Na jednom hrvatskom portalu objavljen je 2. veljače članak koji, manje – više, predstavlja ‘patničko – ratnički’ životopis Zorana Ercega. Navedeni članak može poslužiti kao ogledni primjer kako velebno zaslužni ‘boritelj’ za domovinu, eto, nije priznat, poznat, a niti prepoznat u društvu. Najradije bih se cjenjenom gospodinu obratio u drugom licu jednine, ono ‘Zorane Erceže ...’, ali se bojim kako takvo lice u stvarnosti uopće - ne postoji. Jer, ‘ono’ što se može pročitati u tom ratnom putešestviju jedostavno se nikada nije niti dogodilo, dakle, niti jedna stvarna osoba na svijetu to nije mogla doživjeti. 'Na primjer. U tekstu autor navodi kako je Zoran Erceg u Dubrovniku proveo, kao ratni snimatelj Hrvatske televizije, osam mjeseci. Mi koji smo tu bili znamo kako ga je jednog dana tijekom tih osam mjeseci, negdje u zimskom periodu 1991. godine, pokojni Aljoša Nikolić, veliki zapovjednik Odreda naoružanih brodova (ONB-a) namlatio k’o vola u kupusu, i bacio u more. Također znamo kako su mu službeni organi obrane Grada zaplijenili neke kazete sa očito nelegalno snimljenim materijalima. Logičnim se čine dva pitanja, na koja bih volio dobiti odgovor: zašto ga je pokojni Aljoša prebio, i zašto su mu oduzete video kazete?
Rat kao filmska kulisa
Dalje, jednog neutvrđenog datuma, u 19,00 sati navečer, Zorana Ercega zove urednik koji treba ‘friški’ materijali iz opkoljenog Dubrovnika. Erceg trči na Stradun, snimi nekoliko kadrova, sve to pošalje do 19:25 sati, tako da ima priču za središnji dnevnik. Drugim riječima, četnici su bombardirali tog neutvrđenog datuma navečer, dakle po mraku. U članku se kaže kako ‘baš tad počnu padati granate’, ‘kao naručeno’. Sic!?
Evo opet, za autora članka i Ercega, nekoliko logičnih pitanja: kojega točno datuma je JNA granatirala Stradun iza ili oko 19:00 sati, zatim kako se zvao urednik koji mu je naručio 'coverage'? Dalje, je li Erceg, ili urednik, baš slučajno znao da će JNA granatirati Stradun? Zatim, čime je, na koji način, kojim sredstvom ili kojom tehnikom, Erceg sa Straduna poslao materijal u Zagreb u roku od - petnaestak minuta!? Na koncu, je li Erceg imao pristupa možda nekom posebnom, paralelnom sustavu slanja audio/video dokumenata, i ne samo iz Dubrovnika?
Predsjednik republike Italije, navodi se dalje u članku, je prilikom priznanja Republike Hrvatske izjavio kako se oko priznanja zapravo dugo ‘nećkao’. Ali kada je vidio snimke iz razorenog Dubrovnika, one su učinile klik kako bi priznao Republiku Hrvatsku, kaže Erceg.
Evo opet postavljam nekoliko pitanja: kako je tadašnji talijanski predsjednik Cossiga znao da su te snimke baš Ercegove, i drugo pitanje, kako Erceg zna da je predsjednikCossiga vidio baš njegove snimke?
Dometnut ću tek, jer ovdje se ne radi o mom ratnom putu, da sam proveo svaku minutu boravka ministrice Margarite Boniver u studenom 91., koju je zbog brige za Dubrovnik, ali ništa manje i za Hrvatsku, poslao osobno predsjednik Cossiga, te sam poprilično upućen u ono što je predsjedniku Republike Italije pokazano, poslano i što je on govorio tog mjeseca studenog, otprilike točno dva mjeseca prije priznavanja naše neovisnosti.
Ercegu je, iz očitih ratnih (pre)zauzetosti, promakla činjenica kako predsjednik bilo koje države neku drugu državu ne priznaje sam, ipak se radi o znatno kompliciranijoj proceduri. Pogotovo ne na temelju video clipova.
Zoran Erceg, ratni veteran, invalid, dopisnik i snimatelj
Erceg je, navodi se dalje, toliko propatio radi ove Hrvatske, čak mu se ni Fred Matić ne javlja.
Ne čudim se. Ali se čudim sebi, i svima nama, koji razumijemo zašto su naši ratni kolege u onom šatoru, da uopće obraćamo pozornost na opskurne likove iz bajke, kao što je ovaj ratni veteran, invalid, dopisnik, snimatelj i sve ostalo što nikad nije bio. Veselit ću se ako javno odgovori na ova moja pitanjca, čime će, siguran sam, razveseliti i sve one koji ga podržavaju, uključivo ogromnu većinu među njima koji su izgubili osobne iskaznice, pa peticije potpisuju kao hrabri vukovi, gladne hijene i slično. Hrabri pozdrav od mene koji se Ercega ne boji…
Društvo sa Zrinjevca nije ni sanjalo da bi Ivo Josipović mogao izgubiti izbore. Sada kada su svjesni da im nova vlastizmiče tlo pod nogama, uhljebi poput Vesne Cvjetković, Hrvoja Marušića, Danijele Barišić i Davora Vidiša ucjenjuju novu predsjednicu agremanima. Inače, umirovljenički jugoslavenski kadar iz jugoslavenske diplomacije danas čini više od 10 posto ukupnog broja veleposlanika i generalnih konzula Republike Hrvatske. Dakle, metla nove Predsjednice krećut će sa Zrinjevca i trebat će joj hrabrosti, snage i vremena da to društvo počisti.
Hrvatska vanjska politika se u zadnjih 15-ak godina kontinuirano srozavala i danas je dosegnula razinu kada se više jednostavno ne može smatrati vanjskom politikom moderne i suverene države. Glavni razlog je rastakanje sustava službe vanjskih poslova koje su provele političke elite i svi njihovi ustavni kreatori od 2000. do danas.
Dakle, Ministarstvo vanjskih poslova doslovce su preplavili tzv. "diplomati-uhljebi". Oni su, nažalost, jedna od pogubnih kancerogenih pojava za hrvatsko društvo, hrvatsku vanjsku politiku i hrvatsku opstojnost.
Panika zbog Josipovićevog poraza
Nasuprot profesionalnim karijernim diplomatima, stoje diplomati-uhljebi, koji danas čine većinu na rukovodećim diplomatskim pozicijama u hrvatskom MVP-u i hrvatskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima u svijetu. Oni dolaze u MVP ili direktno u diplomatsko-konzularna predstavništva bez ijednog dana iskustva na diplomatskim poslovima i odmah zauzimaju diplomatske pozicije od visokih veleposlaničkih, dužnosničkih u MVP-u i ostalih diplomatskih - ovisno jedino o snazi njihova "mentora". To je kao da u vojsku postavite nekoga izvana i odmah mu dodijelite čin ili da nekoga odmah imenujete profesorom na sveučilištu ili kirurgom u bolnici.
Odmah po izboru Kolinde Grabar Kitarović nastala je panika u Ministarstvu vanjskih poslova među Josipovićevim, Pusićkinim i Milanovićevim suradnicima, gorljivim podupirateljima njihove opcije "crvene Hrvatske" i "Hrvatske u regionu", odnosno uhljebima kojima je obećano veleposlaničko mjesto. Zato se posljednjih dana redaju naručeni medijski napisi u kojima se uvjerava nova (za njih) neželjena predsjednica da su ti kadrovi stručni i već poznati u svijetu, bez kojih se ne može. Neki su čak ucjenjivali novu predsjednicu svojim navodnim agremanima, odnosno suglasnostima država u koje žele ići - da ih te države prihvaćaju kao veleposlanike. Žele poručiti da je Josipović postupio iznimno korektno i nije ih poslao u te države tijekom predizborne kampanje. Međutim, radi se o vrlo jeftinom triku diplomata-uhljeba i samoga Josipovića, jer su oni bili uvjereni da će Josipović pobijediti na izborima, a onda bi im on uručio vjerodajnice koje bi kao predstavnici "crvene Hrvatske" i "Hrvatske u regionu", predali šefovima država u koje idu. Međutim, ti "stručnjaci" su malo pogriješili u pojašnjenju procedure, jer agreman se ne traži od druge države (primateljice), ako šef države nije dao svoj pristanak.
Cvjetković, Marušić, Barišić i Vidić ucjenjuju
Skupina diplomata koje su dogovorili Josipović, Pusić i Milanović su kukavičje jaje novoj Predsjednici. Oni su ih podmetnuli, a ona to, u moru obveza koje je čekaju, ne bi primijetila. No, tu su se očito prevarili. Jer, ako u nečemu nova predsjednica imati ovlasti, ali i iskustva i utjecaj, onda je to upravo diplomacija, jer bez njene suglasnosti neće se moći postaviti nijedan veleposlanik. Četvero diplomata-uhljeba koji medijski ucjenjuju predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović tzv. dobivenim agremanom su:
Vesna Cvjetković - u MVP je došla 2000. godine kao članica HSLS-a i preuzela političku dužnost zamjenice ministra Tonina Picule. Odlaskom HSLS-a iz vladajuće koalicije 2002. godine, Vesna Cvjetković ostaje u MVP-u i 2003., kao politički kadar, odlazi za veleposlanicu u Njemačku, a odmah nakon toga 2008. u Grčku gdje ostaje do 2012. godine. Nakon povratka iz Grčke u MVP-u zasniva stalni radni odnos, a ministrica Pusić je kao osobu od svog visokog povjerenja imenuje glavnom tajnicom MVP-a.
Ona tijekom 2012., 2013. i 2014. godine odrađuje brojne različite protuzakonite poslove za potrebe ministrice Pusić i HNS-a u MVP-u, kao što su zapošljavanje članova i posebno mladeži HNS-a u MVP-u, unutarnje kadroviranje po HNS-ovim željama, potpisivanje i pokrivanje sumnjivih financijskih troškova, uništavanje Diplomatske akademije, tajna promaknuća kadrova Kukuriku koalicije, dovođenje Dejana Jovića, Tvrtka Jakovine i ostalih sličnih antihrvatskih ideologa za voditelje i predavače hrvatskim diplomatima na novoustrojenom poslijediplomskom studiju na Sveučilištu u Zagrebu.Inače, glavne karakteristike Vesne Cvjetković, prema riječima iskusnih kolega, su nestručnost, agresivnost, konfliktnost, u nastupima je zločesta, zlopamtilo, sklona maltretiranju suradnika, a jedino što zna su grčki i njemački jezik. Novogrčki poznaje jer je odrasla u Grčkoj, a njemački je studirala u Austriji. Zanimljivo, u svom životopisu ne navodi datum rođenja, što postaje svojevrsni trend među osobama ženskog spola koje, valjda, žele ostati vječno mlade ili barem misle da su mlade. Diplomatskog obrazovanja nema.Novu predsjednicu ucjenjuje navodnim agremanom od Austrije. Već u izbornoj noći, čim je vidjela da je Josipović izgubio, telefonirala je i čestitala na pobjedi Kolindi Grabar Kitarović koju je samo 20 minuta prije pred svjedocima nazivala "barbikom".
U Oslo s tajnicom.Hrvoje Marušić je također osoba koja na određeni način ucjenjuje novu predsjednicu. Inače, radi se o članu HNS-a iz Rijeke i posebnom miljeniku ministrice Pusić. Radio je u institucijama Primorsko-goranske županije, a u MVP dolazi 2012. godine, direktno na mjesto pomoćnika ministrice za europske poslove. Navodno je dobio agreman za veleposlanika u Norveškoj. Nema ni diplomatskog obrazovanja, ni iskustva. Rođen je 1971. u Rijeci, a tipičan je HNS-ov stranački bezveznjak, beskrajno odan ministrici Pusić i njenoj politici. Umišljen i arogantan. U Oslo bi vodio i svoju tajnicu s kojom je u vrlo dobrim i bliskim odnosima.Danijela Barišić je, pak, stari Mesićev kadar-uhljeb. Gorljiva zagovornica Mesićeve i Pusićkine politike. Na mjesto veleposlanice u Bugarskoj, Mesić ju je instalirao 2008. godine. Ona je tipičan politički uhljeb koja se nakon jednog političkog imenovanja pokušava prikazati profesionalnim karijernim diplomatom. I dalje je vrlo bliska s Mesićem. Rođena je 1971., a mnogi koji je poznaju iz vremena kada je vedrila i oblačila na Pantovčaku kažu kako je nestručna, umišljena i agresivna u provođenju ideologije svojih mentora. Prema profesionalnim karijernim diplomatima odnosi se s prezirom i ponižavanjem.
Posljednji iz kvarteta onih koje pod svaku silu treba uhljebiti je Davor Vidić. On je, zanimljivo, bio član HDZ-a i suradnik prvog hrvatskog veleposlanika u Srbiji, Zvonimira Markovića, ali se ubrzo prebacio u tabor obožavatelja HNS-a i Vesne Pusić. Prije dvije godine ona ga je zbrinula tako da je izmislila i naložila otvaranje Ureda RH u Litvi gdje ga je postavila za voditelja ureda. On je tipičan aparartčik, spreman služiti svakome tko mu to ponudi i usput gaziti suradnike po nalogu.
Kamo s ostalim Kukuriku kadrovima?
Budući da niti u najcrnjim snovima nisu vjerovali kako bi Josipović mogao izgubiti izbore, sada se već mnogi pakiraju jer znaju da su dani Kukuriku koalicije odbrojani. I do kraja Milanovićevog mandata trebat će zbrinuti skupinu uhljeba koji žele uhvatiti zadnji vlak za imenovanje, pa se medijski sami nameću.Prvi među njiima je Goran Radman koji je računao da će mu se nakon odrađenog posla na HRT-u u predizbornoj kampanji, Josipović odužiti imenovanjem na važno veleposlaničko mjesto u Americi ili Bruxellesu. Nije poznato, je li već u proceduri i hoće li biti nametan novoj Predsjednici. Hrvatskoj javnosti je o njemu sve poznato.Tu je i Ivan Mašina koji je u MVP došao nakon 2000. kao SDP-ov kadar. Budimir Lončar ga je instalirao za šefa protokola Vlade RH u vrijeme Sanadera, a Kosor i Milanović ga objeručke prihvatili. Veza su mu Budimir Lončar, SDP i obitelj Ivana Mašine iz Preka na otoku Ugljanu.
Također treba zbrinuti i Maricu Matković, tajnicu Vlade RH, SDP-ovku i glavnu mentoricu Zorana Milanovića, koja pod svaku cijenu hoće na veleposlaničku dužnost.S Milanovićeva broda koji tone, želi pobjeći i Neven Pelicarić, Milanovićev savjetnik za vanjsku politiku i bivši veleposlanik u Španjolskoj. Stanje vanjske politike RH pokazuje kako je on savjetovao Milanovića. Putovao je s njim u Australiju, Novi Zeland, SAD kao i druga odredišta, samo da bi vidio svijeta. Najveći uspjeh sa službe u Španjolskoj nastup mu je u jednoj kulinarskoj emisiji.Rado bi pobjegao i Željko Kuprešak, sada pomoćnik ministrice Vesne Pusić i bivši veleposlanik u Srbiji, čiji je najveći diplomatski "uspjeh" hvaljenje Srbije i Beograda i pljuvanje po Hrvatskoj i Zagrebu u intervjuu srpskom "Blicu" od 1. svibnja 2010. godine. Iako je originalno HDZ-ov kadar i on je brzo promijenio stranu, a glavna prednost mu je bilo upravo službovanje u Beogradu gdje je kazao: "Kada te Srbin zavoli, to je do kraja života, dok Hrvati nisu takvi". Kaže Kuprešak dalje: "I kada dođeš u Beograd, baš kao što je rekao Momo Kapor (Miloševićev veliki pobornik), ti imaš potrebu da postaneš Beograđanin. Dok u Zagrebu imaš potrebu ne biti Zagrepčanin". S obzirom da je u intervjuu taj veleposlanik nadrobio još niz uvreda na računa Zagreba i Zagrepčana, Hrvatske i Hrvata, vjerojatno je postao Beograđanin, a sada je na privremenom radu u Zagrebu koji ga, zajedno s cijelom Hrvatskom, plaća da laprda i širi antihrvatstvo. Iako je poslije tvrdio kako to nije rekao, on je s novinarkom razgovarao u četiri oka, a budući da nije autorizirao intervju, poslije se morao pravdati....Tko su uopće sadašnji veleposlanici RH?
Kada se analizira tko su uopće sadašnji velepolsanici RH, vidi se u što se zapravo pretvorila hrvatska diplomacija. Inače, termin veleposlanici RH je puno bolji izraz, budući da izraz hrvatski veleposlanici ne bi bio točan s obzirom na njihov sadašnji angažman, jugofilstvo, balkanski regionalizam, ideološku zasljepljenost, negativan odnos prema hrvatskoj državi i njenim interesima, nestručnost i sklonosti služenju svakome drugome osim hrvatskom narodu koji im osigurava plaću i lagodan život.U Francuskoj je Ivo Goldstein. Političko-obiteljski uhljeb, jugofil i sin Slavka Goldsteina, poznat i po Titovoj bisti koju drži u veleposlanstvu. Inače nema nikakve diplomatske edukacije ni diplomatskog iskustva. U Velikoj Britaniji je Ivan Grdešić, SDP-ovac, član Savjeta SDP-a za politički sustav. SDP ga je 2000. postavio za veleposlanika u Washingtonu direktno s Fakulteta političkih znanosti. Glavni uspjeh u Washingtonu mu je proizvodnja vina u podrumu zgrade veleposlanstva od grožđa dopremljenog iz Kalifornije. Poznat je kao jedini veleposlanik - vinar u svijetu.U SAD-u je Joško Paro, karijerni diplomat poznat po izjavi - "Ja sam srušio Herceg-Bosnu i vratio Srbe" (izjava za "Globus" od 2. ožujka 2010.). Osim toga, Paro je bio glavni operativac i pri potpisivanju graničnog sporazuma s Crnom Gorom, najgoreg od svih graničnih sporazuma koje je RH potpisala. I ne samo to, bio je i glavni operativac pripreme graničnog sporazuma s BiH za područje Kleka, pa i prilikom Račanova parafa na sporazum s Drnovšekom. No, kad je htio zaposliti ženu u predstavništvo HRT-a u Washingtonu, Amerikanci su mu, ali nažalost i Hrvatskoj, opalili diplomatsku šamarčinu, tvrdeći kako je to nespojivo s diplomatskim aktivnostima veleposlanika akreditiranim u Washingtonu, pa makar on bio i Granićev, Mesićev, Pusićkin i Josipovićev čovjek zajedno. U Njemačkoj je trenutno Ranko Vilović - karijerni diplomat, u MVEP-u je od samog početka uspostave MVP-a, SDP-ovski orijentiran, ali miran, skroman i stručan. U Rusiji je Igor Pokaz - prije dolaska u MVP radio je u Unproforu, otac mu je bio jugo-oficir koji je prešao u Hrvatsku vojsku. Kadar je Mate Granića koji se poslije prebacivao političkoj opciji po potrebi, napuštao je i vraćao se u MVP kada bi upao u probleme. Žena mu je bila tajica kod Mate Granića da bi poslije postala savjetnica za vanjsku politiku Ive Sanadera. Jedini je čisti Hrvat po nacionalnosti među veleposlanicima Republike Hrvatske, barem mu tako piše u životopisu na službenim stranicama MVPE-a.U Kini je Nebojša Koharović - politički uhljeb HNS-a, u MVP je došao 2000. na političku poziciju pomoćnika ministra za izvaneuropsku bilateralu i ostao. Potom je bio veleposlanik u Poljskoj (2003.-2008.) i Rusiji (2008.-2012.). Nakon povratka iz Rusije, Pusićka ga je 2012. imenovala za svog pomoćnika, a 2013. godine poslala u Kinu. U Italiji je Damir Grubiša - politički i ideološki uhljeb, umirovljenik, bivši jugoslavenski diplomat, suradnik Budimira Lončara. Jugofil koji je u životopisu, drugi nakon Igora Pokaza, obznanio nacionalnost. Nije čisti Hrvat, ali je od oca Hrvata i majke Talijanke. Ovaj podatak o nacionalnosti i porijeklu se uopće ne stavlja u javni životopis jednog veleposlanika ni banana-države, ali Grubiša i Pokaz su sigurno veliki znalci i znaju zbog čega to čine. Grubiša je bio i ključni svjedok jugo-tužiteljstva u montiranim procesima protiv hrvatskih studenata nakon Karađorđeva 1971. u Rijeci.U UN-u je Vladimir Drobnjak - bivši novinar i dopisnik Vjesnika i Večernjeg lista iz SAD-a i UN-a, u razdoblju od 1980. do 1992. godine. Iz životopisa je vidljivo da je dopisnik postao s 24 godine za što je trebalo veliko iskustvo ili dobra veza u tadašnjem sustavu. Zaslužan je za "dobro" provedene pregovore RH za ulazak u EU, čije posljedice već dobro osjećamo u svakom pogledu. Više od trećine života proveo je na službi u New Yorku. U Ženevi (UN) je Vesna Vuković - poznata je jedino iz skandala da je bivšem suprugu 18 godina tajila činjenicu da nije otac njihove kćeri. Na suprugove odvjetnike su kasnije vršili pritisak i predstavnici izvršne vlasti u sprezi s veleposlanicom. U Beču (UN) je Dubravka Šimonović - poznata kao supruga bivšeg veleposlanika, ministra pravosuđa i sadašnjeg pomoćnika glavnog tajnika UN-a Ivana Šimonovića koji je zajedno s bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem bio glavni zagovornik povlačenja hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije.
Pri NATO-u je Boris Grgić - SDP-ovac koji je sve diplomatske mandate proveo u Bruxellesu.
U EU-u je Mato Škrabalo - bliski prijatelj Zorana Milanovića, sin pokojnog Ive Škrabala, filmskog redatelja i saborskog zastupnika HSLS-a i Libre.
U Nizozemskoj je Vesela Mrđen-Korać - poznata iz skandala maltretiranja djelatnika i djelatnica s djecom, veličanja Tita i Jugoslavije i slavljenja uhićenja generala Ante Gotovine. Sanaderov kadar iz Splita, a kasnije se prebacuje u Mesićev i Josipovićev tabor. U Irskoj je Jasna Ognjanovac - karijerna diplomatkinja. U Austriji je Gordan Bakota - izvorno Žužulov kadar, a kasnije se prebacuje u Mesićev tabor preko Dunje Mesić. U Češkoj je Ines Troha-Brdar - u MVP je došla kao Granićev kadar. Sada je gorljiva zagovornica Pusićkine politike.
U Slovačkoj je Jakša Muljačić - bivši predstojnik Vladinog ureda za suradnju s Međunarodnim sudom pravde u Haagu. U Mađarskoj je Gordan Grlić Radman - Granićev rođak. Bio je glavni tajnik MVP-a u vrijeme kad je Granić bio ministar.U Ukrajini je Tomislav Vidošević - brat Nadana Vidoševića. Voli lude provode, dobru i obilnu kapljicu, luksuzan život i mlade tajnice. U MVPE-u slovi kao najveći ljubavnik među hrvatskim veleposlanicima. Diplomatsku karijeru započeo u vrijeme Mesića u Italiji. U Danskoj je Frane Krnić - bivši jugoslavenski diplomat, 72 godine starosti. To mu je četvrti mandat uzastopce što je u diplomaciji demokratske države nepojmljivo. Bivši predsjednik Josipović ga je 2014. imenovao za veleposlanika u Danskoj. Između ostalog bio je šef SID-a (Služba za informacije i dokumentaciju - neprijateljska emigracija) u jugoslavenskom SSIP-u u Beogradu.
U Bugarskoj je Ljerka Alajbeg - bivša jugoslavenska diplomatkinja. Milanovićeva politička mentorica i bivša bliska suradnica Budimira Lončara iz vremena jugoslavenske diplomacije. Zoran Milanović ju je predložio, Budimir Lončar podržao, a Ivo Josipović sa zadovoljstvom imenovao za veleposlanicu u Bugarskoj. U Albaniji je Aleksandar Stipetić - bivši jugoslavenski diplomat, u jugodiplomaciji bio zadužen za praćenje i špijuniranje hrvatske emigracije u Njemačkoj. Također je radio u SID-u kod Frane Krnića. U Španjolskoj je Svjetlan Berković - bivši jugoslavenski diplomat, karijerni diplomat. U Iranu je Stribor Kikerec - kadar Vesne Pusić, karijerni diplomat. U Indiji je Amir Muharemi - Mesićev kadar, povezan s Mesićevim albanskim krugovima, nekarijerni diplomat, pojavio se nakon 2000. godine. U Egiptu je Darko Javorski - bivši jugoslavenski diplomat, karijerni diplomat.
U Alžiru je Marin Andrijašević - HNS-ovac i Mesićevac, pojavio se nakon 2000. godine.
U Južnoafričkoj Republici je Nenad Prelog - 67 godina starosti, Vesna Pusić mu je vjenčana kuma. Imenovan iz mirovine. Bio je član Saveza komunista Jugoslavije - sekretar partije, 2000. se upisao u HSS da bi postao pomoćnik ministra Picule i veleposlanik u Irskoj, a 2014. se upisao u HNS da bi postao veleposlanik u Južnoafričkoj Republici.U Crnoj Gori je Ivana Perić (rođ. Sutlić) - oko 70 godina starosti. Imenovana iz mirovine, udata za srpskog državljanina u Srbiji gdje žive više od 30 godina, sestra Vanje Sutlića i bliska prijateljica Vesne Pusić. Iako u Srbiji živi više od 30 godina, od 2000. bila je zaposlena kao diplomatska savjetnica u hrvatskom veleposlanstvu u Beogradu. U predstavništu Ine u Podgorici zaposlila sina preko HNS-a i ministrice Vesne Pusić.Vojko Senker, jugodiplomat koji je radio u SID-u kod Frane Krnića, oko 70 godina starosti, nakon umirovljenja ponovno aktivan i sada radi nepoznati posao u Tunisu gdje RH uopće nema diplomatsko predstavništvo. Navodno je mjesto izmišljeno nakon što je prošle godine zbog ratnih djelovanja zatvoreno hrvatsko veleposlanstvo u Libiji.
Zoran Bošnjak, veleposlanik u MVEP-u, novinar komunističkih glasila iz bivše Jugoslavije, nije bio jugoslavenski diplomat, umirovljen, pa opet zaposlen na ugovor u MVEP-u RH na plaću veću od 10.000 kuna neto. Iako ima završenu samo srednju školu, godinama je imao status veleposlanika u MVEP-u i čak je od strane SDP-a bio postavljen za v.d. ravnatelja Diplomatske akademije u MVEP-u RH. Dakle sve je jasno. Metla nove predsjednice kreće sa Zrinjevca i trebat' će joj mnogo hrabrosti, snage i vremena da to društvo očisti
MARTIN ŠPEGELJ - KLOPKA ZA TUĐMANA!
Martin Špegelj (Stari Gradac, 11. studenog 1927.- Zagreb, 11. svibnja 2014.), partizan, general JNA s visokim funkcijama, zatim kratko drugi ministar obrane Republike Hrvatske (do kompromitiranja t.zv. Špegeljevim vrpcama po kojima je ostao zapamćen). Kasnije je zapovjednik osoblja Hrvatske vojske i zatim general-inspektor. Zalagao se za naoružavanje novostvorene Hrvatske države. Vrlo rano došlo je do njegovog neslaganja s prvim predsjednikom RH dr. Franjom Tuđmanom zbog čega je 1992. po službenoj verziji dao ostavku, a potpuno je napustio politiku završetkom rata.
Životopis:
Martin Špegelj rođen je 11. studenoga 1927. u Starom Gradcu kod Pitomače. Njegovi roditelji i obitelj bili su pristaše HSS-a[nedostaje izvor]. Bio je partizan u vrijeme Drugog svjetskog rata. Kasnije postaje general JNA kojem se dodjeljuju visoke funkcije. Od 1982. do 1985. godine je zapovjednik teritorijalne obrane SR Hrvatske, potom je zapovjednik 2. armije, a zatim po preustroju dovršenom 1987., kojega se smatra pripremom JNA za rat, zapovjednik 5. vojne oblasti sa sjedištem u Zagrebu. Nakon prvih izbora u Hrvatskoj, 24. kolovoza 1990. godine postaje drugi ministar obrane. Špegelj je bio jedan od rijetkih koji su predvidjeli rat. Zajedno sa slovenskim zapovjedništvom sastavio je ratni plan za obje države ako budu napadnute od strane JNA.
ADAM MU NIJE VJEROVAO!
Špegeljeve vrpce:
Pred rat, na poticaj iz Srbije, pobunjeni Srbi u Hrvatskoj započeli su nerede i terorističke akcije poznate pod nazivom Balvan-revolucija, kroz koje su odbacivali demokratski izabrane vlasti u Hrvatskoj. Budući da ih je podupirala JNA, Hrvatska je bila bespomoćna. Špegelj je pokrenuo kampanju kupovanja oružja po crnome tržištu, uvozeći oružje iz bivših zemalja Varšavskog pakta, kao što su Mađarska i Rumunjska.
U siječnju 1991. Televizija Beograd objavila je video snimku Špegeljeva razgovora s prikrivenim agentima KOS-a, vojne kontraobavještajne službe SFRJ. Sadržaj snimki bio je kompromitirajući za novu hrvatsku vlast budući su Špegelj i Boljkovac, koji su prikazani u objavljenom video materijalu, obnašali ministarske funkcije u vladi.[4]
Beogradu su kazete poslužile kako bi se napadala stvorena hrvatska država i dodatno potakla odbojnost Srba prema njoj. Špegeljeva obrana je bila da su kazete potpuna krivotvorina, što je nakon rata opovrgnuo.[1] Bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić također je potvrdio da su Špegeljeve vrpce autentične.
Beograd je tražio suđenje za Špegelja. Kao rezultat afere i strahujući da bi mogao pasti u ruke JNA, Špegelj se sklanja u Austriju , a Tuđman ga 2. srpnja 1991. godine smjenjuje Špegelja s mjesta ministra obrane.
OPERATIVNI TIM 1. KOJIM JE ZAPOVJEDAO ADAM SNIMIO JE ŠPEGELJOV RAZGOVOR SA AGENTIMA KOSA OTVORIVŠI PROSTOR ZA SIGURAN TRANSPORT NAORUŽANJA PREKO AUSTRIJE I SLOVENIJE U HRVATSKU!
Povratak u Hrvatsku!
Nakon oko dva mjeseca vraća se u Hrvatsku, te preuzima od 30. srpnja 1991. god. dužnost zapovjednika Zbora narodne garde (ZNG), preteče buduće Hrvatske vojske koja je tada i osnovana u okrilju Ministarstva unutarnjih poslova RH.
Kada se dogodio Desetodnevni rat u Sloveniji u lipnju 1991. Špegelj je zagovarao zajednički obrambeni plan, po kojemu bi Hrvatska napala vojne baze JNA po Hrvatskoj i tako ušla u rat (Špegeljev plan). Međutim, Tuđman je odbijao konfrontaciju i nije se složio s planom po kojem bi Hrvatska napala višestruko jačeg neprijatelja i dala mu legitimitet za protuudar.[4] Plan je odbačen glasovanjem u kojem su za njegovu provedbu bili samo Špegelj i Mesić.[5] Vodstvo JNA i Srbije priželjkivalo je hrvatski napad.
Stoga se Špegelj 7. kolovoza 1991. godine miče sa mjesta zapovjednika ZNG-a, ostavši na funkciji člana Kriznog štaba RH - tijela koje je faktično upravljalo obranom Hrvatske. Potom aktivno sudjeluje u presudnoj Bitki za vojarne, značajnoj zbog oružja kojeg je Hrvatska vojska osvojila, nužnog za početak daljnje obrane. Od 22. rujna je glavni inspektor obrane RH, koju funkciju obnaša tijekom najžešćih borbi krajem 1991. god. (dakle, tijekom Bitke za Vukovar i u vrijeme osnivanja Operativnih zona u Zagrebu, Bjelovaru, Karlovcu Rijeci, Splitu i Osijeku, u listopadu 1991.), te u osjetljivom periodu do 31. prosinca 1992. god., u kojem je u principu ustrojena Hrvatska vojska (već su krajem 1991. godine razvijene 63 brigade HV-a).
S početkom 1992. godine, izmoren ekstremno teškim poslom kojem se izložio organizirajući Hrvatsku vojsku uz praktično neprekidni borbeni angažman, te pritisnut nezadovoljavajućim odnosom Ministarstvom obrane RH, Špegelj odlazi u mirovinu.
JNA U VOJARNAMA PODIŽE STUPANJ BORBENE GOTOVOSTI NA NAJVIŠU RAZINU OČEKUJUČI MASOVNE NAPADE KOJE JE ZAGOVARAO ŠPEGELJ! NAPAD NA VOJARNE BIO BI POVOD ZA DRŽAVNI UDAR! ADAM JE KOMPROMITIRAO ŠPEGELJA I NIJE DOZVOLIO TUĐMANU DA NASJEDNE NA KLOPKU KOJU JE REŽIRAO KOS A U DIJELO JU JE TREBAO SPROVESTI MARTIN ŠPEGELJ!
Poslijeratne kritike;
Nakon rata, Špegelj je žestoko kritizirao Tuđmanovu politiku, optužujući ga za ratno profiterstvo. Nakon Tuđmanove smrti, objavio je autobiografiju 2001. u kojoj kritizira Tuđmana i HDZ, te njegove političke poteze. Također ga optužuje za podržavanje Hrvata u Bosni i Hercegovini i njihovog navodnog "separatizma", koji je, po Špegelju, doveo samo do sukoba s Bošnjacima.
Špegelja je zauzvrat iskritizirala vojska, koja je simpatizirala Tuđmana, posebice hrvatski vojni analitičar admiral Davor Domazet koji smatra da je rat u Sloveniji krajem lipnja 1990.- godine bio samo izlika za uvlačenje posve nespremne Hrvatske u rat: za razliku od Slovenije, koja je raspolagala dobro naoružanom i organiziranom teritorijalnom obranom, vlada SDP-SKH je 23. svibnja 1990. - neposredno prije dana sazivanja prvog sabora sa HDZ-ovom većinom (30. svibnja 1990., danas se slavi kao Dan Hrvatskoga sabora) provela razoružanje Teritorijalne obrane RH, uz predaju cjelokupnog naoružanja neprijateljski nastrojenoj JNA. U takvoj situaciji, kada su se iz Slovenije prema najgušće naseljenim područjima Hrvatske brzo i organizirano kretale brojne jedinice JNA (čak su i tenkovske jedinice JNA iz Zagreba, Varaždina i Karlovca izašle iz naseljenih mjesta u kojima su se nalazile vojarne i krenule na područje hrvatsko - slovenske granice, odakle su na optimalni način mogle razviti svoj taktički potencijal) bi - prema Davoru Domazetu i njegovim istomišljenicima - provođenje Špegeljevog plana bilo u u interesu JNA koja bi time dobila legalno pokriće za otvoreni ulazak u rat protiv praktično nenaoružane Hrvatske, pa je dobro što Hrvatska nije pala u takvu zamku!
KRVAVI USKRS OSTAČE UPAMČEN PO PRVOM POGINULOM REDARSTVENIKU JOSIPU JOVIĆU,PO HAPŠENJU GORANA HAĐIĆA ALI I LJUBI ĆESIĆ ROJSU KOJI JE DOVEZAO AUTOBUS NA PLITVICE KADA TO NITKO NIJE HTIJO UČINITI!
Ljubo Ćesić - Rojs (Batin, 20. veljače 1958.), hrvatski general, političar.
Životopis: U Zagreb se doselio 1984. i zaposlio u "Croatiabusu", radio je na međunarodnim rutama. Prometni fakultet u Zagrebu upisao je izvanredno 1989. godine a diplomirao 10 godina poslije. Javnosti se izložio u travnju 1991. kao vozač "Croatiabusa" koji je dovezao hrvatske redarstvenike na Plitvice. Iste godine je upoznao Gojka Šuška i postaje pomoćnik ministra obrane, i tu dužnost obavlja do 2000. godine (kad je službeno razriješen). Iste godine je i umirovljen nakon što je potpisao "Pismo 12 generala" Za vrijeme Domovinskog rata bio je zapovjednik 66. inženjerijske pukovnije, koja je radila i napravila ceste koje su omogućile HV-u Oluju. Bio je član Nadzornog odbora Hercegovačke banke. Od 2000.-2003. saborski zastupnik HDZ-a kao predstavnik 11. izborne jedinice (dijaspora), u srpnju 2002. s govornice poručuje Vesni Pusić "vaši su se djedovi dovoljno napili hrvatske krvi".Na izborima za predsjednika 2005. kandidirao se kao nezavisni, i osvojio je 1,85 % glasova između 13 kandidata (Mesić, Kosor i Mikšić su osvojili svatko preko 15%). Protiv njega su nekoliko puta podizane optužnice. Od 2004. traje proces u kojem ga se teretilo da je kao pomoćnik ministra obrane i načelni Sektora za gospodarenje, nogometnom klubu Hrvatski dragovoljac otpisao tri milijuna kuna duga.
Ljubo Ćesić Rojs je populist. Član je stranke Jedino Hrvatska - Pokret za Hrvatsku.
Josip Jović (Aržano kod Imotskog, 21. studenog 1969. - Plitvice, 31. ožujka 1991.), bojnik Hrvatske vojske (posmrtno), prva hrvatska žrtva u Domovinskom ratu!
Životopis:
Rođen je u siromašnoj obitelji, a pored njega pokojni otac Filip i majka Marija skrbili su o sinu Tomislavu, te kćerima Franki, Mirni i Aniti. Školu je završio u rodnom mjestu, a 5. kolovoza 1990. godine dragovoljno odlazi u Zagreb, gdje je postao djelatnik aktivnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova. Osim brojnih poslova osiguranja, prije pogibije odlazi i na terene u Pakrac i Petrinju.
Krvavi Uskrs na Plitvicama:
Na područje Mukinja 28. ožujka 1991. g. stigla je skupina milicajaca Milana Martića iz Knina s ciljem onemogućavanja prosvjeda djelatnika poduzeća "Plitvice" protiv pripajanja tog područja tzv. SAO Krajini. Na koranskom mostu bile su istaknuta zastave SAO krajine i Jugoslavije, a odbor srpske demokratske stranke u Titovoj Korenici 29. ožujka 1991. godine donio je odluku o promjeni strukture zaposlenih u Nacionalnom parku Plitvice i time su čuvarsku službu preuzeli ljudi iz Knina. Predstavnici mjesnih zajednica slunjske općine sastankom u Drežnik Gradu zaključili su da hrvatska Vlada ne poduzima ništa protiv nelegalne pretvorbe poduzeća "Plitvice" i tražena je akcija legitimnih organa Republike Hrvatske. Policijske uprave Karlovac i Gospić su 31. ožujka 1991. godine u ranim jutarnjim satima uputile dio svojih snaga na Plitvice sa svrhom uspostavljanja javnog reda i mira na tom području, na kojem su naišle na veliki broj barikada s kojih su srpski teroristi otvarali vatru na sva vozila koja su se tamo zatekla. Josipa Jovića pogodio je rafal kod zgrade pošte, pancirka je bila probijena i brzo je prenešen do vozila hitne pomoći, ali je preminuo na putu do helikoptera. Pokopan je uz sve vojne počasti, na mjesnom groblju u Aržanu. Na Uskrs 1994. godine u Aržanu otkriven mu je spomenik!
https://www.youtube.com/watch?v=x_l6htWUKWk&t=177s
https://www.youtube.com/watch?v=6Kj5zn0Mr7Q
https://www.youtube.com/watch?v=Gfy7PLWxJjE
SJEČANJE ,NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME UZME K SEBI ČASNIK HRVATSKIH OBRAMBENIH SNAGA ( HOS )
Napomena: zbog autentičnosti samih iskaza nismo mijenjali stilski izgled teksta samo su poneke gramatičke greške uklonjene.
SJEČANJE ,NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME UZME K SEBI
ČASNIK HRVATSKIH OBRAMBENIH SNAGA ( HOS )
Kako da vam pričam a da se sam ne opteretim, popio sam nekoliko tableta za smirenje, pomaže tako da mogu bez suza pisati ovaj post….
Stara je godina, 31. prosinac 1991. mjesto: Nijemci u Slavoniji…
Zarobili su me toga jutra i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci, južno od
Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila smještena vojna policija i dio njihove komande, bio sam krvav u predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane. Prvo su otvorili vrata podruma i gurnuli me niz stubište. Tu sam ležao satima, sve dok nije pala noć. Tada su me poveli na prvo ispitivanje. Veliko iznenađenje. Po mene je došao vojnik koji me nakon ranjavanja zarobio dan ranije. Malo je to dulja priča jer sam ja njega samo prije dva dana mogao ubiti. Zbilo se to u šumi kada sam ga opazio kako leži na oko 15 do 20 metara. Ja sam ga uzeo na nišan snajpera ali ga nisam ubio kako ne bi izazvao paljbu po nama. Što je to: ironija ili sudbina?
Kapetan je bio fer kao i njegovi vojnici koji su bili uglavnom mladi ročnici. Nekako je dobro prošao taj prvi dan ispitivanja i zarobljeništva. Zatim sam dospio u Šid. Bio sam na samom početku logoraških dana i ni sanjao nisam koje me još strahote čekaju.
Šid: U ovo mjesto sam dovezen na samu Novu 1992. godinu.
Nakon primljenih batina,u zatvor je došao D….. V……….-poznatiji kao Kapetan Dragan
sa svojim vojnicima (kninđama) njih oko devetorica ,ušli su u čeliju, te me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vući van iz ćelije,vukli su me kao vreću smeća po hodniku, po stubištu, neznam ni sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama, pritom su me udarali palicama, udarali čizmama i po tjelu i po glavi, vukli me sve do vojnog vozila i ubacili unutra, te pri vožnji nastavili i udarati šakama, tako da sam izgubio svijest .
Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest.
Koliko dugo sam bio bez svijesti, ne znam. Probudili su me opet s nekim sredstvom i kada sam donekle progledao osjetio sam svjetlo koje je blještalo u moje oči. Pustili su struju a ja sam urlao, ne znam vam opisati, osjećao sam da mi sve puca u glavi i vratu. Najzad sam ponovo pao u nesvijest. I opet ne znam koliko dugo. Kada sam dolazio k sebi došla je jedna Srpkinja do mene, po imenu Vera (izmišljeno ime). Pita kako mi je i cinično se smije. Opet me pita trebam li doktora. –Ne treba tebi doktor, tebi trebam ja-smije se i s kliještima mi iščupa nokat na nožnom palcu.
Psuje mi mater ustašku…
Urlam od boli. Psuje mi mater ustašku da što se derem, te kakva sam ja pička od ustaše,
što kukam. Uzela je malu kuku u obliku udice i zabila mi je u palac lijeve noge (ožiljak je i dan-danas vidljiv). Pustila je stuju i uz uz pomoć svojih drugova privezala me na X-križ. Njih dvojica me udaraju po trbuhu. Kada je ona pojačala struju ja sam se trznuo i napeo mišiće. Oni udri po meni još jače. Nakon nekog vremena su me ostavili na miru i posvetili se ostaloj četvorici hrvatskih branitelja, zatočenika koji su bili u istoj prostoriji. To je sve mirno i ravnodušno gledao sa strane, sjedeći za stolom, nijhov zapovijednik Kninđa. Taj zapovjednik dovikne ostalima da puste ustašu na miru i da se pozabave Varaždincem (mupovac), momak je bio mlad kao i ja, oko 20-25 godina. Zgodan, kako reče Vera. Zavezali su ga za stolac na kojem sam ja bio ranije. Skinuli su ga do gola. Vera ga je milovala po penisu. Kada ga je nadražila stavila je spolni ogran u usta i odgrizla ga! Strašan je bio njegov vrisak. Sledila mi se krv u žilama. Zatim su odgriženi dio penisa Varaždincu ugurali u usta da ga proguta. Kada su uvidjeli da se guši da ne može to progutati Vera ga, kao na školskom satu biologije, razreže nožem od trbuha do grkljana. Svi četnici u sobi zapjevaju četničku pjesmu “Što se ono na Dinari sjaji?” Gledao sam brata Hrvata kako umire na tom užasnom stolcu.
Na red su došla sljedeća dvojica zarobljenika. Treći je čučao u kutu, sve slušao i čekao kada će doći red na njega. Po izkazima zarobljenika zaključio sam da su bili Vukovarci. Stajali su goli i bosi na sredini prostorije a oko njih 6 četnika. Zvijeri su ismijavale jadnike. – Koga želiš, pita jedan četnik zarobljenika, Veru ili nekog od nas? – Sav slomljen gledao sam njihova uplašena lica. Pogledavali su mene i Varaždinca, skamenjeni, drhćući od hladnoće i straha. Čovjeka je umirao od smrtonosnog ugriza…
Ništa nisu odgovarali. -Uzmite ih vi a ja idem oprati usta-kazala je Vera i izašla. Te mi riječi ni dan-danas ne izlaze iz glave. Jedan od četnika zapita ´ jel da vas bijemo ili čete se međusobno karati?´ Na to se drugi smiju kao luđaci. Počeli su mladiće premlaćivati čime su god stigli i što su imali u rukama. Vikali su: -Hajde ustaše, karajte se, kevu vam ustašku!- Njih dvoje leže izudarani na podu, jauču. Četnici povuku mlađeg do stolca gdje je bio mupovac Varaždinac. Na stolcu i oko njega sve u krvi. Mladić moli da ga ne ubiju. On moli a oni udri po njemu, psuju. -Gluposti kako sada moliš a srpsku decu si mogao ubijati- viču na njega. Svima su nama poznate njihove priče. Jedan četnik reče da nije dugo nikoga „karao“ i udri se smijati kao lud. Drugi mu kaže da neće valjda ustašu kada ima tu i ustaških kurvica. Prvi odgovori da nije mislio na „pušenje“. Stariji Vukovarac je još ležao na podu u nesvijesti. Tada su ga osvijestili i opet šamarali. Mlađega zavežu za stolac gdje su mu stali čupati nokte i na nogama i na rukama. Vrištao je a meni se prevrnula utroba i tjeralo me na povraćanje. Kada su to vidjeli stali su me opet mene tuči. Samo me je zapomaganje i urlik Vukovarca držalo u polusvijesti. Njemu su stavili žice na ozljeđeno tkivo (prste na kojima su nokte izvadili) i metalnu maticu na spolni organ i tada pustili struju. Užas, ne znam koje je vrijeme, koji dan ili da li je dan ili noć. Užas, to zapomaganje, gore je od svih batina, ledi krv u žilama. Stariji Vukovarac je čučao na podu i čekao na red. Mlađi je bio u nesvijesti. U to dođe Vera u prostoriju i dovede velikog njemačkog psa ovčara. Nahuškala ga je na starijeg Vukovarca. Psu su dopustili da ga svega izgrize a na kraju da ga zgrabi za vrat i tako zakolje. Zadnji trzaji čovjeka koji je umirao od smrtonosnog ugriza. Sve su nas polili vodom, osvijestili i izašli iz prostorije na ručak.
Ja sam ostao visjeti, Vukovarac je bio zavezan na stolici a treći je čučao još uvijek zavezan u kutu.
Dugo smo bili sami. Četnička se gamad vratila, bilo ih je 9 zajednio sa zapovjednikom, kapetanom Draganom. On nije imao vremena ni za ručak nego su mu jelo donijeli u prostoriju na zapisnički stol. Sjeo je i rekao: -Hajde radite posao, meni ne smeta, bit će mi čorba ukusnija- kreštavi, cinični smijeh koji me proganja još i danas.
Uzeli su mrtva tijela i odnijeli van iz prostorije. Zatim su se vratili s troje civila kojima su dozvolili da „obrade“ mladog Vukovarca zbog toga što su im navodno sinovi pali od ustaške ruke kod Vukovara. Trojac je uzeo palice i šipke u ruke te su udarali po njemu iako je pao u nesvijest od udaraca po glavi. Svejedno su slijedili novi udarci. Čule su se kosti kako pucaju. Ja gledam oko sebe i razmišljam što me čeka. Pas vam mater, što će smisliti? Cijeli mi je život prošao kroz glavu. Mislio sam „budala pa što nisi ostao kod kuće za Božić, nego si pošao na bojišnicu (tako da me shvatite, poslije 29.11.1991. godine sam otišao iz Kumrovca u 2. gardijsku brigadu “Grom”, ali sam radi povrede glave dobio dopust do 2.1.1992. godine. U međuvremenu sam trebao prikupiti potrebne papire kako bi mogao biti i dalje u A brigadi jer nisam služio JNA. Potvrda od suda da nisam bio kažnjavan, obična birokracija na koju sam „pukao“. –Jebi ga, već mjesecima na fronti a sada moram skupljati glupe papire.
Slijedio je nastavak torture nad Vukovarcem. Kada su ga nakon nekog vremena osvjestili, stavili su mu na glavu nekakav drveni škripac, koji je sa svake strane čovjeku mogao stegnuti glavu. Sva su tri civila stezala škripac sve dok lubanja nije pukla. Ježim se i brišem suze kad se sjetim. Ja sam se viseći pomokrio od straha i što sad? Sada sam ja na redu ili?
Dođe civil do mene. Pita: “a šta sa ovim?” Dragan mirno odgovori: -Ne još njega- jer On je i dalje čučao na podu…
-On je moj.- Pogledam ga, žvače slaninu. Mislim u sebi ´Mater ti jebem, pa svaki bi mormalan čovjek povraćao a on ždere. Sjetim se svoje bake koja mi je pričala kako je i njen otac bio zatočen u logoru za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Sibiru (hrvatski vojnici u Austro-ugarskoj vojsci) i kako su svaki dan molili krunicu i Boga. Na kraju im je uspjelo pobjeći te su se nakon 4 godine zatočetništva vratili kući.
Sada je bio na redu četvrti zarobljenik. Nisam dobro razumio da li je bio iz Tovarnika ili od Iloka. Vjerujem da je bio u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) jer su govorili „gle hadezeovca“. Rugali su se, a on je i dalje čučao na koljenima. Dragan naredi da civili napuste prostoriju i usput im reče da će biti još zarobljenika. Patniku su naredili da ustane i dođe do stola. Oko njega četnici čekaju na zapovijed. Trenutno se ništa ne događa. Dragan naruči kavu i reče ostalima da sjednu i odmore se. Prošlo je vrijeme odmora i gamad po zapovijedi ustane. „Hajde da ga malo ugrijemo jer mu je hladno“ . Pomislio sam sad će ga tuči, ali šta je slijedilo, ni životinja ne bi uradila.
Prvo su počistili stol a zatim mu naredili da si potrbuške legne na njega. Zavezali su mu noge i ruke s obje strane stola. Kako je već bio gol jedan mu četnik ugura palicu u stražnjicu. Vrisak od bola a četnici udaraju po leđima. „Tišina! Ni reč da nisi rekao!“ viče netko od njih. Dragan je poslao po Veru da mu donese ručni kovčeg. Ona ga je stavila na stol, no ja nisam vidio što je u njemu sve dok Dragan nije naredio da se zagrije sprava iz kofera. Još ne znam kako se to zove, nekakav grijač, kojega su prvo užarili strujom a zatim ga ugurali jadniku u stražnjicu. Zatim su mu probili kožu na leđima i skidali je prema dolje. Nesrećnik je umro u strašnim mukama. Teško mi je o ovome pisati ali moram u ovom postu to do kraja o Šidu.
Sada sam ja na redu. Dragan stane ispred mene i reče:-Tebe ću ja osobno. Ti si kriv što su mi pali dobri borci u Spačvi- viče. Kaže Veri da mu doda ranac. Ne mogu reći kako sam se osjećao, samo znam da sam molio. Dragan izvadi skalpel „Sada ćemo prvo sa jajima nahraniti psa“, smije se dok drugi razmaknuti samo gledaju.
A onda kao iz vedra neba grom, dolazi mi Anđeo čuvar. Prvo netko snažno pokuca na vrata. Svi pogledaju prema njima. Kroz poluotvoren prolaz jedan četnik leti po prostoriji a za njim ulijeću 4 vojna policajca sa škorpionima uperenim u četnike. Ovi stoje zbujeno. Čujem naređenje „Nazad ili pucam!“. Prepoznao sam glas kada je ušao oficir JNA (pukovnik ) koji me ispitivao u Nijemcima. Izdere se na Dragana: -Čobane jedan što ti tu radiš u Jugoslaviji, tko ti je dozvolio da mi otmeš zarobljenika? Poslije dosta žestoke svađe četnici zajedno s Verom izađu van uz pratnju vojne policije. Pukovnik je ispripovjedao Draganu zgodu s bombom i mogućnost da ga ubijem na prvom ispitivanju u Nijemcima. Dodaje kako bi mu ja po godinama mogao biti sin. I danas sam zbunjen zašto se pukovnik založio za mene. Vojna policija me odvela prvo u Novi Sad gdje sam dva dana ležao u bolnici a zatim su me prebacili u Sremsku Mitrovicu.
KPD -Sremska Mitrovica -Posebna priča
Put iz Novog Sada za S.Mitrovicu bio je normalan, bez nasilja, samo tu i tamo provokacija i uvreda na račun hrvatstva. Ulazak u Kaznionu velikih zidova, zatvorenici (njihovi kriminalci na robiji) čiste dvorište, metu i tačkama odvoze snijeg. Nakon izlazka iz vojnog vozila, mislio sam da će biti kao u normalnom zatvoru, nisam ni slutio što me čeka. Kako sam imao na sebi samo SNB donje rublje (dugačke gaće i majicu s kratkim rukavima), na glavi mi je bila mreža koju su mi stavili u bolnici u Novom Sadu (šivana ozljeda na glavi). Stražar viče da se kreće. Skakutao sam na desnoj nozi, lijeva mi je bila oduzeta od ranjavanja, korak po korak. Robijaši su prvo pitali stražara da li sam nov ovdje a kada su dobili potvrdan odgovor i dozvolu da mi zažele “dobrodošlicu” stali su me udarati šakama, metlama i lopatom za snijeg. Od udaraca sam se srušio na zemlju a oni su me nastavili cipelariti. Kad je stražar vidio da su pretjerali, njih je otjerao a meni je naredio da se dignem. Nisam mogao i zato je slijedio udarac palicom. Naredi robijašima da me podignu i dovedu do stubišta, koja su išla prema dolje. Stražar me gurne dolje niz stubište. Kako sam nekoliko puta udario glavom, pao sam u nesvijest. Probudio sam se u mračnoj prostoriji, očito je to bila izolacijska samica. Na vratima je bio tračak svjetla. Kako sam bio žedan dovukao sam se do vrata i počeo lupati po njima da dozovem stražara. Kada se pojavio počeo je strašno psovati da zašto lupam. Otvorio je vrata i udario me čizmom u glavu, čelo i nos. Potekla mi je krv pa sam mu zakrvario čizmu. Zaurlikao je “jebem ti majku ustašku, imaš da mi čizme očistiš”. Čuo sam kako govori i znao sam da nije iz Srbije. Bio je hrvatski Srbin.
-Gospodine, stražaru čizme su čiste.
-Pas ti mater na šta ti ja ličim, na gospodina. Bio bi da nema vas prokletih ustaša.
- Šta si htio? pita me.
-Vode druže.
Šutio je jedno vrijeme. Zatim je otišao iz čelije. Vratio se i pogledao kroz otvor. “E, ujo si tu”, smije se kao lud, “si još žedan?”. “Donio sam ti vodu”. Pomislio sam, hvala Bogu i čekao da otvori vrata, ali ništa.
Čaša vode, ima i ovdje ljudi
- Ej, hoćeš vode ili ne? Ogovorim da sam jako žedan i da bih htio a on me pita što onda čekam. Gledao sam zbunjeno i tražio neki drugi prozor ali njega nije bilo. Pitao sam stražara gdje je voda a on se smijao kao lud. Kaže mi: “Tu sam ti ostavio pred vratima. A šta bi ti htio da te još i konobarim” Tako mi reče i ode. Htio me psihički uništiti. Donio je vodu i ostavio je ispred zaključanih vrata.
Prošla je noć ili dan, ne znam. Vrata su otključana i ušao je mladi stražar. Uperio je svjetlo svjetiljke u mene i pitao me kako se zovem. Kada sam pristojno odgovorio opet je pitao što znači ova voda ispred vrata. Kada sam mu sve ispričao dalje me pitao kada sam došao i odakle, a ja sam mu ispripovijedao da sam ranjen, da sam bio u Šidu i Novom Sadu te da su me još i robijaši pretukli. Pogledao me i dao čašu vode uz napomenu da to ne bi smio činiti pa čak ni biti ovdje. Prije nego me zaključao rekao mi je “sretno!” Pomislio sam, hvala Bogu i bio zahvalan na činjenici i nadi da ima još dobrih ljudi.
Prošlo je dulje vrijeme. Valjda je bilo podne. Opet se otključaju vrata. Ulazi jedan drugi stražar a s njim robijaš ili naš zatočenik te mi donesu jelo. Rijetka kukuruzna kaša jako zasoljena u običnoj vojničkoj šaljici za čaj. Probao sam i razmišljao da li da popijem ili ne. Mislim, tko zna kad ću drugi put dobiti nešto za jelo. Najgore mi je što je jelo slano a ne daju vode. Tako svaki dan, doručak, ručak. Šaljica kukuruzne kaše ili neka tekućina u kojoj je nešta bilo kuhano, uglavnom nejestivo, bljutavo ili preslano.
Ako trebam umrijeti daj Bože da bude brzo
Došao je dan ispitivanja. Naređuju mi da izađem iz čelije. Skačem na desnoj nozi a
stražar me udara po leđima. “Hajde brže mater ti jebem, brže. I vi bi do Zemuna a ne možeš ni ko čovek da hodaš”. Došao sam u hodnik gdje već čeka nekoliko naših branitelja. Stoje pred različitim vratima okrenuti prema na zidu s glavom dolje i rukama na leđima. Stanem i ja, mislim da sam bio peti ili šesti na redu. Čekamo i ne smijemo međusobno razgovarati ni pogledati se. Iz prostorija čuješ kako se deru četnici a naši jauču i zapomažu. Čujemo kako ih tuku a ja mislim “Bože ako trebam umrijeti, daj Bože da bude brzo”. Vrijeme prolazi a ulazi se jedan po jedan. U obrnutom smjeru izlaze pretučeni, krvavi, razbitih noseva. Jedva hodaju od bola.
Dođe vrijeme da i ja uđem. Uđem i pogledam. Za stolom sjedi oficir JNA po činu kapetan, visok padobranac po rodu vojske. Pohvali se da je bio na Mitnici i pita me gde sam ja bio i šta sam bio, te kojoj jedinici. Odgovorim mu da sam kuhar. Istoga trenutka stražari udri po meni. “Ma majku vam ustašku pa tko se onda borio?” Gledam ga i kažem da mi je to struka. Oni opet udri po meni. “Majku vam vašu ustašku pa svi ste vi tu kojekakvi kuhari, stražu čuvali, pa koliko je vojske onda bilo? Odgovaram mu da mi je i na regrutaciji za JNA upisano da idem u školu za kuhara. Ne vrijedi pa opet dobivam grdne batine. Padam i ostajem ležati na podu. Na to kapetan reče da sve štima ali gde sam bio kad si trebao ići u JNA 1987. godine jer me nema u evidenciji a sada sam se našao u HOS-u. Naredi da me odvedu u zemunicu. Podigli su me i tukli po nogama. “Ajde brže, skači!”, viče stražar. Popnemo se gore stubama tako da sam skakao na desnoj nozi. Izlazimo van na neko dvorište a vrijeme je bilo hladno. Skačem tako samo u dugim gaćama i kratkoj majci a vani ispod nule. Vode me kroz jedna vrata, pa kroz druga i tu ugledam nekakve križeve i neprepoznatljivu hrpa pokrivenu limom. Stražar otkrije lijevu stranu te čudne građevine pa me gurnu unutra. Pao sam nekome na glavu i preko još dvojce. Oni zajauču. Netko zapali žarulju jer je struju davao agregat i reče mi da si nađem mjesto. Sve je bilo mračno od slabe struje. Dopuzao sam do jednog našeg branitelja s kojim sam podijelio samo jednu deku kojom se pokrivaju konji. Sjedeli smo na bali slame, bosi i polugoli. Četnici su bili još iznad nas s uperenim puškama. Robijaši su mijenjali tri kante za koje sam kasnije doznao da je jedna za veliku nuždu, u drugoj je bila voda za piće a u treću su nam stavljali hranu. Nisam znao da ne smijemo međusobno pričati pa čak ni šaptati pa sam pitao brata do sebe da li je dugo tu. On mi je samo stigao reći “šuti” a četnički gad i smrad ispali rafal u njega i usmrti ga.
Jama, ili zemunica bolje rečeno, bila je otprilike na 14 puta 8 metara. Tu nas je bilo oko 30-40,što živih što mrtvih. Nisam znao da se ne smije ni šaptati a kamo li pričati. Zbog mene je čovjek poginuo i zbog toga me savijest i dan danas peče. Nisam znao da nas stalno prisluškuju. Tada stražar objasni: -Ovo vam je novi. Ti mu zenga objasni pravila. 1. nema međusobnog kontakta. Kada se to prekrši stražari kroz otvor ili zapucaju ili bace ručnu bombu, 2. nemaš nikakva prava na lječnika jer ako te nešto zaboli dobivaš umjesto lijeka metak, 3. nitko živ ovde neće izaći, samo ako si zasluži-smije se stražar. Nagrada je samica a igra je ruski rulet kojeg sam samo uz Božju pomoć preživio sedam puta.
Preživio sedam puta streljanje
Kako da vam sve to opišem. Otvorili bi rupu, spustli ljestve te prozvali šest zarobljenika. Na jednom kraju otkriju zemunicu i na njezin rub postroje tu šestoricu. “Glavni igrač”, znam samo da su ga zvali “vojvoda“ uzme kolt i stavi jedan metak u bubanj. Mi odozdo gledamo kako uvijek kreće od desne strane. Klik, klik, klik, bum i jedan padne mrtav među nas. Ostale samo gurnu u jamu. Tako sam i ja sedam puta bio izveden. I samo Božjom voljom i srećom preživio svih sedam puta.
Bio sam 72 dana u zemunici
U toj zemunici sam bio 72 dana. Bez ikakve liječničke pomoći, bez higijenskih uvjeta, bez da smo promijenili prnje koje smo imali na sebi. Dva puta na dan bi nam sasuli ili kukurznu puru, kako su je zvali ili kako bi moji u Podravini rekli-ščavu. Ne znam kako sam to sve preživio. U međuvremenu su nas izvodili skoro 1-2 puta dnevno van na nekakva ispitivanja ali to nije imalo veze s ispitivanjem. Bilo je to samo iživljavanje i batinanje.
Nikada neću zaboraviti dan 16. siječnja 1992. godine kada je bila Hrvatska priznata
kao samostalna država. Ne znam kako sam preživio. Bio sam na ispitivanju kada su došli četnici na to zatvorsko groblje. One koji su bili u zemnunici četnici su izveli napolje gdje su ih pretukli do smrti, neke strijeljali. Došao sam kasnije izmlačen te bačen unutra. Ne mogu vam reći taj osjećaj krvi i smrada od naših momaka koji su ranije bili ubijeni a njihova tijela su se lagano raspadala. Mi ni živi ni mrtvi moramo među njima ležati i živjeti. Sjetio sam se Drugog svjetskog rata i Bleiburga, masovnih likvidacija.
Ne mogu opisati taj j……. strah
Došla je večer a vani su se začuli koraci čuvara. Otvorili su otvor, spustili ljestve i
povikali da se izlazi van. Ja sam bio u samom uglu nasuprot otvoru. Nekako sam si privukao dvije bale slame i iščupao dvije ili tri deke. Ne znam. Uglavnom smijestio sam se i od umora kao da nisam mogao odgovoriti. Javila su se petorica koji su prišli ljestvama a tada odjednom jako svijetlo i rafal po njima. Ja sam sada šutio kao da sam mrtav. Jedan četnik posvijetli lijevo i desno te reče ostalima da nema živih, da su svi mrtvi. Ne mogu nikome opisati taj j…….i strah kada sam bio među mrtvima. Nije mi bilo ni hladno, niti sam bio gladan ili žedan. Mislim da je bilo pred jutro kada su opet otvorili otvor i počeli izbacivati leševe. Nato jedan robijaš primjeti da sam ja još živ. Pogledaju i stražari a ja sam se pravio da spavam. “Pas mu maju to je onaj hosovac”, reče mlađi stražar a robijaš ga upita kakve su tu razlike između mupovaca, zenga, hosovca. Nato stražar odgovori da samo zna po priči drugih da se ne boje toliko mupovaca, ali zenge i ovi hosovci su pravi luđaci, poput arkanovaca. Tada mlađi stražar, kasnije sam doznao da je bio iz Vojvodine, naredi da me izvade van jer ako sam preživio ono sinoć da zaslužujem da živim još koji dan. Na upit robijaša stražar objasni da odavde nitko neće na razmjenu i da će svi biti likvidirani a rupa poslije zatrpana. Iznijeli su me van a istovremeno naiđe neki major jer da traži jednog zarobljenika. Ne može ga naći. Pokaže neki papir a stražar reče da sam to ja. Kada me major ugleda reče mi naglas “Jebote pa ti imaš više sreće nego pameti!” On naredi da me prebace u samicu gdje sam se već počeo lagano gubiti.
Isprao sam smrad i krv sa sebe
Lupao sam po vratima i vikao da mi daju vode i da hoću van. Lupam tako a stražari
naređuju tišinu. “Tko se dere jebat ću mu majku!”. Ja uporno lupam i dalje. Dotrči i drugi stražar “pusti to je onaj ludi hosovac”. Prvi mi prijeti i kaže “mater mu jebem sad sam baš legao spavati, sad ću ga”. No drugi me brani jer da svojom galamom j…… ostale zatvorenike u čelijama. Onaj drugi otvori susjednu prostoriju gdje su bila dvojica pa udri po njima. Tako je to bilo cijelu noć, dan ili dva. Znam samo da sam kasnije bio izvađen iz samnice i da su me stavili pod hladan tuš gdje sam malo isprao smrad i krv sa sebe. Tu sam se mogao nakon gotovo 78 dana prvi puta presvući a zatim su me zatvorili u susjednu prostoriju k onoj dvojici koji su zbog moje galame dobili batina. Bio je to Tomislav Šrenk iz Vukovara, branitelj na Mitnici i Atila Lenart , Mađar iz Vojvodine. Tu smo smjeli razgovarati pa smo se upoznali a ja sam se smijao a i sad mi je smiješno kad se sjetim njih. Poludili su skoro od moje galame i molili da me četnici ubiju ili zatuku. Znam da nije smiješno ali u onoj situaciji u kojoj smo bili ja sam lupao po vratima a stražari po njima. Bio sam nekoliko dana tu među njima a kasnije su me stavili gore u sobu. Soba je bila 2/3 a kada su me ugledali ostali zarobljenici onako čupavog i smrdljivog po krvi, leševima i znoju, nitko nije htio da budem blizu njega, osim jednog Vukovarca koji se zvao A…. L….. Odveli su me do prostorije gde je bila kopanja i WC. Tu sam se umio i popio malo vode i još jednom pao u nesvijest. Momci su me istrljali vodom pa sam se osvijestio. Tada sam dobio i odjeću.
Moja majka je doputovala iz Njemačke
Nekoliko dana kasnije doputovala je moja majka iz Njemačke direkt u Srbiju, preko veze. Prvo u Beograd a zatim do Sremske Mitrovice. Ostavila mi je 300 DM koje su mi pretvorili u srpsku valutu. Dečki koji su bili u 2/3 sjetit će se kada sam mogao kupiti cigarette, coca-colu, kekse, štrudle. Hahaha koju smo ludost napravili. Dugo nismo jeli nešto poštenoga a sada naglo slatke kekse i pili coca-colu. Jao kad se sjetim kako smo se gurali tko će prije na WC. Dosta, dosta.
Najljepši i najsretniji dan
Najljepši mi je i najsretniji bio dan 27.ožujak.1992. godine. Nemetin kod Osijeka- RAZMJENA. Nikada to neću zaboraviti kako su nas ljudi dočekali. Kud god da smo prošli bili su na cesti s hrvatskim zastavama, plakati nama upućeni. Dijelili su nam hranu. Janjci i prasad se pekla. Zaustavljali su ljudi autubuse da se s nama rukuju, da izađemo da pojedemo i popijemo. Liječnicima se kosa dizala na glavi. Prema njihovom nismo smjeli toliko jesti dok se ne priveknemo na hranu.
Nema komentara:
Objavi komentar