PORTAL HRVATSKOG KULTURNOG VIJEĆA
Ovaj komentar pišem hladne glave dva dana nakon što je Međunarodni sud pravde u Haagu donio nepravednu, ali prema "međunarodnom pravu" utemeljenu i prihvatljivu odluku o tome "da Srbija niti je imala namjeru, a bome niti da je
počinila genocid na okupiranim hrvatskim područjima od 1991. do 1995. godine". Odstupit ću malo od zadane teme, jer mislim kako je potrebno rasvijetliti i neka druga jako važna pitanja koja su najuže povezana s tom odlukom.
Posve je razumljivo da smo mi Hrvati, a posebno hrvatski branitelji, tu presudu doživjeli jako emotivno i s velikim razočaranjem. Nisam niti ja bio imun od tih osjećaja. Međutim, uzeti ću si slobodu i postaviti pitanje – jesmo li uistinu trebali biti iznenađeni i razočarani takvom odlukom Međunarodnog suda pravde u Haagu? Ako smo očekivali da će se odluka Međunarodnog suda temeljiti na pravdi imali smo velikog razloga očekivati da će sud uzeti u obzir zločine pa i genocid koji je velikosrpski agresor počinio u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata. I u tom kontekstu imamo pravo biti razočarani. S druge pak strane, potrebno je postaviti i pitanje – zašto nismo kao narod bili unaprijed bolje pripremljeni za baš takvu odluku?
U sljedećih nekoliko rečenica pokušat ću dati što kraći odgovor na to pitanje? Prema mojim spoznajama, ali i dubokom uvjerenju, za takav razvoj situacije nismo bili pripremljeni jednostavno zato što imamo, medije, obrazovni sustav, političare, diplomate i inteligenciju, čast iznimkama, koji nas krivo zastupaju, uče i informiraju. Neki to čine čisto iz neznanja, uglavnom tu je prije svega riječ o učiteljima i inteligenciji. Oni drugi, novinari i političari, opet čast iznimkama, i onda kad znaju o čemu se radi, otvoreno lažu i rade za svoje materijalne interese ili su u službi drugih država i utjecajnih međunarodnih interesnih skupina. Iako, nažalost, njihova imena ne bi stala niti u jednu veću knjigu, ovdje je važno spomenuti samo one najistaknutije zagovaratelje tuđih interesa u Hrvatskoj, kao što su Stjepan Mesić, Ivo Josipović i Zoran Milanović i Vesna Pusić. Pozivam mlade hrvatske studente politologije i povijesti da krenu u istraživanje i prikupe i objave u jednoj knjizi sve
antihrvatske izjave tih tzv. hrvatskih političara i tzv. građanskih aktivista u zadnjih dvadeset godina, pa ćemo se istog trenutka prestati čuditi zašto smo u svijetu viđeni kao "slučajna" država koju ne treba uzimati za ozbiljno i koju vode ljudi koji tu državu nisu željeli. Nema takvog primjera u novijoj povijesti čovječanstva.
S obzirom na moj dugogodišnji život u Australiji i višegodišnje diplomatsko iskustvo diljem svijeta, nisam bio niti malo iznenađen odlukom Međunarodnog suda pravde. Naravno, bio sam jako nezadovoljan, ali ne i iznenađen. Imajući u vidu što su nam kroz povijest radile velike sile, dobro smo još prošli. Evo zašto?
Međunarodni sud pravde u Haagu formalno je najviša sudska međunarodna instanca iza koje stoje Ujedinjeni narodi. No, iako se zove sud pravde, taj sud ne sudi niti može suditi na temelju istine i stvarnih činjenica, jer bi onda to zahtijevalo i donošenje pravedne odluke. Međutim, taj je sud samo nastavak procesa u zadnjih nekoliko stoljeća u provođenju i nametanju interesnih i političkih rješenja u svijetu iza kojih stoje najveće i najutjecajnije zemlje svijeta. Za početak razvoja međunarodnog prava smatra se Vestfalski mir (tj. niz sporazuma) koji je potpisan 24. listopada 1648. godine nakon Tridesetogodišnjeg rata koji je trajao od 1618. do 1648. godine između katoličkog Habsburškog carstva, s jedne strane, te protestantskih država na čiju stranu je stala i Francuska, s druge strane. Iako se često tumači kako je to bio rat za vjersku prevlast između katolika i protestanata u zapadnoj Europi, to je prvenstveno bio rat za teritorij. Tim sporazumom stvoren je i temelj modernog međunarodnog sustava neovisnih nacija-država. Dakle, bio je to početak međunarodnog prava u kojem su pobjednici nametnuli svoja pravila igre gubitnicima, dakle u tom trenutku slabijima. Možda je dobro dodati i to da je prvu ideju o međunarodnom pravu obradio nizozemski protestantski diplomat Hugo Grotius u njegovoj knjizi "Pravo rata i mira" (1625. godine).
Melionski dijalog
Treba, međutim posebno istaknuti kako pravilo da jači među državama i narodima odlučuje o svemu ne datira od vremena Westfalskog sporazuma. Ono je primjenjivano i u Grčkoj u antičko doba kad su između sebe ratovali gradovi-države, na primjer, Atena i Sparta.
U svjetskoj stručnoj literaturi o međunarodnim odnosima posebno se citira "Melionski dijalog", koji je u svojoj knjizi "Povijest peleponeskog rata", koji je trajao 27 godina (od 431 do 404BC), opisao Tukidid. Ukratko, tijekom tog rata Atena je dala ultimatum stanovnicima malog otoka Melosa, koji se nalazio nedaleko Sparte, s kojom je Atena bila u ratu, da se moraju predati i plaćati danak. U slučaju da stanovnici Melosa odbiju taj ultimatum Atena je zaprijetila da će totalno uništiti njihov grad, muškarce vojne dobi poubijati, a žene i djecu odvesti u Atenu u ropstvo. Međutim, stanovnici Melosa pozivali su se na njihovo pravo da u tom ratu ostanu neutralni kao i na poštivanje pravde i milosti od strane Atenjana prema malom, miroljubivom i nenaoružanom gradu. No Atenjani su na to stajalište Melosa oštro odgovorili "kako pitanje pravde nije na dnevnom redu kad se vodi rasprava između dvije nejednake sile" i izvršili su prvotno iznesenu prijetnju - potpuno su uništili grad Melos. Od tog vremena u međunarodnim odnosima primjenjuje se pravilo, koje je danas umotano u celofan tzv. međunarodnog prava i raznih sudova u kojima, na ovaj ili onaj način, dominiraju interesi velikih sila tj. "da veliki i moćni narodi rade ono što žele i što je u njihovom interesu, a mali narodi rade ono što moraju tj. što veliki odluče".
Afrički model stvaranja država
Oni koji su očekivali pravdu od zemalja koje su vladale svijetom u zadnjih dvjesto do tristo godina, i još i danas nastoje zadržati svoju premoć na globalnom planu, trebaju se samo podsjetiti na strahovite
grješke i nepravde koje su kolonijalne sile napravile kad su se odlučile povući iz Afrike i kad su na tom kontinentu potpuno arbitrarno povukle granične crte između novih država koje, u velikom broju slučajeva, uopće nisu bile utemeljene na povijesnim, etničkim, jezičnim, vjerskim, kulturološkim i drugim razlozima koji mogu opravdati stvaranje jedne države i omogućiti njezinu stabilnost i normalan razvoj. Za birokrate u Londonu, Parizu i glavnim gradovima drugih kolonijalnih država radilo se o problemu koji je tada trebalo riješiti I ništa više ih nije zanimalo. Sve narode u Africi doživljavali su kao istovjetna primitivna plemena i nije ih bilo briga što će u budućnosti biti s tim narodima i državama, u kojima se, kao posljedica te bešćutne politike kolonijalnih sila, već desetljećima događaju najstrašniji ratovi, zločini i genocidi. Bio je to isti model prema kojem je sklepana i prva Jugoslavija tj. Država Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine. Za London i Pariz svi narodi u toj umjetno stvorenoj državi bili su pripadnici jednog te istog plemena. Tako su nas doživljavali i početkom velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991. godine.
Je li ikada i jedna velika i pobjednička sila u svijetu odgovarala za nesumnjive zločine koje je počinila u ratovima protiv drugih država? Nije! Jesu li i za najmanje posljedice ratova koji im je bio nametnut stradale i kažnjene male države i mali narodi? Jesu, bezbrojno puta.
Američki generalni konzul u Zagrebu: «Hrvati nemaju šanse pobijediti JNA»
Način na koji se velike, a posebno jedne super sile kao što su SAD, ponašaju, zorno pokazuje i ponašanje njihovih diplomata diljem svijeta. Nakon što sam 1. srpnja 1991. godine zamijenio dr. Maria
Nobila na mjestu glasnogovornika Ureda predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, tjedan dana kasnije me na ručak pozvao tadašnji američki generalni konzul u Zagrebu Michael Einik. Upalo mu je u oči da je jedan «australski Hrvat» došao na taku visoku poziciju i htio je doznati kako ja vidim tadašnju situaciju u bivšoj Jugoslaviji. Sa sobom je na ručak poveo svojeg političkog savjetnika i jednog djelatnika CIA-a. Ručak je trajao tri sata, a ovdje ću iznijeti samo ono najvažnije. Einik me je pitao kako ja vidim razvoj situacije. U tijeku je bio sukob teritorijalne obrane Slovenije i JNA. Kao urednik mjesečnika «Hrvatska sloboda» u Australiji, godinama sam pisao o neizbježnom raspadu Jugoslavije (o čemu će puno toga biti objavljeno u mojoj knjizi, kad ju uspijem završiti), pa sam američkom generalnom konzulu sam doslovce rekao slijedeće:
«Europa je razjedinjena i impotentna. SAD, kao najjača svjetska sila može zaustaviti daljnju agresiju JNA i srpskih paravojnih jedinica koja će uslijediti na Hrvatsku nakon što kratak rat završi u Sloveniji. Rat u Hrvatskoj bit će strašan i poguban. No, Hrvatska se neće tako lako predati. Mi imamo pravo na obranu. Nakon rata u Hrvatskoj, Srbi će rat prenijeti i na Bosnu i Hercegovinu. Odmah želim reći da, na temelju iskustva iz Drugog svjetskog rata, taj rat u Bosni i Hercegovini bit će još strašniji nego u Hrvatskoj. Srbi će posebno pokušati poubijati što više Muslimana. I na kraju, rat će se sigurno proširiti na Kosovo, koje Srbi demografski gube, ali koje će postati njihov najveći problem, jer se radi o teritoriju koji je «sveta zemlja» za Srbiju». Ti će ratovi dovesti do strašnih ljudskih gubitaka. Velika je odgovornost, ali i prilika, za SAD da to političkim putem spriječi. Dovoljno je da predsjednik
George Bush nazove Slobodana Miloševića i da ga oštro upozori i zaprijeti mu kako SAD neće dozvoliti srpsku agresiju na Hrvatsku i ostale dijelove tada još uvijek u svijetu priznate Jugoslavije, te da je potrebno mirnim i političkim putem dogovoriti rastavu braka među narodima i republikama koje su bile u okviru Jugoslavije. Ukoliko SAD to ne učine sada ne samo da će biti odgovorne za sve posljedice koje će nastati zbog neizbježnog rata tj. srpske agresije, nego će SAD nakon godinu, pet godina ili deset godina biti primorane i vojno intervenirati, jer će to biti u njihovom interesu tj. u interesu svjetskog mira, koji Srbija svojom ratnom agresijom i ekspanzionističkom politikom ugrožava, a to će ih daleko više koštati nego da sada taj rat zaustave jednim telefonskim pozivom predsjednika Busha srpskom vođi Slobodanu Miloševiću».
Američki konzul mi je na to moje izlaganje i uvjeravanje vrlo kratko i samouvjereno odgovorio ovo:
«JNA je toliko jaka da Vi Hrvati nemate nikakve šanse. Uostalom ovaj dio svijeta nije u fokusu nacionalnog interesa Amerike i ne vjerujem da će se stvari razvijati tako kako ste Vi iznijeli. Hrvati su preslabi da bi se mogli suprotstaviti JNA».
Na taj odgovor američkog diplomata ja sam samo ponovio «kako će Europa i SAD prije ili kasnije morati vojno intervenirati na prostoru tadašnje Jugoslavije, ako sada taj dolazeći rat ne spriječe političkim pritiskom na Miloševića» .
Galbraith: «Velike sile kao SAD mogu si priuštiti takve grješke»
Četiri godine kasnije, 1995. godine, u Zagrebu sam američkom veleposlaniku Peteru Galbraithu prenio taj moj razgovor s Michaelom Einkom iz 1991. godine. S veleposlanikom Galbraithom sam se dosta često službeno
susretao i imali smo vrlo otvoren «anglosaksonski» komunikacijski odnos u našim razgovorima. Galbraith je samo slegnuo ramenima i rekao: «Mr. Babić, a big power like the USA can afford to make mistakes like that» (gospodine Babiću, velika sila kao što su SAD mogu si priuštiti takve grješke). Dakle, dok je Hrvatski narod krvario i patio i dok je u dijelovima Hrvatske provođen genocid nad hrvatskim stanovništvom, velike su sile, koje bi inače trebale imati zadaću čuvati neki red i mir u svijetu, gledale prvenstveno je li velikosrpska agresija na Hrvatsku 1991. godine u njihovom interesu ili nije. Nažalost, velike su sile tada zaključile da je ta srpskaagresija tj. stvaranje stabilne Velike Srbije u njihovom geopolitičkom interesu i tako su se i ponašale sve dok hrvatski narod i hrvatski branitelji na terenu nisu porazili JNA i četnike.
Što nam je kao narodu činiti?
Nadam se da je presuda Međunarodnog suda pravde u Haagu ona kap koja je prelila čašu naše naivnosti i vjerovanja u nekakvu međunarodnu pravdu i pravednost. Valjda ćemo konačno shvatiti da nam nitko neće pomoći ako
to nije u njegovom interesu i da se svi u svijetu prvenstveno vode načelom i politikom zaštite svojeg interesa, bez obzira da li se radi o pravdi ili nepravdi, poštenju ili nepoštenju.
Osim tog naivnog vjerovanja u međunarodnu pravdu, mi u Hrvatskoj imamo jedan još veći problem. Nama Hrvatima ne može toliko štetiti niti najveća sila na svijetu koliko nam mogu i danas štete naši unutarnji veleizdajnici i protivnici postojanja samostalne i demokratske hrvatske države. Hrvatska je u svim njezinim društvenim i institucijskim porama duboko inficirana s velikim brojem takvih protivnika hrvatske državne samostalnosti i zagovaratelja novih (starih) političkih rješenja u ovom dijelu Europe.
Sve dok imamo političare koji rade za strane interese ili, s druge strane, političare koji otvoreno pljačkaju ovaj siromašan narod i do kosti ogoljenu zemlju, mi se Hrvati nećemo maknuti niti jedan milimetar od građana drugog reda u vlastitoj državi i siromaha na svjetskoj pozornici koji nema ni prijatelja niti saveznika.
Vesna Pusić je uškopila i mozgovno oprala hrvatsku diplomaciju
Kako smo mislili da ćemo pod vodstvom ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić i totalno ne samo uškopljene nego i mozgovno oprane hrvatske diplomacije postići bilo kakav značajniji uspjeh u
zaštiti naših vitalnih državnih interesa na međunarodnom polju? Naša diplomacija se danas sastoji od bivših udbaša koji sustavno hvale Tita i Jugoslaviju da bi opravdali njihovu vlastitu izdaju svojeg naroda u vrijeme komunističke Jugoslavije. Imamo nove diplomate haenes-ovce, koji su još opasniji, jer su mlađi, od onih bivših udbaša. Imamo diplomate oportuniste koji se boje svoje sjene i nisu spremni poduzeti ništa što bi se na Zrinjevcu moglo protumačiti kao protivljenje vođenju politike kojoj je cilj političko i državno uključenje Republike Hrvatske u nekakvi novi regionalni okvir. Posebno je strašno što smo imali diplomate, a možda i danas imamo, čak i na razini veleposlanika, koji ne znaju niti pet riječi službenog jezika zemlje primateljice, na primjer engleskog jezika. Takvi ljudi kad dođu u zemlju primateljicu ne znaju na engleskom jeziku niti naručiti jelo u restoranu, a da ne govorimo o nekim službenim razgovorima o najvažnijim bilateralnim i multilateralnim pitanjima s najvišim predstavnicima te države. Naravno, imamo i još jedan manji broj iskrenih domoljuba i državotvornih diplomata, ali oni uglavnom sjede na Zrinjevcu i pod prijetnjom otkaza ne smiju ništa raditi što bi bilo viđeno kao borba za hrvatske državne i nacionalne interese. Neosporno je da je pod vodstvom Vesne Pusić hrvatska diplomacija imala i ima zadaću pripremati teren za ulazak Hrvatske u "region". Presuda Međunarodnog suda pravde veliki je korak u tom smjeru. Zadnji je trenutak da Vesna Pusić ode s te utjecajne političke pozicije u samostalnoj hrvatskoj državi koju nije nikada željela niti ju danas želi.
Gdje su nam promidžbeni materijali koji pokazuju Domovinski rat svijetu pokazuje u pravom svjetlu?
Dok sam bio u diplomaciji puno sam toga samoinicijativno poduzimao kako bi u državama u kojima sam bio što više širio i na najvišim razinama zastupao najvažnije interese Republike Hrvatske. No,
u tom radu nikada nisam dobio nekakav naputak iz Zagreba niti materijalne kao što su objektivne knjige ili filmove, na stranim jezicima, o Domovinskom ratu te zarobljeništvu i patnji hrvatskog naroda u velikosrpskoj Jugoslaviji od 1918. do 1991. godine. Nažalost, povremeno bi dobio neku knjigu na engleskom jeziku koju su pisali apologeti komunističke Jugoslavije i kritičari «Tuđmanove Hrvatske u kojoj je vladala diktatura».
Što pak da kažemo o protuhrvatskim medijima u Republici Hrvatskoj, a prvenstveno HRT-u. Iako sam dugo vremena živio u demokraciji i u cijelosti zagovaram sve civilizacijske dosege tolerancije i mira među različitim narodima i etničkim skupinama unutar jedne države, ostao sam zapanjem kad sam nakon presude Međunarodnog suda pravde u emisiji HRT-a «Otvoreno» vidio, Veljka Đakulu, saveznika Slobodana Miloševića i vođu pobunjenika Srba u Hrvatskoj 1991. godine. Gdje je nama kao narodu pamet?
«Hitler ili Himler na američkoj i engleskoj televiziji»?
Iako se to ne može usporediti, jer posljedice velikosrpske agresije na Hrvatsku koje se odnose na Srbe u Hrvatskoj toliko su zanemarive u odnosu na ono što su zapadni saveznici napravili Njemačkoj i
Japanu 1945. godine, zamislite da se nakon odluke nekakvog međunarodnog suda zbog bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki tj. zbog totalnog uništenja Dresdena dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata na engleskoj i američkoj televiziji, dakle «najdemokratskijim zemljama na svijetu», kao sugovornici i tumači te odluke pojavio, da je bio živ, Hitler ili netko od njegovih najbližih suradnika? Možeš misliti, kako to često kaže kolumnist Zvonimir Hodak.
Da je taj sud 1991. godine odlučivao o tome treba li Hrvatska postati samostalna i međunarodno priznata država, njegova bi odluka bila 100% negativna, jer je to bilo prevladavajuće mišljenje tadašnjih velikih sila, koje odlučuju o svemu što se u svijetu događa. Da nismo oružjem u ruci i kroz zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske uspjeli obraniti Hrvatsku od velikosrpske agresije 1991. godine, nitko u svijetu ne bi ni okom trepnuo, a Srbi bi bili slavljeni kao pobjednici nad novim hrvatskim "ustašama i fašistima". Srbe bi svijet ponovno slavio kao čimbenike stabilnosti u nekoj novoj Jugoslaviji s ljudskim licem. Naravno, što smo mogli očekivati i od velikih svjetskih interesnih skupina koji su nama Hrvatima, ali svim drugim narodima na prostoru bivše Jugoslavije podmetnuli najvećeg kradljivca identiteta u 21. Stoljeću - Waltera Tita? Toliko im je geopolitički tj. zbog Jadranskog mora bio i ostao važan zemljopisni prostor na kojem se nalazi Hrvatska.
"Ne zanimaju nas hrvatske žrtve nego Srbija kao saveznik protiv Rusije"
Sud je poslao jasnu političku poruku: "Nas ne zanimaju žrtve niti patnje hrvatskog naroda. Hrvatski nas narod ne zanima". Naša je zadaća raditi na zbližavanju Hrvatske i Srbije, kako bi ponovno stabilizirali taj geopolitički važan dio južne Europe, koji ne smije pasti pod utjecaj i dominaciju Putinove Rusije. Oslobađanjem Srbije, JNA i četnika od tužbe za neupitan genocid u Vukovaru i Škabrnji, velike su zapadne sile poručile da ponovno računaju sa Srbijom u ovim opasnim tenzijama između zapadnih zemalja i Rusije.
Nikola Jovanović; "Do vaše ili naše istrage
Pitanje koje je ovih dana najviše postavlja je - kako će odluka Međunarodnog suda pravde utjecati na buduće odnose između Hrvatske i Srbije? Na temelju povijesnih činjenica u zadnjih sto godina ta odluka neće niti malo promijeniti velikosrpske aspiracije na
hrvatski teritorij i stvaranje Velike Srbije. Srbijanci u Srbiji i Srbi u Hrvatskoj držat će se i dalje one izjave srpskog političara i pravnika Nikole Stojanovića, rođenog u Mostaru, koji je u listu Srbobran 1902. godine, tiskan u Zagrebu na ćirilici, napisao "kako će rat između Hrvata i Srba trajati do istrage vaše ili naše". U tom članku Stojanović je naglasio "kako Hrvati nisu ni pleme niti posebna narodnost, nego da se nalaze u prijelazu da postanu svoj ideal- da postanu tuđe sluge". Što se onda čudimo današnjim izjavama raznih Teršelički, Pusića, Pupovaca, Đakula itd. Dakle, u hrvatsko-srpskim odnosima neće se apsolutno ništa promijeniti. Ne zato što mi Hrvati ne bi željeli živjeti u miru sa svojim susjedom, nego zbog toga što Srbija kao država i Srbi u Hrvatskoj neće odustati od cilja o kojem je u Srbobranu 1902. godine pisao Srbin iz Bosne i Hercegovine Nikola Stojanović. Međunarodni sud pravde samo je ohrabrio Srbiju da nastavi borbu za ostvarenje tog cilja. Naravno, možemo sudsku odluku u Haagu tumačiti i analizirati milijun puta iz ovog ili onog ugla. No, jedino, po mome sudu, ispravno tumačenje je kako je ta odluka imala za cilj poslati poruku Srbima da oni jesu počinili "neke zločine u Hrvatskoj", ali da to nije dovoljno da ih njihovi stari međunarodni saveznici oštrije kazne ili odbace.
Samo mi Hrvati možemo pobijediti naše neprijatelje i protivnike i sačuvati našu samostalnu državu
Hrvatska je demokratska i pravna država. Moramo poštivati sve odluke takvih sudova, ma koliko one bile nepravedne i isključivo u funkciji geostrateških i geopolitičkih interesa velikih
sila. No, ono što mi možemo i moramo je što prije odlučno ući u političku borbu sa svim kategorijama neojugoslavena, neokumunista i velikosrba u Hrvatskoj. Moramo ih demokratskim putem, na slijedećim parlamentarnim izborima, maknuti sa svih utjecajnih pozicija u Hrvatskoj. Ako to ne učinimo ovoga puta i ako padnemo u zamku sirenskih poziva, ma od koga one dolazile, o nekom novom pomirenju i zajedništvu s onima koji to pomirenje niti u snu ne žele, kao što nisu željeli samostalnu i demokratsku državu Hrvatsku, našoj se Domovini u doglednoj budućnosti sprema siguran nestanak sa svjetske mape samostalnih država. Ukoliko među nama domoljubima i domoljubnim političarima još uvijek ima onih koji nisu progledali niti nakon pokušaja tih snaga: Josipovića, Milanovića, Pusićke itd., da na svaki mogući način omalovaže novu Predsjednicu Republike Hrvatske i maksimalno otežaju proces preuzimanja predsjedničke dužnosti od strane legalno i legitimno izabrane predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, onda nam više ništa i nitko ne može pomoći. U tom bi slučaju sami sebe svjesno osudili na propast i nestanak. Dobro razmislimo. Još uvijek nije kasno, ali ni vremena nema puno.
Antun Babić
Nema komentara:
Objavi komentar