Sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije - ICTY - 10 godina nakon smrti potajno oslobodio Slobodana Miloševića krivnje za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Promatrajući izazivački i drski način na koji predstavnici srpske službene vlasti šalju protestne note, daju bezobrazne i drske izjave Hrvatskoj i o Hrvatskoj čovjek se upita zar se naši novinari, naši predstavnici u Ministarstvu vanjskih poslova i u vladi nisu upitali što bi mogao biti uzrok tako iznenadnog, uznositog i izazivačkog ponašanja Srbije prema Hrvatskoj i BiH. Ako upišete u Google tražilicu: Milosevic exonerated ...- Miloševoć oslobođen ...dobit ćete na desetine, ako ne i stotine web stranica koje izvještavaju: Milošević oslobođen krivnje na haaškom Tribunalu - ICTY. Svjetski i naši mediji o tome šute. Oslobođenje od krivnje nije učinjeno za života Slobodana Miloševića nego potajno u toku suđenja Radovanu Karadžiću. U spise na procesu Radovanu Karadžiću tokom suđenja uz tematske rasprave dopisivano je ono o Slobodanu Miloševiću što ni na koji način ne bi moglo proći na javnom suđenju. Presuda Radovanu Karadžiću koja je donesena u ožujku 2016 teška je gotovo 4000 stranica. U čvrstoj nadi da se nikomu normalnom neće dati uroniti u toliki mračni spis suci ICTY-a su na 1303 stranice donijeli oslobađajuću presudu za Slobodana Miloševića, za sve zločine počinjene na prostoru Bosne i Hercegovine. No dogodilo se da je novinar istraživač Andy Wilcoxon bio toliko znatiželjan da sazna što je u Karadžićevoj presudi da je prečešljao cijelu presudu i otkrio da je u njoj skriveno 1303 stranice sadržaja kojim se Slobodan Milošević oslobađa krivnje. Eto otkuda tolika glasnost i drskost kod srpskih vlasti koje naprosto izazivaju Hrvatsku i hrvatsku javnost svojim izjavama, protestima itd. Možete li misliti kako njima izgleda smiješno što se Hrvatska poziva na svoje članstvo u EU i na pravnu tečevinu i ostale besmislice ne znajući da je Milošević potajno službeno oslobođen krivnje. Da ispravim tu nepravdu i neznanje prevela sam tekst Andy Wilcoxona koji je objavljen u Counterpounch on line magazin. Evo prijevoda:
SUD ULJEDINJENIH NARODA ZA RATNE ZLOČINE ODLUČIO JE DA POKOJNI SRPSKI PREDSJEDNIK NIJE BIO ODGOVORAN ZA ZLOČINE POČINJENE U BOSNI TOKOM 1992-95. SUCI SU ODLUČILI DA SLOBODAN MILOŠEVIĆ NIJE BIO DIO „ZLOČINAČKOG POTHVA“ ZA ZLOČINE POČINJENE NAD MUSLIMANIMA I HRVATIMA.
Autor: Andy Wilcoxson, 18 srpnja 2016
Odabrala i s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović
Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) u Haagu odlučio je da pokojni predsjednik Slobodan Milošević nije odgovoran za ratne zločine počinjene za vrijeme rata u Bosni 1992-95.
Na zaprepašćujući način u postupku kojim je osudio bivđeg bosansko-srpskog predsjednika Radovana Karadžića za ratne zločine na 40 godina zatvora jednoglasno je zaključio da Slobodan Milošević nije dio „udruženog zločinačkog pothvata“ koji je činio zločine protiv muslimana i hrvata u bosanskom ratu. Na dan 24 ožujka stajalo je u Karadžićevoj presudi „da Sud nije imao dovoljno dokaza u tom slučaju da se Slobodan Milošević slagao sa zajedničkim planom da se bosanske muslimane i bosanske hrvate zauvijek ukloni s tzv. srpskog teritorija. Sud je utvrdio „da su se odnosi između optuženog /Karadžića/ i Miloševića pogoršali počevši od 1992. 1994 oni se više nisu slagali o toku akcija koje su poduzimane. Dalje, počev od ožujka 1992 postojalo je otvoreno neslaganje između optuženog i Miloševića u susretima s međunarodnim predstavnicima za vrijeme kojih su Milošević i druge srpske vođe otvoreno kritizirali bosanskosrpskoe vođe da čine „zločine protiv čovječnosti“ i etničko čišćenje, i da vode rat po vlastitim odlukama. Suci primjećuju da su Slobodan Milošević i Radovan Karadžić željeli očuvanje Jugoslavije, i da je to Milošević u početuku podržavao, ali da su se njihovi pogledi razmimoišli tokom vremena. U presudi stoji da “od 1990 do 1991 politička namjera optuženog i bosanskog srpskog vodstva je bila da spriječe neovisnost BiH koja bi značila odvajanje bosanskih srba od Srbije. Sud drži da je Slobodan Milošević podupirao tu namjeru i bio protiv neovisnosti BiH. Sud je utvrdio da je „proglašenje neovisnosti u Skupštini BiH u odsutnosti delegata bosanskih srba 15 listopada 1991 zaoštrilo situaciju, ali da se Milošević nije slagao s predstavnicima Republike srpske. Presuda kaže da je Slobodan Milošević pokušavao zauzeti oprezniji pristup.“ Presuda tvrdi da je u prisluškivanim razgovorima s Radovanom Karadžićem „Slobodan Milošević pitao je li mudro koristiti nezakonit čin protiv drugog nezakonitog čina“ i propitivao je legalitet Skupštine bosanskih srba.“Suci su također utvrdili da je „Slobodan Milošević izrazio svoju zabrinutost o tome kako Skupština bosanskih srba može isključiti muslimane koji su bili za Jugoslaviju.“ Presuda utvrđuje da je na susretima srba i bosanskih srpskih dužnosnika „Slobodan Milošević tvrdio da pripadnici drugih naroda i narodnosti moraju biti zaštićeni, i da nacionalni interes srba nije diskriminacija“. I dalje:“Milošević je izjavljivao da se protiv zločina treba odlučno boriti.“ Istražni postupak utvrđuje da je „na privatnim sastancima Milošević bio izuzetno ljut na bosansko srpsko vodstvo zbog odbacivanja plana Vance-Owen i psovao je optuženog.“Također su utvrdili da je „Milošević pokušavao urazumiti bosanske srbe govoreći da razumije njihovu zabrinutost, ali da je važnije okončati rat.“ Presuda tvrdi da je „Milošević također pitao hoće li svijet prihvatiti da bosanski srbi koji čine jednu trećinu stanovništva BiH dobiju 50% teritorija i poticao je politički sporazum.“ Na sastanku Vrhovnog obrambenog vijeća, presuda kaže da je „Milošević rekao vodstvu bosanskih srba da oni nemaju pravo na više od polovice teritorija BiH, govoreći: Ni na koji način više od toga ne pripada nama, jer mi predstavljamo samo trećinu stanovništva. ... Mi nemamo prvo na više od pola teritorija, mi ne smijemo otimati nešto što pripada drugima. ... Kako možete zamisliti da će se dvije trećine stanovništva gurati na 30% teritoija, a vama je premalo 50%? Je li to ljudski, je li to pravo?“ Na drugim sastancima sa srpskim i bosansko srpskim predstavnicima, presuda kaže: da je Milošević „izjavio da se rat mora okončati i da bosanski srbi čine najveću grešku htijući potpuni poraz baosanskih muslimana.“ Zbog raskola između Miloševića i bosanskih srba suci primjećuju da je SR Jugoslavija smanjila pomoć Republici srpskoj i ohrabrivala bosanske srbe da prihvate mirovne prijedloge.“
Sud je odlučan u tome da Slobodan Milošević nije bio dio zločinačkog pothvata i da je suprotno tome „osuđivao etničko čišćenje“ i to je od ogromnog značenja jer se njega osuđivalo za svo krvoproliće u Bosni, i da su zbog toga stroge ekonomske sankcije nametnute Srbiji. Krive optužbe protiv Miloševića su jednake optužbama za napad na Irak, da bi se kasnije utvrdilo da nije bilo oružja za masovno uništenje.
Sloboda Milošević je bio oklevetan u cijelom zapadnom tisku i od gotovo svakog političara u svakoj članici NATO-a. Zvali su ka „krvolok s Balkana.“ Uspoređivali su ga s Hitlerom i optuživali za genocid. Demonizirali su ga i od njega načinili krvoločnog monstruma i tom krivom slikom su opravdavali ne samo ekonomske sankcije protiv srba nego i bombardiranje Srbije i Kosova od strane NATO-a 1999 godine.
Slobodan Milošević je morao provesti pet godina svoga života u tamnici braneći sebe i Srbiju od izmišljenih optužbi za vrijeme rata koji je, sada dopuštamo, on pokušavao spriječiti. Najozbiljnije optužbe s kojim se suočio Milošević, uključujući i optužbe za genocid, bile su sve u svezi s Bosnom. Sada, deset godina nakon njegove smrti, oni dopuštaju da nije uopće bio kriv. /Opa!/
ICTY nije ništa učinio da objavi činjenicu o tome da su Miloševića oslobodili od sudjelovanja u zajedničkom zločinačkom poduhvatu. Oni su mirno te zaključke, od 1303 stranica pohranili među 2590 stranica Karadžićeve presude znajući sasvim sigurno da se nitko vjerojatno neće zamarati da to pročita.
Sudac predsjednik u suđenju Radovanu Karadžiću, O-Gon-Kwon iz Južne Koreje bio je također jedan od sudaca u procesu Slobodanu Miloševiću. Skidanje krivice sa Slobodana Miloševića u Karadžićevom procesu može biti znak na koji je način Miloševićev proces bio vođen, u najmanju ruku po pitanju onog što se tiče optužbi za Bosnu. Da je samo Milošević doživio da vidi zaključke svog vlastitog suđenja!
Važno je napomenuti da je Slobodan Milošević umro pod sumnjivim okolnostima. Umro je od srčanog udara upravo dva tjedna prije neto je Tribunal odbio njegov zahtjev da se podvrgne operaciji srca u Rusiji. Nađen je mrtav u čeliji manje od 72 sata prije nego je njegov odvjetnik uručio pismo ruskom ministru vanjskih poslova u kojem je rekao da se boji da je on /Milošević/ bio otrovan.
Službeno izvješće Tribunala po pitanju istrage o njegovoj smrti potvrdilo je „da je Rifampicin nađen u uzorku krvi gosp. Miloševića na dan 12 sječnja 2006. I da je gosp. Miloševiću rezultati nisu bili saopćeni do 3 ožujka 2006 jer je bilo teškoća u zakonskom položaju u kojem se našao Dr. Falke (glavni liječnik Tribunala) zbog nizozemskih zakonskih odredbi koje se tiču medicinske povjerljivosti.
Prisutnost Rifamicina /lijeka koji nije propisan/ u Miloševićevoj krvi mogla je djelovati suprotno lijeku koji je uzimao protiv visokog krvnog tlaka i povećavao je rizik od srčanog udara koji ga je konačno ubio. Tribnalovo dopuštanje da su znali mjesecima za Rifampicin ali da nisu rekli Miloševiću rezultate njegovog krvnog testa sve do par dana prije njegove smrti zbog „Nizozemskih pravnih odredbi o povjerljivosti“ je nevjerojatno, to je neuvjerljiv i neiskren izgovor. Ne postoji nizozemska pravna odredba koja priječi liječnika da kaže pacijentu rezultate njegovog vlastitog krvnog testa. To bi bilo idiotski. Suprotno tome skrivanje takve informacije od pacijenta moglo bi se smatrati kao zloupotreba i nesavjesno vršenje zvanja.
Sve ovo povećava dobro utemeljenu sumnju da je moćnim geopolitičkim interesima bilo u interesu da Milošević umre prije kraja procesa radije nego ga gledati oslobođenog optužbi. To bi raskrinkalo njihove grozne laži.
Telegrami State Departmenta SAD-a koji su procurili Wikileaksom potvrđuju da je Tribunal razgovarao o Miloševićevom zdravstvenom stanju i o medicinskim podacima s Veleposlansvom SAD-a u Haagu bez njegovog pristanka. Tada se nisu brinuli o zakonskoj povjerljivosti kada su brbljali o medicinskim podacima s Američkim veleposlanstvom.
Izaziva nezadovoljstvo činjenica da je Milošević mirno opravdan za najozbiljnije zločine za koje je bio optužen deset godina poslije smrti. Najmanje bi bilo da se plati financijska zadovoljština njegovoj udovici i njegovoj djeci. Odšteta bi trebala biti plaćena i Srbiji od strane zapadnih vlada koje su tražile da kazne Srbiju držeći Miloševića „odgovornim“ za zločine za koje sam Tribunal dopušta da nije bio odgovoran za njih nego da ih je pokušavao zaustaviti.
[1] ICTY, Karadzic Judgment, 24 March 2016, Para. 3460
< http://www.icty.org/x/cases/ka
< http://www.icty.org/x/cases/ka
[2] Ibid., Footnote 11027
[3] Ibid., Para. 3276
[4] Ibid., Para. 2709
[5] Ibid., Para. 2710
[6] Ibid., Para. 2685
[7] Ibid., Para. 2687
[8] Ibid., Para. 3288
[9] Ibid., Para. 3284
[10] Ibid., Para. 3289
[11] Ibid., Para. 3295
[12] Ibid., Para. 3290
[13] Ibid., Para. 3297
[14] Ibid., Para. 3293
[15] Ibid., Para. 3292
[16] Ibid., Para. 3280
[17] ICTY Case No. IT-02-54 Prosecutor v. Slobodan Milosevic,Decision on Assigned Counsel Request for Provisional Release, February 23, 2006
[18] Text of Slobodan Milosevic’s Letter to the Russian Ministry of Foreign Affairs
< http://www.slobodan-milosevic.
< http://www.slobodan-milosevic.
[19] Judge Kevin Parker (Vice-President of the ICTY), Report to the President of the ICTY: Death of Slobodan Milosevic, May 2006; ¶ 31, 76
< http://www.icty.org/x/cases/sl
< http://www.icty.org/x/cases/sl
[20] U.S. State Dept. Cable #03THEHAGUE2835_a, “ICTY: An Inside Look Into Milosevic’s Health and Support Network”
< https://wikileaks.org/plusd/ca
< https://wikileaks.org/plusd/ca
Nema komentara:
Objavi komentar