Proroci Izaija, Jeremija, Ezekiel, Ilija
HOŠEA
Hošea (hebr. Jahve spašava) djelovao je u Sjevernome kraljevstvu (Izrael) između 750. i 753. pr. Kr. u vrijeme velikih političkih nemira. Bio je neöto mlađi suvremenik proroka Amosa. Podrijetlom je bio iz Sjevernoga kraljevstva, iz ugledne obitelji. Iz njegovih govora smijemo zaključiti da je bio veoma izobražen.
JOEL
Joel (hebr. Jahve je Bog) je djelovao u VIII. st. pr. Kr. a prema drugima čak u IV. ili III. st. pr. Kr. jer se u njegovoj knjizi odražavaju vjerske prilike kasnijeg vremena. Glavna je tema njegove knjige dan Gospodnji. Sve je pokrenuto pred Jahvinim dolaskom: i priroda, i životinje i ljudi. Dan je Jahvin blizu; on je već tu. Nakon dana Jahvina uslijedit će izlijevanje
duha Božjega na svako stvorenje. Njegov hebrejski jezik predstavlja naj mlađi jezični sloj Staroga zavjeta. Joel poziva narod na obraćenje, post i molitvu kao öto su narod pozivali raniji proroci Izaija, Jeremija i Ezekiel, u koje se prorok ugledao. Poruku ranijih proroka obukao je u eshatološko ruho. Dapače, on je začetnik apokaliptičke književnosti.
AMOS
Amos (hebr. jak, snažan) je najstariji prorok pisac. Bio je po zanimanju pastir i uzgajivač divljih smokava. Djelovao je već oko 765. pr. Kr. u Sjevernom kraljevstvu za kralja Jeroboama II. Podrijetlom je iz Tekoe u Judeji, mjestašca južno od Betlehema. Njega je Gospodin pozvao u proroke dok je bio sa svojim stadima: Okrenut ću sudbinu naroda moga Izraela:
obnovit će gradove srušene i živjeti u njima, saditi vinograde i vino im piti...î
OBADIJA
Obadija (hebr. Jahvin sluga). Vrijeme njegova djelovanja nije utvrđeno. Prema jednima djelovao je u IX., a prema drugima
u V. stoljeću. prije . Krista. Vjerojatno je djelovao poslije razorenja grada Jeruzalema 587. godine prije Krista U tom povijesnom okviru možemo bolje shvatiti njegove prijetnje
protiv edomskoga naroda, koji je pomogao Nabukodonozorovoj vojsci da uništi Jeruzalem i cijelu Judeju 1, 5-15). Njegova je knjiga najmanji spis SZ. Naviješta sud nad Edomcima, spasenje u Dan Jahvin, sudnji dan i pobjedu pravednosti nad nepravdom. Knjiga je nastala vjerojatno u VI. i V. Obadija je bio jedan od onih proroka koji su u narodu u teškoj povijesnoj situaciji naviještali spasenje i protiv kojih se borio prorok Jeremija. Ti su se proroci oslanjali na nacionalne osjećaje naroda u vrijeme kad je babilonska vojska opsjedala Jeruzalem, a Jeremija je objektivno gledao ozbiljnost povijesne situacije u kojoj se naöao izabrani narod.
JONA
Jona (hebr. golub) je glavni lik bib lijske knjige Jona. Knjiga pripada posebnoj knjiûevnoj vrsti. To je izmi šljena poučna priča (fikcija, legenda), odnosno parabola koja poručuje da
Bog želi spasi ti sve ljude. Nastala je pod utjecajem mu književnosti u doba, kad je propast Ninive već bila poslovična i već postala legendom. Takva je priča u ûidov stvu poslije babilonskoga sužanjstva česta, kasnije se naziva hagada (hebr. priča). Naslanja se na biblijski tekst 2 Kr 14, 25. Nastala je između 400. i 300. prije. Krista. Knjiga je prekrasno književno djelo. Vrlo je značajna Jonina molitva u utrobi morske nemani. To je psalam kojim Jona priziva Boga u pomoć, podsjećajući ga na veliku nevolju koju je doživio. Ovdje susrećemo dramu kakva je opisana i u Danielovoj knjizi: Daniel u jami s lavovima i tri mladića u užarenoj peći iz koje Bog izbavlja svoje vjerne. Knjiga želi poručiti da Bog nije spasenje vezao samo uz izraelski narod, nego hoće da se svi ljudi spase i da svi dođu do spoznaje istine. Jona je uosobljenje čitavoga Izraela, koji je u pogledu spasenja bio partikularistički i nacionalistički usmjeren. Proroci su taj ûidovski partikularizam ispravljali i propovijedali da je Bog spasenje ponudio svim ljudima. Židovi se dugo nisu mogli pomiriti s takvom porukom, ali su ipak na kraju bili spremni da postanu Božje oruđe (kao apostol Pavao) u pogledu spasenja svih naroda.
MIHEJ
Mihej (hebr. tko je kao) je suvremenik
proroka Izaije (725.-715. pije rođenja . Krista.). Potječe iz Maročeta, iz malog mjesta na jugozapadnim obroncima Judejskog gorja. Njemu egzegeti pripisuju samo prva tri poglavlja, dok ostala poglavlja (4 - 7) pripisuju nekom kasnijem bezimenom proroku ili redaktoru koji je bio nadahnut događajima s kraja babilonskoga sužanjstva kada je djelovao Deuteroizaija. U knjizi prorok osuđuje konkretne oblike zla u Samariji i u Jeruzalemu. Prema Miheju osnovna su moralna načela sadržana u objavi: pravda, milosrđe i poniznost. Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.î Okomio se na one koji čine nasilje u različitim oblicima Navijestio je svršetak babilonskoga sužanjstva, povratak u Jeruzalem. Isticao je središnje mjesto Jeruzalema u povijesti naroda: Dogodit će se na kraju dana: Gora Doma Jahvina bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecat svi narodi, nagrnut će mnoga plemena... Jer će sa Siona Zakon izaći, riječ Jahvina iz Jeruzalema tom je sklopu navijestio i dolazak Mesije i njegovo rođenje u Betlehemu: A ti, Betleheme Ef rato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati
Izraelom
NAHUM
Nahum (hebr. utjeha, tjeöitelj) podrijetlom
je iz grada Elkoöa. Djelovao u Južnom kraljevstvu (Judeji) između 660. i 610. prije . Krista za kralja Manašea, Amona i
Jošije. Njegova je knjiga obilježena domoljubljem, jakim nacionalizmom no i pravim osjećajem za pravdu i istinsku vjeru. Opisuje potresnim slikama pad Ninive (612. prije Krista.), koju uspoređuje s bludnicom. Ukazuje na Boga kao
gospodara povijesti i svijeta. Ukazuje na svršetak kraljevanja babilonskoga kralja Asurbanipala (626. prije Krista.), na
ujedinjenje Izraela i na vjersku i nacionalnu obnovu koju će provesti pobožni kralj Jošija (622. pr. Kr.). Prorok zna
da se Bog poslužio Asirijom da kazni Judeju, ali joj zamjera na njezinoj bezbožnoj politici i okrutnim pothvatima protiv Judeje. Zato naviješta skori kraj asirskog kraljevstva i obnovu judejske države kojoj će biti pripojeni ostatci izraelskog kraljevstva. U tom je smislu Nahum prorok nacionalnoga oslobođenja i nacionalne obnove, idejni preteča Jošöijine obnove. Pisac je veličanstvenog psalma ìJahvina Jedan je od velikih proroka i istinski pjesnik.
HABAKUK
Habakuk (hebr. bosiljak) djelovao je u Jeruzalemu vjerojatno potkraj VII. stoljeće. prije. Krista. Navijestio je skoru propast Asirije i pojavak nove svjetske velesile: novobabilonsko carstvo. Ono će izvršiti sud nad asirskim carstvom zbog zlodjela koje je Asirija učinila nad Judom i nad Izraelom. U knjizi tumači u obliku dijaloga, između sebe i Boga, povijest Judeje. Navodi rečenicu: ì Propast će onaj koji nije pravedan, a pravednik živi od svoje vjere!î Pavao je istakao važnost te rečenice za Rim . Habakuk je izrekao načelo prema kojemu će Izrael nadživjeti sve progone, a propast će svi oni koji su ga mučili i pod svoju vlast htjeli podložiti. Prema njemu izraelski je narod pravedan i zato će nadživjeti sve progone. Upravo je zato prorok Habakuk bio oduvijek omiljen prorok među židovima. U Kumranu je pronađen značajan komentar knjige. Prorok jasno prepoznaje Jahvu kao svemogućeg Boga i gospodara cijeloga svijeta i svih naroda. Jahve upravlja poviješću, ali na način koji je čovjeku neshvatljiv. Na neobičan način prorok poziva Boga na odgovornost zbog paradoksalnog načina kojim on upravlja svijetom služeći se poganskim Kaldejcima (Babiloncima) da njima kazni Judeju. Postavio je problem zla u svijetu. Habakukova knjiga bila je omiljeno štivo židovima potkraj Starog Zavjeta.
SEFANIJA EFANIJA
Sefanija (hebr. Jahve skriva) je djelovao u drugoj polovici VII. stoljeća . prije . Krista. u doba judejskoga kralja Joöije (640.-
609. pr. Kr.). Svojim je naviještanjem pripravio Jošijinu vjersku obnovu naroda (622. pr. Kr.), no vjerojatno je prije umro nego ju je Jošija započeo provoditi. Nigdje u njegovoj knjizi nema traga te obnove, a spominje kako se u Jeruzalemu štuju poganska božanstva öto je prema njemu straöan grijeh protiv Boga (Sef 1, 4-5). U uvodu knjige susrećemo prorokovo rodoslovlje (genealogiju) koje sežu sve do četvrtog koljena, do Ezekiela, što je neobično za uvode u proročke knjige. Izgleda da je redaktor koji je to rodoslovlje sastavio postupio tako da obrani proroka od sumnje za nežidovsko podrijetlo:
otac mu je naime bio Kušit, to jest Etiopljanin (Sef 1, 1). Knjiga sadrži prijetnju sudom Judi, Jeruzalemu i drugim narodima ali i obećanje spasenja svima narodima. Opadanje moći Asirije
daje malim narodima nadu u bolje sutra. Napisana je prije Jošijine vjerske obnove. Za babilonskoga suûanjstva i poslije njega knjiga je obogaćena novim dodatcima. Crkveni himan Dies irae nadahnut je Sef 1, 14-18: ì Dan gnjeva, onaj dan! Dan tjeskobe i nevolje! Dan užasa i pustošenja! Dan pomrčine i naoblake! Dan tmina i magluština! Dan trubljavine i bojne vike na gradove utvrđene i na visoka kruništa. Značajan je pojam grijeha. Osobno iščekivanje živoga Boga podsjeća na
Jeremijinu poruku. Spasenje je naviješteno samo poniznom i skromnom ostatku. Sefanijinim govorima redaktori su kasnije dodali govore iz drugih izvora, najčeöće iz izvora koji je srodan s Deuteroizaijom. Sefanija je pod snažnim utjecajem ranijih proroka Amosa, Izaije, Miheja i Jeremije. Njihovu je poruku produbio i obogatio novim teološkim vidovima.
HAGAJ
Hagaj (hebr. blagdansko dijete) je djelovao oko 520. prije Krista Bio je povratnik iz babilonskoga sužanjstva (oko 533. pr.Kr.). Nekoliko godina nakon povratka iz sužanjstva prvo je oduševljenje židova povratnika splasnulo, usporila se gradnja
novoga Hrama i gradskih zidina pa je PROROCI.indd 25 23. 10. 06, 14:51:30 26 zajedno s prorokom Zaharijom i perzijskim
izaslanikom Zerubabelom poticao narod na bržu izgradnju Hrama. Knjiga sadrži pet prorokovih govora. U 1, 1-14 nagovara građane da brže grade Hram. Tumači gospodarsku
nevolju kao kaznu za to što se povratnici nisu dovoljno zalagali za gradnju Hrama, nego su najprije sebi izgradili kuće. Njegov je govor imao odjeka, pa je Hram je uskoro bio dovršen i 515. prije Krista posvećen. Jadikuje öto novi Hram zaostaje za Salomonovim (2, 1-9). Pokušava probuditi pozaspale snage židovskih povratnika. To je bio odlučni trenutak u nastajanju judaizma (židovstva). Ima dodirnih točaka s knjigama Ljetopisa (zalaganje za Hram). Zerubabelu je obećao da će ga Bog Jahve učiniti mesijanskim kraljem (2, 2-23).
ZAHARIJA ZAHARIJA
Zarija (hebr. Jahve se spomenu) je djelovao od 520. do 518. prije Krista Čini se da je bio iz svećeničke obitelji. Zanimao se posebno za gradnju Hrama, u kojem vidi identitet naroda i znak Jahvine prisutnosti u narodu. Knjiga je podijeljena u dva dijela: Zah 1 - 8 i 9 - 14. Prvi dio opisuje osam prorokovih noćnih viđenja. Ona imaju simboličko značenje: naviještaju kaznu i nagradu Judeji i Jeruzalemu, veličaju Zerubabela i Jošuu, judejske vođe po povratku židova iz babilonskog sužanjstva. Značajno je peto viđenje u kojemu prorok vidi kako se mesijanstvo dijeli na dva predstavnika, na političkoga i na kultnoga predstavnika. Pod prvim misli na Zerubabela, a pod drugim na velikog svećenika Jošuu. Ovo je u odnosu na prethodni Stari zavjet velika novost. Zajednica u Kumranu posegnut će za sadržajem tog Zaharijina viđenja i dalje ga razrađivati. Osim tih osam viđenja značajna su joö dva izvjeötaja u Zah 6 - 8. U prvom izvještaju (6, 9-15) prorok izvješćuje kako mu je Gospodin naredio da okruni
Zerubabela za mesijanskoga vladara. U drugom izvještaju izriče da treba prestati s postom u spomen uništenja
Hrama i da se ubuduće treba radovati i veseliti, jer će uskoro biti izgrađen i posvećen novi Hram (515. pr. Lr.). Drugi dio (Zah 9 - 14) nazvan Deuterozaharija, pripisuje se redaktoru
koji je djelovao nakon što je Aleksandar Veliki osvojio Palestinu (oko 330. pr. Kr.). Utjecaj pobjedonosnog dolaska
Aleksandra Velikoga vidi se u oblikovanju mesijanskog proroötva: ìKlikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti,
Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mlad
magaričinu.î (Zah 9, 9). Tako on proriče Mesiju i obećava pomoć Judeji. Naviješta uzdignuće Jeruzalema.
MALAHIJA ALAHIJA
Malahija (hebr. moj glasnik) je pseudonim. Označuje proroka kao Božjeg glasnika. Prorok koji se krije pod tim imenom djelovao je oko 465. prije Krista, poslije Hagaja, Zaharije i Tritoizaije, a prije Nehemije i Ezre. Knjiga sadrži šest govora i zaključnu riječ. To su preteûno rasprave o nekim aktualnim pitanjima: neposluh svećenika, mješovite ženidbe (2, 10-16),
napuötanje hramske desetine (3, 6-12), nagrada pravednika (3, 13-21). Ističe skori dolazak Dana Gospodnjega: Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga sudite. Evo ga, dolazi već - govori Jahve nad Vojskama. Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi?î (2, 17-3, 5). Prorok govori zajednici, koja je žarko iščekivala skori dolazak Mesijin, a zatim je pala u ravnodušnost, kad Mesija nije na njihovo traženje došao. Prorok uvjerava narod da su dolazak Mesijin i posljednja vremena sigurna stvarnost, ali da nitko ne zna trenutak kada će on doći. S Mesijom će nadoći i posljednja vremena i sud Božji, kada će Bog pravedne nagraditi, a grjeöne kazniti. éivot na zemlji treba stoga provoditi u svetosti i vjernosti Gospodinu, jer ne znamo kada će Gospodin doći. U tome se prorok Malahija izvanredno približio osjećajima prvih kröćana. Obećao je za mesijanska vremena čistu žrtvu, duhovnu žrtvu, koja će se prinositi po svem svijetu: Jer od istoka do zapada veliko je ime moje među narodima, i na svakom mjestu prinosi se kad ižûrtva čista Imenu mojemu, jer veliko je Ime moje među narodima - govori Gospodin nad Vojskama.î (1, 11). Navijestio je dolazak preteče mesijanskih vremena u Ilijinoj osobi: Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga nudite. Evo ga, dolazi već - govori Gospodin nad Vojskama... Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Jahvin, dan velik i strašan. On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima.î (Mal 3, 1.23-24).
Na Malahiju su snažno utjecali Ponovljeni zakon, Ezekiel i Ezra. Ističe ljubav kojom je Jahve oduvijek ljubio svoj narod, ali mu se ovaj iznevjerio. Bog traži od pojedinaca čistu žrtvu, ali je u svojoj ljubavi prema pojedincima sasvim slobodan. U tom je kontekstu izrekao onu poznatu izreku koju je citirao i Pavao: Ne bijaše li Ezav brat Jakovljev? - riječ je Jahvina - ali Jakova sam zavolio, a Ezav mi omrznu...î (1, 3;
usp. Rim 9, 13)
Nema komentara:
Objavi komentar