javno i politički prisutnih institucija, ne pada na pamet preuzeti ni moralno, ni materijalno, ni politički odgovornost za realni dug koji prestankom rata nije nestao. A dug je prvenstveno uništiti ideju, politiku koja je izazvala rat i toliko zla.Nemoguće je ne upitati se danas, dvadeset godina nakon vojnoga sloma Republike Srpske Krajine, nije li se iz vojno slomljenoga sjedišta te zločinačke paradržave, Knina, zapravo ta zloćudna tvorevina metastazirala u Zagreb, u sve pore hrvatske države i nastavila ostvarivati ciljeve zbog kojih su tadašnji krajiški Srbi, prvo sjekli balvane, a zatim – glave? Sve, apsolutno sve, ukazuje na to.
Danas, kada otvorite raspravu o, za hrvatski narod, povijesnim i uistinu slavnim devedesetim godinama, na koje bi bio ponosan svaki narod, istoga trenutka kreće kampanja koja prijeti, a ne samo ukazuje – da su to mračne godine. Danas, kao i tada, to vrišteći ponavljaju hrvatski etnički i politički Srbi, danas, kao i tada, cijela jedna kolona različitih tipova, koje današnja javnost obično percipira kroz Vesnu Pusić, njenoga brata, njegove sudrugove u najrazvikanijim udrugama, a u biti sve samim agenturama specijalnoga rata protiv hrvatskoga naroda, kroz ime i lik Ive Josipovića i cijele jedne političke, javne, kulturne i znanstvene podstrukture, koja posve dominira hrvatskim društvom, slavne hrvatske godine se sa svim simbolima toga vremena – nasilno označavaju kao mrak i zlo. Ne može se čovjek ne upitati kako je moguće da danas, nakon tako svježih iskustava, takvih zala i takve propasti svake ljudskosti, koje ćemo, evo pripisati krajiškim rmpalijama, prije svega tzv. urbani Srbi, definiraju, promoviraju i vrlo agresivno nastavljaju u svojoj biti posve jednaku politiku prema hrvatskome narodu, kao i njihovi etnički sunarodnjaci – krajiške rmpalije?
Ne može čovjek bez gorčine ne primijetiti da nema ni jednoga jedinoga poznatoga hrvatskoga Srbina u ovih dvadesetak godina, ako izuzmemo legendarnoga Srećka Bjelića i Olgu Carević, koji je spreman javno, bez zamuckivanja i jasno reći ono što cijeli svijet zna – da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku i zločin protiv hrvatskoga naroda, da je, tih ratnih godina, jedini uzrok svakoga zla, pa i onoga koji je pogodio njihove sunarodnjake u neokupiranoj Hrvatskoj – zločinačka politika Srbije.
Nema šanse.Nisam mogao bez gorčine i ipak, usprkos svemu, čuđenja, osluškivati tišinu iznad doma Arsena Dedića, u nabrijanoj javnosti koja je čerečila profesoricu Nelu Sršen zbog svojevrsne ljudske fascinacije duhovnošću Darija Kordića prilikom susreta na nekoj misi. Pitam se i danas, kako je moguće da čovjek, koji je jedan od neupitnih simbola suvremene hrvatske kulture, simbola hrvatskoga glavnoga grada Zagreba, kojemu je ta Nela Sršen doslovno spasila život, ne samo operacijom, nego prije svega skupljajući svojim ljudskim kredibilitetom goleme novce po italijanskoj pokrajini Benedeto za bolničke troškove, nije imao obične ljudske obaveze – javno ustati protiv brutalnih napada na tu ženu? A istovremeno je u srbijanskim medijima govorio o mračnim devedesetim godinama! Kako je moguće da jedan, van svake sumnje, uman čovjek, kao Dean Duda, klasičnom mantrom političkoga Srbina, uz pupovčevaste grimase na licu stalnoga mučenika, na HTV-u ukazuje – kako je mržnja bila normalna pojava u devedesetima, pa su zbog toga one mračne, a istovremeno ni da zucne o tome da je tada jedina normalnija pojava od mržnje bila – smrt! Hrvatski narod slavi svoje tadašnje žrtve, upravo zbog njih i smrti koja je bila normalna pojava tada – to ne smiju i ne mogu ni za jednu generaciju Hrvata u budućnosti, biti mračne godine. Inzistirati na mračnim devedesetim, nije uopće pitanje intelektualne slobode, niti je stvar subjektivnoga odnosa prema tome vremenu – to je vrlo podmukli i vrlo prljavi udar na samo srce hrvatskoga naroda i njegovu povijest. Kada današnji Srbin u Hrvatskoj govori o govoru mržnje, prebrojavanju krvnih zrnaca, fašističkim simbolima i znakovlju, a isključivo upire prstom u hrvatski narod i njegove etničke pripadnike, te politike i institucije, to je prije svega i isključivo – poziv na mržnju. Nije li više od bilo čega govor mržnje svjesna laž da je u Hrvatskoj nasilno prekršteno 12 tisuća srpske djece, da je u Hrvatskoj razoreno i spaljeno 20 tisuća srpskih kuća u, i nakon Oluje, da je Oluja zločinačka akcija, a «Tuđmanov režim» zločinački režim usporediv s Miloševićevim, nije li to – otvoreno huškanje i neprijateljstvo prema milijunima Hrvata?Konačno, je li govor mržnje ili nužna odgovornost razumnih ljudi, javno se danas upitati, ne čini li Hrvatska danas golemu štetu sama sebi, svome razvoju, svakome svome čovjeku tko god on bio po etničkom, rasnom, vjerskom ili drugom opredjeljenju, svojim budućim generacijama, dajući ovakvim institucijama i strankama hrvatskih Srba, goleme ekskluzivne ovlasti. Ne bi li trebalo biti i hrvatskim Srbima u svakom interesu, pa i u interesu njihove nacionalne manjine, imati na svim funkcijama države i društva, najsposobnije, a ne – Srbe. Takva politika, kakvu danas na zahtjev Milorada Pupovca ozakonjuje hrvatska država jest upravo njena suprotnost – sama granica s rasizmom, ako ne i sam rasizam.Naime, posve je razumno postaviti ptanje, postoji li znanstvena utemeljenost, gledajući sve te ljude srpskoga etničkoga podrijetla u državnim, javnim, kulturnim, obrazovnim i nevladinim organizacijama, bez obzira kako se izjašnjavali formalno, da su Srbi prirodno sposobniji, inteligentiniji i civilizacijski napredniji od Hrvata? Ako je već Pupovac više puta javno rekao da su Srbi prirodno skloni lijevim idejama, prirodno antifašisti, nije li posve nužan slijed logike – da su i prirodno inteligentniji i bolji od Hrvata? Bilo bi razumljivo gledati sve te tipove, koji iz posve neopravdanih razloga u biti kriju svoju etničku pripadnost, a ponašaju se i bez pogrješke djeluju kao politički Srbi u Hrvatskoj, ponavljajući šerbedžijske mantre o našem jeziku, našoj zemlji, našemu gradu, našim Brijunima, našoj kulturi, našim građanima, našemu Vukovaru, uvažavati njihova dostignuća u kulturi i umjetnosti, civilnim udrugama, nadzoru sportskoga fair playa, društvene higijene i navodnoga europskoga puta hrvatskoga naroda, kada bi postojala neopoziva znanstvena potvrda da su zbog svoje etničke pripadnosti – jednostavno superiorniji. Kada bi iza te kolone koja nekontrolirano raste svaki dan, stajali neki pojedinačno prepoznatljivi rezultati mjereni razumnim civilizacijskim standardima. I naravno, kada bi djelovanje tih šerbedžija, stevanovića, crnogoraca, miloševića, horvata, džakula, ajdukovića, bilo ljudima, koji mogu vjerodostojno suditi o njihovim stručnim referencama, društveni i civilizacijski vrh današnjega hrvatskoga društva. Bilo bi prihvatljivo, usprkos svemu, prihvatiti da u debati predsjedničkih kandidata za predsjednika Republike Hrvatske, na javnoj televiziji u timu od pet novinara, četvoro budu Srbi, kada bi oni svojim novinarskim djelovanjem pokazivali da su – vrhunski novinari, a ne samo – Srbi. Ispada, ne zalazeći dublje u kontekst realnih društvenih odnosa i sukoba koji razaraju današnju Hrvatsku, da su Srbi napredniji i inteligentniji od Hrvata. U toj ravni treba gledati nasilje nad hrvatskim narodom oko izbora i nametanja identiteta, koji će biti u temeljima današnje hrvatske države. Ivo Josipović i njegovi antifašistički sljedbenici, ali i poveliki broj pripadnika, pogotovo mlađe generacije, pod pritiskom žestoke kampanje deidentifikacije hrvatskoga naroda tijekom zadnjih petnaestak godina, nameću građansku političku matricu kao temelj, istovremeno nastojeći posve uništiti – nacionalnu komponentu hrvatskoga društva. Suvremene razvijene države koja se odrekla svoga nacionalnoga identiteta, a istovremeno uspjela izgraditi zavidnu razinu građanske političke kulture – nema. Niti je teorijski to moguće.
Stoga je posve jasno da se ovdje ne radi ni o kakvim pokušajima kultivizacije zapuštenoga hrvatskoga naroda i društva, već upravo suprotno – nastojanjima njegove nove kolonizacije i poništenja njegove stvarne državnosti, namećući cijelome narodu grijeh kao oznaku identiteta.
- Autor: Marko Ljubić
- Photo: Patrik Macek/PIXSELL
- Datum: utorak, 17. veljače 2015. u 07:21
Pravo pitanje nije, kako tumačiti presudu ICJ,
već kako promijeniti ovakvu državnu politiku?
Interese hrvatskoga naroda štiti i ostvaruje Republike Hrvatska, a ne ICJ. Ne može se graditi budućnost na presudi ICJ-a, a istovremeno u Hrvatskoj gubiti bitku o tome je li hrvatska država nastala na – zločinu. Zbog toga nije pravo pitanje, kako tumačiti presudu ICJ-a, već – tko i kako vodi hrvatski narod, te što učiniti da se to promjeni?
Bilo bi državnički, povijesno i civilizacijski potpuno neodgovorno, pogotovo u kontekstu razvoja međunarodnih odnosa prema području bivše Jugoslavije, da tadašnji državni vrh 1999. godine nije pokrenuo tužbeni prijedlog za genocid protiv Srbije. Iako je svaki vrhunski pravnik i pravni znanstvenik znao da će biti jako teško dokazati genocid kao kaznenu kategoriju, tužba se morala podnijeti iz nekoliko ključnih razloga.
Razlozi zbog kojih se morala podnijeti tužba protiv Srbije
Prvo, bio je to jedini relevantan način neupitnog međunarodnog definiranja stvarne i političke istine o događajima od 1990. do 2000. godine na Balkanu, kada već Hrvatska nije imala sama snage nametnuti svoju definiciju događaja, a svijet nije htio priznati ono što je vidio. Kontekst su bila iskustva s ICTY-em (Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju) koja su već tada posve precizno ukazivala kako taj privremeni sud ima jasno definiranu zadaću (britansku prije svega, jer se Britanija apsolutno ciljano svim sredstvima nametnula Europi kao neka vrsta eksluzivnoga arbitra za problema na području bivše Jugoslavije (pročitati zastrašujući niz dokumenata i neupitnih činjenica u knjizi britanske znanstvenice dr.Carole Hodge- ''Velika Britanija i Balkan od 1991. do danas'') poništiti posljedice srpske agresije na nekoliko država bivše Jugoslavije, amnestirati Srbiju od zločina koje je počinila, poništiti posljedice njenoga teškog vojnog poraza u Hrvatskoj, spriječiti vojno snažnu Hrvatsku za preuzimanje jamstava nad budućnošću Bosne i Hercegovine u kojoj je Hrvatska imala višestruke strateške interese, izjednačiti krivnju za sve i Srbiju, usprkos svemu, opet promovirati u glavnu političku silu Balkana..
Drugo, Međunarodni sud pravde (ICJ) je jedina međunarodno relevantna pozornica na kojoj je Hrvatska, baš kao i Bosna i Hercegovina, mogla iznijeti dokumentirano i činjenično kronologiju događaja s dokazima o svemu što se događalo, na kojoj zbog vrhunskog digniteta prije svega sudaca koji čine ICJ, teško može presudnu ulogu imati bilo koja politika, usprkos tome što sud nije na Marsu, a suci su svjesni da svojim odlukama snažno utječu na međunarodne političke odnose. Dovoljno je pogledati saziv sudaca koji su presuđivali u ovoj presudi, sve od reda vrhunskih znanstvenih i pravnih autoriteta na prvorazrednim svjetskim sveučilištima, pa usporediti to s načinom izbora i reputacijom sudaca ICTY i haškoga tužiteljstva pogotovo, jer je tužiteljstvo zapravo diktiralo rad suda svojim istragama.
Treće, bilo je svakome s trunkom razuma posve jasno da uz takvu potporu Velike Britanije i ograničenu moć zbog svojih pragmatičnih interesa ostalih velikih sila, prije svega Njemačke i Francuske u Europi, te SAD-a, Srbija, ni s jednim državnim vodstvom, nema ni jedan njoj prihvatljiv razlog odustati od svoje politike i suočiti se, kao relevantna europska država s posljedicama zla koje je nanijela susjedima, ali i temeljima stvarnoga međunarodnoga vrijednosnoga poretka u tom razdoblju. Također, bilo je realno očekivati da Hrvatska, iako ratni pobjednik, s naslijeđenim odnosima snaga u svome društvenom biću, u kojemu nije provedena nikakva istinska društvena tranzicija, gdje je poraženi vojno-politički poredak preuzeo svu institucionalnu moć nakon predsjednika Tuđmana, bude presudni politički instrument u poništavanju ratne pobjede, vojne i političke nadmoći, te svojom državnom politikom stane na stranu britansko-srpskoga savezništva. Državno vodstvo Stipe Mesića, Ivice Račana, Ive Sanadera, a pogotovo Ive Josipovića učinilo je sve što je moglo pred hrvatskim narodom, kako bi onemogućilo presudno savezništvo u svijetu, kojim bi bilateralno ili multilateralno Republika Hrvatska natjerala Srbiju na promjenu svoje državne i nacionalne politike na Balkanu. Jedini mehanizam koji je hrvatski narod imao u takvim okolnostima u zemlji, bio je ICJ.
Četvrto, na posve miniranom putu prema euroatlantskim integracijama, koji je, kao i sve ostalo, minirala Velika Britanija uz potpunu suradnju državnoga vrha nakon 2000. godine, koristeći prije svega, nakon neuspjeha srpske vojske, naslijeđenu antihrvatsku i antisuverenističku manjinsku, ali vrlo moćnu, strukturu u Hrvatskoj, jedino se moglo, s jedne strane trpjeti poniženja u tzv. pregovaračkom procesu, koja nemaju nikakve cvilizacijske veze s pojmom pregovora ili dijaloga, a s druge strane – spriječiti snažne antihrvatske snage u ometanju, prvo ulazaka u te institucije, a s druge strane, povlačenje tužbe protiv Srbije pred ICJ. Suočen s potpunom propašću svoje političke pozicije u hrvatskome narodu zbog golemih grešaka, HDZ je ipak uspio ugurati Republiku Hrvatsku za ova dva međunarodna institucionalna stola i time se djelomično povijesno iskupiti.
Tek u takvim okolnostima nužno je analizirati stvarni značaj presude ICJ.
Upravo ovakva presuda i saznanja koja su bila gotovo sto posto jednoglasna u stručnim i znanstvenim krugovima, da ICJ neće osuditi Srbiju krivcem za genocid, pokazuju svu težinu prljavih namjera politike Ive Josipovića i Vesne Pusić koji su upravo pod firmom realne nemogućnosti postizanja optimalnoga cilja – pokušavali na sve načine, otvoreno i podmuklo, uvjeriti hrvatski narod u razumnost povlačenja tužbe, kako Republika Hrvatska ne bi dobila u ruke i ovakvu presudu, koja i jest bila stvarna opasnost za prosrpsku politiku, britanske regionalne interese i ciljeve ovih najamnika u Hrvatskoj. Naravno, javni argument za razumnost takve politike bila je nužnost dobrosusjedstva, potreba usmjeravanju nacionalne pozornosti prema budućnosti i angažiranje svih potencijala na razvoj zemlje i konačno kao ključan argument – spremnost Srbije da povuče svoju tužbu protiv Hrvatske. A svi ti argumenti zapravo su bili vrlo studiozno smišljena prijevara, jer ni jedan ne stoji esencijalno kao argument za hrvatske nacionalne interese. Niti je moguće imati uistinu dobre odnose sa zločincem koji se ne odriče zla, niti se može pod njegovim stalnim pritiskom i provokacijama na svakom koraku uz svesrdnu pomoć dragovoljne ili ucijenjene moćne strukture u Hrvatskoj, govoriti o stvarnom razvoju zemlje.
A tužba Srbije protiv Hrvatske je bila najobičnija finta, koja je s jedne strane imala za cilj i na međunarodnom propagandnom planu u javnoj percepciji opet izjednačiti oba naroda i države u odgovornosti za događaje devedesetih, a s druge strane, pomoći kontroliranim suradnicima u Hrvatskoj da imaju čime javno trgovati i postići – navodno neriješen i razuman rezultat pred hrvatskim narodom.
Što je zapravo presudilo u ovome procesu Hrvatske protiv Srbije i prije nego je počeo?
Iako su Josipović i njegovi suradnici tijekom svih ovih godina dali strahovito puno razumnih razloga za sumnju u njihove ljudske i političke namjere, ni jedan tim ili čovjek, kako pravnik, tako i političar nakon Tuđmana, nije ključni krivac za to što Srbija nije osuđena za genocid. Svakakako da je prije svega nevjerojatno svakome razumnome i s minimalnim profesionalnim i ljudskim dostojanstvom, da šef države koja drugu državu tuži za genocid, koji je uz to i sam kao ekspert sudjelovao u izradi te tužbe, javno zagovara povlačenje i besmislenost te tužbe. Profesor Mirjan Damaška, član američke akademije znanosti umjetnosti i dopisni član HAZU, smijenjen je na njegov zahtjev s dužnosti voditelja hrvatskoga tima, a razloge navodi u razgovoru za HTV: ''Kad je pak riječ o razlozima moga odlaska, najvažniji je taj da sam ostao bez utjecaja na odluke koje su se donosile u Zagrebu i Londonu. Britanski dio tima nije sa mnom uopće komunicirao, a odluke su se u Zagrebu donosile u zadnji čas, na način na koji nisam vičan djelovati. Postao sam tako fikus..... pa sam se uklonio da ne uvenem''. Uz politiku povlačenja tužbe, ove riječ profesora Damaške, zapravo sve govore o stvarnim namjerama Josipovića, Miljenića, Milanovića i Pusić. Njihovu odgovornost dakle ne treba gledati sa stajališta optimalnoga uspjeha tužbe, već kao političku odgovornost, koja zaslužuje najteže kvalifikacije i osude hrvatskoga naroda ne samo danas, nego, usuđujem se reći i u – povijesti!
Jasno je kao dan da Josipović prije svih, nije mogao ne procijeniti kako će teško proći presuda za genocid, pa je jedini razlog njegovog inzistiranja na povlačenju tužbe bio – izbjeći bilo kakvu presudu.
Ključni događaj koji je zapravo i teorijski onemogućio presudu za genocid dogodio se u svibnju 2005. godine kada je Srbija uspjela pred ICTY-om, dakle privremenim tribunalom, dobiti pred sudbenim vijećem pravo na zaštitu svih dokumenata srbijanskog Vrhovnog vijeća obrane po Pravilu 54 i po njenome izboru, radi zaštite nacionalnih interesa. Naravno, sudskim vijećem formiranim za tu potrebu predsjedavao je – Britanac, a tužitelj je bio Britanac. Bilo je posve vidljivo pažljivim kroničarima da se zapravo taj igrokaz u biti manje odnosi na proces pred tim sudom, već na prijeteću tužbu Bosne i Hercegovine i Hrvatske protiv Srbije pred puno ozbiljnijim i nedodirljivim ICJ. Srbija je odlukom sudskoga vijeća dobila spor i zamračila preko devedeset posto svih sadržaja dokumenata koji bi je mogli kompromitirati. Podatke o ovoj vrhunskoj finti, jednako pametnoj koliko i prljavoj, kao u ostalom sve što se događalo u odnosima Velike Britanije i Srbije prema Hrvatskoj, BiH i Kosovu, ali i britanskim europskim partnerima u EU ili NATO, te prema SAD, tko god želi može naći u knjizi već spomenute Carole Hodge.
Nakon toga i onako mizerni izgledi za presudu za genocid protiv Srbije izgubili su i teorijsku šansu. Jedina mogućnost je preostala napiti Acu Vasiljevića da svoju privatnu arhivu zakopanu negdje u Šumadiji, donese na ICJ i svjedoči protiv Srbije!
Zašto je onda važna ovakva presuda kakvu smo dobili?
Važno je naglasiti bit problema s kojima se suočava danas hrvatski narod. Pritisak se na hrvatski narod ne radi prema tome je li Srbija učinila genocid, to čak nije presudno pitanje, pritisak se radi na to da je hrvatski narod zapravo taj koji je svojom genocidnošću, svojom povijesnom zločestoćom, šovinizmom, izazvao miroljubivu Srbiju na rat, a hrvatske Srbe na obranu svoje ''nejači''. Sukob u Hrvatskoj, ali i vani se na tome vodi. Zato je pogrešno voditi polemiku o tome je li presuda ICJ oslobodila Srbiju, jer – nije. U obrazloženju presude kojom se negira kazneno djelo genocida su zapravo navedene činjenice i potvrde najvažnije međunarodne pravne institucije da je rat vođen u Hrvatskoj, da su dokazani akti genocidnoga karaktera na širem području Republike Hrvatske, da su JNA i ostale postrojbe bile srpske postrojbe i da im je namjera bila protjerati ''zaštićeno stanovništvo'' (ne - Srbe) s područja koja su trebala postati dio homogenog, dakle etnički čistog srpskog državnog teritorija.
''Vodeći se analizom, Sud zaključuje, da je utvrđeno, ne samo da je velik broj ubojstava počinjen od strane JNA i srpskih snaga tijekom sukoba na nekoliko lokacija u istočnoj Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici i Dalmaciji, već da je velik broj žrtava spadao u zaštićenu skupinu, što sugerira da je moguće da su bili sistematski ciljani.... stoga Sud zaključuje da je dokazano kako su ubojstva pripadnika zaštićene grupe počinjena, te da je actus reus genocida naveden u članku II (a) Konvencije utvrđen''.
Jasno je vidljivo da je ovim i mnogim drugim zaključcima, ICJ zapravo dao istinskim domoljubnim snagama u Hrvatskoj najviši mogući međunarodni mehanizam za – oslobođenje Hrvatske u Hrvatskoj prije svega, od nastojanja i snaga koje sustavno, godinama, nakon 2000. godine, ne samo da osporavaju bilo kakvu srpsku odgovornost, već nameću krivnju, sve besramnije i snažnije hrvatskom narodu rušeći njegove najistaknutije suverenističke simbole: Tuđmana, branitelje, vojskovođe, jedinstvo hrvatskoga naroda, kao i temeljni identitet zbog samoga čina osamostaljenja Republike Hrvatske. O tome se zapravo vodila bitka u Haagu i oko Haaga, o tome se zapravo vodila politička i javna kampanja u zemlji, u tome pravcu će se nastaviti koordinirani pritisak iz Srbije, od hrvatskih Srba i tzv.antifašista u zemlji, te aktualnog državnog vodstva.
Pokušaj aktualnog vodstva Srbije, ali i notornih NGO u Hrvatskoj, te ''orkestra glazbenika'' u mainstream medijima, Milorada Pupovca i kolone srpskih stranaka, strančica i lidera u Hrvatskoj, opet usmjeriti pozornost, naročito u kontekstu dolaska Branimira Glavaša u Hrvatsku, na nužnost ''suočavanja s prošlošću'', ''kažnjavanje svih zločina i zločinaca'', ''individualizaciju krivnje'' i nastavak tarapane po Hrvatskoj je, dakle, odgovor na ovu presudu ICJ.
Ne može se ni hrvatski narod, a pogotovo političke stranke, koje se pozivaju na neupitno domoljublje, zanositi nadom kako će nam bilo tko u svijetu, pa i ICJ, dati gotova rješenja u ruke i omogućiti veliku političku i nacionalnu pobjedu. Nisu ni 1990., ni 1991., a pogotovo 1995., neće ni danas, neće nikada. Ne može se polaziti od realnosti presude za genocid, a istovremeno imati na mjestu ministra branitelja čovjeka, koji javno kaže kako, zbog različitih naziva on zapravo ne zna kako bi nazvao svoga nekadašnjega neprijatelja!? Čovjek ne zna s kim je ratovao, a kako vidimo to ICJ-u nije uopće bio problem definirati.
U takvim okolnostima to je jako veliko.
Politika kojoj ćemo svjedočiti narednih tjedana i mjeseci, posve sigurno je već odavno do u tančine isplanirana, jer je jasno bilo, nakon zakazivanja suđenja pred ICJ, da će se golem materijal, usprkos otvorenim a nebitnim polemikama o tome je li naš hrvatski tim mogao biti bolji ili lošiji (Jasno je kao dan, da je profesor Damaška ugledniji i neusporedivo bolji od profesorice Vesne Crnić - Grotić, što ne znači da je ona loše odradila svoj posao), naći u međunarodnom opticaju, pogotovo pred znanstvenim institucijama diljem svijeta. Naime 2700 stranica vrlo vjerojatno, vrlo stručno složene tužbe, dokumenata i neupitnih dokaza izašlo je na svjetlo dana, a neće ga moći ''arhivirati'' ni Josipović, ni Pusić, ni Pupovac, niti bilo tko drugi u Hrvatskoj, a ni van Hrvatske. To je danas međunarodno vlasništvo ICJ dostupno svim relevantnim znanstvenim institucijama i interesu. A taj predmet nikako nije nebitan, poglavito radi toga što znanstvenici koji se bave međunarodnim odnosima, pravom, teorijom i praksom, te educiraju generacije pravnika, povjesničara i politologa imaju rijedak presedan i izvor za analize i razvoj svojih i ukupnih svjetskih saznanja. Međudržavne tužbe za genocid su velika rijetkost, utoliko znanosti dragocjenije. To je istovremeno prilika Republici Hrvatskoj da njena vlada prenamjeni stotine milijuna kuna, koje daje antihrvatskim plaćenicima, za formiranje više vrhunskih međunarodnih multidisciplinarnih znanstvenih timova za izučavanje tih događaja.
To je već samo po sebi golemi dobitak ove presude za Republiku Hrvatsku.
Pred Hrvatskom je uistinu presudan izazov. Kako spriječiti otvoreno prosrpske i probritanske politike i strukture, kako zaštititi hrvatsku državnost i nacionalne interese uz ovakvu Srbiju, uz ovakvo stanje stvari u BiH i Europi, koju preko Ukrajine, ali i Grčke, SAD i Velika Britanija, s jedne strane tresu do temelja, stežući rizik Eurozone i integrirane EU Njemačkoj oko vrata, a s druge strane pokušavaju uzdrmati namjere Putinove Rusije da postane ponovno veliki svjetski igrač?
Golemi izazov i odgovornost za definitivno usmjeravanje Republike Hrvatske iz srpskoga zagrljaja, prije svega je na jedinoj relevantnoj snazi – HDZ-u i u ovome trenutku na predsjednici Kolindi Grabar Kitarović.
Dolaskom na funkciju predsjednice Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović mora odmah pokrenuti snažnu kampanju za redefiniranje hrvatske vanjske politike, javnim pritiskom na vladu, koristeći snagu oporbenog HDZ-a, svih prohrvatskih institucija i organizacija, a pogotovo nacionalnih institucija kao što su HAZU, Sveučilišta, nacionalni instituti, vjerske institucije, braniteljska populacija, iseljena Hrvatska i pogotovo Hrvati i njihove institucije u BiH.
Presuda ICJ je temelj za službeno zaustavljanje čerečenja Hrvatske i njenoga duha prije svega iznutra, temelj za zauzdavanje Pupovčevih Srba, koji bjesomučno već godinama uz potporu hrvatske države, vode kampanju protiv hrvatskih nacionalnih interesa, krivotvoreći besramno povijesne događaje i izravno urušavajući same temelje hrvatske državnosti. Pod firmom prava nacionalnih manjina, hrvatske politike nakon 2000. godine, a opet na britanski pritisak, koji je bio samo alibi Račanu i Mesiću, su Pupovcu omogućile nevjerojatnu koncentraciju moći u rukama. Taj čovjek zajedno sa sve od reda bivšim visokim dužnosnicima nacističke paradržave Republike Srpske Krajine ima nezabilježen eksluzivitet svojevrsnoga guvernera Hrvatske, posve konfederalnu poziciju na kojoj svojevoljno bez ikakvog nacionalnog izbornog legitimiteta, u najviše hrvatske državne institucije imenuje koga hoće, a najčešće osobe ili članove obitelji osoba koje su nebrojeno puta dokazale neprijateljstvo prema svakoj primisli hrvatske suverenosti. Hrvatska mora razlučiti što su to prava nacionalnih manjina, a što zloupotreba države za ostvarivanje otvorenih antihrvatskih planova.
Presuda ICJ je također temelj za osmišljenu diplomatsku inicijativu radi stavljanja Srbije u civiliziran poredak i otklanjanje trajne destabilizacije Republike Hrvatske, ali i hrvatskih nacionalnih interesa u BiH. Presuda ICJ je temelj za postavljanje pred Srbiju minimuma uvjeta na njenome putu u europske integracije, jer ovakva Srbija bi svojim ulaskom u EU bila trajna kompromitacija same ideje Europe. Iako svjedočimo potpunoj kontroli medija, tu i tamo se probiju ideje i misli, koje upiru prstom u pravac kojim treba ići. Navodim tekst profesora Matka Marušića u Vijencu, br 542-543, pod imenom – ''Knjiga o Srbiji'', kao jedan od razumnih i posve civiliziranih pravaca definiranja odnosa Hrvatske i Srbije.
Pred Srbiju se mora postaviti zahtjev za potpunu naknadu šteta koje je učinila Hrvatskoj, to se mora odnositi u suradnji s Bošnjacima u BiH i na Republiku Srpsku prema bošnjačkom i Hrvatskom narodu tamo, a stvari o kojima se ne smije pregovarati su: dati podatke o poginulima i divljim grobištima, karte minskih polja, vratiti oteto kulturno blago i hrvatske arhive od NDH do 1990. godine i sudjelovati u okviru međunarodnoga nadzora u progonu ratnih zločinaca. Pregovarati se sa Srbijom može samo o modelima i rokovima.
Priče o tome kako bi naknada ratne štete uništila Srbiju nemaju osnova. Srbija se kockala nastojeći proširiti svoj državni teritorij na prostore hrvatskoga naroda. Izgubila je. Ulog mora platiti, a jedini siguran argument kako će zauvijek srpske generacije zapamtiti pouku da se ne smije raditi zlo, jeste plaćanje štete na razdoblje od stotinu godina. Što duže to edukativnije, a gospodarski prihvatljivije. Konačno, ima joj tko pomoći, oni koji su je i savjetovali i gurali u takve sulude aranžmane.
- Autor: Marko Ljubić
- Photo: Tomislav Krasnec/PIXSELL
- Datum: utorak, 10. veljače 2015. u 07:28
ŽARIŠTE SUKOBA U HRVATSKOJ: Umjesto srpskih topova, hrvatske 'topuzine'
Medijske «topuzine» u Hrvatskoj nastavljaju svoj pohod. Jelena Veljača se grozi fašizma na svakome ćošku, Ante Tomić moli za razum i sumnju, Jelena Lovrić dokazuje zašto nam ne treba predsjednička lenta i upozorava kako se Tuđmanu smijala tadašnja Europa. Europa se smije gubitnicima, a Tuđman je bio pobjednik, Europa se smije aktualnoj vladi koja proizvodi svojim namjerama i neznanjem sirotinju pa joj onda kao psima baca otpatke za preživljavanje. Europa se smije tome što Jelena Lovrić može javno djelovati, kao pripadnik totalitarne oligarhije i danas, Europa se smije vladi koja ne zna i neće iskoristiti milijarde kuna za razvoj svoje zemlje.
Kako smo i naglasili u zadnjem tekstu, srž svih sukoba i trajne napetosti u Hrvatskoj danas, jest posve suprotstavljen odnos prema hrvatskoj suverenosti.
U tom kontekstu treba gledati ideje i inicijative koje su nastajale tijekom samoga rata, tada ne toliko javno vidljive zbog nužne i tihe izgradnje infrastrukture u novim okolnostima, a potom eksplodirale uz silnu pomoć inozemnih političkih i navodnih «civilnih» centara, nakon 2000. godine, da bi danas te ideje i politike postale – službene državne politike u Hrvatskoj.
Kako je to moguće?
Ako hoćeš sravniti Hrvatsku, proizvedeš ili kupiš – topove. Ako i usprkos topovima ne uspiješ – proizvedeš ili kupiš EPH, preuzmeš HTV, «profesionalce» s dubokim repom u komunističkom sustavu postaviš na sva važnije mjesta u institucijama, osnuješ stotinjak građanskih udruga i igre mogu početi.
Stvari su puno jednostavnije nego izgledaju. Naime, samo treba javno pratiti «trag» buke koju prave vrlo glasni nositelji cijeloga spektra krinki počevši od «razuma» do «ljubavi». A stancaju se dnevnom dinamikom, pa Jelenu Lovrić svojim umotvorinama zamjenjuje Jelena Veljača, Butkovića novolistni Mijić, tvornica SDSS-a «Novosti» radi u tri smjene na proizvodnji «srpske kulture» sa prekaljenim sorosovcima, a država - plaća.
Kako, dakle, zadržati moć upravljanja društvenim procesima, poluge države i svih relevantnih institucija, u situaciji kada ne smiješ ozakoniti klasičan teror iz komunističkoga razdoblja, kada moraš zbog legitimacije ići svake četiri godine na izbore i kada više ne smiješ koristiti srpske topove za održanje ili uvođenje poželjnoga stanja. Za to postoji više povjesno provjerenih modela, a jedan od najsigurnijih je – proizvodnja svojih «topuzina».
Kako proizvesti i koristiti medijske topuzine?
Hrvatski novinar (Dežulović) u jeku krvoprolića u Vukvaru ulazi s postrojbama srpskoga okupatora u taj grad. Do tada su te postrojbe ubile nekoliko hrvatskih i inozemnih novinara. Da bi stvari bile jasnije onima koji su medijskom proizvodnjom zaborava pogubili slike tih događaja, posve relevantno je usporediti te slike sa slikama kojima svjedočimo na svim svjetskim televizijama iz Iraka i Sirije. To je usporedivo s današnjim ulaskom bilo kojeg neutralnog novinara sa zapada u središte islamističkog Kalifata i praćenje njihovih vojnih pohoda. Zar ima razlike u zvijerstvu tadašnjih osloboditelja Vukovara i ovoga čemu svjedočimo prema dostupnim informacijama iz Kalifata?
Tko je mogao jamčiti i zašto, jednom hrvatskome novinaru sigurnost, a istovremeno ubiti Sinišu Glavaševića?
Pada li nekome na pamet iskušati takvu «hrabrost» ili «predanost» novinarstvu i objektivnosti među današnjim novinarima? Nemojmo se zafrkavati, jel tako!
Ovo je posve tipičan model stvaranja autoriteta za modeliranje društvenih odnosa. Na kojoj se točki društva vodila presudna bitka za nesmetano održavanje optimalnoga vladajućega poretka, moći i utjecaja za razdoblje nakon Domovinskoga rata, kad se vidjelo da Srbija neće uspjeti topovima?
Ključni mehanizam nakon vješto izvedene privatizacije bio je potpuno preuzimanje najvažnjijih medija u Hrvatskoj. To je majka svakoga preuzimanja, a posebno otvoreno neprijateljskog kakvo se događa već godinama u Hrvatskoj nad – Hrvatskom.
Svjedočili smo prethodnih dana (pogledati Dnevno.hr) dijelu saznanja o stanju u EPH nakon još jednog preodjevanja tog proizvođača istine i javnog nadzornika državnoga sustava. Ako medijska kompanija svojim proizvodom na slobodnom tržištu ne može pokriti ni minimalne troškove i godinama gomila gubitke, onda je tržišnim kriterijima gledano jedino objašnjenje za to da proizvod koji prodaju ne valja. Ako uprava takve kompanije istovremeno isplaćuje honorare i plaće ključnim kreatorima lošeg proizvoda, usporedive s najefikasnijim europskim medijskim grupama na tržištu, nešto tu smrdi. To je posve siguran znak da EPH nije na tržištu, a ljudi koji stvaraju njegov medijski proizvod nisu novinari – već obični plaćenici.
Zbog čega?
Tvrtka koja godinama proizvodi strahovite gubitke, koja nema tržišni proizvod, koja nije u stanju platiti državi svoje obveze, a posluje, isplaćuje takve plaće i honorare, zapravo je obična batina naručitelja, djelovanje iste je totalna zloupotreba medijskih i tržišnih sloboda, njeni ciljevi su po definiciji sporni i destruktivni, njeni vlasnici – obični tekliči, a medij - alatka. To su činjenice, to je tržišna logika, to je temelj suvremene socijalne logike u uređenim i razvijenim europskim državama, to je istina na kojoj počiva slobodni svijet koga, gle čuda, upravo takvi propovjedaju s militatnom isključivošću. I imaju potporu svih nevladinih, «cehovskih», «kulturnih», «intelektualnih», a prije svega inozemnih prosvjetitelja, usprkos potpuno suprotnim standardima koje njihove države štite doma.
Ukratko, svaki rad mora imati neku svrhu, neku vrijednost, a ovdje je, a to nije slučaj samo u EPH, umjesto tržišta kao univerzalnog arbitra – netko drugi bio i ostao arbitar, evaluator, naručitelj.
Nije li posve razumno postaviti si pitanje – je li taj čovjek (Pavić) normalan, ili ima neke skrivene namjere i ciljeve koji se ne mjere na tršištu?
Netko tko zagovara svemoć razuma trebao bi to pitati i sebe i druge.
Upravo takvi, na prvim crtama «vjerovanja u razum» kako bi rekao Ante Tomić, topnički spriječavaju svakome razumu, istinskoj kritici, analitičnosti i u konačnici običnom intelektu svaku sumnju, da ne ukazujemo na više od toga. A «vjeruju u sumnju»!? Čiju?
Kao i uvijek, postavlja se pitanje, ne tko ima pravo sumnjati, kritizirati, misliti, jer to pravo je na apstraktan način dostupno svima, već tko može ostvarivati to pravo.
Model djelovanja je posjedovanje potpune kontrole nad javnom scenom, na sve načine spriječiti prodor drugačijega mišljenja u najširu javnost, selektivno plasirati činjenice i od njih stvarati poželjnu poruku, dakle zadržavati ekskluzivno pravo na ostvarivanje prava na slobodu mišljenja, ocjenu slobode, razuma, ljubav, mržnju, definicije uljudnosti, prosperiteta, domoljublja, građanskih prava, a istovremeno histerično zagovarati ta prava i eksluzivitet za – svakoga.
Otprilike kao jednako izborno pravo za sve, ali jedni moraju putovati tisuću kilometara za ostvarivanje tog prava što ga čini apstrakcijom, kao pravo na slobodan let u svemir čovjeku kojemu ne dopuštaš minimalne uvjete za održavanje gologa života.
Kako sam već naglasio u zadnjem tekstu, klasična pila naopako. Kada ne platite porez državi,napadajte Thompsona zbog toga, nema veze što je izmišljeno, kada ste u privatizaciji drpili sve što vrijedi, nađite zgodan profil kako bi na njega svalili svu lopovštinu i povežite to sa sumnjom u opravdanost postojanja države. Ako ste «znanstveno» promovirali skladnost kontroliranoga uvođenja tržišnih kriterija kao Vesna Pusić s autentičnom idejom o 200 obitelji u osvit epohalnih promjena, onda optužite Tuđmana za to, ako trebate nagaziti branitelje, platite žrtvu srpske agresije ili logoraše. Tako se to radi.
Postavlja se pitanje, jesu li milijuni ljudi toliko blesavi da je moguće tako njima manipulirati, kako ispada u ovom tekstu?
Ne radi se tu o nečijoj blesavosti jer ljudi znaju ono što im je dostupno i na temelju toga zauzimaju osobna stajališta. Stvari se postižu relativizacijom, selekcijom informacija, ismijavanjem i sustavnom proizvodnjom sumnje u sve potencijalno drugačije i što je najvažnije, još uvijek van potpune kontrole, od institucija, medija, autora, intelektualaca i – političara. A nakon toga prozvodnjom trendova za generacije koje nemaju jasan – identitet. Takvima ne treba lagati. Dovoljno im je ostaviti prostor za bijeg od istine pa će sami krivotvoriti realnost.
To je model proizvodnje poželjne političke i medijske oporbe, kakav je u zadnjim godinama bio Sanaderov i Kosoričin HDZ, ili recimo na medijskoj sceni zagrebački Večernji list.
Teško je zaboraviti na kojim se kriterijima stvarala poželjnost Ive Sanadera. Uz naravno golema interesna pogodovanja vlasniku EPH, koja, vidi čuda, nitko danas ne stavlja u gomilu njegovih zločestoća. Jurica Pavičić, Pavićev autorski stup, gnjevno je nakon otkrivanja laži koju su zapravo sami proizveli, zavapio – «Sve nas je zaje*ao svojim Hristos se rodi»!?
Zamislite molim vas, čovjek na čelu države šest godina radi što god hoće pred otvorenim očima takvih novinarskih veličina, samo jer je rekao – Hristos se rodi!?
Kakav je to ključni krteriji prhvatljivosti jednog hrvatskog državnika? Govori li taj nesretni uzvik zapravo kako je jedini i isključivi kriterij državničke i opće prhvatljivosti u Hrvatskoj – odnos prema Srbima? Što to govori o stanju hrvatske suverenosti?
Upravo nasilno naguravanje odnosa prema Srbima, Srbiji i hrvatskim Srbima kao presudnog kriterija opravdanosti hrvatske države danas je jedan od ključnih modela zadržavanja hrvatskoga naroda u polukolonijalnom odnosu prema Beogradu ili figurativno – držanje Milorada Pupovca guvernerom Hrvatske.
Vrijednosni model kojim se to radi i kojim se odjevaju sve namjere u formu prihvatljivosti je autentičan politički, sociološko - politološki zombi, antifašizam. U potrazi za nastavkom svoga praktičnog postojanja zapravo je samo preodjenuo totalitarni komunizam i velikosrpsku ideju.
To je uporišna točka koja ne dopušta aktiviranje svih nacionalnih potencijala hrvatskoga društva, na kojoj se eliminira medijsko političkim, zakonskim i financijsko gospodarskim inženjeringom mogućnost goleme većine hrvatskoga naroda, a zadržavaju sve poluge kontrole u rukama destruktivne manjne. To je nužan pravac urušavanja hrvatske državnosti i stvaranje fikusa čije se upravljanje izuzima iz autentičnog političkog tijela nacije, u centre koji ne smiju dopustiti nikakvu konkurentnost utjecaja i moći.
Upravo zbog toga su političke poruke o investicijskom bumu, ulagačkoj i poduzetničkoj klimi, blagostanju, najobičnije papazjanije, jer nikada Zoran Milanović ne bi upravljao Hrvatskom s Marasima, Pusićkama i sličnim likovima, nikada ne bismo imali ovakav sastav Sabora, društvene «veličine» u svim strukturama, kada bi u Hrvatskoj stvarno postojala konkurencija, klima aktiviranja inventivnosti, poduzetništva, kada bi postojali okviri za slobodnu utakmicu kompetencija i ideja na svim područjima. Tada bi se društvena moć posve drugačije rasporedila, teško bi je bilo kontrolirati, a izostanak presudne količine društvene moći značio bi današnjm vladarima Hrvatske – gubljenje svih pozicija, a nerijetko i slobode.
Više sam puta već isticao, kako ni stotine nobelovaca na svim područjima ljudskoga djelovanja ništa bitnije ne može promjeniti u Hrvatskoj uz ovakve političke realnosti.
Nije moguće razvijati ništa ako se sukob ključnih faktora vodi o smislu postojanja toga nečega. A u Hrvatskoj je od prvih koraka stvaranja samostalne države ispod površine bjesnio žestoki sukob vrlo moćne i malobrojne društvene strukture, koja je protiv svake hrvatske suverenosti i goleme većine hrvatskoga naroda koji ju je stoljećima želio.
Model kontrolirane opozicije.
Potpuna kontrola nad procesima, a kao garancija nastavka destrukcije nacionalne suverenosti, postiže se izravnim djelovanjem na političkom i institucionalnom planu, potporom nositeljima, ali, možda i važnije od toga, stvaranjem privida kritičnosti, opozicije i alternative u javnosti. Kontrolirane alternative. Zbog toga je moguće mirno vladati zemljom u neprekinutoj recesiji šest godina, a petnaest godina posve otvoreno i sve bjesomučnije s najviših državnih pozicija osporavati same temelje hrvatske državnosti.
Mnogi se pitaju, zašto danas u Hrvatskoj nema moćnog dnevnog lista neupitne konzervativne provenijencije ili takve nacionalne televizije?
Tko će financirati moćan konzervativni medij?
Kako je moguće da «desničarski, konzervativni, ognjištarski i profašistički» privatizacijski lopovi nemaju minimum mozga, ako su već uspjeli drpiti, kako trubaduri navodne ljevice viču, stotine milijardi nacionalnoga bogatstva, proizvesti moćne medijske poluge kojima bi, prvo branili svoj «lopovluk», drugo, pokazali logične pretenzije preuzimanja kontrole nad državom. To je posve logična, posve normalna svrha svake moći, svake, pa i tržišne utakmice, svugdje u svijetu. Ne postoji moćna korporacija koja nema logične pretenzije na upravljanje cijelim društvenim tokovima, a to se radi utjecajem na državne vlasti, svugdje u svijetu.
Nije li tako prozirno i posve kontradiktorno, da vrhunski magovi navodne nacionalne pljačke, nemaju zrno soli u glavi?
Naravno da imaju. Samo što su ti magovi upravo oni koji ukazuju i dnevno zabavljaju naciju «lopovima», «profiterima», držeći monopolne pozicije na istinu, istovremeno provodeći politike i ciljeve svojih inozemnih i tuzemnih kolonijalnih gospodara. Ili, u prijevodu, neka Jutarnji, Slobodna ili Večernji list, neka HTV, Nova TV ili RTL pošalju novinara istraživača provjeriti s koliko je novaca Todorić na samome početku počeo graditi svoje današnje carstvo? Neka provjere koje su ga banke financirale, kako je dobivao kredite, kako ih je otplaćivao?
Iza dreke o desničarskim lopovima u privatizacji, rodijacima i pajdašima koji su pokrali «samoupravljače» i društveno vlasništvo, krije se gola činjenica da konzervativci, ognjištari i rodjaci imaju za janjetinu, otići vani na utakmicu hrvatske repke, dobru pijaču, eventualno bogovski auto i – gotovo. Gdje je novac, tko su veliki meštri privatizacijske ceremonije – zorno se vidi u prevlasti nad medijma u Hrvatskoj.
A ni taj novac, ni moć nije u funkciji razvoja hrvatske državnosti, već njen mlinski kamen.
- Autor: Marko Ljubić
- Photo: Hrvoje Jelavic/PIXSELL
- Datum: utorak, 03. veljače 2015. u 07:34
Sukob hrvatskih suverenista i neojugoslovenskih regionalista
Izuzetno je opasna agresivna politika Milorada Pupovca koji je u stotinama svojih posve dvojbenih ili posve isključivih izjava, jednu posebno naglasio više puta, a koja nije izazvala gotovo nikakvu reakciju u hrvatskoj mainstream javnosti, a pogotovo u intelektualnim ili političkim krugovima- da su Srbi antifašistički narod i prirodno skloni tzv. lijevim političkim idejama!?
Države koje se još nisu riješile pritiska na svoje postojanje, kao što je slučaj s Hrvatskom, nikako ne bi smjele osporavanje samih temelja svoje državnosti i suverenosti pravdati i štititi kao slobodu govora, udruživanja, civilnog ili političkog djelovanja. Plaćati takvo ponašanje na javnim sveučilištima, u navodnim civilnim udrugama i političkim institucijama je nepojmljivo u svakoj ozbiljnoj državi, a upravo to Republika Hrvatska radi. Zašto?
Koliko god se nameće kao temelj podjele hrvatskoga društva svjetonazor ili ideologija, posve je jasno da je u centru svih političkih pitanja i sukoba – potpuno suprotan pristup izgradnji i definicijinacionalnog identiteta preko sukoba i radikalnih suprotnosti u odnosu prema pitanju suvereniteta hrvatskoga naroda. Ma kako ih prezentirali, dizajnirali, u kakve ih god šarene papire zamatali i pod kakvim se «teorijama» nudile hrvatskom narodu, odnosno biračkome tijelu, svode se na duboke političke razlike prema – hrvatskoj državnosti.
Upravo to i jest temelj stalnoga «vraćanja» na «ustaše» i «partizane», stalnoga sporenja o razdoblju jugoslovenskog komunizma u Hrvatskoj, zatim razdoblju stvaranja neovisne hrvatske Države i događajima prije, a pogotovo, nakon srpske agresije. U pitanju je trajna agresija struktura, koje hrvatsku samostalnost vide i doživljavaju kao krimen, prema golemoj većini hrvatskoga naroda. Tome svjedočimo dnevno, a takve pojave nema ni u jednoj jedinoj pristojnoj državi svijeta danas. Razlog tome je što uspostavom i vojnom obranom Hrvatske nije poražena ni vanjska ni unutarnja ideja na kojoj je počivala srpska vojna agresija i uopće negacija svakog oblika hrvatske samostalnosti, a ni nakon neviđenih pokolja i progona polustoljetne vlasti, u hrvatskom narodu neojugoslovenski komunistički i velikosrpski poredak nije ubio ideju suverenosti. Zbog toga danas nastavljaju s istim pokušajima. I upravo tome godinama svjedočimo.
Iz odnosa prema navodnoj prošlosti, koja to nije ni blizu, jer i danas u esenciji hrvatskoga društva bjesni sukob totalitarne anacionalne ideologije zaogrnute u pobjedničke odore II. Svjetskoga rata i u simboliku poratnoga totalitarnoga režima, s autentičnom suverenističkom Hrvatskom, kojoj se, što se god ona više odricala NDH krimena, isti proširuje i prozvodi na dnevnoj bazi, kako bi se anacionalni i neojugoslovenski poredak održao i reproducirao u novim okolnostima. Iz toga proizlazi sukob oko načina uređivanja današnje hrvatske države, iz toga sukoba proizilazi odnos prema svim društvenim pitanjima u Hrvatskoj, počevši od ekonomskih do političkih.
Te razdjelnice se zorno vide svakodnevno, na sitnicama koje to nikako nisu, a jedna od njih je i polemika koja traje o izjavi novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o političkim Hrvatima. Te razdjelnice se zorno vide u Josipovićevom upornom obraćanju naciji terminom «građanke i građani», što nikako nije pitanje «političke kulture» ili svjetonazora, već duboke političke poruke i stajališta o samim temeljima odnosa prema hrvatskoj državnosti i suverenosti. To se moglo vidjeti i u njegovom izbornom stožeru, kada nakon prvoga kruga izbora niti jedne hrvatske zastave nije bilo na tom skupu. To se vidi iz djelovanja, kako navodnih «znanstvenih», publicističkih, analitičkih, tako i niza najprisutnijih intelektualaca u kontroliranim medijima, to se vidi u pretežitim i gotovo isključivim istupima lidera stranaka navodne ljevice, to se vidi u pretežitim autorskim tekstovima navodnih lijevih intelektualaca u medijima, zatim u pretežitom pristupu kulturi i obrazovanju danas. To se vidi u svemu što je dostupno u današnjoj hrvatskoj javnosti.
I, nisu to nikako svjetonazorska pitanja, nisu to nikako ideološka pitanja, to su van svake sumnje – razdjelnice odnosa prema nacionalnoj suverenosti. Svjetonazorska i ideološka polemika, nužna i potrebna u svakom zrelom društvu, može biti legitimna samo u okviru neupitnosti odnosa prema nacionalnome suverenitetu i državnosti, a tek tada bi mogla nositi predznak «hrvatska». Ne može bez jasnoga usvajanja ključnih temelja hrvatske državnosti ili suvereniteta hrvatskoga naroda, biti nikakvog govora o svjetonazorskim razlikama, korektnim političkim dijalozima, suparništvu oko vizija i ideja usmjerenja hrvatskoga društva, države, unutarnje ili vanjske politike. Kako se zagovornici takvih navodnih «svjetonazorskih» političkih polemika i sukoba, najčešće pozivaju na englesku kulturu, demokraciju i društvenu toleranciju, upravo na njhovom primjeru pokazat ćemo koliko su lažna njihova stajališta i podmukle namjere. Prilikom kampanje za referendum škotskoga naroda o njegovoj samostalnosti, nije bilo ni jednoga uglednoga Engleza, bez obzira na dokazane i žestoko različite svjetonazore, koji se nije javno svrstao i sve učinio da Škotska ostane sastavni dio Velike Britanije, odnosno engleskoga imperija. Treba li sa takvom kulturom državnosti i odgovornosti prema svojoj naciji, uspoređivati političke postupke Ive Josipovića, Vesne Pusić, Dejana Jovića, Budimira Lončara, Zorana Pusića, Vesne Teršelič i plejade žalosnih plaćenika koji svojoj zemlji i narodu, pozivajući se na Englesku, nude sasvim suprotno, optužujući «one druge» ni manje ni više nego za – fašizam, ili zločin protiv čovječnosti!
Primjera radi, ne može se samo svjetonazorskim pitanjem gledati postizborna izjava Vesne Pusić koja je promoviranu politiku Kolinde Grabar Kitarović nazvala destruktivnom i vraćanjem u mračne devedesete godine. Vesna Pusić kao svojevrsna politička frontmenica jednoga cijeloga javnoga, političkoga i institucionalnoga pokreta u Hrvatskoj, vrijeme vlasti predsjednika Tuđmana drži – mračnim razdobljem u suvremenoj hrvatskoj povjesti. To je dominirajuća matrica kojom se navodno pokušava delegitimirati današnji politički suparnik, HDZ, ali i svi oni koji misle ili se usude misliti drugačije od mainstream poretka, kako u politici tako i u javnosti ili kulturi. Cilj diskreditacije HDZ-anije primarno diskreditacija političkoga suparnika, a pogotovo nije zbog njegovih stvarnih ili izmišljenih «lopovluka», već zbog toga što simbolizira uspostavu hrvatske države, time i diskreditacija same državnosti sa čime se otvoreno suočavamo u javnim istupima Jovića, Pusića i kompanije.
Nije slučajno što se nameće politički pojam antifašizam kao neupitna matrica, kao razdjelnica prema svemu ostalom, nije slučajno što se za taj pojam zakačio doslovno svatko tko je bio ovako ili onako skeptičan prema namjeri stvaranja samostalne hrvatske države, tko je bio otvoreno protiv ili tko je stajao na neprijateljskoj strani. S tim u svezi izuzetno je opasna agresivna politika Milorada Pupovcakoji je u stotinama svojih posve dvojbenih ili posve isključivih izjava, jednu posebno naglasio više puta, a koja nije izazvala gotovo nikakvu reakciju u hrvatskoj mainstream javnosti, a pogotovo u intelektualnim ili političkim krugovima- da su Srbi antifašistički narod i prirodno skloni tzv. lijevim političkim idejama!?
Treba to gledati u svijetlu činjenice da su upravo Srbi u Hrvatskoj kao produžena ruka Srbije bili vojni instrument ciljanoga fizičkog uništenja Rrepublike Hrvatske i željene suverenosti hrvatskoga naroda.
Vesna Pusić, Milorad Pupovac, Ivo Josipović te cjela bulumenta navodnih «intelektualnih antifašista» koncentrirana na EPH medije, na HTV-u, neizostavni opskurni Novi list ili RTL, te Večernji list koji svojom klasičnom alibi autorskom i personalnom politikom, zapravo potpuno plovi na tom zadanom valu, u stvari namjerno ili neznanjem, posve neznanstveno i dogmatski, na samoj granici totalitarne ideologije, osporavaju jedno razdoblje suvremene hrvatske državnosti krivotvoreći povijest. Naravno, vukući iz nesavršenosti tek uspostavljane države, temelje snažnog društvenog manipulativnog potencijala i neku vrstu izbornoga legitimiteta za poništavanje samih temelja hrvatske državnosti. Povijest se nikada ne krivotvori jer je to nekome zabava. Iza toga je uvijek ciljana politika prema jednome narodu.
Koliko se god Ivo Josipović trudio samu suvremenu hrvatsku državnost i nacionalni suverenitet, jer bez njega državnost ne postoji, vezati za partizanski pokret kao ishodište navodnoga današnjega antifašizma, što je inače teška podvala i potpuna netočnost u povjesnom i sociološkom smislu, posve je povjesno i sociološki jasno da je današnja hrvatska državnost potpuno nemoguća na stečevinama toga pokreta, a pogotovo na stečevinama vlasti komunističke partije koja je izmanipulirala oslobodilačke i nacionalne ciljeve djelova toga pokreta. To je pod diktaturom komunista postao jugoslavenski pokret, iz njega je nastala totalitarna jugoslovenska vlast, kao alatka velikosrpske politike i negacija hrvatskoga suvereniteta i nacionalne samostalnosti, kao i svih oblika građanskih i ljudskih sloboda. Iz takve političke, povjesne i ideološke matrice nije se mogao razviti suvremeni nacionalni pokret devedesetih, koliko se god i u tom smislu zloupotrebljavalo osobnu političku povijest pokojnoga predsjednika Tuđmana i jednog djela njegovih suradnika. Ne može se iz potpune negacije dobiti – ništa pozitivno. Ne može se iz ništa dobiti – nešto!
Tuđman i čitav niz bivših komunista koji su devedesetih stali ispred hrvatskoga naroda, dobili su legitimitet samo i isključivo zbog toga jer su se de facto odrekli jugoslovenskoga totalitarnoga integralizma, promovirali hrvatski suverenitet i programski pozvali naciju, a pogotovo strukture hrvatskoga naroda koje su bile van bivše komunističke klase i pripadajućega naslijeđa, u političke promjene. Zapravo su i teorijski i praktično, stvaranjem suvremene hrvatske države, potpuno pokopali samu bit današnjeg antifašizma. Upravo zbog toga je početkom devedesetih Tuđmana slijedila antikomunistička Hrvatska, jer se jedino u njoj mogao naći nacionalni suverenistički legitimitet, nasuprot današnje «antifašističke» Hrvatske. Naglašavam da današnji antifašizam kao filozofska i politička negacija ne može ponuditi ništa izuzev – skrivenu totalitarnu i u svojoj biti čistu fašističku, rasističku i nasilnu komponentu društva. Pupovčeva izjava o Srbima kao prirodnim antifašistima i ljevičarima je u svoj svojoj biti rasistička i izraz dubokog velikosrpskog imperijalizma.. Jednostavno, antifašizam ne može postojati ako ishodište nema u nužnosti bezuvjetne negacije svoje pojmovne suprotnosti. Fašizma! Drugim riječima, sve što nije antifašizam, jeste fašizam. Slijedeći korak jest – fašizam je nužno uništiti i eliminirati svim raspoloživim državnim i reperesivnim sredstvima.
Zašto Vesna Pusić prije svih ne bi smjela razdoblje Tuđmanove vlasti javno proglašavati mračnim razdobljem, a poredak koji se u tome razdoblju prije svega definirao – nedemokratskim poretkom?
Prije svega zato što je profesionalni sociolog i navodna znanstvenica, koja je iskazala namjere tumačenja suvremenih tranzicijskih kretanja i smjernica na kraju XX. stoljeća, konačno to ju kao javnu osobu daleko više određuje nego politka, u kojoj jest, ali ne mora biti. To joj je zvanje – politika nije.
Ako već sve što nije ona i «antifašistički intelektualni poredak» na hrvatskim humanističkim i društvenm fakultetima «odobrio» drži nevjerodostojnim, ako se već u svemu sa vrlo nadmenih intelektualnih, kulturnih i civilizacijskih stajališta poziva na međunarodne autoritete, onda neka bude dosljedna. Naime, neupitni svijetski autoritet za teorijska pitanja političke tranzicije i konsolidacije postkomunističkih društava i novonastalih demokracija, Philippe C. Schmitter drži preduvjetom reformiranja i promjena političkih i nacionalnih institucija u svakoj zemlji definiran nacionalni identitet i teritorijalne granice!
Ako joj, kao i ostalim trabantima «znanstvenoga tumačenja nedemokratskoga mraka» devedesetih u Hrvatskoj, koji se posve neznanstveno nameće kao neupitan i nedvojben do isključivosti, nije dovoljan autoritet Schmittera, u tome ga isključivo slijede i drže neupitnima njegova stajališta i ostali vodeći svjetski tranzitolozi, kao što su Klaus von Beyme i Jacques Rupnik.
Danas je sve moguće, pa i mogućnost da intelektualni «gorostasi» predvođeni Vesnom Pusić ali i cijelom plejadom «znanstvenika» kao što su Puhovski, Rimac, Šiber, Lalić i slični, koji svi od reda u relevantnim međunarodnim bazama znanstvene vjerodostojnosti ne postoje, u konačnici i takve autoritete proglase «fašistima». Njima je vrhunski znanstveni autoritet ranije Edvard Kardelj, a danas Dejan Jović, iako ne postoji ni jedan razuman i vjerodostojan argument njegove «genijalnosti», naročito izvan lobističkih britansko-srpskih krugova. Čak je i pučkoškolcu jasno da kvalificirati stvaranje svoje države nedemokratskim, autokratskim, mračnim, a zanemarivati srpsku agresiju kombiniranu sa snažnom unutardruštvenom i vanjsko-političkom agresijom na svim područjima društvenoga života, zanemarivati ne postojanje elementarnih preduvjeta za vrednovanje demokracije jednoga državnoga poretka, kao što su potpuna nemogućnost državnoga definiranja nacionalne suverenosti, koja se ogleda u kontroli nacionalnih granica ili definiranju nacionalnoga identiteta u takvim okolnostima, je zlonamjerno i sasvim sigurno skriva totalitarnu narav nametanja sasvim drugačijih ciljeva i interesa. Upravo zanemarivanje tih pretpostavki bilo je temelj svih nastojanja, kako međunarodnih, tako i unutarhrvatskih, krivotvorenja Domovinskoga rata i izjednačavanja odgovornosti agresora i žrtve. Država u nastojanju i premrežena neprijateljskom agenturom, po odgovornosti je izjednačena sa snažnom i izgrađenom državom u svim elementima, od vojske do diplomacije, a i međunarodne odgovornosti pogotovo.
Naime, Republika Hrvatska je preuzela kontrolu nad svojim teritorijem, uz nametnute teške političke kompromise kao u Erdutskim sporazumima, tek u siječnju 1998. godine, a pitanja granica nisu ni danas riješena prije svega sa Srbijom ili srpskom komponentom u BiH što se ima legitimno smatrati jedinstvenom srpskom politikom, zatim suagresorskom Crnom Gorom koja se djelomično odrekla toga djela svoje politčke povjesti, ali i s bošnjačkom komponentom u BiH koja granična pitanja nameće kao trajni pritisak na političku egzistenciju hrvatskoga naroda u BiH, te – Slovenijom, što je bilo izravna posljedica realnoga položaja Republike Hrvatske zbog srpske agresije i međunarodnoga pritiska za redefiniciju hrvatske suverenističke politike koju je personificirao Tuđman.
Pod krinkom kritike nedemokratskoga poretka u biti se bjesomučno osporava sama ideja nacionalne suverenosti i državnosti.
- Autor: Marko Ljubić
- Photo: Marko Mrkonjic/PIXSELL
- Datum: utorak, 27. siječnja 2015. u 07:27
PORTAL DNEVNO.HR
Prijeti li Hrvatskoj masovni teror vlasti?
S obzirom na umne sposobnosti Matića, Pusić, Jakovine, Milanovića i novinarskog čopora koji su Kolindu Grabar Kitarović zbog civilizirane poruke o političkim Hrvatima već sveli na ''ustašu'', a njezine glasače na fašiste, teško je očekivati da njihov instinkt za opstanak dopušta takve akrobacije bez odobrenja nekoga pametnijeg od njih. Kamo vodi takva priprema javnosti? Je li britanski ministar vanjskih poslova Pusićki donio upozorenje ili signal za akciju?
Osnovno polazište za prizemljenje pobjedničke euforije krije se u odgovoru na pitanje – S kim to hrvatski narod danas ima posla? Tko su ključni protagonisti politike koja ga pritišće dubokom ugrozom duha i egzitencije, kako su nastali, kakvi su im ciljevi i konačno, je li u naravi takvih ljudi i sustava koji su izgradili, poštivati autentičnu volju hrvatskoga naroda?
Varaju li politički analitičari hrvatski narod?
Osobna mi je, moram to reći ovdje, satisfakcija, da se u medijima, čak i antifa provenijencije pojavljuje ''čuđenje'' nad činjenicom da je visoka izlaznost odgovarala Kolindi Grabar Kitarović. Više sam puta o tome pisao, pokušavajući poslati poruku kako je mit o discipliniranosti hadezeovaca i konzervativaca u Hrvatskoj, zapravo, kako bi rekao pokojni Biće Mladinić, svjesno plasirana i njegovana ''pila naopako'' kao sastavnica strategije izazivanja visoke apstinencije birača na izborima i mobilizacije ''antifašističkoga'' biračkog tijela, izazvane strahom od kamenjara, ognjištara, desnih ''zombija'' bez mozga i ljudske naravi, ukratko fašista, čije postojanje samo po sebi prijeti – civilizaciji. (Dnevno.hr –Opasne zablude u predsjedničkoj kampanji)
Da je ovo jedna od strateški planiranih i ciljano proizvedenih zabluda i krivotvorina, bez ikakvog znanstvenog i logičnog utemeljenja najbolje će potvrditi analogne činjenice, stavovi i dokazi o ''proizvodnji istine'' koje profesor Miroslav Tuđman izvodi u svojoj knjizi – ''Programiranje istine''. Može biti čak i prihvatljivo da jedan dio publicista i novinskih autora to prihvati kao ''činjenicu'', iako je teže oprostivo, ali nema nikakve sumnje da profesori sa Sveučilišta u Zagrebu koji sjede već godinama u studiu HTV-ovih izbornih i predizbornih infromativno-političkih emisija – ne smiju to ne znati. Ili se lažno predstavljaju krivotvoreći svoj znanstveni status, ili svjesno – lažu.
Druga javno poslana krivotvorena poruka iz gubitničkoga stožera i poražene politike na prošlim predsjedničkim izborima jest – da ovi izbori pokazuju kako je hrvatsko društvo ideološki podjeljeno na dvije podjednake grupacije! U sramnim, prije svega, medijskim okolnostima, pobjeda od jedan i pol posto, realno označava krah poražene politike i pobjedu usporedivu s dvadeset posto u regularnim izbornim uvjetima.
Ova krivotvorina proizlazi iz krivotvorine o ''discipliniranosti'', kako ih je Drago Pilsel u svome komentaru nakon poraza Ive Josipovića otvoreno nazvao – fašista.
Treća javno formirana zabluda u finalnoj izbornoj noći jest ''kultura poraza'' Ive Josipovića.
Tko je imao prigodu ozbiljnije pratiti tijek karijere Ive Josipovića, a naročito njegov predsjednički mandat, sasvim je dovoljno jasnih upozorenja da je njegova gospodština nakon poraza i čestitka javno izrečena suparnici, vrlo izvjesna jedna strana medalje trajne politike obmane javnosti, stvaranja poželjnoga imidža, a u funkciji nastavka i održanja kao u ovome slučaju, politika i ciljeva radikalno suprotnih od toga.
Konačno, nije li čitava ljudska povijest zapravo dokaz da i najluđi i najzloglasniji dikatatori i zločinci za ostvarivanje svojih ciljeva imaju ljude za obavljanje prljavih poslova. Ne želim u ovakvoj radikalnoj tezi svrstavati Ivu Josipovića među njih dakako, ali zar je moguće, znajući bar minimalno kako funkcioniraju sustavi i organizacije, zanemariti poruke Vesne Pusić i Predraga Matića, koje apostrofiram prije svih, daleko više nego recimo Zorana Milanovića. S razlogom. Zoran Milanović govori u svoje ime, a Fred Matić – ne. Kao što nije ni Sandra Petrović Jakovina koja je nakon izbora poslala poruku o ''neustavnosti'' pobjede Kolinde Grabar Kitarović, na što je profesor Slaven Letica reagirao kao mudar i iskusan čovjek i istoga trenutka rekao kako je Ivo Josipović sasvim sigurno znao za njezine namjere i poruku prije nego je izrečena te povukao svoju ocjenu – viteškog ponašanja u porazu.
Da se vratimo na Predraga Matića i Vesnu Pusić. Iako je samo izvršitelj najnižega kreativno-političkoga ranga, Matić je ovdje bitan jer je u drugome krugu izbora u sučeljavanju upravo njega i Vesnu Pusić, Josipović istakao kao političare koje visoko respektira zbog njihovih rezultata i sposobnosti.
Na Matića i njegove javno dostupne intelektualno-kreativne potencijale stvarno je već gadljivo trošiti rječi. Ali, u izbornoj noći suočen s rezultatima izbora, kao čovjek koji je budućnost vezao za gazdu, vrlo usporedivo s ''psećim sindromom'', ''režao'' je na golemi dio hrvatskoga naroda, na ''hercegovce'', na ''hadezeovce'', krkanski pokazujući kako je – zašio džepove pri dolasku u izborni stožer!?
Vesna Pusić je poručila izbornoj pobjednici da mora – mijenjati politiku.
A tko je Vesna Pusić, uz to što je ministrica, da bi njezin kriterij političkih standarda bio uzoran, a ona imala pravo pozvati izbornu pobjednicu na – odustajanje od poruka koje su joj donijele povjerenje izborne većine?
Evo tko je Vesna Pusić.
Slovi kao vodeći intelektualac i frontmenica građansko-urbane kulture u vladajućoj koaliciji, neka vrsta prototipa nove hrvatske intelektualno-građanske i političke kulture.
Profesorica Mirjana Kasapović o intelektualki i znanstvenici Pusić, sveučilišnoj profesorici sociologije misli ovo: ''Neobično su površne, a mjestimice i netočne, interpretacije političkih događaja i procesa u Hrvatskoj od 70-ih godina do danas'', zatim kaže ovo: ''Čudna je i interpretacija uzroka radikalizacije i militarizacije srpskoga pokreta u Hrvatskoj početkom 90-ih godina'', zatim: ''Knjiga nije ni posve tehnički korektna. Nigdje se ne navode točni podaci o tome kada su i gdje izvorno objavljeni...'', zatim: ''Nadalje, ne navode se uvijek ni potpuni podaci o citiranim djelovima tekstova drugih autora, te se nerijetko upućuje samo na djela, ali ne i na stranice'', te zaključuje ovako: ''Ova knjiga zacijelo nije najlošiji primjerak domaće sociološke produkcije, ali se nalazi pri njenom kvalitativnom dnu''! (M. Kasapović o knjizi Vesne Pusić, časopis Politička misao. Vol XXXVI 1999. broj 2, str -223-230)
Pitanje: Je li razumno očekivati od političarke koja ima takve ocjene stručnog i profesionalnog poziva i zvanja, da bude drugačija u političkoj djelatnosti? Jednostavno je – ona se ne zna drugačije ponašati, njezini kriteriji u politici su još radikalnije suprotstavljeni moralnim načelima jer je u znanosti ipak stroži i zahtjevniji proces evaluacije. U znanosti se ne može lagati, u politici može. I lagati i varati.
Druge dimenzije Vesne Pusić koje dirigirani mediji orkestrirano promiču godinama, dakle damske i emancipirane žene, pale su pred pristojnim ljudima tisuću puta, a definitivno onda kada je ucjenila žene žrtve silovanja potporom gay paradi u Splitu.
O njenom poimanju demokratskih standarda i izborne kulture političkih natjecatelja vjerojatno i danas jasno govore slike siktanja na pokojnoga Račana, nakon što je priznao uvjerljive izborne brojke, zatim još histeričnije siktanje na Milanovića da pošto poto kao izborni gubitnik u studenom 2007. formira vladu. Razlika između tadašnjeg siktanja i današnjih poruka je u tome – što je danas na vlasti. A to nije ni malo zanemarivo.
Što onda znače riječi Vesne Pusić u finalnoj izbornoj noći?
Znače dvije stvari. Prvo da Ivo Josipović, usprkos gospodskom postupku pred očima hrvatske javnosti, upravo apsolutno tipujući na ova dva ministra, zapravo vodi dvostruku igru i da mu na pamet ne pada istinski priznati rezultate izbora. Vrijeme iza nas je pokazalo da je Ivo Josipović uvijek prilično fizički daleko od svinjarija iza kojih stoji, da što je bliži braniteljima recimo, to pušta opasnije ''pse'' na njih, što je dalje od lex Perković i što se više čudi takvom postupku Vlade, utoliko je više involviran preko svojih satelita u njegovo donošenje. Što je fizički dalje od institucionalne politike, to je dublje u njoj, samo ispod stola.
To je svojom izjavom potvrdila i Sandra Petrović Jakovina, žena bez ikakve samostalnosti u dosadašnjoj karijeri, bez boje i mirisa, da bi se upustila u strogo hijerarhijski uređenoj strukturi u avanturu javnoga upita nad neupitnim rezultatima izbora!? A na Josipovićevoj HTV to nastavlja Kosoričin pajdaš Krunislav Olujić!
Što je cilj svega toga?
Izazivanje nereda, priprema hrvatske javnosti na radikalnije postupke i pod svaku cijenu zadržavanje vlasti i prije svega vladajućega poretka.
Pogriješno je poruke Vesne Pusić, Predraga Matića, Zorana Milanovića i gospođe Jakovine uzeti samo kao nekulturne, iako to jesu bez usporedbe, pogriješno je njihovo političko ponašanje nazvati divljaštvom, iako to jest, pogriješno je riječi Ive Josipovića te večeri gledati van konteksta postupaka i poruka njegovih najbližih suradnika. Te su poruke - opasne! Ti ljudi nisu priznali poraz i ne pada im na pamet dopustiti gospođi Grabar Kitarović provoditi politiku koju je najavila naciji. Medijsko topništvo priprema teren već petnaest godina žestoko, a od prvih dana uspostave samostalne Hrvatske neprekinuto. Tu slučajnosti nema.
Profesor Miroslav Tuđman u svojoj knjizi ''Programiranje istine'' precizno objašnjava dio tih političkih procesa, a pogotovo način i interakciju javnosti i praktične politike u Hrvatskoj.
On, kao ključne informacijske strategije pripreme ovakvoga političkoga i društvenoga poretka kroz dvije faze ističe strategiju ''proizvodnje zaborava'' i strategiju ''proizvodnje pristanka'' koje planski, vrlo detaljno, osmišljeno logistički, kadrovski i s vrlo razrađenim političkim interesima od 1995. godine, imaju za cilj poništiti nužnu ''informacijsku strategiju koja oblikuje javno znanje i pamćenje u funkciji stvaranja hrvatske države i promocije nacionalne samostalnosti'' koju profesor Tuđman naziva – strategijom prozvodnje identiteta. (Programiranje istine, str 118-119)
Tuđman ističe i konkretne dokaze, navodeći primjer zlouporabe HHO-a, koji je objavio knjigu o zločinima hrvatskih oružanih snaga nakon Oluje s potpuno netočnim podacima, s izmšljenim i krivotvorenim izvorima, bez terenskoga istraživanja, koristeći najniže oblike javne prijevare, kao što je lažno predstavljanje (Drago Pilsel – aktivist HHO-a kao novinar koji s direktorom HHO-a radi intervju pod lažnim imenom i isti obavljuje u ''Feral Tribuneu'' kako bi po rječima Žarka Puhovskoga na sudu u Haagu postigli plaćeni cilj).
Evo tko plaća:
''Danas je dostupan i zapisnik sa sastanka G. Sorosa i predstavnika Otvorenog društva i HHO u Zagrebu, 9. veljače 1996. godine, na kojem Soros obećava ''onoliku financijsku potporu kolika bude potrebna'', odnosno ''da će potpisati in bianco ako bude potrebno'' da se odgovorni u Hrvatskoj optuže za ratne zločine'' (Miroslav Tuđman, Programiranje istine, str.119)
Što to znači, pogledajmo ovdje:
''Ž. P: Donatori nikada nisu određivali brojke s kojima bi trebali izaći u javnost, nego su samo inzistirali na tome da se što više obrađuje ta tema''
Odvjetnik: ''U vezi s ljudima koji su plaćeni kao profesionalci ili po komercijalnoj logici unutar HHO-a, vi onda morate proizvesti rezultate za one ljude koji plaćaju 500 tisuća dolara godišnje u vašu organizaciju, zar ne?''
Ž. P: ''Izvan svake sumnje!'' (Miroslav Tuđman, Programiranje istine, str. 120)
Jedina bitna promjena koja se nakon 2000. godine dogodila jest to da su kreaotori i financijeri programa ''proizvodnje zaborava'' i ''proizvodnje pristanka'' eutanazirali državnost, preuzeli hrvatsku državu i zasjeli na državne jasle, jer je državni vrh na čelu s Mesićem, Račanom, Sanaderom i Kosor, a pogotovo s Josipovićem i Pusić, te njihovim satelitima u vladi među kojima prednjači Andrea Zlatar Violić preuzeo organizaciju i finaciranje proizvodnje uništavanja hrvatske državnosti i nacionalnog identiteta. Današnja vlast je umjesto rada na razvoju zemlje i financiranja razvojnih projekata, isključivo radila na stvaranju paralelnoga sustava moći, financiranju antifašističke gerile i pripremi klime za uništavanje svake opozicije i kritike. (Vidjeti D. Boroš, Dnevno.hr)
Danas antifašističku gerilu od petstotinjak militantnih aktivista, koji su organizacijskim inženjeringom osnovali stotinjak udruga i izvlače goleme novce iz proračuna isključivo za proizvodnju zaborava i pristanka, nazočnošću na njihovim opskurnim akcijama pokrivaju veleposlanici par zemalja, najčešće Britanije i Nizozemske, a ranije i EU.
Obrazac je dakle, prije svega testirati javnost, pripremiti naciju i naviknuti je na određenu ''istinu'', godinama ponavljati istu mantru, zatvoriti prostor drugačijemu mišljenju i viđenju, a zatim primjeniti politiku. Time se Hrvatska dovodi u klasično zarobljeništvo tzv. ''stečenih prava'', što genijalno koristi recimo Pupovac.
Prisjetite se samo svjedočanstva novinara Gordana Malića na lokalnoj televizijskoj postaji, planova Ive Josipovića o kojima je govorio, usporedimo njegovo svjedočenje s medijskom kriminalizacijom HDZ-a koja je dobila vrhunsko pokriće Sanaderom, a u biti traje od prvih dana hrvatske samostalnosti, sjetimo se medijske višegodišnje pripreme eliminacija Branimira Glavaša, pokojnog Đure Brodarca, Milana Bandića, obrade Božidara Kalmete, ali i testova o ''kriminalu'' Tomislava Karamarka i povežimo to s navodima i analizama profesora Tuđmana. A zatim pogledajmo kadrovsku strukturu vladajuće koalicije i samo po sebi se nameće vrlo uznemirujući osjećaj ili slutnja.
Kada samo površno pogledamo lik i djelo velike većine saborskih zastupnika vladajuće koalicije, ministre u vladi, jasno je da se radi o vrlo opasnoj grupi beskrupuloznih poslušnika, najčešće bez ikakve intelektualno-socijalne reference, koji su preko leševa dolazili do današnjih sinekura. Jasno je kao dan da su ti ljudi spremni braniti svoje pozicije po svaku cijenu jer nemaju nikave šanse ovako živjeti kao danas bez – politike. Većina bi bila sretna ako bi u uređenoj zemlji mogli guliti krumpire za kakav takav novac.
A neupitno vodstvo tim ljudima su Ivo Josipović, Vesna Pusić i Milorad Pupovac, oslanjajući se na Zorana Milanovića, političkog huligana, koji kao u čoporu – brani svoj plijen i označeni teritorij. Prvih troje izvanredno točno poznaju njegov psihološki profil i to vrhunski koriste, isturajući ga u prvi plan, u čemu on uživa.
Od tih ljudi, pogotovo ako osjete da imaju kritičnu potporu iz inozemstva, što ne bi bilo nikakvo iznenađenje s obzirom da se upravo rade završne pripreme za strateško zauzimanje pozicija na našim istočnim i južnim granicama, Hrvatska treba očekivati sve, samo ne dobro. Pred nama su uistinu presudni dani za budućnost hrvatske države, demokracije pa i nacije. Kolinda Grabar Kitarović odmah mora pokazati koliko vrijedi van Hrvatske, a Hrvatska koliko je uz nju.
- Autor: Marko Ljubić
- Photo: Marko Lukunic/PIXSELL
- Datum: utorak, 20. siječnja 2015. u 07
Hoće li Kolinda Grabar Kitarović povesti naciju stazama ponosa?
Od Kolinde Grabar Kitarović umorna i ponižena nacija očekuje rezultate proporcionalno dubini nezadovoljstva i frustracija. Puno. Velike stvari počinju malim koracima sa golemim simboličkim značenjem. Sitnice će spasiti Hrvatsku.
Sve do onoga trenutka do kada državni dužnosnici, političari i hrvatski mediji budu osvrćući se na pojedinačne ili sve žrtve srpske agresije na Hrvatsku, obavezno tražili reciprocitet u hrvatskim zločinima, sve dok se bude veličala sloboda Ante Gotovine i Mladena Markača uz napomenu kako „je bilo zločina koje treba procesuirati", sve dok uz neimenovanih stotine djece žrtava srpske agresije na Hrvatsku bude istaknut lik male Aleksandre Zec kao jedinstvenoga simbola stradanja, Hrvatska neće biti slobodna zemlja, niti će njeno društvo biti slobodno društvo. A država neće biti – suverena hrvatska. Sve dok nasljednici hrvatskih komunista budu imali neupitno pravo na senzibilitet prema ustaškim žrtvama, ili Milorad Pupovac sa svojim istomišljenicima također, istovremeno arbitrarno osporavajući senzibilitet prema komunističkim i velikosrpskim žrtvama milijunima hrvatskih ljudi, duboko u samome srcu hrvatskoga društva tinjat će vatra gnjeva, duboki osjećaj nepravde, i, što je najtragičnije nakon tolikih žrtava – otpor prema takvoj hrvatskoj državi! Promjena takvoga stanja prvorazredna je zadaća nove hrvatske predsjednice, Kolinde Grabar Kitarović. Čvrsto sam siguran kako osporavani medijskom i političkom kampanjom bez presedana, hrvatski branitelji u Savskoj prvenstveno zbog toga prosvjeduju, čvrsto bih želio vjerovati da je poruka nove hrvatske Predsjednice, kako nitko Domovinski rat više neće nazivati građanskim ratom, sinoć u braniteljskom šatoru, upravo odgovor na taj duboki društveni poremećaj.
Daleko je ova beskrupulozna falsifikatorska tendencija aktualnoga poretka na vlasti čiji je vrh bio Ivo Josipović a desna ruka Vesna Pusić, od suočavanja sa zlom koje je netko počinio u „hrvatsko ime", daleko je to od otpora glorifikaciji vlastite povijesti i identiteta, još je dalje od otpora za opravdanjem bilo kojega pojedinačnoga zla i zločina. To je osmišljena zločesta politika.
Nacionalna politika se ne može voditi na apstrahiranju pojedinačnih slučajeva, niti se zaključci, kako politički tako i društveni uopće, mogu izvoditi na izoliranim premisama, makar kako snažne i uvjerljive bile. Jednostavno, nisu ni valjani ni opravdani. U političkom smislu su pogubni, a u Hrvatskoj koja je i danas okovana čeličnim stiskom neistine o svojoj neposrednoj i onoj daljoj povijesti, takav je pristup izravni poziv na destabilizaciju društva i njegovih elementarnih vrednota. Iako je gotovo bezobrazno u ovakvoj egzistencijalnoj krizi ljudi i cijele zemlje govoriti o prvenstvenoj motivaciji otporom pogaženoj časti i ponosu, ja sam siguran da je to ključni razlog motivacije hrvatskoga naroda za izlazak na izbore i podršku Kolindi Grabar Kitarović. To, a ne neimaština.
Ako su u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, istaknute dvije djevojčice, dvije žrtve, onda je to poruka o simbolima, režimima i različitim vremenima koji su ih učinili žrtvama. Ana Frank i Aleksandra Zec. S obzirom da su muzeji po definiciji ozbiljne stvari, s obzirom da ih vode ljudi sa dubokom senzibilnošću za kroniku jednoga vremena, bar je to civilizacijski standard, sa najčešće vrlo širokim poznavanjem povijesti, kulture, umjetnosti, identiteta i prije svega simbola određenoga vremena i događaja, nije moguće uzeti kao polazište razmišljanja kako je slučajno da su te dvije djevojčice, u danom trenutku, u realnome vremenu i prostoru u hrvatskom društvu – simbolički postav i pouka suvremenicima, još i više budućim generacijama.
Slučajni prolaznik, Kinez,Brazilac, Amerikanac, koji ne zna o Aleksandri Zec ništa, ali očekivano zbog svjetske simbolike zna dovoljno o Ani Frank pomisliti će vođen racionalnim ljudskim prosuđivanjem da su obje djevojčice, ako su već jedna uz drugu – žrtve nacističkoga terora i zločina, terora države nad nedužnim ljudima zbog njihove rasne ili nacionalne pripadnosti.
Može li takav posjetitelj hrvatskoga muzeja ne pomisliti kako je u vremenu stradanja malene Aleksandre Zec u njenome okruženju vladao nacistički poredak, totalitarni režim sa zločinom u svojoj programskoj i formalnoj osnovi? Ne bi smio. Ili, bio bi – glup.
A u pozadini tragedije Aleksandre Zec jednostavno nije bilo ni totalitarnoga režima, ni rasističkih zakona, ni zločinačkoga poretka, koliko se god trudila gospođa Vesna Pusić upravo takvom prikazati nakon izbornoga poraza njenoga alter ega Josipovća, noviju hrvatsku povijest i to sa mjesta ministrice vanjskih poslova države. Samo, to posjetitelju hrvatskoga muzeja iz čisto praktičnih razloga nitko neće moći objasniti. Niti će bilo kakvo naknadno objašnjenje bitno promijeniti prvi zaključak, realno i vizualno utemeljen na strašnim činjenicama. Uvijek je neukusno, pa i morbidno polemizirati o pojedinačnim žrtvama i sudbinama, jer je i ljudsko i filozofsko polazište općeprihvaćeno da je svaka žrtva sama po sebi svemir ljudske boli i pouke. Ali, ako se već netko odlučio uz neupitni simbol Ane Frank postaviti konkretnu žrtvu, konkretno ime i konkretnu bol, nije li legitimno upitati u Hrvatskoj, zašto baš i po kojemu kriteriju – Aleksandra Zec? Nije li simbol nužno utemeljen na determiniranome društvenome poretku, značaju, događajima koji čine pravilo, prepoznatljivost jednoga vremena? Je li stradanje Aleksandre Zec izraz takve društvene determiniranosti i tadašnjih vrednota hrvatskoga društva? Nije li simbolizam toga vremena prepoznatljiv i univerzalno vidljiv na suzama raščupane djevojčice Željke u vukovarskoj koloni ubijenim Gradom, koja je nekoliko sekundi prije vječnosti, svojim djetinjim očima gledala brutalno ubojstvo par metara dalje, trajno umirući sa nesretnikom koga su ubili „osloboditelji"? Tu fotografiju je vidio cijeli civilizirani svijet.
Zašto hrvatska država organizira, financira, te promovira trajno – posve lažnu simboliku i falsificirane činjenice o hrvatskome narodu, koje ni laički, ni znanstveno ali ni umjetnički u najslobodnijoj apstrakciji nemaju uporišta, zašto financira Dejana Jovića ili Olivera Frljića koji svakodnevno u svome društvenome i javnome poslanju falsificiraju samu esenciju hrvatskoga nacionalnoga identiteta.?
Zašto u večeri trijumfalnoga dolaska hrvatskih generala nakon istinski pravedne prije svega, a onda i pravne presude, sa samoga Trga, iz raspjevane mase stotina tisuća ljudi, pripadnici raznih udruga gotovo plačnim glasom viču u eter srbijanskih medija – kako se neće na „ovome stati" i obećaju svečano kako će učiniti sve da se – kazne zločinci! Koji zločinci? Zašto i tko je legitimirao recimo Eugena Jakovčića ili Zorana Pusića da obećavaju „kažnjavanje zločinaca", otvoreno izričući tako sumnju u političku narav hrvatske države, temeljnu zrelost hrvatske civilizacije i, pogotovo, prema medijima i institucijama srbijanske države i društva – koja i koje je bilo nositelj svakoga zla, kako „našega" tako i „njihovoga" u ratu za hrvatsku nezavisnost? Tko je dao državnički legitimitet predsjedniku Josipoviću da odlikuje toga istoga Jakovčića najvišim državnim odlikovanjem? Smije li Kolinda Grabar Kitarović zanemariti takvu zloupotrebu hrvatske države i nacionalnoga dostojanstva na koncu, smije li – ne poništiti to podmuklo odlikovanje i to na javnoj sceni? Bilo bi normalno od nje to očekivati kao simboličan čin, odnosno putokaz u kojem će vrijednosnom, moralnom i društvenome pravcu usmjeriti putanju hrvatskoga naroda. I snažnu simboličnu poruku naciji kako se jedinstvo na koje s državnički poziva ne može graditi na – neistinama.
Zašto bi jedan Eugen Jakovčić i Documenta imali nekakav civilizacijski mandat za istraživanje ratnih događaja i njihovo vrednovanje, ako taj isti čovjek u višekratnim istupima u tv emisijama imenom i prezimenom navodi desetine stradalih Srba na okupiranim teritorijima ili na crti bojišnice, a na pozive sugovornika nije u stanju nakon deset godina istraživanja navesti ni jednu jedinu žrtvu sa hrvatske strane?!
Može li hrvatski politički, državni i konačno društveni establishment jednostavno uzeti kao temelj pristupu svim događajima u razdoblju 1991. do 1998. godine, agresiju Srbije na Republiku Hrvatsku i hrvatski narod, kao uzrok svih zala i svih žrtava koje su se dogodile u tome razdoblju? Morao bi. Jednako kako se sva stradanja u Drugome svjetskome ratu, kao i sva zla koja su tada počinjena sa bilo koje strane, danas uvjetuju univerzalnim zlom nacizma i fašizma, te japanskoga imperijalizma, bez obzira radilo se o strahovitim patnjama njemačkoga naroda u Dresdenu ili japanskoga naroda u Hiroshimi i Nagasakiju. Zašto jedna pravila vrijede za gotovo cijeli civilizirani svijet, a druga za hrvatski narod i posebno – hrvatsku državu? Je li nama netko nameće takva pravila i standarde ili je to prije svega izraz duboke podijeljenosti hrvatskoga društva i nacije oko temeljnih vrednota? I jedno i drugo.
Jednako onako i onoliko koliko je jasno kako ni jedan jedini hrvatski Srbin nije stradao u Hrvatskoj zbog svoje nacionalnosti do 1990. godine, niti nakon 1998. godine. Zašto je netko stradao zbog svoje srpske nacionalnosti u tome razdoblju, bilo bi i pošteno i konzistentno analizirati i reći. A treba li to reći nekome zdravoga razuma i minimalnoga poštenja? Izgleda da treba!
Navodno inzistirajući na „čistoći" svoga društva, u konačnici svoga naroda, već sustavno umrežena industrija „intelektualaca", „boraca za ljudska prava", aktivista svih vrsta i predznaka, zapravo nastavljaju svjesno i nasilno, pritiskati svijest i samo društveno biće hrvatskoga naroda i svakoga čovjeka, njegovim nekakvim povijesnim krimenom, prvenstveno prema Srbima.
Milijuni hrvatskih građana, u ogromnoj većini hrvatskoga naroda i danas, dvadeset i tri godine nakon proglašenja hrvatske samostalnosti i nakon obrane hrvatske slobode, imaju dvije povijesti. Jednu, najčešće onu autentičnu i živu iz svojih obitelji i drugu, onu službenu koja se izučava u hrvatskom obrazovnom sustavu. Uz to postoji i treća, povijest hrvatskih Srba, u čitavome nizu presudnih nacionalnih događaja u hrvatskoj povijesti, posve suprotna prvoj, a djelomično drugoj.
Je li hrvatski narod slobodan, ako se u njegovoj zemlji, u njegovome društvu i to službenom politikom njegove nacionalne države afirmira i veliča komunistički poredak pod imenom antifašizam, sa stotinama tisuća dokazivih zlodjela i zloćudnosti po filozofskoj biti, ako se sami upit nad tu zloćudnu simboliku kvalificira fašistoidnim i zločinačkim?
Niti je slobodan niti suveren, niti je aktualna država – njegova istinska država. Sve dok u Hrvatskoj bude moguće veličati jedno zlo, relativizirati drugo zlo, isticati zločinačke simbole kao poželjne društvene vrednote, postojati će poziv za veličanjem i promoviranjem svakoga zla. Zlo je kao metastaza, kasno je kada se dijagnosticira, a posve ju je nemoguće usporiti ako se ne ubije primarni tumor.
Zašto onda toliko dugo treba za jasno profiliranje autentične nacionalne politike i postoji li politički potencijal u Hrvatskoj za nju? Jednostavno, trebao se kao i u svim povijesnim prekretnicama pojaviti autentični nacionalni – lider. Je li to Kolinda Grabar Kitarović?
- Autor: Marko Ljubić
- Photo: Grgur Zucko/PIXSELL
- Datum: utorak, 13. siječnja 2015. u 09:23
Krah 'ideologije razvaline' pred očima nacije
U nedjelju navečer, upravo na javnoj televiziji nasukao se režimski Titanic. Iako još nisu izgubili izbore, strah je paralizirao Ivu Josipovića i njegove suradnike do te mjere da je, s jedne strane bilo neugodno gledati, a s druge strane, uznemirujuće. Hoće li potonuti nije više pitanje, pitanje je hoće li Hrvatska s njima?
Televizijska slika i tonovi sinoć nakon 19 sati pa sve do ponoći svakome zdravih očiju i prosječnoga intelekta zapravo su rekli sve, ili gotovo sve. Točno se moglo po izboru gostiju, koncepciji televizijskog programa, pristiglim rezultatima, a pogotovo na licima, gestikulacijama i riječima ljudi iz stožera predsjedničkih kandidata, a još više po ponašanju mase u tim stožerima – vidjeti sve. Ili gotovo sve.
Uvredljivo je bilo gledati «poznatoga intelektualca» proslavljenoga u tisućama «antifašističkih» akcija suvremene Hrvatske, Vjerana Zuppu kako nadmoćno i lijeno, točno onoliko koliko je potrebno uvježbano pokazati prijezir prema nedostojnoj stoci pred ekranima, šalje sliku bijede programskih gurua nacionalne javne televizije, jer njegova nije bitna nikome. Dovoljno je bilo u «neutralnoj emisiji» gledati stalne državne «analitičare» i sveučilišne profesore Rimca i Cvrtilu i čuti izbjegavanje svakog suvislog pitanja, kao recimo o stanju medija i Josipovićevu utjecaju na njih.
Niti jedan od njih se nije ni pokušao osvrnuti na očitu zloupotrebu znanosti i znanstvenoga metoda istraživanja društvenih događaja. Rimac će tako reći da je nevjerojatan nesrazmjer rezultata predizbornih anketa koje za masne novce kupuje državna televizja od Ipsos pulsa, utemeljen na tome da oni provode ispitivanja na «urbanoj strukturi»!? Znanstveniku nije neugodno to što bi relevantno ispitivanje koje apsolutno utječe na društvene događaje i ponašanje ljudi, pa i na njihovo opredjeljivanje na izborima, a prije svega na njihovu apstinenciju, moralo biti utemeljena i vjerna slika kompletne nacionalne društvene strukture. Nije mu neugodno to što svjedoči bez glasa o klasičnoj prijevari i zloupotrebi znanosti za manipulaciju cijelim narodom i katastrofičnim posljedicama po njegovu budućnost, kojima godinama – svjedočimo.
Običan hrvatski čovjek mogao bi postaviti pitanje Rimcu - kako bi komentirao situaciju da u ljekarni, za svoj novac, umjesto zanstveno i stručno propisanoga lijeka – dobije slično pakiranje s otrovom? Bi li prihvatio moguće posljedice nijemo kao sinoć?
Puna su usta prije svega Ivi Josipoviću, Vesni Pusić, a sinoć krajnje radikalno Zoranu Milanoviću, zalaganja i borbe protiv korupcije. Ima li zornije korupcije od svjesnog namjernog izbora i izdvajanja golemih nacionalnih novaca koje HTV ulaže u ankete i proizvode Ipsos pulsa, koje ukupna hrvatska javnost kao sinoć – vidi kvarnim, koruptivnim pa i lopovskim? Smije li netko imati iluzija da bi Josipović, Milanović, Pusić ili Radman svojim novcima plaćali tako dokazano neupotrebljiv proizvod za njihove osobne potrebe?
Jasno je kao dan da su ankete koje su i sinoć doživjele krah pred očima hrvatskoga naroda, prvo klasičan čin korupcije, drugo, klasičan čin svjesne prijevare, što je i jedno i drugo – kazneno djelo.
Nije li besramno upravo u noći u kojoj su se razgolitile takve prijevare optuživati, makar i dokazanoga lopova, za – lopovluk. Za lopovluk bi trebao optuživati onaj tko – nije lopov. Zoran Milanović bez maske na licu, bez trunka samokontrole i osjećaja odgovornosti, bez trunka poštovanja premaa hrvatskome narodu kojemu se obraća – govori o HDZ-u kao zločinačkoj organzaciji, da ne trepne okom na javnu korupciju i zločin u kojem sudjeluje. Zašto?
Jer misli da na njega ima političko i ljudsko pravo. Jer misle kako su ljudi naviknuti na njihove zločine, na njihove zloupotrebe i nedjela, jer misle da njima pripada pravo biti takav, a onim drugima – ne.
Pogledajmo samo «rezultate» dvije ankete koje je objavljivala javna televizija u tijeku predizborne kampanje. Pa usporedimo s rezultatima izbora. Pa zamislimo bi li netko razuman nakon desetine takvih isporuka – kupio takav proizvod svojim novcima?
Josipović – 46, 5 posto, Kolinda Grabar Kitarović – 34,9 posto!
Josipović- 42 posto, Kolinda Grabar Kitarović – 28 posto!
Treba li spominjati mjesečne ankete koje traju pet godina o omiljenosti, popularnosti i gotovo svetosti Ive Jospovića, kojih bi se posramio i sjevernokorejski «Mladi vođa»?
Tko je tu lud? Narod?
Smije li sveučilišni profesor čije je poslanje znanost i znanstvena metoda, od čega izvrsno živi i što mu također plaća hrvatski narod, ostati nijem na ovakve «rezultate»? Smije li ne upitati HTV- kako je moguće da to plaćate kad je dokazano štetno i vrlo, vrlo kvarno? Jesmo li čuli sinoć takvo pitanje? Rimac i Cvrtila moraju po zvanjima znati – da takvi rezultati značajno utječu na ponašanje nacije, običnih ljudi u predizbornom periodu. Zašto sudjeluju u takvoj prijevari?
Nije li ključni način postizanja ciljane političke, društvene, poduzetničke, antagonističke, rušilačke klime, nije li ključni i toliko puta dokazani model izazivanja katastrofa širih ili užih razmjera, nije li ključni način projekcija mržnje, zločina, ratova – manipulacija javnošću putem medija? Sinoć je jedan od najvažnijih mehanizama te manipulacije opet razotkriven iako ga nitko nije istaknuo kao – zlo.
Lamentirati uz takvo saznanje o tome, zašto više od pedeset posto hrvatskoga naroda nije izašlo na izbore, iako to svakako nije jedini razlog – potpuni je bezobrazluk i sudioništvo u prikrivanju jednog evidentnog zla.
Nikakva manipulacija, prijevara, minuciozno smišljena laž, sve od reda temelji «ideologije razvalina» kako ju je precizno nazvao kardinal Bozanić, međutim nije mogla zamagliti sinošnje slike, prije svih nositelja te ideologije.
Slika i gestikulacija Ive Josipovića, mračan ton i onako uznemirujućega glasa Vesne Pusić, otužna slika Mladenke Šarić, nesretne novinarke koja je zbog strahota egzistencijalne borbe koju joj je upravo nametnuo režim dobila ulogu u cirkusu, kako histerično urla na pozornici pred cijelom nacijom, huliganski nastup Zorana Milanovića, trebali bi biti dovoljni svakome zdrava razuma. Iako su uloge davno podjeljene, iako je Mladenka Šarić i angažirana za nedostojne uloge «svilenom establišmentu» potomaka divljaka koji su upali u Zagreb i sve veće hrvatske gradove 1945. godine pa u kadama koje nikada nisu vidjeli prije toga, godinama kiselili zelje, kako njhova djeca danas ne bi otkrivala svoje praiskonsko divljaštvo i usmrđen veš ispod skupocjenih odjela i kostima, sva ta «demokratska», «urbana», «civilizirana», «sekularna», «europejska» i milenijska «gospoda», sinoć je pokazala – svoje lice. Lice laži, straha od provjere legitimiteta, dubokog nepovjerenja prema hrvatskome narodu, i u konačnci – otvorene mržnje prema onima koji se usude osporiti im položaje i eksluzivitet upravljanja državom.
Josipović je djelovao kao očerupana kokoš, teškom mukom i cijeloživotno uvjažbanom grimasom, cijedio je kroz zube, a samo ponekad uspjevao artikulirano izreći smislene riječi iako ni tada nije odustao od podvale o žrtvama hrvatske slobode, na licu mu se vidjela nevjerica, ubilački gnjev koji je samo nekoliko puta iskazao pritisnut argumentiranim ospravanjem njegovog lika i djela, kao u prigodi kada je Tomca nazvao bolesnikom. Vrdoljak je jedva skrivao pijanstvo ili zbunjenost, Pusić je kreštala besmislice o «ozbiljnosti» drugoga kruga, Mrsić bauljao sudarajući se s gomilom tajkuna, uhljeba, dokazanih moralnih ništavila kao Ferenčak. Stazić i Grčić su otpuhivali bez obzira na kamere njihove televizije, scenom su se smucali tipovi kao Koloman i gomila «urbanih» da bi se i najljući ognjištari vrlo, vrlo vjerojatno duboko sažalili. Nema naime ništa ružnije vidjeti od slike moćnika koji su svjesni da gube svoje pozicije i moraju se vratiti na svoja mjesta. Nitko od njih ne zna bolje – kakva.
S obzirom da se radi o politici, najbolja ilustracija toga mjesta je upravo njihova ideološka fraza – «smetlište istorije»!
Daleko važnije je bilo vidjeti ove slike, daleko važnije je bilo još jednom vidjeti na sceni krah minimuma vjerodostojnosti javne televizije, daleko je važnija poruka poslana hrvatskom narodu tim slikama i tonovima, od poruke brojki koje pokazuju priličnu izvjesnost personalne promjene na vrhu države.
Vrlo je znakovito bilo gledati i posve preporođenu Kolindu Grabar Kitarović, bez ikakvog grča na licu, bez uvježbanih fraza i planiranih rečenica, kako bez planine nesigurnosti na leđima – slavi činjenicu da se nije osramotila i realnu mogućnost da uspije u ovoj utakmici. Puno je slika i iz njihovog stožera koje šalju više od bilo kakve riječi poruke hrvatskome narodu, ali sve su, kako god bile poučne, bile pod dojmom raspjevane i sretne Kolinde. Ukoliko je nacija zapamti takvu, ukoliko Karamarko i kompanija, koje nije fer sada kritizirati jer su pokazali da nekoga vraga rade i to uspješno po njihovim mjerilima, što je i dalje svjetlosnu godinu daleko od poželjnih mjerila i potencijala hrvatskoga naroda, ukoliko nacija pri odlučivanju bude imala sliku Kolinde Grabar Kitarović iz izborne noći, a potisne sliku Tomislava Karamarka – Kolinda će biti nova predsjednica Republike Hrvatske.
Tome čak i Brkić i Karamarko mogu pripomoći, jednostavno moraju isprovocirati Milanovića prije svih, iako su na granici sloma i gubitka svake samokontrole i Josipović i Pusić, kako bi posve očekivano počeli javno divljati pa i prijetiti, što je krajnja faza raspada svakoga ultramanjinskog poretka. Oni su trenutno u fazi u kojoj više ne mogu kriti da potječu iz smrada ukiseljenoga zelja donjozagrebačkih kada, kojim je, dok im Tito nije dekretom to zabranio, miris zimnice kupao Zagreb umjesto vode za prljave guzice divljaka koji su u svojoj pravednosti pobili i protjerali stotine tisuća autentične hrvatske gospode.
Te slike su najvažnija poruka i stvarna pobjeda hrvatskoga naroda. Čak i onih milijuna koji nisu izašli na izbore, jer dovoljna je bila i stranačka infrastruktura kako bi smrtno ranila poredak i demaskirala svo lažno blještavilo kao običan mrak. A ljudi vole pobjednike i ne vole gubitnike. Oduvijek. Svakome, pogotovo danas u Hrvatskoj, frustriranoj, nesigurnoj, dezorijentiranoj, što najbolje pokazuje Sinčićev rezultat, na osobnoj razini, imponira poistovjećivanje sa uspjehom i uspješnim ljudima. Kolinda Grabar Kitarović je sinoć pokazala da je – uspješna.
- Autor: Marko Ljubić
- Photo: Jurica Galoic/PIXSELL
- Datum: utorak, 30. prosinca 2014. u 07:22
IVO JOSIPOVIĆ - PRIČA O PRIJEVARI: Započeo lažima, završava lažući
Sumnjati u Milana Kujundžića ili Kolindu Grabar Kitarović, dajući im goleme ovlasti u svoje ime, jest odgovorno i racionalno, jednako kao i vjerovati im. A vjerovati Ivi Josipoviću, prijezir je prema samome sebi. Ne izići na izbore u takvim okolnostima i s tim saznanjima je – grijeh i kukavičluk nedostojan slobodnoga čovjeka.
Što je dakle ono posve neupitno što bi čovjek morao imati pred sobom, kako bi bar jednu od tisuća odluka i osobnih postupaka u upravljanju svojim životom, jer izbori to svakako jesu, donio na dostojan način.
Problem je ako je čovjek potpuno izgubio samopoštovanje, ako se srami svoga identiteta, ako bježi od sebe samoga, ako mrzi svoje korijene, svoje obiteljsko naslijeđe, svoju prošlost i ne vjeruje u – vlastitu budućnost. Nitko od kandidata nikome od nas neće dati kruha, niti bi smio, jer to je naša obaveza, ali za jednoga od njih znamo da će nas nastaviti ponižavati, a za druge ne znamo. Neupitno je također da onaj tko ne drži do svoga ponosa i nema samopoštovanja, teže ostvaruje i kruh. Tada mu ne trebaju neupitne činjenice, trebaju mu iluzije, laži, droga. Odnosno, izgovor kako ne bi mjenjao ništa i imao razloga – nastaviti optuživati druge za sve teškoće ovoga svijeta.
Da vidimo što znamo?
Znamo kako je Ivo Josipović vodio državu, znamo kako nam je danas, znamo jer vidimo, čujemo i možemo razmišljati svojom glavom.
Ivo Josipović je nakon poruke kardinala Bozanića hrvatskim vjernicima i hrvatskome narodu rekao kako misli da je on najsličniji Bozanićevom poželjnom kandidatu.
Kardinal je poručio ovo:
«Poštujući pluralnost društva, kao vjernici tražimo od budućeg predsjednika/predsjednice da se zauzima za pravo na život od začeća do naravne smrti, kao i da ima jasnu sliku o tome da je brak životna zajednica muškarca i žene.»
Josipović je za brak muškarca i žene rekao ovo: «Izaći ću na referendum i glasovati protiv»
Je li netko smije zaboraviti poruke politika koje i tada, kao i danas, predstavlja Ivo Josipović, je li smije Hrvat zaboraviti da iza njegove kandidature stoji vladajuća koalicija čiji su nositelji zalaganje za definiciju braka kao u Bozanićevoj poruci nazivali u zemlji i inozemstvu, «prljavim pokretom», «novim Jasenovcem», «nacizmom», «mržnjom»? Je li nakon toga Josipović, jesu li politike vladajuće koalicije čiji je kandidat – postale drugačije?
Nadalje kardinal Bozanić u svojoj poruci kaže: «Osim toga, hrvatski državljani velikom većinom pripadaju Katoličkoj Crkvi, te je po sebi razumljivo da predsjednik/predsjednica bude posebno osjetljiv/a prema kršćanskim vrjednotama i katoličkoj kulturi».
Predsjednik se deklarira kao – agnostik. Nije problem, kad ne bi govorio da upravo sebe vidi preslikom osobe iz Bozanićeve poruke, a istovremeno je potpisao najviše državno odlikovanje članici upravnoga odbora Protagore, rigidne anti-teističke, a ne ateističke udruge, gospođi Puhovski.
Da vidimo dakle, kako se predsjednik odnosio prema kršćanskim vrjednotama.
Je li kršćanska vrjednota veličati zločin? Nije.
Je li ima netko u Hrvatskoj, posebno među milijunima Hrvata koji izravno ili neizravno potječu u okviru bliže ili daljnje rodbine iz obitelji nekoliko stotina tisuća hrvatskih vojnika, domobrana i ustaša, koji su golemim djelom pobijeni nakon vojnoga poraza, a ostatak šikaniran cjeli život bez elementarnih prava, pri čemu nije vrijedilo da djeca ne smiju biti kažnjavana za djela svojih očeva, da pamti jasnu, karakternu i državničku izjavu ili politiku predsjednika Josipovića – koja osuđuje te zločine, koja osuđuje poredak koji je te zločine osmislio i proveo i počivao na njima. Učinio je sve da se oni ne istraže i da se ne sazna neupitna istina. Je li «kršćanska vrjednota» - birati laž umjesto istine?
Je li kršćanski doći na jedno od najužasnijih stratišta hrvatskoga naroda, u Srb, užasno po svojoj brutalnosti i neviđenom barbarstvu i reći ovo: «Neki od vas nose i kape partizanke. To su lijepe kape, one su poruke ljubavi i mira, poruke da više nikada ne bude zločina, genocida i rata. Hrvatska je demokratska zemlja u čijem je Ustavu upisan antifašizam»? (Dana 27. srpnja 2010. godine)
Kakve veze kršćanstvo, kakve veze ima obična ljudskost s masakrom nekoliko stotina ljudi, kakve veze s bilo čim među ljudima ima – peći na ražnju katoličkoga svećenika?
Nije li ruganje, da ne koristim zaslužen ružniji izraz, milijunima Hrvata koji, koliko nam god svima više od sedamdeset godina nasiljem pokušavaju ubiti duh i obično ljudsko dostojanstvo racionalnoga razmišljanja, na mjestu i u ime slave zločincima – simboliku zločina predstavljati kao poruke mira i ljubavi? Kakav to čovjek smije i može reći, kakav čovjek smije sebe prepoznati u Kardinalovoj poruci o – kršćanstvu. Samo beskrupulozna osoba, samo zla osoba, samo čovjek bez kriterija i minimuma poštovanja prema narodu kojemu govori.
I pitanje, kakav čovjek treba biti, pa izborom takve ličnosti, zapravo prenijeti dio svoga identiteta, osobnosti na njega? A na izborima se upravo to radi. To se radi, došli mi na biralište ili ne. Zato je ne doći na biralište, prije svega – prijezir prema sebi, svojim bližim ili dalekim korjenima, obiteljima.
Bozanić nadalje kaže: »Osoba na čelu hrvatske države nositeljica je identiteta Hrvatske, promicateljica njenih vrjednota u Domovini i svijetu, širiteljica istine o njenoj prošlosti, osobito o žrtvi koju je Hrvatska podnijela na putu do slobode, kako zbog strahota totalitarizama dvadesetoga stoljeća, tako i zbog strašne agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu»
Koje je to vrjednote Josipović promicao o Domovini tijekom aktualnoga mandata?
Pođimo od istine o njenoj prošlosti. Odlikovao je tijekom mandata novinara Dragu Hedla, koji je karijeru napravio kao novinar pišući nevjerojatne prljavštine iz kuhinje komunističkoga poretka o Katoličkoj crkvi i pogotovo blaženom Alojziju Stepincu. Iako danas ima na tisuće, do jučer brižljvo sakrivenih dokumenata o tome da je po svjedočenju desetina, stotina Židova i Srba prije svih, taj čovjek zapravo bio svetac prilično jedinstvene hrabrosti i kršćanske solidarnosti sa žrtvama tadašnjega režima i bez usporedbe u cijeloj okupiranoj Europi, nikada ni jednom riječju ni Josipović, niti bilo tko iz «antifašističke» kuhinje, pa ni Hedl, nije rekao – oprostite, kajem se. Odlikovanje takvom čovjeku zapravo – sve govori normalnim ljudima.
Nadalje, kakvu to «istinu u hrvatskoj prošlosti», pogotovo onoj koju pamtimo svi rođeni bar par godina prije Domovinskoga rata promiče Josipović, javno se hvaleći pred srbijanskom javnošću na B92- da je on idejni začetnik Documente, kreator njihovog programa, «brošura» i dajući toj opskurnoj udruzi najviše državno odlikovanje – za otvoreno širenje neistina o Domovinskome ratu?
Kako Ivo Josipović «promiče istinu» o svome narodu, kada u Knessetu kaže da je u Hrvatskoj i daljeproblem «ustaška zmija u njedrima», iako rabin Kotel Da -Don u emisiji «Duhovni izazovi» sasvim jasno i nedvosmisleno kaže da u Hrvatskoj nema antisemitizma, da se u Zagrebu osjeća lijepo i posve ugodno.
Kakvo je promicanje istine slijedeća izjava u Parlamentu BiH: «Duboko žalim sto je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošloga stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim sto je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče»?
Čisto radi usporedbe, uz sve ostalo, kad već govorimo o kršćanskoj istini, solidarnosti samoprepoznavanju u Kardinalovoj poruci, evo podataka o pomoći konkretnim ljudima iz BiH kada je tamo počeo rat (službeni podaci Vlade i Sabora Republike Hrvatske 1998. godine)
U ožujku 1992. godine broj izbjeglica iz BiH u Hrvatskoj iznosio je 16.579, u travnju 1992. već ih je 193.415, u kolovozu 363.270, a u prosincu 1992. u Hrvatskoj utočište ima već 402.768 izbjeglica iz susjedne države.....
Zna li netko je li Josipović bilo kada i bilo gdje postavio kao državnik pitanje što je sa 150 tisuća protjeranih Hrvata iz Srednje Bosne, što je sa 11 tisuća Hrvata koji se nikada nisu vratili u Bugojno, ili s 200 tisuća, od 212 tisuća predratnih Hrvata s područja Republike Srpske, koji se nikada nisu vratili na svoja ognjišta?
Nikada nije. Ali jest pred ljudima koji su izravno odgovorni za egzodus pa i najstrašnije zločine nad Hrvatima, kakvih su pune državne institucije Federacije BiH, jest pred Dodikom i međunarodnom zajednicom – lagao na štetu svoga naroda i države.
Ivo Josipović tijekom predsjedničke kampanje u gadljivom nastupu na HTV pred «novinarom» Rotimom kaže kako sa Srbijom zahvaljujući njemu imamo danas bolje odnose nego nazad pet godina.
Pa da vidimo što sadrži to – bolje?
Srbija je u tom razdoblju prema službenim podacima pomogla u otkrivanju jedne masovne grobnice, vratila je jednu jedinu umjetninu i to protokloranom razmjenom Tadića i Josipovića, pravoslavnu ikonu, vratila je stotinjak liječničkih kartona otetih iz razorene bolnice u Vukovaru, među kojima i kartone o operaciji slijepoga crijeva iz 1988. godine, nije dala iz vojnih arhiva ni jednu jedinu kartu posijanih minskih polja po Hrvatskoj, nije obeštetila ni jednoga od nekoliko tisuća logoraša koji su robovali pod njezinom upravom i na njezinome području, nije ni pokušala vratiti okupirane vukovarske ade, stalno međunarodnoj zajednici šalje poruke o ugroženosti Srba u Hrvatskoj, iako je Hrvatska uložila u njihov povratak više od PET milijardi EURA, nije obeštetila ni jednog jedinog protjeranog Hrvata iz Vojvodine od njih 40 tisuća, besramno laže u svakoj prigodi o zajedničkoj prošlosti, a gadljivo na sudu u Haagu, pokreće međunarodnu diplomatsku inicijativu prosvjeda protiv postupka proglašenja blaženoga Alojzija Stepinca svetim, ne pada joj na pamet vratiti Hrvatskoj i njezinom narodu njegove ukradene povijesne arhive držeći na taj način hrvatsku prošlost u vlastitim rukama.
Ta Srbija s kojom imamo «bolje odnose» tijekom Josipovićeva mandata već deset godina ima zakon kojim se proglašava nadležnom nad pravnom suverenošću Hrvatske, sudi hrvatske državljane za navodne zločine u Hrvatskoj i nad hrvatskim državljanima, zatvara ih i ponaša se kao klasični međunarodni razbojnik uz punu potporu i/ili šutnju Ive Josipovića.
Bozanić dalje poručuje, a Josipović se prepoznaje: «Svojim ugledom i ulogom, osoba koja obnaša tu časnu službu pozvana je prednjačiti iskrenim domoljubljem. To pak znači jasno isticati ono što pridonosi, ali i upozoravati na ono što šteti Hrvatskoj u donošenju ključnih političkih odluka koje se odnose na njezinu strategiju».
Što je domoljubno u ostvarenom odnosu prema Srbiji?
Je li Josipović učinio bilo što da upozori vladajuću koaliciju recimo, prilikom pripreme i donošenja sramnog lex Perković, da to, kako Kardinal upozorava, «šteti» hrvatskim nacionalnim interesima, ali i samim načelima pripadnosti zajednici europskih naroda? Je li upotrijebio svoje ustavne ovlasti i zatražio očitovanje ustavnoga suda o tom zakonu?
Ništa nije ni pokušao.
Zbog svega ovoga, zbog tisuća i tisuća činjenica kojih bi se mogao i morao prisjetiti svaki Hrvat koji ima mogućnost fizički doprijeti do birališta, zbog svega što jednostavno vidimo svakodnevno oko sebe, zbog minimuma samopoštovanja prema sebi samome, nitko, baš nitko ne bi smio zaboraviti djelovanje Ive Josipovića u mandatu na isteku. Niti ima bilo tko pravo reći – nisam znao. Dakle, ovdje imamo potpuno neupitno saznanje o nedjelima jednoga čovjeka, koji nam mora biti odgovoran i imamo mehanizam – utjecati na to što on radi. Šaljući naciji poruku kako se prepoznao u Kardinalovim riječima – taj čovjek se ruga u lice svakome tko ima minimum sačuvane prosudbene moći. Odmahivati rukom i očekivati savršenstvo od Kolinde Grabar Kitarović ili Milana Kujundžića, pa uspoređivati njihovu nesavršenost, ljudske i političke slabosti s dokazanim zlom je – grijeh. Onaj grijeh na koga nas ne treba upozoravati Bozanić, jer vjerovali ili ne vjerovali u Boga, pripadali ili ne Katoličkoj crkvi, birati zlo ili propustiti ne sankcionirati zlo i njegovog nositelja, znači uvijek, a pogotovo danas, činiti grijeh prema sebi, svojoj djeci, prijateljima i čitavom društvu. To nije – pravi put!
- Autor: Marko Ljubić
- Photo: Slavko Midzor/PIXSELL
- Datum: utorak, 23. prosinca 2014. u 08:53
Opasne zablude u predsjedničkoj kampanji
Ako takav Kujundžić, prvo zbog nevjerojatno nepoštenih izbornih pravila, uvjeta i svih pretpostavki koje utječu na njih, a potom i zbog toga što se uz Glavašev HDSSB i nejaki Hrast, zapravo nema nikog relevantne snage oko sebe, ne uspije dovoljno snažno i na vrijeme doći do svakog hrvatskog čovjeka, nema nikakve sumnje da je već sada probudio mnoge, tisuće i tisuće ljudi kojima je bilo dosta lažne «europske» retorike o evidentnom zlu i poniženja koja se godinama nameću hrvatskome narodu.
Opasne zablude u predsjedničkoj kampanji
Josipovićevsko je pitanje treba li se Kujundžić odreći kandidature u korist Grabar Kitarović, jer Grabar Kitarović ne može pobijediti bez Kujundžića, kao ni on bez nje. Pravo je pitanje mogu li prije svega oni, a onda i stranački strojevi zanemariti osobne interese i taštine u korist nacionalnoga interesa. Dakle, Karamarko i Glavaš.
Glasači desnice su disciplinirani?
Ova teza se provlači kroz sve kampanje, laičke i stručne analize kojima svjedočimo godinama, a pogotovo prije i tijekom izbornih kampanja od kraja 1999. i početka 2000. godine do danas. Promovirali su je najutjecajniji mediji, a kroz cijelo to razdoblje to su neupitno bili izdanja EPH grupe, kojima se mogu pridodati Novi list i Slobodna Dalmacija, zatim HTV, koji je čak i u vrijeme izbora nakon Tuđmanove smrti, usprkos vlasti HDZ-a, snažno promovirao čitav niz stajališta današnje nazovi ljevice, a u biti – «antifašističke» fronte. Dovoljno je prisjetiti se sudionika njihovih političkih emisija, analitičara, pa po njihovom «znanstvenom» i intelektualnom opusu, samo pregledom dostupnih materijala shvatiti bit njihove političke «neutralnosti». Danas i posve neupitni simpatizeri desnih političkih stranaka i njihovih politika polaze od činjenice da «desni birači disciplinirano izlaze na izbore».
Što je temelj stava da su desničari disciplinirani?
Iskustvo s prvih demokratskih izbora. Iskustvo s izbora koji su tijekom rata za nezavisnost Hrvatske nosili poruku, manje-više jednaku obavezi obrane na prvim crtama bojišnice. Ljudi su znali točno što žele, imali su jasan državotvorni i državnički program, pa iako su vidjeli devijacije na čitavom nizu pitanja, znali su da je najvažnije izgraditi kuću, dom, pa tek onda razmještati namještaj i stvarati poredak stvari. Takvu maticu i takvo političko povjerenje nikada ne bi pobijedio ni Račan ni Budiša, koliko god Budiša prao Račanovu vrlo upitnu prošlost, da je nakon Tuđmana netko bio prepoznatljivi nositelj te državotvorne i državničke politike. Ali, suočeni s notornim Pašalićima, Rebićima, Šeksovima, uz cijeli niz Zagoraca i sličnih novonastalih društvenih «veličina», matica je bila sve slabija. Ljudi nisu htjeli izaći na izbore, a to se zorno vidi pregledom broja glasova koje je dobivao HDZ i njegovi kandidati.
Jednostavno, neutemeljeno je govoriti o političkoj disciplini «desnih birača» iz više razloga. Prvo, u Hrvatskoj ne postoji politička građanska kultura niti izgrađena kultura državnosti, jer – nije mogla postojati. U zemljama s kojima se volimo uspoređivati kao sa svojim idealnim ciljem, ta kultura razvijala se stotinama godina. Hrvatski narod, ako isključimo par izbora prije Drugoga svijetskog rata, jednostavno – nije imao što ni koga birati. Na navodne izbore do 1990. godine izlazili su pripadnici režimskog establishmenta i oni koji su se bojali da bi im nepojavljivanje moglo nauditi. Ostalo su riješavali članovi «izbornih» tijela, neumorno zaokružujući u večernjim satima liste – drugarica i drugova «narodnih» kandidata i birače. Ako usporedimo izborne rezultate prvenstveno SDP-a, koji neovisno koliko je u njemu brojčano bivših komunista, a koliko u HDZ-u, jednostavno i formalno i esencijalno, uistinu jest idejno naslijednik bivše Komunističke partije u novim okolnostima, više je nego jasno da se taj broj može izračunati na temelju zbroja stanovnika Hrvatske koji jesu ili potječu iz bivših oligarhijskih komunističko-partizanskih struktura, zatim golema većina hrvatskih Srba, vjerojatno dio pripadnika ostalih nacionalnih manjina i na svakim izborima rastući, ali ne dominantan, broj pripadnika mlađe generacije, kao proizvod bjesomučne antinacionalne i neoliberalne kampanje u udarnim medijima.
Dakle, niti jedan jedini znanstveno utemeljen argument ne postoji za takav zaključak o «disciplini» desnice, a svi, upravo svi, ukazuju na suprotno – diciplinirani mogu biti i jesu samo glasači ljevice. Uz to što u općoj kampanji protiv svakog izraza nacionalnog i tradicionalnog u Hrvatskoj, u čemu pogotovo prednjače autori tiskanih izdanja EPH, sami pojam discipliniranosti služi tim autorima za ismijavanje i ruganje «ognjištarima» i svojevrsnim čovjekolikim zombijima bez mozga, savjesti i minimuma prosudbenog intelekta, već ostarjele pripadnike bivšeg poretka, manjince i neupitnu neokomunističko-antifašističku strukturu se plaši masom sumnjivih ustašoida koji im rade o glavi, ako ne iziđu na izbore. A mlađe birače se «disciplinom» zadrtih desničara usmjerava očekivanim buntom protiv discipline kao pojma, u naručje – «antifašista» i «slobode», «europejstva», «tolerancije», u konačnici- modernizma.
Treba li Kujundžić odustati od izbora i pozvati svoje birače na potporu Kolindi Grabar Kitarović zbog jedinstva desnice, kako to ističu EPH izdanja posljednjih dana?
Prvi veliki poraz vladajući poredak s Josipovićem na čelu u ovim izborima doživio je time što nije uspio proizvesti više predsjedničkih kandidata. A potrudili su se jako. To se ne ističe u medijima, rijetke su analize koje na to upozoravaju, ali nemogućnost Ivana Grubišića, a zatim i ostalih nekoliko nominiranih, među koje svakako spada Anto Đapić, ali i Ivan Rude, koji vjerojatno nije ni bio igrač poretka, ali bi mu poslužio u svakom slučaju, pokazuje da je poretku u ovom slučaju zakazala – infrastruktura. A infrastrukturu na ljevici jedini ima – Milanović. Vesna Pusić i njena trgovačka družina ne mogu skupiti više ništa i nikada neće, Holy je čista virtualnost, a Josipović je otpilio Gabrića i slične nakon što njihovi medijski isforsirani projekti nisu pokazali rezultate. U ovakvim okolnostima, poslužit će im pernarovski diletant Sinčić, koji se može osloniti na radnički anarhomarksizam još većega diletanta Kapovića, te «inetelektualnu» pomoć Dude, Nadežde i Šibera iz Petoga dana.
Tko površno prati ove izbore, predkampanju, a i sami početak kampanje, lako će uočiti da Kujundžić zastupa i snažno bez ikakve dvojbe govori riječi i poruke koje milijuni Hrvata žele čuti. Pogotovo je dobar, nadmoćan u emisijama jedan na jedan, utoliko bolji što je naspram njega veći režimski ljigavac u ulozi novinara. Kujundžić, usprkos još jednoj podvali, da su pitanja o Titu, antifašizmu, hrvatskoj prošlosti i povjesti, Domovinskome ratu i rasprava o odnosu sa Srbijom na temelju činjenica, demode, sekundarna, nebitna pa i huškačka, da ta pitanja izazivaju podjele – zapravo slijedi vrhunsku političku intuiciju i realno poznavanje stvarnoga stanja duha svoga naroda. Hrvatski narod mora imati odgovore na ta pitanja, potvrđene s najviše razine državne politike, kako bi uopće mogao sve svoje potencijale iskoristiti za – sadašnjost i budućnost. Ta pitanja i odgovori iz kavana i s foruma moraju doći na Pantovčak i tamo biti zauvijek riješena. Jednostavno Kujundžić govori ono što Kolinda Grabar Kitarović izbjegava reći. Nipošto ne želim uspoređivati ovdje Kolindu i Josipovića, politika prvoga je osvjedočeno zlo svakome tko misli glavom, a njena to nije. Nije ni mogla biti. Ako treba birati u situaciji kad imaš uperenu pušku u glavu ili makar minimalnu slobodu da ćeš moći otkloniti neku drugu smrtnu opasnost naknadno – vjerojatno nema razumnog čovjeka koji ne bi prihvatio ovu drugu mogućnost. Jednostavno, ovakav HDZ, gdje prije svega mislim na Karamarka, njegovo najuže rukovodstvo i nekoliko usječenih balvana u prvim šumama oko Zagreba koji bauljaju za Kolindom glumeći njezin predizborni trust mozgova, ne može ponovo, koliko se god zaklinjali u povratak Tuđmanu – pokrenuti onu maticu iz devedesetih godina. Ljudi im ne vjeruju i to je politička činjenica. Ti ljudi bi uz Kolindinu retoriku i uz takav vrh HDZ-a ostali kod kuće. Kujundžić je jedini koji u ovom trenutku uz nevjerojatnu sramotu javne televizije, i nečuvenu drskost Josipovićeva poretka u otvorenom ponižavanju hrvatskoga naroda takvom televizijom, uspijeva doprijeti do srca prije svega, jer dojam i srce pokreću ljude, koji nisu budale i znaju da su programi priča za malog Mujicu. Riječ je kao voda – izgovorena nađe prolaz, koliko god debeli zidovi bili.
Ako takav Kujundžić, prvo zbog nevjerojatno nepoštenih izbornih pravila, uvjeta i svih pretpostavki koje utječu na njih, a potom i zbog toga što se uz Glavašev HDSSB i nejaki Hrast, zapravo nema nikog relevantne snage oko sebe, ne uspije dovoljno snažno i na vrijeme doći do svakog hrvatskog čovjeka, nema nikakve sumnje da je već sada probudio mnoge, tisuće i tisuće ljudi kojima je bilo dosta lažne «europske» retorike o evidentnom zlu i poniženja koja se godinama nameću hrvatskome narodu. Van je svake sumnje da je Kujundžić faktor koji neće ni malo povećati broj glasova ljevice u prvom krugu, ali svakako hoće i to snažno ukupan broj glasova desnice u prvome krugu. Dakle, nije dubokoumno političko pitanje danas kome šteti pojava i uloga Kujundžića, već posve banalan spin Josipovićeve kampanje. Bit je da ovo što on radi koristi hrvatskoj politici, oživljavanju hrvatske autentične državnosti i kulture te samosvijesti hrvatskoga naroda, silno je prijeteće za politički poredak Ive Jospovića, jer je prije svega njima isključivi interes što manji izlazak na izbore i što uvjerljivija minorizacija samih izbora i predsjedničke uloge, iako je sve upravo suprotno. Bit je upravo u tome da Kujundžić, ne samo da ne smije odustati, ne samo da nema razloga, ne samo da ima realne šanse za pobjedu, već da upravo zbog nacionalnih interesa, pa i interesa ovakvog HDZ-a kakav god on bio, time i Kolinde Grabar Kitarović, ako realno računa na pobjedu – ne smije odustati. Niti pozvati svoje glasače na potporu njoj bez – uvjeta. Ako Grabar Kitarović razvojem situacije uđe u drugi krug sa Josipovićem, jedini način da dobije Kujundžićevu potporu bio bi – prihvatiti njegove najvažnije poruke. Bez toga, čak i kad bi Kujundžić u takvim uvjetima pozvao svoje birače da je podupru, prvo, pljunuo bi im u lice, drugo, taj poziv bi bio čista prazna retorika bez ikakvih efekata.
Predsjednička uloga i funkcija je nebitna?
To je jedna od najtežih podvala, nastala u bjesomučnom «detuđmaniziranju» Hrvatske, a u biti – rušilačkom stampedu protiv hrvatske državnosti. Sam pojam «detuđmanizacija» je i smišljen kako bi se već pripremljena matrica medijsko - političkog i obavještajno - specijalnoratovskoga preuzimanja potpune kontrole nad realnom, ali posve neželjenom hrvatskom samostalnošću i potencijalnom državnošću, personalizirala i maskirala stvarna namjera. Potencijalnom zbog toga, što je formiranje države, obrana nezavisnosti od ratne velikosrpske fizičke ugroze i međunarodno priznanje zapravo samo minimum preduvjeta za razvoj – autentične nacionalne državne politike. Te preduvjete se nije moglo formalno izmjeniti jer bi to bilo, s jedne strane međunarodno pravni presedan, a s druge strane, izazvalo bi reakciju goleme većine naroda. Zato se krenulo s «detuđmanizacijom», a prvi korak u provedbi iste bio je – ukidanje polupredsjedničkog državnoga sustava. Nacijama koje su upravo izašle iz rata za nezavisnost, koje su pod teškim prtiskom vrlo moćnih i relevantnih međunarodnih sila zbog svoje neposlušnosti, nacijama brojnim kao što je Hrvatska i s takvom turbulentnom prošlosti – snažna vlast je minimalan preduvjet za nesmetan razvoj svoje državnosti. Ovo je samo po sebi pitanje za cjelovitiju analizu, jer se može kao protupitanje postaviti teza – što bi tek Mesić ili Josipović radili da su imali Tuđmanove ovlasti? Ni malo više ne bi doprinosili razvoju Hrvatske jer ne bi htjeli, niti su zbog toga birani. A lakše im je bilo raditi štetu s ovakvim ovlastima jer su se mogli prikriti i ne snositi odgovornost za učinjeno, koristiti podmukle metode, preko utjecaja na medije, djelovanje vlade i državnih institucija, kadrovsku politku i kadroviranje prije svega u diplomaciji, vojsci i obavještajnim službama. Dakle, s aktualnim ovlastima predsjednik ima golem utjecaj na sva relevantna zbivanja u Hrvatskoj. Problem je međutim što bi Hrvatskoj realno bilo bolje da je od 2000. do danas imala upražnjeno mjesto predsjednika, jer se mandati Stjepana Mesića i Ive Josipovića mogu pamtiti i hoće, kad-tad, u relevantnim povjesnim analizama – isključivo po šteti koju su učinili vlastitom narodu i društvu u cjelini.
Predsjednik države, u najmanju ruku kao i monarsi u zapadnim demokracijama, jest simbol državnosti jednog naroda. Zbog toga su poruke kao nekovečerašnja «intelektualnih gurua» Dude, Šibera i Čačinovićke da je ta «institucija besmislena», ili izraz dubokog diletantizma, što bi moglo vrijediti za Šibera, koji to pokazuje iz emisije u emisiju radi čega je vjerojatno i izabran, ili svjesne podvale što bi po definiciji više odgovaralo Dudi zbog znanstvenog opredjeljenja, iako sumnju u njegovu intelektualnu relevantnost snažno potkrijepljuje njegova oda kapovićovštini na političkoj sceni.
U zlonamjernom smjeru moglo bi se nastaviti sličnim tezama, treba li Hrvatskoj ovakva Vlada, Sabor, pa ćemo se dovesti do pitanja – što nam je bre ovo trebalo?
Teza da se predsjednika treba birati u Saboru, a ne neposrednim izborima izraz je nametnute javne percepcije politikom «detuđmanizacije». Tragikomično je da je takvoj tezi sklon i Tomislav Karamarko koji se deklarativno zalaže za povratak – Tuđmanu. Odluka o tome treba li predsjednika birati na neposrednim izborima ili u Saboru, prije svega je pitanje odnosa prema prvobitnoj nakani predsjednika Tuđmana da svaki hrvatski državljanin bez obzira gdje se nalazio, mora imati i dužnost i pravo – sudjelovati u upravljanju hrvatskom državnošću. Ta nakana nije, za svakoga tko je ikada pročitao bilo što od pokojnog Tuđmana, izraz njegove taktičke potreba ostvariti premoć nad konkurencijom, već – povjesne obveze hrvatske države prema svome narodu, kako u zemlji tako i u inozemstvu, koje nije stotinama godina bilo stvar slobodnoga izbora. Na žalost, taj pravac razvoja hrvatske državotvorne kulture i državnosti nakon Tuđmana je, što svjesno, što slabostima zbog kojih su morali popuštati suparnicima, što utjecajem međunarodne zajednice preko svojih satelita u zemlji, praktično posve upropastio HDZ. Hrvatskog predsjednika, kao vrhunski simbol nacionalne državnosti, mora birati s praktičnom mogućnošću izbora – ukupan hrvatski narod. Sabor već ne, ali to je tema za drugu analizu. Nacija s takvom povješću, koja ima višegeneracijsku emigraciju snažnog domoljubnog opredjeljenja ne može opstati, a još manje biti konkurentna u suvremenom svijetu bez takve integracije iseljene i domovinske Hrvatske. Takva integracija se ne postiže deklaracijama, nego izravnim sudjelovanjem u izboru predsjednika Države, što arhitekti neokomunističkog i kolonijalnog poretka svim silama nastoje razbiti pod svaku cijenu.Utoliko su dvojbe o ulozi predsjednika u Hrvatskoj lažne i najčešće plod vrlo podmuklih nakana, kao i dvojba oko načina izbora predsjednika. Makar i formalno, sve dok postoji pravo na izbor predsjednika svakom Hrvatu gdje god bio, očekivati je da će hrvatskom državnošću upravljati – sam hrvatski narod. Koliko god zaglibila i država i samo hrvatsko društvo, time se to može popraviti, a bez toga – ne može. Neposredni izbori za predsjednika države s ostvarivim pravom glasa svim hrvatskim državljanima i po novom zakonu o državljanstvu, strateška su garancija sprječavanja ozbiljnijeg utjecaja dviju pogubnih ideja za hrvatske interese – velikosrpske, koja nije ni ubijena ni osuđena, kao i neokolonijalne, koju pronose manjinski sljedbenici komunističkog poretka radi svoga opstanka.
- Autor: Marko Ljubić
- Photo: Damir Spehar/PIXSELL
- Datum: utorak, 16. prosinca 2014. u 08:20
KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ: Hrvatska predsjednica ili nova Jadranka Kosor?
Hrvatski predsjednik danas ne smije ni pokušati biti – predsjednik svih građana. To je podvala koja razdire Hrvatsku već petnaest godina. Nužno je postići jedinstvo na politici većinske Hrvatske, jer je demokracija po definiciji vlast većine. Sve ostalo je diktatura.
Kolinda Grabar Kitarović ima spasonosan program. Prvo će, čim dođe na vlast sazvati sjednicu Vlade. Kako je više puta istakla kandidatkinja HDZ-a za predsjednicu Države, ako treba vući će ih za rukav, lupati šakom o stol, neće bježati od toga da podvikne ako bude trebalo.
I, recimo da će ih sjesti za zajednički stol.
I, što onda?
Kolika je vjerojatnoća da će se nešto razumno dogoditi na toj sjednici? Kolika je vjerojatnoća da će naglo Vrdoljak postati vizionar gospodarskoga razvoja, Mrsić senzibilan socijaldemokratski zagovornik modernoga tržišta rada, Bauk efikasne uprave, Maras sitnoga poduzetništva i obrta? Kolika je vjerojatnoća da će Vesna Pusić naglo shvatiti kako nije minstrica niti lobistica Beograda ili Londona? Koliko je moguće Grčića upozoriti efkasno da mu je živjeti u Hrvatskoj i eventualno nastaviti raditi na fakultetu, jer nema nikakve šanse sa ovakvim referencama dobiti posao ni u Kalifatu, makar postao ortodoksni imam i vehabija.
To je nastavak pogubne opozicijske politike Tomislava Karamarka koji čitavu godinu trabunja kako bi Josipović treba sazvati sjednicu Vlade. Kada neka zemlja tri godine trpi ovakvu vladu, onda to odavno nije grijeh vladajuće koalicije jer se na njihovu odgovornost i razum ne smije računati – to je grijeh opozicije.
Koliko je ova vlada suvremeni svjetski fenomen, toliko je opozicija još veći.
Jedino gdje koliko toliko primjereno Kolinda Grabar Kitarović može dobro iskoristiti ovakvu vladu i njene ministre i ministrice jest – kazneni zakon. Uvrstiti kao jedno od dostignuća nove generacije ljudskih prava čitav niz sankcija za sitne i krupne zločince, a prije toga potplatiti platformu 112 da to izlobira, pa tako sitnome zločincu obrtniku presuditi da mu Maras vodi buregdžinicu godinu dana, krupnijemu kapitalisti da mu Grčić osmšljava razvoj, a Vrdoljak provodi upravljanje i zaštitu interesa dvije godine. Zločestom seljaku presuditi da mu Jakovina vodi farmu par godina, ovisno o težini zločina, dok bi za najteže zločince, one koji su skrenuli s puta demokracije, antifašizma i antifašističke kulture na prijedlog Olivera Frljića, Milorad Pupovac i SNV presuđivali druženje i degustaciju odojaka i šljivovice u zatvorenim prostorijama s Vesnom Pusić, Zlatar Violić ili Mrak Taritaš, prema prosudbi toga slobodarskoga i humanističkoga genija. Regije i gradovi bi se kažnjavali imenovanjem Milanovića za prinudnoga upravitelja na kraće ili duže razdoblje, dok bi Matić bio najteža sankcija onima koji zastrane na kršćanskom putu i samo bi se koristio za kažnjavanje – svećenika. I, ako Crkva prihvati – kao pokora za najteže grijehe.
Ionako se već čuju kletve – Da Bog da mu Maras vodio buregdžinicu!
Ako Kolinda Grabar Kitarović uistinu bar nastoji koliko toliko ozbiljno opravdati dio nade i povjerenja koje joj kao osobi i političaru bianco nudi jedan prlično umorni dio hrvatskog naroda, ali nepopravljivih optimista, koji svake godine i u svakom političkom razdoblju ponovo u novome rukovodstvu HDZ-a pokušavaju naći onu mrvicu svjetla koje još nije zagušeno iz slavnih devedesetih godina, kada je bilo nepristojno ne biti uz, ili u HDZ-u, jednako kako danas postaje nepristojno bespogovorno slijediti Karamarka, minimum što treba objaviti hrvatskom narodu i ako pobjedi učiniti, jest – odmah zatražiti raspuštanje Sabora i izvanredne izbore. Dragovoljno ili silom nacionalnog referenduma!
Kolinda Grabar Kitarović nema državničku karizmu, to je zorno vidljivo iz svakog njezinog nastupa. Jasno je kao dan da je odmak od svakodnevne hrvatske politike ostavio golemi propuh u njezinoj snalažljivosti u svakodnevici tako burnih događaja i svakodnevnih tisuća ispitičića, a nije sasvim sigurno ni da je imala velika znanja o tome, s obzirom na razvoj njezine karijere. Ali, žena uopće nije loš kandidat, nije ni blizu toliko loša koliko ispada po nesuvislim porukama koje manje-više konstantno šalje, ni blizu koliko je očajan njezin kreativni tim, kako je zastrašujuće loše rukovodstvo HDZ-a i participacija u kampanji, prije svih Karamarka i legendarnog Brkića.
Ona se ponaša kao netko tko ne vjeruje u svoje kvalitete, u legendarnu grobničku spretnost, kreativnost, inventivnost i trgovačku uljudnost, koja ponekad izgleda kao servilnost trgovca prema mušteriji, ali koja – donosi uspjeh i rezultat nakon teškoga rada i osobnog i civilizacijskog poštenja.
Od prvog nastupa Nedjeljom u 2, Kolinda Grabar Kitarović je umjesto i "dobrog i lošeg Tita"evoluirala do – "Tita komunističkog diktatora", ali i dalje kao da je pala s Marsa tvrdi kako je nadležnost lokalne samouprave – njegovo ime na trgovima i ulicama. Teško je shvatiti da demokršćanski opozicijski kandidat za predsjednika Republike današnje Hrvatske, suparnik ovakvog Ive Josipovića i njegovog cementiranoga ideološkoga poretka ne shvaća da je Tito prvorazredno nacionalno, političko, ali i kulturno civilizacijsko, pitanje i da o njemu, jednako kao i o Paveliću, ne može odlučivati neki općinski načelnik ili gradonačelnik. Kakva nam je god situacija u zemlji, to su apriorni temelji i nema nikakvoga rješenja bez – jasne i trajne definicije takvih pitanja. Pogotovo kada iza toga stoji tako tvrdokoran poredak i realna moć koja godinama potpuno duhovno paralizira hrvatski narod i njegove razvojne potencijale.
Uz sve te nedostatke Kolinda Grabar Kitarović zapravo se ne bi trebala ravnati prema Josipoviću.Teška je pogreška optuživati ga da se njegov mandat neće ni po čemu pamtiti. To bi pred razumnim ljudima trebao biti veliki kompliment Ivi Josipoviću. Ne znam zašto to Kolinda Grabar Kitarović misli, ali zar je moguće da ona neće pamtiti njegov mandat po čitavom nizu političkih postupaka koji su na samom rubu nacionalne izdaje, a uvijek ispod crte političke pristojnosti. On je neusporediv za svakog pristojnog europskog političara i običnog hrvatskog čovjeka na kraju krajeva, jer ovo što je on radio tijekom svog mandata, s naknadnim saznanjima koja procure kroz okovane medije o djelovanju prije dolaska na čelo države, uvreda je pristojnim ljudima u svakom smislu. Jednako kako bi bilo uvredljivo čitav niz njegovih političkih postupaka tijekom prvog mandata predložiti kao demokratski kriterij i model bilo kojem predsjedniku neke europske zemlje, pogotovo onih koje ga najviše podržavaju. Jednako kako je nepristojno i nekulturno pljunuti na nogostupu pred šetača, piškit uz drvo pred zgradom, kopati nos u tramvaju ili pušiti u liftu.
Nitko tko drži bar malo do Hrvatske, do budućnosti ove zemlje i naroda, tko vjeruje u sebe i svoj narod, ne bi smio ni na kakav način uzimati Jospovića kao usporedbu.
Zašto?
Zato jer je taj čovjek zbog nevjerojatnoga niza vrlo teških i namjernih podvala i šteta koje je izazvao i izaziva svome narodu s funkcije predsjednika države, jednostavno na inicijativu oporbe, a prije svega HDZ-a morao biti – pod opozivom ako ne već opozvan.
Neshvatljivo je da jedan iskusni obavještajac kao dr. Miroslav Tuđman nije ni pokušao zaoštriti pitanje Josipovićevih "hrestomatija" srbijanskom veleposlaniku (čitaj obavještajcu jer su svi normalni diplomati zapravo u funkciji, prvo plasiranja poželjnih informacija o svojoj zemlji, drugo, ali zapravo važnije – prikupljanja na sve moguće načine, informacija za svoje potrebe iz strane zemlje i zemalja), jer tu jednostavno ne prolazi alibi – nemamo većinu u saborskom odboru. To je pitanje moralo biti ključna tema ove predsjedničke kampanje i nametnuti ga kao obavezu institucija koje profesionalno skrbe o nacionalnoj sigurnosti ili kao realni slom državnosti.
Svugdje u svijetu bi za takvu sumnju bio pokrenut opoziv predsjednika države, a devedeset devet posto predsjednika bi odmah podnijelo ostavku bojeći se naknadne blamaže.
Može li Kolinda Grabar Kitarović to promijeniti?
Može još uvijek. Iz jednog jedinog razloga. Ni jedan jedini njezin glas Ivo Josipović neće dobiti. Ni jedan. Kao što ni ona ni Kujundžić ne mogu dobiti niti jedan njegov glas. On će dobiti svojih vječnih petsto - šesto tisuća glasova, i oko četiristo tisuća glasova neidentificiranih plutajućih objekata po Hrvatskoj, koji kao duše za koje se nitko ne moli, traže svoje utočište, a nisu im oprošteni grijesi, a dva i pol mlijuna glasova – čekaju svoje berače. HDZ navodno ima oko dvjesto tisuća berača glasova. Ako ima kako je Karamarko govorio od kada je preuzeo HDZ jamareći terenom kao kakav politički egzotični i tajanstveni terijer, onda ti ljudi zbog potpune blokade medija, i u Europi nezabilježenog agitpropa, još od sovjetskih vremena ili postproljećarskih vremena u Hrvatskoj, moraju zakucati svakoj baki i didu, svakom čovjeku i povući njih za rukave, a ne ministre, da iziđu na izbore. Pa ako već ne znaju za koga bi glasovali, jasno im reći – za koga ne smiju. Nikada te ljude Kolinda Grabar Kitarović neće pokrenuti ponavljanjem kako će biti – predsjednica svih građana.
"Predsjednik svih građana» je i politološki i faktički netočno. To je jedna od podvala koju su izmislili kreatori postkomunističkoga poretka kontinuiteta u Hrvatskoj – kako se ništa ne bi mijenjalo i čime su svojoj nedirnutoj moći i preskočenoj stvarnoj tranziciji zapravo dali – šareni ogrtač. Predsjednik se bira na čelo države. Biraju ga građani, ali on upravlja državom, on je predsjednik Države. A država nisu građani već institucionalni mehanizam koji upravlja društvenim i svakodnevnim životima građana. Kolinda Grabar Kitarović ne smije biti prihvatljiva svim građanima Hrvatske danas, jer je van svake sumnje da je jedan dio građana ove zemlje – posve neprijateljski raspoložen prema većini hrvatskog naroda, hrvatskom identitetu, kulturi, tradiciji, hrvatskim svetinjama. Floskula o "predsjedniku svih građana" skriva zapravo podmuklu politiku manjine i namjere prema većinskome narodu što je uz ostalo i – neustavno, jer je Republika Hrvatska na prvome mjestu – nacionalna država hrvatskoga naroda! Kolinda Grabar Kitarović mora odgovarati većini hrvatskoga naroda.
Ako ovakvog Josipovića ovaj HDZ ne može pobijediti, onda je uistinu vrijeme da se i na taj dio povijesti stavi točka.
Kolinda Grabar Kitarović se pojavila iznenada, kao spasonosno rješenje, pa iako su pozorni kroničari zapazili da su je kao kandidatkinju prvi javno promovirali Jutarnji i Večernji, koji neupitno podržavaju Josipovića i njegov politički poredak, ubrzo ju je nakon nekih zatezanja inaugurirao i Karamarko, a o njoj se zapravo ne zna puno. Od trenutka kada je postala kandidat stalno je u eteru njezina Trilaterala, NATO, i nevjerojatni gemišt njezinoga kršćanstva i nekog nedefiniranog grobničko-riječkog antifašizma. Koliko je god imao neupitno domoljubno uporište za razliku od "ličkog antifašizma", odavno zapravo samo pokriva brutalni neokomunistički oligarhijski poredak svojom antiokupacijskom filozofijom iz Drugog svjetskog rata, a kasnije – brutalnom represijom u ime internacionalne komunističke ideje, koja je prvo nagazila grobničke, riječke i istarske Hrvate koji nisu zaplivali njegovim maticama, nastavila do današnjih dana uništavati temelje hrvatskog nacionalnog identiteta. Danas je u Hrvatskoj državni ključar, ili čuvar antifašističkog pečata – Milorad Pupovac, ključni promotor velikosrpske politike i ideologije u zemlji.
Kolinda Grabar Kitarović neće ništa uraditi izuzev biti ukras, ako ne pošalje sasvim drugačije poruke od ovih do sada. Ona mora jasno reći da je ZAVNOH kao jedan od razvojnih koraka hrvatske državnosti jednako nelegitiman kao i NDH. Mora reći da je partizanski pokret grubo izmanipuliran i na žalost pod utjecajem velikosrpstva i komunističkog internacionalizma, zapravo postao Goli otok hrvatskog slobodnog duha i vrijednosti. Ona mora reći da je u europskoj Hrvatskoj prvorazredno važno umjesto antifašističke negacije koja sustavno generira genocidnost i fašistoizaciju hrvatskoga naroda, jer mu je to filozofsko- politička esencija, ugraditi kršćanstvo kojemu i sama kao i golema većina hrvatskoga naroda pripada, u temelj hrvatskoga Ustava. A time bi se riješila i nemalih sumnji zbog «trilateralizma».Ona mora reći kako će srediti temelje same hrvatske države na stečevinama Domovinskog rata, na posve novom zakonu o državljanstvu, posve drugačijem i vrlo strogom zakonu o civilnim udrugama i građanskim oblicima organiziranja, ona mora reći kako će hrvatska država duplo manje koštati i toliko biti efikasnija od ove danas koja kao gladno čudovište guta samu esenciju hrvatskog stvaralaštva.
Ona također mora jasno reći da će odmah po dolasku na vlast lustrirati komunistički poredak kao zločinački režim i Ustavom nametnuti rigorozne kazne za njegovo promicanje, kao i velikosrpske ideje, tendencije i njihove nositelje. Jer su to dvije trajne prijetnje hrvatskom narodu, njegovoj samostalnosti i slobodi.
Takva Kolinda Grabar Kitarović može pobijediti na izborima, prvenstveno zbog toga što će na birališta dovesti ljude koji nakon pokojnog predsjednika Tuđmana – ne izlaze na izbore.
Poraz na ovim izborima bio bi i krah HDZ-a onakvog kakvog se sjećamo iz nekih drugih vremena, što s jedne strane i ne bi bila tragedija, s obzirom na opetovano nadanje i beskrajno čekanje već dobrano umorne nacije, koju se upravo sjećanjima i najčešće manipulira i vara.
- Autor: Marko Ljubić
- Photo: Vjeran Zganec-Rogulja/PIXSELL
- Datum: utorak, 02. prosinca 2014. u 08:33
MILAN KUJUNDŽIĆ: Državnik ili prolaznik?
Ne može se vratiti Hrvatsku u naručje njezinom narodu pozivajući na jedinstvo s Josipovićevom "Hrvatskom". Jedinstva vatre i vode – nema.
U svom prvom ozbiljnom nacionalnom javnom istupu Kujundžić se postavio vrlo mudro i odlučno. Bez mucanja, ustezanja i kalkulacija izrekao je stav o nekim elementima hrvatske prošlosti, događaje i osobe je nazvao pravim imenom, a više od bilo čega drugog njegova jasno izrečena poruka da ako Vlada za njegovog potencijalnog mandata bude ovakva kao danas da "neće biti ili njih ili njega" – izraz je državničke odlučnosti kakvu nakon Tuđmana nitko u Hrvatskoj nije čuo. A bez takve poruke nema rješenja dramatične situacije u zemlji.
Drugu vrlo mudru izjavu tada je Kujundžić rekao izjašnjavajući se o suparnicima, kada je Kolindu Grabar Kitarović ocjenio prihvatljivim kandidatom za diplomaciju, odnosno za suradnju u budućnosti, istovremeno stavljajući Josipovića na njegovo mjesto – van iz hrvatske politike.
Teško je bez potpunih saznanja shvatiti što se dogodilo kasnije, kada je Kujundžić zapravo potpuno odstupio od vrhunske jasnoće, samouvjerenosti i državničke odlučnosti, kada je zaplovio nekom vrstom političke estrade. Iz dana u dan, iz situacije u situaciju, njegova kampanja postaje sve manje državnička, sve više estrada i uživanje pred svjetlima javne pozornice. Imamo li opet sindrom sveznanja hrvatskih političara i neuvažavanja mišljenja pametnih ljudi oko sebe?
Prvo, jako je zaoštrio retoriku prema HDZ-u, što bez obzira na provokacije iz te stranke i napade Andrije Hebranga nikako nije smio. Izbori su, uz to što ih svi nazivamo izrazom političke volje hrvatskoga naroda, zapravo u konačnici – brojke. Brojke jasno pokazuju još od 2000. godine, da SDP i njegovi koalicijski partneri ne mogu osvojiti ni u kakvim okolnostima više od 1,3 milijuna glasova te da na slobodnom tržištu ima još više od 2,5 milijuna, koje po svim analizama Josipović nikada ne može ni u ludilu dobiti.
I na ovim predsjedničkim izborima, kao i na zadnjim, očito je otrov iz HDZ-a – Andrija Hrebrang. Vjerojatno nitko u Hrvatskoj iz društva pokojnoga Franje Tuđmana nije s većim legitimitetom bio predodređen za njegovog nasljednika, ali što karakternim crtama, što političkom nezrelošću, nedostatkom liderskoga autoriteta zbog čega nikada nije uspio usprkos ambiciji iskoračiti na sami vrh, što zbog podvala «antifašista» i strahovite kampanje koja se protiv njega vodila svim sredstvima godinama, često klasičnim fašistoidnm metodama i brutalnošću, Andrija Hebrang je postao usamljenik na političkoj pozornici, usmjeravajući svoj gnjev na «odmetnute» HDZ-eovce i one koji su se za razliku od njega usudili suprotstaviti – stranci. Hebrangu je, očito je, umjesto Tuđmana nakon njegove smrti – stranka postala ideal, svetinja, autoritet i politički smisao, bez obzira kako on osobno stajao u njoj i bez obzira koliko se udaljila od svoje povjesne baštine.
Takav Hebrang je nagazio Milana Kujundžića, na opće veselje Josipovićeva stožera, analitičara, kontroliranih medija i anacionalne glasačke ili antifašističke mašinerije, a Kujundžić pokazao nevjerojatnu slabost i političku naivnost. Žestoko je uzvratio, nazvao je Andriju Hebranga, jednog od simbola državotvornog HDZ-a i prije svega Domovinskog rata, Jospovićevim pijunom, stavio mu na čelo i u srce petokraku i komunistički režim, što je jednako primjereno kao čovjeka kome su Srbi u ratu za nezavisnost pobili cijelu obitelj – nazvati četnikom.
Problem je u političkom smislu dvojak. Prvo, Kujundžić je time pokazao da mu je umjesto proklamiranoga jedinstva nacije, na što ću se također osvrnuti kao na budalaštinu, važnija osobna taština i da bez ustezanja u takvom trenutku – donosi odluku na štetu nacije. Drugo, da politički ne razmišlja zrelo ni državnički mudro u takvim okolnostima, jer mu jednostavnom matematikom mora biti jasno da ne može pobjediti Josipovića ako ne uđe u drugi krug, koga će sigurno biti, i, ako u drugom krugu glasači HDZ-a ne iziđu na izbore i njemu daju svoj glas kao svom neslužbenome, ali politički legtimnom kandidatu.
Veliko je pitanje koliko ti ljudi, ta golema populacija uistinu doživljava Kolindu Grabar Kitarović svojim autentičnim kandidatom. To se ne smije gledati u kontekstu odnosa prema Josipoviću, jer on tim ljudima ionako znači samo, da se ne lažemo zbog izmišljene političke «kulture» – neprijateljsku politiku i vrijednosti. I to potpuno opravdano. Dakle, Kujundžić mora naći model, otprilike onakav kakav je najavio u prvom velikom nastupu – te ljude držati uz sebe, tim ljudima vratiti samopouzdanje svojim porukama i od njih očekivati potporu.
Ozbiljna je također pogreška bez ikakve ograde trpati u isti koš SDP i HDZ, makar i pod pojmom – «političke elite». Naciji jesu dosadile ovakve političke elite, ali HDZ koliko god njegova vodeća struktura već dugo zaslužuje prijezir, baštini stvaranje samostalne i nezavisne hrvatske Države. SDP baštini jugoslovensku diktaturu i podčinjenost hrvatskog naroda, jer u hrvatskoj povijesti nije postojala komunistička Hrvatska već – komunistička Jugoslavija.Koliko god se danas zaogrtali tisućama boja, parola, bilo čega, koliko god pojedinačno dobrih i poštenih ljudi bilo u njemu, rukovodstva te stranke, kukuriku koalicija – bili su protiv samostalnosti Hrvatske. To je golema razlika.
Kujundžić u nastavku urušavanja vrhunskoga dojma koji je ostavio u prvome istupu, zapravo pokazuje slabosti tipične za ljude koji su dugo vremena bili u pozadini, koji ni sami ne znaju što je politički dopušteno što nije, gdje su granice političkoga djelovanja, što je «civlizirano» što nije, a u tome mu ne može pomoći međunarodna znanstvena ili nastavnička karijera, jer jednostavno to nisu iste scene, nisu isti parametri vrednovanja niti u konačnici – ista publika. Ključno je u kampanji nasuprot Josipoviću bez ikakva respekta rušiti sve okvire, ograde i kriterije koje već godinama nameće anacionalna politika i mediji, jer su ti okviri zapravo klasična luđačka košulja zdravim ljudima i narodu što sve zajedno onemogućava razvoj autentične nacionalne alternative ovakvim politikama.U njegovim istupima se vidi neskriveno uživanja pred kamerama koje postaje svrha samo sebi. Previše govori, a glasu daje, kako bi u njegovome kraju ljudi rekli, «pratarski ton», osvrće se na sve, najčešće na obične spinove, pokušava ispraviti milijun sitnica kojih je današnja Hrvatska puna kao šugavo pseto ušiju i koje se namjerno fabriciraju kako bi matica razornoga poretka nastavila svoj rušilački tok nesmetano.
On se sve više ponaša po narodnoj – svakom loncu poklopac. A kipi glavno jelo.Kujundžić piše pisma Josipoviću i Milanoviću, javno Josipovića optužuje za plagiranje političke ideje, poručuje naciji kako se Milanović prepao njegovog upozorenja o ustavnosti izbora i optužuje Jospovića za kukavičluk i izbjegavanje sučeljavanja, nazivajući ga mišom. Sve do jedna gubitnička pozicija koju si sam neprisiljeno određuje. Kakvo sučeljavanje?Zašto bi ga bilo? Konačno, o čemu? O gejevima, ekologiji, cijenama ulja, broju cipela, Severini, Frljiću? Nema netko valjda iluzija da će vladajući medijski poredak dopustiti raspravu o potencijalnoj Josipovićevoj izdaji zemlje i epizodi sa srbijanskim veleposlanikom, njegovoj sramnoj ulozi u kompromitaciji zemlje s lex Perković, porukama u Knessetu i Sarajevu, politici povlačenja tužbe protiv zločinca, namjernom uništavanju kulturnoga identiteta nacije kroz ministarstvo kulture i Jovanovićevim modelima obrazovanja, namjernom uništavanju institucija i tijela koje se bave istraživanjem hrvatske prošlosti, brutalnim nasrtajima na Katoličku crkvu, poniznoj šutnji na nevjerojatne provokacije SPC-a u više navrata?S čovjekom koji simbolizira svojim političkim djelovanjem upravo sve to i daleko više, zapravo se nema smisla sučeljavati niti trošiti energiju na dokazivanje kako to – ne valja. Niti one koji će takvoj osobi dati glas netko razuman može i treba pokušavati pridobiti radikalno suprotnim vrijednostima. Jednostavno, ljudi se sučeljavaju ako su im nacionalni ciljevi isti a metodi ostvarivanja drugačiji. Očekivano je od Kujundžića da su ciljevi njegove nacionalne politike – radikalno drugačiji od Josipovićevih. Polemizirati s Josipovićevom politikom u cijelom mandatu u biti znači neku vrstu potvrde te politike, uvažavati njega pod izlikom poštivanja «institucije» jednako je respektirati njegovu politiku – legitimnom. Jednostavno, radi se o tome da nitko nikada ni pod kojim okolnostima ne bi smio na funkciji predsjednika Republike Hrvatske ni pokušati voditi takvu politiku, a u suprotnom bi morao biti izložen hitnom opozivu i sankcijama.Nisu li junačenje i javne poruke svakodnevno, kako «Josipović izbjegava», kako je Josipović miš, «kako predsjednik na odlasku ovo i ono», zapravo samo uzdizanje Josipovića na visinu kriterija, načela prema kome se nešto ili netko u Hrvatskoj mora – ravnati.To je jednaka presudna pogreška kao i stalno zazivanje – jedinstva.Hrvatskoj kojoj se obraća Kujundžić, ili namjerava joj se obratiti, Josipović ne može biti kriterij nečega dobrog niti načelo koje treba poštovati, već posve suprotno. Josipovićevoj Hrvatskoj se Kujundžić nema ni jednoga razumnoga razloga ni obraćati niti dodvoravati pričom kako je on najveći ljevičar, niti je pozivati pod zajednički barjak. U Josipovićevu «Hrvatsku» jedino treba upirati prstom kao u razornu bakteriju stvarne Hrvatske. Prvo, oni nisu nikakvi ljevičari niti većinom imaju iskustvo o tome. To je oko tristo do četiristo tisuća članova i nasljednika bivše komunističke oligarhije, gotovo svi hrvatski Srbi i dio većinom mlađe populacije kojoj je diktatura antifašizma u zadnjih petnaest godina – isprala mozak i nametnula lažne vrednote umjesto njihovih korijena, a koju danas pokriva Holy. Njihova politička platforma je trajni strah od hrvatskog nacionalnog identiteta i koliko se god umjetno internacionalizirali – duboki provincijalizam. Njihova platforma je koalirala uvijek s otvorenim ili nepoznatim stranim gospodarima i autoritetima, neprijateljstvom prema svemu nacionalnom u Hrvatskoj i oni – nisu Kujundžićeva Hrvatska. Naravno, onoliko koliko Kujundžić stvarno jest alternativa ovome poretku. A to mora dokazati naciji koja odavno trpi samo prijevare i vrlo je sumnjičava.S takvom Hrvatskom ne smije biti – jedinstva, niti se na nju smije računati. Ne može se Hrvatska pokrenuti iz ovoga gliba ako će raditi kompromis prema toj strukturi i zbog nametnutih i posve apstraktnih floskula, otvoriti im i dalje put u bilo kojoj formi za – participaciju u hrvatskoj državnoj, institucionalnoj i svakoj društvenoj politici.Te ljude, samouvjerena, sigurna, pobjednička i nacionalna Hrvatska, niti ima potrebe, niti razloga pozivati na jedinstvo, ali ni progoniti niti diskriminirati, upravo onoliko koliko im se ne smije omogućavati nametanje sebe kao – društvenih kriterija. Jednostavno ne smije im se povlađivati, ne smije im se davati navodno političko obilježje na štetu nacionalnog interesa jer je to budalaština, a ne demokracija na koju se pozivaju, ne smije im se dati pravo odlučivati o sudbini – nacije. I točka.Pozivati na jedinstvo sljedbenike Tita i štovatelje Stepinca, srpske agresore i nekažnjene zločince i njihove hrvatske žrtve, zvijezdu petokraku i potomke stotina tisuća pobijenih hrvatskih vojnika i civila 1945. godine, pozivati na jedinstvo simboličkog Perkovića i Đurekovća je, ne samo glupost i politička nezrelost, već posredna podrška aktualnoj politici razaranja svega vrijednoga u hrvatskoj tradiciji, kulturi i nacionalnom biću. To je efekt, bez obzira na namjere. Jedinstva s tom Josipovićevom Hrvatskom jednostavno – ne smije biti. Ako Kujundžić nastavi svakodnevno slati poruke o tisućama banalnosti, ako se bude i dalje ponašao kao zadnjih dana na valu ponuđenog mainstream letećeg ćilima, ako i dalje bude usmjeravao svoje «oružje» u Hebranga, što god Hebrang učinio, on će zapravo samo trasirati put ostanku Ive Josipovića na čelu države i što je daleko opasnije – politici koja će pod plaštom demokracije zapravo potpuno uništiti hrvatsku državnost, a Hrvatsku svesti na igračku međunarodnih interesa. S obzirom da Josipović i umovi aktualnog poretka nisu još angažirali sve svoje potencijale i vrlo vjerojatno najteža oružja za osvajanje novog mandata, što je po svemu što vidimo presudno njima samima i njihovim stvarnim gazdama, tek Kujundžića očekuju pravi izazovi. Nitko tko djelomično poznaje smicalice režima i recimo razornost dokazanog kukavičijeg jajeta Milana Bandića, tko nešto zna o pozadini «teškaša» Hanžekovića u političkoj i javnoj priči današnje Hrvatske, ne može zanemariti presudnost predstojećih predsjedničkih izbora. Ovakva nezapamćena kontrola medija, otvorena kampanja protiv najsvetijih vrednota hrvatskoga naroda, bezobrazluk najviših državnih funkcionera i otvorene laži i beskrupuloznost nositelja vladajućega poretka ukazuju kako se u konačan obračun za sudbinu Hrvatske definitivno – ušlo svim sredstvima.Kujundžić i dalje ima prilično autentičan potencijal, ali mora moći odgovoriti na te izazove. Ne prilagođavajući im se, ne pretpostavljajući protivničku taktiku, već namećući svoju – jasnim porukama kakve je izrekao u svom prvom nastupu.
- Autor: Marko Ljubić
- Photo: Damir Spehar/PIXSELL
- Datum: utorak, 25. studenog 2014. u 12:03
Do kada ćemo nijemo gledati ubijanje hrvatskoga Vukovara
Na današnji dan umirali su ljudi jer su bili Hrvati, ubijen je Vukovar jer je bio hrvatski, razoren je kamen na kamenu jer je to bila zemlja – Hrvatska. S Vukovarom je tada umirala i Europa kao ideal. To je učinila Srbija pred očima cijeloga svijeta. Državna politika koja ne polazi od te činjenice prema Srbiji i svijetu i u uređenju današnjih društvenih odnosa u Hrvatskoj – ruga se žrtvi, a pogotovo hodajući u Koloni. Golema većina sudionika, svi oni koju su potrošili svoj novac i došli danas u Vukovar zapravo su tu kako bi poslali poruku da je hrvatski narod, a posebno oni osobno – još uvijek živ, da postoji, da štuje svoj identitet i uspomene. Međutim to su samo desetine tisuća Hrvata, pojedinaca, koji, kad se vrate iz Vukovara, moraju rješavati nešto drugo, svakodnevnije, važnije, moraju odgovarati na nijema ili otvorena pitanja svoje djece, obitelji, rodbine i prijatelja u pukom preživljavanju. Vukovar će ostati zauvijek tu negdje, ali pitanja zbog kojih postoji Kolona sjećanja preseliti će se na Pantovčak, na Markov trg, o njima će odlučivati Ivo Josipović, Vesna Pusić, Tomislav Karamarko, Milorad Pupovac i Vesna Pusić. Gledat ćemo kako Ivo Josipović bez imalo srama govori o krahu međunarodnog prava kome je svim svojim nastojanjima s Pantovčaka silno pridonosio, gledat ćemo ga kako besramno kao predsjednik Republike Hrvatske u ovome bijednom igrokazu govori kako bi trebalo tražiti da «međunarodni sud u Haagu» preispita svoju odluku o puštanju Šešelja na slobodu», gledat ćemo Vesnu Pusić kako izražava «sućut srpskom narodu» zbog Šešeljevoga ponašanja, dok istovremeno njegovoga stvarnoga gazdu, državu Srbiju, državnom politikom Republike Hrvatske nastoji bezuvjetno osloboditi od odgovornosti za zlo koje je počinila ismijavajući na taj način uz sve ostalo i načela međunarodnoga poretka.Čovjek ne može upravo danas dok gleda golemu kolonu dobrih, poštenih, ponosnih ljudi, koji nemaju nikakvoga drugoga načina pokazati javni stav, nego trošenjem svojih mirovina, plaća, ušteđevina i vremena, kako koračaju putevima smrti ulicama Vukovara, kako pokušavaju oživjeti prkos, inat, kako pokušavaju nijemo poslati poziv u pomoć i danas kao i nazad 23 godine, samo ovaj put za – spas istine i ponosa, ne zastati pred činjenicom da se Vukovar i danas ubija kao i 1991. godine. Smije li se u silnim pozivima na ''dostojanstvo'', ''pijetet'', ''jedinstvo'' koje izgovaraju i emitiraju ljudi svih pripadnosti, od onih najpoštenijih do zločinaca koji su kao životinjska horda tada ulazili u Vukovar, nasjesti na patetiku, na prašinu u oči o ''zajedništvu'', ''gradu heroju'', ''ljubavi i praštanju, a ne mržnji'', smije li se zapravo poći tim putem i - kamo on vodi? Idemo redom. Prvo priča o – herojstvu. Grad ni esencijalno ni formalno ne može biti – heroj. Ako je Grad heroj, onda herojstva nema, gubi svoj smisao, postaje obična stilska figura, koju kao i svaku kniževnost od pamtivjeka smije svatko tumačiti na svoj način. I biti u pravu. Ako je Grad heroj, onda u Hrvatskoj danas svaki sudionik životinjske horde sa slika, svaki zločinac, može računati na udio u tom herojstvu jer ih većina danas živi u Vukovaru i okolnim mjestima. Kao i u svemu važnom u Hrvatskoj, i o tome je formirana i postoji dijametralno suprotna službena ''istina''. Ako je Grad heroj, onda je posve normalno da tko god hoće, tko god nema karaktera, časti, tko god ima bilo kakvu promotivnu mogućnost, proglasi – sebe herojem. Samo ga netko od nevidljivih planera najavi Stankoviću, pozove se EPH, da se mig Radmanu, promoviraju ga a nakon nekoliko godina osvane u Vladi ili na Pantovčaku. I ne možete to argumentirano osporiti, jednostavno zato što ne postoje kriteriji – herojstva. A i nemate gdje. Tako je Matić postao heroj, onda je posve normalno da je Bojan Glavašević heroj, što će okačiti na državnu zgradu kazališta Ivana pl Zajca njegov opskurni intendant i nadležna ministrica Zlatar Violić. Ako je Grad heroj, onda u njemu ni jedan ljudski postupak ne može biti individulan, osoban, poseban, jer valjda je jasno baš svakome da, ako je sve posebno, onda nije ništa posebno. Jednako kako ni jedan liječnik, ma sa kakvim se izazovima susreo u tadašnjoj ratnoj bolnici nije heroj, jednako kako novinar tadašnjega ratnoga radija ne može biti heroj, jer nije on činio ništa nadnaravno, jednako kako nije bilo herojstvo – biti zarobljen niti poginuti od neke od milijun granata. Herojstvo je i tada u takvim okolnostima pripadalo rijetkima. Zbog toga i jest herojstvo, univerzalni pojam i sadržaj pred kojim se klanja cijeli svijet. Herojstvo je svaki dan izlagati svoj život i penjati se na pedeset metara visoki i razoreni Vodotoranj, stavljati hrvatsku zastavu kao simbol i znak žive obrane. Ali, u današnjoj Hrvatskoj nitko ne zna kako se zvao taj mladić! Znamo li tko je Ivica Ivanika? Nikad čuli. U prijevodu, jedini uvjet za službeno herojstvo je uvaliti se u državnu strukturu, preuzeti moć u ruke i – proglašavati što tko hoće. Već tjedan dana kao priprema Godišnjice pada Vukovara, gledamo i slušamo Šešelja, Matića, Glavaševića na televiziji, zatim Josipovića i Vesnu Pusić. Svi promotivni napori i pripreme ove godišnjice stavljeni su u funkciju veličanja certificiranoga lažova Predraga Matića i ''herojstva'' sina pokojnoga Siniše Glavaševića. Uz to slikom i prilikom se, naslikavajući ljudsku kreaturu Šešelja po Beogradu, kako glavinja pušten s lanca i bez skrbi gospodara, pokušava hrvatskome narodu pokazati kako je današnja Srbija sasvim drugačija od one ''Šešeljeve''. Može li netko upravo danas zaboraviti sliku uplakane krhke djevojčice u koloni dok iza nje odzvanja životinjski zov na klanje, koje nije bilo samo pjesma i kojemu je svjedočila svojim djetinjim očima? Je li možda herojstvo nastaviti život nakon tih slika u djetinjim očima i svakodnevno mirno prolaziti pored ljudi koj su ti tada to uradili?Skrećući pozornost na, iz više razloga, upravo sada puštenoga Šešelja i hineći državničku zabrinutost, masku kakvu stalno nosi Ivo Josipović, a koju posve idiotski, bez ikakve distinkcije ili alternativnog razuma, slijedi Kolinda Grabar Kitarović koja očekuje da se ''srbijanski državni vrh ogradi!!!'' od Šešeljeva režanja, zapravo se dodatno nadvija – najgušća magla nad Vukovar. Je li tim ljudima jasno da je pozivanje na ''ograđivanje'' od Šešelja, na ''sankcioniranje Šešelja'', ''preispitivanje međunarodnoga prava'', zapravo – namjerno sračunati spasonosni apel Srbiji danas, da usprkos što nije ni malo drugačija nego devedesetih, pošalje poruku da – jeste. Jer eto, Šešelj je kriv za sva ta zla!!! Taj apel u biti silno treba današnjoj hrvatskoj vlasti, Srbiji nije bitan jer se ona ne osvrće na probleme hrvatskoga državnoga vrha u ostvarivanju međunarodne obveze – amnestiranja Srbije od zla i preuzimanja nove povijesne hipoteke na hrvatski narod. Perverzna je oholost promotora ''jednakosti u zlu, bezumlju, mržnji'' kojom se Hrvatsku u Hrvatskoj i u svijetu drži vezanu, razapetu, osuđenu bez ikakvoga naravnoga sudišta. Jedan cijeli rat i jedna dugogodišnja državna zločinačka politika predstavlja se doslovno kavanskom tučnjavom dva zločesta tipa posve izjednačene civilizacjske odgovornosti. Takvu državnu politiku vodi današnja vlast u Hrvatskoj. Danas nema klanja, silovanja, paljenja, rušenja, nema bezumnika – jer Srbija nema uvjete za uspjeh na taj način. Zato se pristupa istim ciljevima na drugi način, i to upravo pričama i politikom o ''mržnji i ljubavi'', ''oprostu'', ''suradnji'', ''jedinstvu'', ''toleranciji'', ''suživotu'', ''nacionalnim pravima'', ''suočavanju sa prošlošću'', ''demokraciji'', ''europskim integracijama'', a Šešelja se i dalje drži na podužemu lancu ovoga puta kako bi se svalila krivnja na njega i pokazalo kako su stvarni kreatori novoga ruha jednake zločinačke politike – dobri i dragi susjedi, normalni ljudi i Europejci! Ciljeve ondašnje velikosrpske politike koja je krahirala vojno, danas revnosno ostvaruje hrvatski državni vrh. Između ostaloga i Kolonom sjećanja! Sjeća li se netko da je Srbija odustala od agresije na Hrvatsku?Zašto se mizernom Šešelju daju svake večeri udarne minute centralnih dnevnika, a istovremeno se šuti na daleko opasnije izjave i to dvostruko ponovljene, od strane poglavara SPC-a koji otvoreno negira hrvatsku državnost i suverenost Republike Hrvatske? Tko smije vjerovati u kredibilitet i iskrenost ljudi koji tako vode hrvatsku Državu i pozivaju na odavanje počasti žrtvi Vukovara? Je li se vjerovanje tim ljudima smije više nazvati glupošću ili to jednostavno moramno nazvati – namjernim neprijateljstvom prema vlastitoj zemlji i narodu? Može li se danas u Kolonu sjećanja okupiti hrvatski narod iz tisuća svojih svakodnevnih kolona i stati iza Predsjednika i državnoga vrha, ako zna da ne postoji ni minimum sumnje da je taj čovjek i njegovi suradnici učinio sve što je mogao i smio da zločinci ne budu kažnjeni, da se redefinira i podupre na sve načina zločinačka politika koja je kreirala mržnju i poslala životinje na ulice Vukovara, koja je neke od životinja iz horde sa svih svjetskih televizija što pjeva o ''hrvatskom mesu i klanju'' namjestila u – hrvatsku policiju danas a njihove lidere u Sabor, desetine državnih institucija, pa čak i u upravu Dokumentacijskoga centra za istraživanje Domovinskoga rata? Kakve je razlika je li se netko zoveVišnjić ako je bio neprijateljski obavještajac o čemu su objavljeni neopozivi dokumenti, ili recimo –Savo Štrbac? Govoriti danas, na današnji dan kako je naše sjećanje, tragediju, slike koje ni jedan pristojno human čovjek nikada neće zaboraviti, izazvala ''mržnja'', ''bezumlje'', ''agresor'', sramotni je pokušaj, a nažalost sve uspješniji – udara na zdrav razum običnog čovjeka. Mržnju je netko kreirao, osmislio. Mržnju nacionalnh razmjera. Mržnja nije karakteristika naroda, nikada se ne može pripisati cijelom narodu iako cijeli narodi mogu biti sudionici zla i zločina ako ih vodi državni vrh čiji su ciljevi neljudski, necivilizirani i nelegalni, a političke metode utemeljene na laži i prevarama čitavih generacija. Kao što je slučaj sa Srbijom od osamdesetih do danas, Njemačkom, Italijom i Japanom krajem tridesetih godina prošloga stoljeća, kao što je puna povijest takvoga ponašanja gotovo svih najvažnijih današnjih država svijeta. Pojedinci postaju žrtve indvidualne mržnje tek onda kada njihove države ne žele preuzeti odgovornost za zlo koje su počinile i izazvale. Da je jedan jedini hrvatski Srbin, čak i netko od onih koji su do lakata bili u zločinu protiv hrvatskoga naroda stradao, bio žrtva osvete, bilo čega u Hrvatskoj nakon rata, što bi po svim naravnim zakonima običnoga čovjeka bilo normalno očekivati nakon toliko učinjenoga zla, svih ovih poslijeratnih godina – imalo bi smisla upozoravati na mržnju. Nije li bezobrazluk do neba, bez usporedbe, iz srpskih redova, iz ''antifašističkih'' krugova, sa Pantovčaka i Markova trga – hrvatski narod upozoravati na mržnju, fašizam, a istovremeno razvijati i štititi toliko puta dokazano zlo i njegove nositelje? Ako bi nešto upravo Vukovar trebao simbolizirati i biti svojvrsna ispovjedaonica hrvatskome narodu a pogotovo njegovoj politici, onda je to svijest o vrhunskim vrednotama i dostojanstvu u najtežim trenutcima borbe za opstanak. I savladavanju mržnje kao odgovora na pretrpljeno zlo. Ono što se dogodilo Hrvatskoj 1991. godine nije kreirala niti učinila nikakva mržnja, niti bezumlje, niti bezumnici. To je osmislio zločinački mozak srpske nacionalne države. To je autentična i eksplicitna zločinačka politika i po svim univerzalnim načelima na kojima počiva suvremeni svijet – to je ultimativno kažnjivo. Onaj tko ne želi, tko neće, tko amnestira kreatora i sljednika takve politike sudionik je u zločinu. I točka!Zato je jedino istinsko sjećanje, jedino istinsko jedinstvo, jedino istinsko dostojanstvo moguće ostvariti na – istini. Na pravdi. Na pravednosti. A to je posao države, ne stotina tisuća ljudi koji danas koračaju ulicama Vukovara. To je posao Ive Josipovića, Vesne Pusić, za to se kandidira Grabar Kitarović ili Milan Kujundžić. To nitko, ni jedan sudionik današnje Kolone jednostavno ne može niti u konačnici – smije pokušati ostvariti. To je granica s pojmom osveta.Josipović je učinio apsolutno sve da nestane istina, nagradio je svakoga tko ju je uspješno prikrio, učino je apsolutno sve da srpska država koja je poslala životinje iz slika ulaska u hrvatski Grad ostane nekažnjena, da ta politika samo ''neošešeljena'' ostane živa i efikasna. Dakle, o kakvoj to on, o kakvoj to oni koji ga slijede, koloni, sjećanju, dostojanstvu, pijetetu, jedinstvu govore? Zovu li nas oni to, zovu li cijeli svijet koji ima te slike pred očima – na bezuvjetni zaborav i oprost kreatorima i sljedbenicima zločinačke politike? To je posve neupitno.
Zato ga se ne samo ne smije slijediti, već mora apsolutno kazniti na sve legalne i legitimne načine koji preostaju jednom narodu. Ako s druge strane Kitarović i Kujundžić ne vide kako je za jedinstvo nužan običan ljudski i društveni preduvjet – onda neka nam se ne predstavljaju kao alternativa. Pozivi na borbu protiv mržnje ne mogu se utemeljiti na primjerima osobnoga oprosta najtežih žrtava, jer kako je god individualni oprost veličanstven znak duha jednoga čovijeka, ne smije se na njemu graditi državna politika. Državna politika onima koji ne žele zatražiti oprost, ne smije omogućiti kreiranje političke ideje. Jer u njoj je zlo koje drži za vrat ne samo sjećanje na žrtvu, nego i cijelo hrvatsko društvo.
Predsjednik države štiti dostojanstvo Vukovara na Pantovčaku a tek onda u Koloni sjećanja!
Žrtvom Vukovara, sjećanjem na ulazak hrvatskih vojnika u Knin, stečevinama slobode, svojom prošlošću i budućnošću upravlja se u Zagrebu. Zato se u Zagrebu piše istina o dostojanstvu koliko god njeni falsifikatori pozivali da se dostojanstva držimo u Vukovaru ili Kninu. Ne može se u Zagrebu ponižavati Vukovar pa ''štovati'' žrtvu u Koloni sjećanja. Ništa kao svetkovine, dani sjećanja, uspomene, ne razotkrije stvarno stanje obitelji ili nacije. Uoči Dana sjećanja na stradanje Vukovara, ponovo se isti taktovi čuju sa svih strana, ponovo državni vrh i režimski mediji, ponovo tinta režimskih pera pršti na sve strane, ponovo pozvani i nepozvani – pozivaju hrvatski narod na dostojanstvo. Kakvo dostojanstvo? Prema kome? Hrvatsko je društvo krcato prevarama, hrvatska je javnost krcata muljem laži, podvala, prljavština, hrvatska je politika u ovome trenutku i već nepodnošljivo dugo, sve samo ne – nacionalna hrvatska. Nije više vijest odavno da Josipović, vrlo svjestan svoje političke misije i svega učinjenoga, šalje poruke hrvatskome narodu kako na Dan sjećanja u Vukovaru treba ostaviti politiku po strani, kako trebamo biti jedinstveni, složni, dostojanstveni. Tko mjeri razinu dostojanstva, tko odlučuje i po kojim kriterijima – što je to dostojanstvo? Nije odavno vijest da u taj takt udara Milanović, iako ga nikako ne mogu i ne želim usporediti sa Josipovićem, jer Milanović intuitivno odgovara na izazove posla kojim se bavi kao kvartovski vođa koji ultimativno štiti privid svoje moći, a Josipović je očito odgajan brižljvo od prvoga svoga koraka za misiju koju izvršava upravo savršeno. U krivu su kroničari koji zanemaruju bitnu činjenicu kada govore o procjeni uspješnosti mandata Vesne Pusić i Ive Josipovića, kao ključnih aktera današnjega političkoga trenutka u Hrvatskoj. Samo po sebi uvredljivo je za Zorana Milanovića ne biti među njima kao ključna figura, ali on definitivno nije ništa drugo nego – igračka, s jedne strane beskrupuloznih ''donova'' iz sjene, s druge strane svoje liderske taštine kvartovskoga vođe. To je eksplicitno potvrdio njegov Prvi, Ratko Čačić u emisiji Otvoreno, kada je rekao kako nitko od njih nije znao kako je donesena odluka o povlačenju INA - e iz Sirije, odnosno hrvatskim sankcijama Siriji, koje su Hrvatsku stajale i stoje najmanje milijardu dolara godišnje! Ne griješi Vesna Pusić kad kao ministrica vanjskih poslova i nova Prva potpredsjednica vlade kaže – mi smo najbolja vlada u povijesti Republike Hrvatske. Ljudi se hvataju za glavu, ne mogu vjerovati svojim očima i ušima što slušaju, ne mogu vjerovati da ih netko tako očito pokušava raditi budalama, konzervativni kroničari u očajanju ispisuju tisuće i tisuće riječi, pršti od gnjeva na sve strane, čitatelji se zgražaju, psuju, a Vesna Pusić zapravo – govori istinu. Njen i Josipovićev mandat na državnim funkcijama koje su brižljivo godinama pripremali i osvajali, samo što se to nije tako očito vidjelo, nije bio i nije nikada zamišljan kao ispunjavanje nada i očekivanja hrvatskoga naroda. Oni taj mandat izborima nisu ni očekivali, ni tražili, ni dobili. Niti govore o rezultatima mjerljivim efektima demokratskoga mandata. Nisu ni oni takve budale, nije nitko zar ne, da pogrešnim metrom mjere svoj rad. Znaju ljudi što govore. Vesna Pusić i Ivo Josipović su pripremani za mandat koji mjeri netko drugi, a zar nam to o njima ne govori više nego obične riječi, njihov karijerni put i tu i tamo poneka stranputica koja probije iz mrkloga mraka. Sjetite se karijernoga i političkoga puta Vesne Pusić, koja je u pričuvi bila članica upravnoga odbora Feralovih tvrki kćeri sa Slavkom Goldsteinom i upravljala Sorošovim penezima devedesetih godina, koja je proglasila Hrvatsku agresorom na BiH. Sjetite se i ne zaboravite karijerni put Ive Josipovića, njegovoga postanka, odrastanja, njegovih riječi srbijanskome veleposlaniku bez ikakvoga posebnoga povoda da je ''oženjen iz Beograda'' ( kome se to govori u službenome susretu i ako niste prisni i što bi nekoga to bilo briga!?), njegovih ''hrestomatija'', sjetite se njegovih predizbornih poruka i njegove aktualne politike. Ti ljudi govore istinu. Ivo Josipović je najuspješniji predsjednik Republike Hrvatske u njenoj povijesti a Vesna Pusić i Vlada nesretnoga Zorana, također. Nema sumnje. Ali po čijim kriterijima i po čijim mjerilima? Taj odgovor je bit problema Hrvatske danas. Davno sam jasno naznačio u jednoj svojoj analizi tezu da oni ne vode – hrvatsku politiku. I, ima li danas nekoga tko smije staviti jednu lipu na to – da vode? Po tim kriterijima, po kriterijima međunarodnih mešetara sudbinama malih naroda i cijeloga svijeta, njih dvoje su napravili čuda na očigled cijeloga hrvatskoga naroda i svijeta. Čuda od uspjeha. U njihovome slučaju čudo mjere ''Soroši'' i slični, a ne hrvatski narod! Krojači sa svojim mjerama sasvim sigurno ne sjede u Vukovaru, niti na bilo kojemu mjestu Hrvatske zbog kojega oni pozivaju na – dostojanstvo. Zbog toga je danas govoriti o dostojanstvu, kako iz njihovih pozicija, tako i iz pozicija vjere u svetost državnih funkcija apstrahiranih od njihovih nositelja– zapravo strašna prijevara hrvatskoga naroda. Pozivajući na dostojanstvo na Dan sjećanja vukovarske tragedije, Josipović prvo, nastoji cjelokupnu hrvatsku žrtvu i povijest strpati u Vukovar, kako bi je naknadno, on i njegovi apologeti i plaćenici, mogli prevesti u slučajni povijesni incident, u zamagljenu povijest u kojoj se jedan Grad, jedan lokalitet u jednome trenutku borio, kako je Pupovac besramno poentirao prošle godine u Saboru pred nedoraslim Sabornicima - sa bezumljem. Bezumljem!?Može li se netko zdrava razuma sjetiti kada je u povijesti netko ispalio nekoliko milijuna granata na jedan grad i protjerao i pobio desetke tisuća stanovnika jer je bio – bezuman!? Nikada se nigdje to zbog ''bezumlja'' nije dogodilo. U konačnici – može li se primjeniti pravda i pravo na – bezumnika? Drugo, Josipović time zapravo ne zove hrvatski narod na dostojanstveno sjećanje na žrtvu jednoga hrvatskoga Grada, ponavljam ovo - hrvatskoga, jer mu to i ne pada na pamet, već na vampirski pir novih krvoloka koji dvadeset i tri godine nakon tragedije, samo zbog svojih funkcija očekuju od hrvatskoga naroda poštovanje i potporu u ispijanju zadnje kapi krvi preostale na tome dijelu hrvatske zemlje, društva i povijesti. On očekuje ponizan odnos hrvatskoga naroda prema sebi, svojoj funkciji, svojoj politici i to pokušava predstaviti kao – dostojanstvo naroda i poštovanje žrtvi. Čineći sve što može kako bi osporio tu žrtvu i njeni esencijalni smisao i simboliku. Njihov poziv na dostojanstvo je poziv na poniznost žrtve! Može li taj isti narod primiti u Kolonu sjećanja čovjeka koji je pet godina mandata utrošio kako bi na sve moguće načine oslabio mogućnosti da zločinac bude kažnjen. Može li taj isti narod primiti u Kolonu sjećanja čovjeka koji je kao ključni problem hrvatskoga društva ustanovio i na vrhunskoj svjetskoj tribini u Knessetu promovirao ''ustašku zmiju u njedrima''? Može li taj narod primiti u Kolonu sjećanja čovjeka koji je iz ruku relevantnih hrvatskih institucija istrgnuo preko svojih satelita Matića, Zlatar Violićke i u konačnici nezainteresiranoga Milanovića, pravo pisanja povijesti i činjenica o tragediji koju obilježava i zbog koje navodno poziva na – dostojanstvo? Izravno, smije li hrvatsku povijest toga vremena pored još uvijek živih i dramatičnih sjećanja svih nas pisati Vesna Teršelič bez ikakvih moralnih i stručnih referenci? Smije li tu povijest izgovarati i pisati grupacija Soroševih plaćenika raspoređenih danas na sva važnija mjesta medijskoga prostora Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine? Smije li tu povijest pisati netko tko nema znanstvene, nacionalne i ljudske reference kakve recimo ima jedan Ante Nazor i desetine takvih ljudi, koji sve što govore zasnivaju na znanosti i činjenicama kakve su god, a favoriti Ive Josipovića na ideologiji, prijevari, velikosrpskoj promidžbi i velikobritanskoj imperijalnoj politici i njenim ciljevima?
Golema je odgovornost na dijelu novih hrvatskih lidera, bolje rečeno potencijalnih lidera. Golema je odgovornost na Kujundžiću, na Grabar Kitarović, jer onoga trenutka kada su se upustili u izborni sraz sa Josipovićem ili bolje rečeno poretkom koga on personificira, dali su nadu hrvatskome narodu.
Ne može se štovati žrtvu Vukovara, a uništavati Hrvatsku. Bježati od odgovornosti u Kolonu sjećanja je bježanje od poziva umrlih za Vukovar koji će odjekivati stotinama godina za nama. Bijeg iz Zagreba u Vukovar je svojevrsna izdaja Hrvatske i žrtve Vukovara, kao što je bijeg iz Knina u Čavoglave, svojevrsno napuštanje terena bez ispaljenoga metka. U Vukovaru je umirala Hrvatska, u Kninu je oslobođena Hrvatska, a u Zagrebu se – upravlja hrvatskom nacionalnom politikom. I to se niti smije mijenjati niti se smije od toga bježati. A još manje prepuštati ''osloboditeljima'' Vukovara Vojislavu Stanimiroviću i njegovim petokolonaškim partnerima u zemlji Markov trg, a prihvatiti kao satisfakciju Kolonu sjećanja ili Čavoglave.Golema je odgovornost u ovome trenutku na hrvatskoj akademskoj zajednici, koja – šuti. Nepodnošljivo šuti, iako znaju sve o Josipoviću, znaju sve o Vesni Pusić, znaju sve o Andreji Zlatar Violić koja ima moći u eter hrvatskih nacionalnih medija jasno reći kako spomendan na hrvatsku vertikalu Stjepana Radića treba slaviti u kolovozu, a ne na dan atentata u jugoslovenskome parlametnu uz obrazloženje – kako to asocira na sukobe! Atentator Puniša Račić je počašćen ulicom ''oslobođenoga'' Vukovara – režirao Vojislav Stanimirović, današnji državni funkcioner Republike Hrvatske. I ta vlast, ta država koja to potiče i tolerira svjedoke svega toga poziva na – dostojanstvo!? Što ima dostojanstveno u gluposti, nekažnjavanju zla, promicanju svega tuđega i ismijavanju sebe samoga, što ima dostojanstveno u bijegu od sebe i odgovornosti za svoju sudbinu?
Smije li o tome šutjeti hrvatska akademska zajednica, koja postoji između ostaloga kao savjest i oči jednoga cijeloga naroda? Ne bi smjela.
Očekivati da branitelji sami iznesu teret istinske revolucije protiv ovakve mentalne ali i fizičke tiranije, nije ni pošteno ni uljudno, nije ni realno. Naime, ti su ljudi dali i više nego je normalno za jedan život i jednu generaciju. Oni su 1991. godine išli dati što imaju jer ih je vodila jasna ideja. Sve što su očekivali vidjeli su u toj ideji. Ideji hrvatske samostalnosti, državnosti, slobode. Danas imaju iste nakane, ali su rascjepkani, podijeljeni u tisuće grupacija, i stotine tisuća običnih ljudskih života i briga, imaju svoju djecu, obitelji, svoje živote i nije im lako ponovo u zrelim ili kasnim godinama ljudskoga života staviti sve to na kocku. I upravo na to računa ova vrlo, vrlo pokvarena vlast. Samo jedna ideja, samo jedan poziv ponovo će ujedinti bivše vojnike hrvatske pobjedničke vojske, samo jedan poziv će ponovo ujediniti domovinsku i iseljenu Hrvatsku, samo jedan poziv s jasnim ciljem. A to je – hrvatska nacionalna suverenost, pobjednička Hrvatska, a ne Hrvatska – sluga, jad i bijeda, kakvom su nas učinili usprkos slavnoj odlučnosti i moći kojoj se divio cijeli svijet tako nedavno. A danas se smije isti taj svijet Hrvatskoj, upravo zbog načina upravljanja državom ljudi koji nas pozivaju na – dostojanstvo.
Tko će izreći taj poziv?
Ne znam.
Znam tko sigurno neće.
Neće Ivo Josipović, neće Vesna Pusić, neće nitko iz kruga oko današnje koalicije. To je više nego jasno. Ako hrvatski narod nastavi prepuštati svoju državu, stečenu tako krvavo u ratu za nezavisnost, ljudima koji su bili s one strane puščane cijevi, s one strane rova, ako današnju državu nastavi prepuštati ljudima koji su u hrvatskoj pozadini od prvoga trenutka radili protiv nacionalne samostalnosti, onda će Kolona sjećanja u Vukovaru, ili stotine tisuća ljudi u Čavoglavama, zapravo biti labuđi pjev jedne vrlo nesretne nacionalne povijesti. Dogodit će se klasična politička priča koja se može nazvati emigrantskim sindromom, samo što ta emigracija ne mora više nužno biti u Australiji ili Americi, već u stotinama grupica koje će se s vremena na vrijeme stopiti u Kolonu sjećanja ili Čavoglave, kako bi imale novi privid sanjati o svojoj moći, odlučnosti, snazi, onoliko većoj ukoliko udaljenost od stvarnih tokova odlučivanja i upravljanja zemljom bude – veća. Kao javni znak postojanja «autentične» Hrvatske, postojat će i poneki medij, nešto malo kroničara, bolje rečeno profesionalnih narikača kojima će smisao opstanka zapravo biti – trajno udaljavanje države i hrvatskoga naroda. Svi vuci siti, sve ovce na broju. Zbog toga ni jedan jedini čovjek koji ima nacionalni legitimitet, koji ima rezultate, koji ima ime i prezime danas među hrvatskim narodom ne smije ostati - pored političkih tokova i gledati, jer uz ostalo to je ispit i za njih prije svega.Nikada hrvatski narod neće moći govoriti o svojoj stvarnoj slobodi ako stotine tisuća ljudi iz Kolone sjećanja u Vukovaru ili stotine tisuća ljudi iz Čavoglava ne završe u Zagrebu na trgu Bana Jelačića ili Markovom trgu. I Čikola i Vuka se, kamo god tekle, ulijevaju simbolički u zagrebački Gornji grad. Jedino je to dostojanstveno i istinska zahvalnost žrtvama Vukovara i svim hrvatskim žrtvama kroz povijest. Jer koliko se god pozivali na ''dostojanstvo'' funkcija koje se samo zovu hrvatskim, nikada poštovanje i dostojanstvo nisu nosile funkcije nego nositelji.Tko se sjeća britanskoga premijera nakon Churchilla, tko zna ime predsjednika JAR nakon Mandele? Tko će se sjetiti za stotinu godina tko je došao nakon Tuđmana, bude li se hrvatska razvijala kao suverena država svoga naroda?Upravo zbog toga svega, povijesnih poučaka drugih naroda ako već ne vidimo jasno svoju povijest, nužnost opstanka je vidjeti u pozivu na ''dostojanstvo'' zapravo skriveni poziv na – poniznost i pognute glave pred ovakvom politikom. Makar hodali svim Kolonama ovoga svijeta.
- Autor: Marko Ljubić
- Photo: Goran Ferbezar/PIXSELL
- Datum: utorak, 11. studenog 2014. u 07:43
|
|
Nema komentara:
Objavi komentar