MONOPOLISTI HRVATSKE POVIJESTI
U godišnjem biltenu Srpskog narodnog vijeća i Vijeća srpske nacionalne i manjine Grada Zagreba "Govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2015." možda je najčudniji oblik onoga što smatraju govorom mržnje i nasiljem sadržano u navođenju činjenice da je nešto uopće tiskano u Hrvatskom tjedniku. Radi se o tekstu koji je napisao poznati povjesničar prof. dr. sc. Ivo Rendić – Miočević koji se spominje ovako (str. 20.): tekst naslovljen “Sveti novomučenik Vukašin Jasenovački izmišljen je lik Srpske pravoslavne crkve”, broj od 6.avgusta, objavljen dan nakon 20. godišnjice Oluje Ivo Rendić-Miočević rođen je 1935. u Korčuli. Školovao se za vrijeme rata u Makarskoj i Jelsi, a zatim je školovanje nastavio u Splitu gdje je 1953. završio Klasičnu gimnaziju. Godine 1959. diplomirao je na Arheološkoj grupi Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a 1964. diplomirao je na Povijesnoj grupi istog fakulteta. Poslije diplomiranja 1959., posvetio se nastavničkom pozivu i radio je u osmogodišnjoj školi „Krsto Ljubičić“ u Zadru. U to vrijeme bio je trener plivanja i proučavao je sportsku psihologiju, a stečena znanja pomogla su mu u njegovim pedagoškim i povijesnim istraživanjima. Istraživanja na području metodike nastave povijesti započeo je 1973. kada je postao profesor povijesti u Tehnološko-saobraćajnom školskom centru u Rijeci. Od tada na temelju didaktičkih eksperimenata razrađuje više didaktičke sustave u nastavi povijesti i nastoji drukčije strukturirati povijesno gradivo što ga je usmjerilo prema povijesnoj antropologiji. Godine 1983. na Filozofskom fakultetu u Ljubljani obranio je magistarski rad Diferencijacija i individualizacija nastave povijesti uz primjenu viših didaktičkih sustava. Godine 1986. postao je predavač metodike nastave povijesti na Filozofskom fakultetu u Zadru, a 1987. obranio je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani doktorsku tezu Transfer povijesnog znanja u školi. Tako je postao doktor pedagogijskih znanosti na području metodike nastave povijesti. Rezultate svojih istraživanja prikazivao je u mnogim znanstvenim radovima te na domaćim i međunarodnim skupovima. Ti su rezultati na temelju valjane statističke obrade dokazali da učenici primjenjujući više didaktičke sustave (programiranu i problemsku nastavu), uz proučavanje povijesne antropologije, bolje i u kraćem vremenu usvajaju nastavno gradivo te da u pozitivnom smislu mijenjaju odnos prema nastavniku i predmetu. Proučavanje tematike povijesne antropologije koje je u početku bilo usmjereno prema nastavi povijesti rezultiralo je prikupljanjem opširne građe koja je objavljivana u više knjiga. Objavio je knjige Didaktičke inovacije u nastavi povijesti (Zagreb: Školska knjiga, 1989.), Zlo velike jetre: Povijest i nepovijest Crnogoraca, Hrvata, Muslimana i Srba (Split: Književni krug, 1996.), Učenik istražitelj prošlosti – Novi smjerovi u nastavi povijesti (Zagreb: Školska knjiga, 2000.1 ,2005.2 ), U potrazi za hrvatskom kolijevkom (Split: Književni krug, 2000.), Hrvatski identitet: trajnost i fluidnost: uporedba Kvarnera i gorske Dalmacije (Rijeka: Adamić, 2006.). Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest). Objavio je više znanstvenih i stručnih članaka među kojima “Retracing the past to the cradle of Croatian History”. East European Quarterly, 36(1), 2002.), Osim toga objavio je tri problemska priručnika za učenje hrvatske povijesti. Nadbiskup splitsko-makarski mons. Marin Barišić izjavio je u subotu kako bi želio da kardinal Alojzije Stepinac bude svetac dijaloga i zajedništva u različitostima te da bi angažman Svete Stolice u prevladavanju nesuglasja glede njega između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve (SPC) mogao lansirati kardinala Stepinca u orbitu drugih nacija, crkava i država.
http://kamenjar.com/nadbiskup-
Nadbiskup vjerojatno točno prenosi ono što je Papa želio postići. Međutim ono što Papa ne može ni zamisliti jeste činjenica da je nemoguće ostvariti dijalog istine i laži, niti je moguće bilo kakovo zajedništvo i prevladavanje nesuglasja istine i laži. Upravo o tome govori članak prof. Rendić-Miočevića jer pokazuje kako netko, za koga se ne zna je li uopće postojao, u SPC postaje svetac. Zato se Pupovac i njegovo SNV ruga Svetom Ocu jer on ne zna da je nekadašnji predsjednik Srbije Dobrica Ćosić rekao da je laž najviše pomogla Srbima u povijesti, pa je čak to i opjevao: „Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bijedu... Laž je vid našeg patriotizma... Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“ A povjesničar Rendić-Miočević to itekako dobro zna i u spomenutom tekstu upozorava na laži koja su nepremostiva prepreka koja ne dozvoljava ni pomisao da se može postići ono što želi Sveti Otac. Koliko god on bio veliki ne može od Srba napraviti ono što oni neće. Zato mu se Pupovac suptilno ruga upozoravajući na tekst hrvatskog povjesnika. Na žalost, hrvatski narod to dobro zna i nije zadovoljan ovakovim egzebicijama na svoj račun, na račun naroda koji je još uvijek izložen agresiji – prvo onoj vanjskoj, a sada unutarnjoj. A Pupovac je imao zapažene uloge i u jednoj i u drugog agresiji i zato ga je Hrvatsko nacionalno Etičko sudište etički i osudilo za veleizdaju. Sam prof. Rendić-Miočević mi je ovako prokomentirao činjenicu da se i njegov članak našao u Biltena SNV, u Pupovčevom Biltenu:
„Ovako je pisao V. Murvar 1941.: "Srpska promičba, jedninstvena po svojoj drskosti i neopravdanosti svojih zahtjeva, već stotinu i dvadesetak godina uvjerava željeznom dosljednošću nas Hrvate, i cijeli svijet oko nas,, o našoj vlastitoj nevrijednosti, malenkosti, siromaštvu i beznačajnosti u svim pravcima i na svim područjima. U tu se svrhu iskrivljuju, krivotvore ili prisvajaju sve naše vrednote... Svim neistinama i zlonamjernim tezama, člancima, časopisima i knjigama davali su oblik znanstvenih rasprava, znanstvenih rezultata..." Murvarove ocjene vrijede i danas. Priča o Vukašinu prepuna je laži i mržnje. Tko pak to razotkriva bit će optužen za govor mržnje. Nevjerovatno! Moje rasprave o velikosrpstvu uvijek su popraćene pohvalom autora "druge" Srbije koji opominju hrvatske Srbe da konačno priznaju i svoju krivnju, no oni tu "drugu" Srbije potpuno zanemaruju.“ Zato je dobro ponovno pogledati i pročitati na što nas je upozoravao profesoRendić-Miočević o Vukašinu (vidi Prilog) i netko za koga se ne zna je li uopće postojao u SPC postaje svetac. Kada Sv. Otac traži od takove crkve neku vrstu potvrde za svog svetca, pitanje je:
Ima li Pupovac pravo rugati se?
Akademik Josip Pečarić
PRILOG:
Ivo Rendić – Miočević
Osvrt na kanonizaciju Svetoga Novomučenika Vukašina Jasenovačkoga i blaženoga Alojzija Stepinca
1. Pismoznanci – monopolisti hrvatske povijesti
U Hrvatskoj ali i izvan nje na području povijesti djeluju nedodirljivi pismoznanci - monopolisti hrvatske povijesti slijednici komunističke i velikosrpske historiografije. Oni su u kontinuitetu od pamfleta Magnum crimen:Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj(1948.) Viktora Novaka do konstrukcija današnjih mlađih povjesničara bez anlize uzroka stvarali i još uvijek podržavaju određene jednostavne i neupitne sheme kao spoznajne strukturne cjeline („endehazija“, „nacifašizam“, „klerofašizam“, „genocidni Hrvati“ i dr.). Te su sheme, u interesu komunističkoga režima i prikrivanja agresorskoga karaktera velikosrpske ideje ali i održavanja još uvijek živoga sna o velikoj Srbiji, trebale organizirati znanje, razmišljanje i pamćenje o povijesnoj tematici. Hrvati su pri tome uvijek žrtveni jarci krivi za sve nesreće. Istinitost ovakvih shema dugo ostaje neupitna jer ljudi vjeruju „velikome znanju“ pismoznanaca ne sumnjajući u injihovo znanstveno poštenje i moralnost. Kada se konačno dokaže da je shema neistinita, ona se efektom ustrajnosti i dalje održava kod kuće ali i u svijetu. Multiperspektivno i interdisciplinarno proučavanje shema, posebno „endehazije“, pismoznanci monopolisti, bojeći se otkrivanja istine, prokazuju kao ustašoidnu reviziju povijesti. Uz vodeće hrvatske i srpske pismoznance u Hrvatskoj djeluju i drugoredni pismoznanci koji su, ne posjedujući potrebito znanje, zagrabili „veliko i nepobitno znanje“ iz prebogatog rezervoara pismoznanaca monopolista. To su u prvome redu mnogi novinari čije se znanje ponajviše temelji na indoktrinirajućem školovnju u komunističkome sustavu ili na studiju koji su programirale „crvene“ katedre (mnoge postoje i danas, ali s liberalnom glazurom). Toj skupini pripadaju razni „kulturnjaci“ koji pate od kompleksa niže vrijednosti jer pripadaju po njihovom mišljenju zaostalome ognjištarskom narodu. Njihov je logičan put u ostvarivanju karijere egoistično bezpogovorno uključivanje u zapadne korumpirane društvene i humanističke znanosti koje isključuju autore suprotnih mišljenja. „Kulturnjaci“ se odriču vlastita naroda uz oslonac na već postojeće sheme. Dakako, drugoredni pismoznanci su i političari slijednici komunizma uključujući i članove nove Lige antifašista. Oni braneći komunistički antifašizam, koji je za razliku od Zapada poslije Drugoga rata uspostavio totalitarizam. nastoje održati svoju dominaciju u društvu. Svi oni, potpuni neznalice, znaju napamet povijesne lekcije koje su naučili od pismoznanaca farizejski se zalažući da se povijest (ali po njihovj mjeri) prepustiti povjesničarima.
2. Dopuštanje laži
Mnogi protuhrvatski pismoznanci falsifikatori djeluju izvan Hrvatske, a hrvatski pismoznanci monopolisti ne reagiraju na njihove laži nego ih čak i podržavaju. Takve su npr. laži srpske organizacija Jasenovac Research Institute iz New Yorka, koju vode srpski aktivisti među kojima je bio i Milan Bulajić, voditelj Muzeja genocida u Beogradu i predsjednik Srpskog fonda za istraživanje genocida. Organizaciju pomaže Kongres SAD-a. Na bezočno krivotvorenu popisu žrtava Jasenovca toga instituta navedene su mnoge žrtve koje su umrle ili ubijene – ne samo od ustaša – daleko od ustaškoga logora. Evo još jednog primjera. Američka humoristica i politička analitičarka židovskoga porijekla Julia Gorin objavila 2010. u izraelskom Jerusalem Postu sramotan članak Masovna grobnica povijesti: vatikanska kriza identiteta u Drugom svjetskom ratu u kojem, citirajući autore sumnjive vjerodostojnosti, raspravlja o ulozi Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu, pri čemu ističe Stepinčevu i papinu potporu Paveliću i genocidu. Autorica spominje činjenice za koje se danas zna da su izmišljene. Navedeno je da je jedan redovnik ubio 1350 Srba u jednoj noći o čemu će kasnije još biti govora. Spominje se rezanje glava djeci i zatim njihovo bacanje u krila majki, kastriranje, amputacije dijelova tijela itd. Julija Gorin u svome članku spominje kao istinu Malaparteovu izmišljenu (što je priznao sam autor) priču o zdjeli sa srpskim očima kod Pavelića. Zanimljivo je da na laži gore spomenutoga Jasenovac Research Instituta i J. Gorin nitko od hrvatskih pismoznanaca nije odgovorio. Dapače, Slobodna Dalmacija je 13. ožujka 2010. godine prikazala članak J. Gorin kao ozbiljnu i vjerodostojnu analizu predstavljajući autoricu kao “eksperticu za Balkan”. Pisac prikaza razotkrio se kao tipičan drugoredni pismoznanac s očitim protuhrvatskim namjerama. Spomenuli smo dva egzemplarna slučaja, a ima ih mnogo.
Laži se ipak polako otkrivaju o čemu svjedoči skoro proglašenje blaženoga Alojzija Stepinca svetim pošto je završena kauza. No SPC i službena Srbija žestoko se protive kanonizaciji blaženoga Stepinca okrivljujući ga za genocid nad Srbima u vrijeme NDH. Stepinac se proglašava zločincem iako je istupao protiv rasizma i osuđivao ustaške zločine, a spasio je mnoge ljude. Katoličkoj crkvi pripisuje se odgovornost za genocid nad Srbima, a prešućuje se istodobna uloga Srpske pravoslavne crkve, koja je izjavila lojalnost okupatoru a svetosavlje je bilo ponuđeno Nedićevom režimu kao činilac u novom svjetskom poretku (Olivera Milosavljević,Potisnuta istina – kolaboracija u Srbiji 1941. – 1944., 2006.). Uz to dakako ide i prešućena činjenica da je u Srbiji najdetaljnije riješeno židovsko pitanje, a u Beogradu su postojala četiri logora u kojima je ubijeno 80.000 ljudi. SPC je tada za razliku od Stepinca šutjela. Uostalom stanje u Srbiji prije (fašizacija) i za vrijeme Drugoga rata (kolaboracija) i notorne laži svijetu je razotkrio Philip J, Cohen u knjizi Serbia's Secret War(1996.). Knjiga je prevedena na hrvatski. Stepinac je bio žrtveni jarac kojim se po logici povika “držite lopova” prikrivala uloga SPC u Drugome ratu, ali i njeni stariji i noviji grijesi na polju agresivnoga velikosrpstva. Sada taj jarac nestaje pa je nastala velika panika jer istina ipak postaje razvidna.
Radi smirivanja odnosa između crkava papa Franjo predložio je formiranje mješovite komisije sastavljene od predstavnika hrvatske i srpske strane. Sabor Srpske pravoslavne crkve prihvatio je dijalog s Rimokatoličkom crkvom. Dakako, poslije završene kauze poništenje kanonizacije je nemoguće.
3. Lažni Sveti Novomučenik Vukašin Jasenovački
SPC nije dosljedna u svojim stavovima. U sklopu “jasenovačkoga ciklusa” na redovnom zasjedanju Svetoga arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve 1998. godine kao ispovjednik, unesen je u Imenoslov Srpske pravoslavne crkveSveti Novomučenik Vukašin Jasenovački. Prije Vukašinove kanonizacije kult je već bio proširen, a po crkvama su se pojavile ikone s likom “mučenika”. Na jednoj od njih radi jače sugestije uz masakriranoga sveca stoji ustaški koljač s U na kapi i s nožem u ruci, a ukomponiran je i natpis s navodnim Vukašinovim riječima „Samo ti dijete radi svoj posao!“ Za Vukašinovu kanonizaciju nisu bile potrebne mješovite komisije katolika i pravoslavnih, a radilo se o velikoj laži. Ova se kanonizacija temelji na svjedočenju samo jednoga svjedoka vrhunskoga neuropsihijatra Nede Zeca koji je bio zatočen u Jasenovcu. Njegov memoarski zapis «Radi ti, dijete, svoj posao» objavljen je u Glasilu Spomen područja Jasenovac, god. I, br.1, 4.VII 1970. U zapisu autor navodi ispovijed ustaškog koljača Žile Friganoviča uoči formiranja komisije koja je u siječnju 1943. godine trebala pregledati ustaše čuvare jasenovačkog logora. Zapis je objavio i srpski pismoznanac specijalist za “hrvatski genocid” Milan Bulajić u knjizi Ustaški zločin genocida (dva sveska, 1988.), a jezivi sadržaj još se uvijek kao istina objavljuje u svijetu. Ovdje ćemo navesti skraćeno svjedočenje doktora Zeca.
.........Ponovo je zastao (Žile Friganović, nap IRM), ispio čašu rakije, pa je nastavio:
- Ti se sjećeš kad je u kolovozu bio veliki nastup u logoru i kad je Jure Maričić poslao oko 4.000 ljudi u Gradinu na klanje. Tad smo se Pero Brzica, Zrinušić, Šipka i ja opkladili tko će te noći zaklati najviše logoraša. Otpočelo je klanje, i ja sam već bio poslije jednog sata po broju zaklanih daleko izmakao ispred ostalih. Obuzeo me te večeri neki neobičan zanos. Činilo mi se kao da sam na devetom nebu. Nikad u životu nisam osjetio takvo blaženstvo. I već poslije nekoliko sati zaklao sam 1.100 ljudi, dok su ostali jedva stigli da zakolju po 300 do 400. I tada, dok sam bio u najvećem zanosu,, slučajno sam bacio pogled u stranu i tu ugledao jednog postarijeg seljaka koji s nekim neshvatljivim mirom stoji i spokojno gleda kako ja koljem žrtve i kako se one u najvećim mukama preturaju. .....Gledajući i slušajući ovog starca, u meni se najednom razbuktala želja da mu razbijem mir i spokojstvo najsvirepijim mučenjem i da u njegovim mukama i stravičnim koprcanjimna povratim svoj zanos i blaženstvo uživanja u bolu. Izdvojio sam ga i posadio na jedan panj. Naredio sam mu da vikne: 'Živio poglavnik Pavelić', ili ako to ne kaže da ću mu odsjeći uho. Vukašin je šutio. Otkinuo sam mu uho. On nije rekao ni riječi. Ponovo sam mu rekao da viče: 'Živio Pavelić' ili ću mu otkinuti i drugo uho. Viči: 'Živio Pavelić', ili ću ti otkinuti nos. A kad sam mu i po četvrti put zapovijedio da uzvikne 'Živio Pavelić' i zaprijetio da ću mu nožem izvaditi srce iz grudi, on me pogledao i, uperivši pogled nekako kroz mene i preko mene u neizvjesnost, polako i razgovjetno mi je odgovorio: ,Radi ti, dijete, svoj posao!'
- Poslije toga, ova njegova poslijednja riječ potpuno me izbezumila, skočio sam na njega, iskopao mu oči, isjekao srce, preklao grlo od uha do uha i nogama ga sjurio u jamu. Ali, tada je i u meni nešto prepuklo i te noći nisam mogao više da koljem. Pero Brzica je pobijedio, jer je zaklao 1.350 logoraša i ja sam mu bez riječi platio opkladu. Od te noći više nemam mira. Kadgod u mučenju i klanju pokušam ponovo da doživim onaj posebni zanos i zadovoljstvo, uvijek me iznova prostrijeli Vukašinov pogled i tada malakšem, bacim nož i ne mogu više da koljem. Počinjem sve više da pijem, ali mi to pomaže samo na trenutak. U piću, naročito na predveče, često me iznenada trgne glas: 'Radi ti, dijete, svoj posao!' .......
Poslije ove čudovišne ispovijesti, Žile je najednom umukao, unezvjereno se zagledao negdje u daljinu, sav se ukočio i tako jedno vrijeme ostao kao neka skamenjena figura. A zatim su mu se počeli nepravilno trzati mišići na licu; očima je počeo da sijeva okolo, stezao je šake i zarivao nokte sebi u dlanove, počeo je nepravilno da diše i da se bespomoćno vrti na mjestu....
U svjedočenju dr. Zeca uočavaju se očite neistine:
· Nemoguće je doslovno reproducirati razgovor poslije mngo godina. To može biti samo pokušaj rekonstrukcije pri čemu su moguća dodatna nenamjerna, ali i namjerna izmišljanja. Psihijatrija otkriva nenormalnost i poremećaj sjećanja pa u tom smislu valja sagledavati memoarske zapise poput ovog dr. Zeca.
· Žile Friganović (koji je zaista djelovao u Jasenovcu) hvali se da je poklao desetine tisuća logoraša. On nije rekao koliko desetina tisuća, ali slijedeći današnja saznanja o broju žrtava u Jasenovcu, što se još uvijek propitkuje, značilo bi da je najviše ljudi ubio samo jedan čovjek i to Žile Friganović. Broj navodnih Žilinih žrtava uklapa se u enormno uvećan falsificiran broj žrtava u Jasenovcu.
· U natjecanju u noćnom klanju Petar Brzica navodno je zaklao 1.350 logoraša pošto je Žile već zaklao njih 1100. Je li to fizički moguće? Brzica je bio student prava i član organizacije „Križari“ ali je za ovu priliku proglašen fratrom. Ovaj podatak o 1.350 zaklanih logoraša (Srba) bezočno rabi J. Gorin u gore spomenutome članku.
· Ipak za srpsku propagandu u ovom je zapisu najvažniji lik starca Vukašina. O njemu se ne zna gotovo ništa. Neki mu srpski izvori pridaju prezime Toholj, a drugi Mandrapa. Ti izvori ne mogu dokazati postojanje ovog lika u drami. Navodi se da je on iz Klepaca kod Čapljine, ali u jednom razgovoru M. Bulajiću je rečeno da „neidentifikovani stari Vukašin“ potječe iz susjednog sela Lokve. Na internetu naći će se, uz mnoge kontradikcije, podatak da je ubijen 1942., ali navodi se i sječanj 1943. kao vrijeme pogubljenja, Očito je da historiografska analiza ne može uzeti navedenu osobu u obzir. Vukašin je po svemu sudeći izmišljen lik. Žile, dakle, nije mogao izvršiti ritualni zločin nad nepostojećom osobom.
· Svjedočanstvo samo jednog svjedoka – dr. Zeca dovoljno je da se cijela očito izmišljena priča prihvati kao vjerodostojna. S ovim u svezi valja napomenuti da je Vukašin s prezimenom Mandrapa, bez imena oca i godine rođenja, 2007. godine naveden u Poimeničnom popisu žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941. – 1945. Postavlja se pitanje moralnosti autorâ koji su ipak Vukašina i to s prezimenom Mandrapa uvrstili u taj popis.
Cijela priča o Vukašinu uklapa se u komunističku i velikosrpsku propagandu o Jasenovcu. No Filip Škiljan u prilogu Logorski sustav Jasenovac – kontroverze (2009.) ističe da se na nijednom popisu žrtava logora u Jasenovcu ili Staroj Gradiški ne nalaz Vukašin, a Mladen Ivezić u knjizi Jasenovac: brojke (2003.) svjedočenje dr. Zeca definirao je kao „tipičnu bajku“. Čudno je da je SPC samo na temelju jednog sumnjivog memoarskog svjedočanstva jednu kontroverznu osobu proglasila svetom nazvavši ju tendenciozno Sveti Novomučenik Vukašin Jasenovački. Ta je crkva od Drugog svjetskog rata do najnovijeg vremena, iskazujući se tradicionalno više političkom nego vjerskom institucijom subverzivno djelujući izvan Srbije u interesu velikosrpstva, zastupala tezu o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu. Kanonizacijom nepostojećeg Vukašina SPC je još jednom iskazala svoju upletenost u laži oko tog logora. Ova kanonizacija opasna je igra vatrom jer održava mitološku svijest i grupnu zaslijepljenost ta zaziva osvetu. To je stara igra u okvirima srpskoga državotvornog kosovskog mita kojim se manipulatori koriste kao odabranom traumom potičući osvetu za Kosovo. Sjetimo se da je genocid u Srebrenici obilježio usklik generala Ratka Mladića da je konačno osvećena srpska patnja. Vladika Vasilije Kačavenda na dan pokolja Bošnjaka u Potočarima 13. srpnja 1995. izjavio je da su Srebrenicu „naši“ Obilići oslobodili od nekrsta. Sve navedeno onemogućuje narodnu katarzu i, štoviše, potiče mržnju prema „genocidnim“ Hrvatima te potencijalno instrumentalizira agresiju u svrhu osvete.
Svjedočenje dr. Zeca očito je izmišljena fikcija kojoj je istinit okvir ratno zbivanje i psiho-patološka aktivnost ljudskih bića u tom zbivanju te logor Jasenovac. Neke su osobe zaista postojale, ali su lažno optužene. Vukašin, pak, očito nije postojao. Svjedok je kao vrsni psihijatar u liku Žile koristeći se svojim znanjem, ali i kršeći liječničku zakletvu, opisao sadistički poremećenu ličnost s dominantnim okrutnim ponašanjem. To je «idealni tip» zločinca iz doba Drugoga svjetskog rata. Taj je tip zapravo općeljudski, ali za dr. Zeca tipičan zločinac je Hrvat. Što se, pak, tiče ritualnih Žilinih postupaka (rezanje pojedinih dijelova tijela) može se naslutiti tehnika copy – paste odnosno lijepljenje drugome motiva transkulturalne patološke matrice vlastita naroda izražene snažno u surovim motivima narodne epike. Ovo je čest slučaj u srpskoj antihrvatskoj propagandi.
4. “Druga” Srbija u borbi za istinu
Na kraju ove tužne rasprave valja bar spomenuti časne slijednike “druge” Srbije, koji se od Svetozara Markovića do suvremenih analitičara (Radomir Konstantinović, Latinka Perović, Bojan Aleksov, Olivera Milosavljević, Nebojša Popov, Branka Prpa, Radmila Radić, Ljubinka Trgovčević, Olga Zirojević, svećenik Pavle Rak i mnogi drugi), bore protiv zabluda u svome narodu raskrinkavajući srpsku historiju kao veliku laž (Sonja Biserko). Najbolji primjer je zbornik Srpska strana rata koji je 1996. uredio Nebojša Popov (drugo izdanje 2002.). U zborniku više srpskih autora razotkriva nacionalističku atmosferu u Srbiji osamdesetih godina isrpske grijehe posebno intelektualne elite i SPC u poticanju rata na kraju komunističke Jugoslavije
„Druga“ Srbija upozorava vođe Srba u Hrvatskoj da konačno priznaju vlastite grijehe. Međutim, toga priznanja nema nego se u tradicionalnoj maniri srbobranštine Srbi uvijek prikazuju nevinima, a Hrvati su krivi za sve nedaće koje je zapravo proizvela velikosrpska ideja u dugome trajanju. Ipak, nada se pojavljuje. Srbin Igor Vukić hrabro se nedavno uključio u istraživanje istine oko Jasenovca uz rizik da bude proglašen izdajicom svoga naroda. Hrvatski Srbi konačno se moraju osloboditi instrumentaliziranja iz Beograda i shvatiti da je spas u istini bez koje nema pomirenja. Inače će ostati, kako je 1991. godine rekao Slobodan Blagojević, u stanju epohalnoga kukavičluka u kojem se prihvaća čak i izvjesnost smrti, u ratu i pokolju, samo da ne dođe do suočavanja sa sobom, sa svojom stvarnom civilizacijskom mjerom.
Nema komentara:
Objavi komentar