GLAVAŠEV NOVI PODNESAK USTAVNOM SUDU ZBOG DVOSTRUKIH MJERILA U TUMAČENJU VRHOVNOG SUDA O HRVATSKOJ DRŽAVNOSTI-SLUČAJ KERESTINEC
Dana 08.prosinca 2014. godine sin Branimira Glavaša je osobno urudžbirao novi Podnesaku prijemnom uredu Ustavnog suda RH, koji je Glavaš napisao 05.prosinca 2014. godine, a kojim Glavaš ukazuje Ustavnom sudu RH na nedosljednost Vrhovnog suda RH u donošenju drugostupanjskih presuda koje se odnose ne identične kaznene predmete. Tako je u svom podnesku usporedio odluku Vrhovnog suda RH u poznatom slučaju tzv. "Kerestinec" kojim se zauzima stav o statusu RH kao države 1991., a koji je sasvim suprotan njegovom slučaju i svom slučaju u kojem je Vrhovni sud RH samo nekoliko godina ranije (02.lipnja 2010.) zauzeo o istom pitanju sasvim suprotan stav i kojim ga je osudio na dugogodišnju robiju. Podsjećamo da je u tzv. slučaju Kerestinec Vrhovni sud RH I-stupanjsku presuduUKINUO, a iz istih razloga kod Glavaša donio osuđujuću presudu. Za takvu nedosljednost B.Glavaš je u Podnesku upućenom Ustavnom sudu RH, direktno optužio predsjednika Vrhovnog suda Branka Hrvatina i predsjednicu sudskog vijeća Senku Klarić Baranović, koja je donosila OSUĐUJUĆU presudu (iz istih razloga kao u predmetu "Kerestinec) primjenjujući dvostruke kriterije kako bi Branimir Glavaš bio pravomoćno presuđen, direktno odgovorne. Cjelovit sadržaj podneska pročitajte u prilogu.
Početkom rujna 2010. godine, po mojim opunomoćenicima Višnji Drenški Lasan, Veljku Miljeviću, Draženu Matijeviću, kao i osobno, podnosili smo u pet navrata ustavne tužbeUstavnom sudu RH, kojima smo predlagali istom da ukine presude Vrhovnog suda RH od 2. lipnja 2010. g. broj I-Kž-84/10. broj, kao i presudu Županijskog suda u Zagrebu broj XK-rz-1/07, od 7. svibnja 2009. godine, s prijedlogom da se cjelokupan predmet vrati nadležnom Županijskom sudu radi provođenja novog postupka, pred novim sudskim vijećem.
U nekoliko navrata (kroz ovu već petu godinu) podnosio sam različite dopunske podneske (desetak) i dokaznu dokumentaciju, ali očito sve uzaludno, stoga sam bio prisiljen koncem travnja i početkom svibnja 2014. godine (radi zaštite mojih ljudskih prava) obratiti se zahtjevom (u obliku dviju tužbi) Europskom sudu za ljudska prava zbog kršenja Čl.6. st.1. Konvencije u vidu povrede na suđenje u razumnom roku, te sada već gotovo petogodišnjeg ne rješavanja moga predmeta.
Ovim podneskom želim vas podsjetiti da je nedavno Vrhovni sud RH ukinuo I-stupanjsku presudu Županijskog suda u Zagrebu u tzv. slučaju „Kerestinec“ i to iz istih razloga zbog kojih je između ostalog mene pravomoćno osudio.
Riječ je u objema presudama (mojoj i presudi za zločine u tzv. slučaju „Kerestinec“) o međunarodnom, a ne unutarnjem sukobu i netočno je i neprihvatljivo da je riječ o unutarnjem oružanom sukobu (odnosno o građanskom ratu), kako se tvrdilo u objema I-stupanjskim presudama istog Županijskog suda u Zagrebu!
„Utvrđenje suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju (Kerestinec) radi o unutarnjem oružanom sukobu koji se odnosi na ovu odlučnu činjenicu pogrešno je. Iako su I stupnja u nastavku obrazloženja ispravno navodi da je razlika između međunarodnog i ne međunarodnog oružanog sukoba neznatna, pitanje pravilnosti utvrđenja ove odlučne činjenice svakako je važno i ona mora biti utvrđena na pravilan način. Iz ovakve presude prvog stupnja proizlazilo bi da su optuženici počinili kazneno djelo ratnog zločina tijekom trajanja unutarnjeg oružanog sukoba (građanskog rata), što je netočno i neprihvatljivo, jer je već uvelike bio u tijeku međunarodni oružani sukob u vezi s agresijom koja je izvršena na Republiku Hrvatsku kao samostalnu državu…“ (prijepis iz Večernjeg lista)
Upravo su to riječi koje stoje u obrazloženju odluke Vrhovnog suda RH, kojom je prije nekoliko dana ukinuta nepravomoćna presuda u slučaju „Kerestinec“, a koju je donio sudac Županijskog suda u Zagrebu, Marijan Garac.
http://www.vecernji.hr/crna-kronika/vrhovni-sud-ukinuo-presudu-to-je-bio-medunarodni-a-ne-unutarnji-oruzani-sukob-975202
Obrazlažući svoju odluku, Vrhovni se sud posebice osvrnuo na teze nižeg suda kako su se navedeni zločini događali u vrijeme nemeđunarodnog sukoba (građanskog rata), ističući da je prvostupanjski sud pogriješio navodeći da je Hrvatska 8. listopada 1991. raskinula sve državnopravne sveze sa SFRJ te da od tada RH ima međunarodno pravnu osobnost.
Za razliku od prvostupanjske presude Branimiru Glavašu (meni), koju je taj isti Vrhovni sud zbog istih neprihvatljivih navoda POTVRDIO, navedenu je prvostupanjsku presuduzbog istih razloga, za razliku od Glavaševe (moje) presude, UKINUO.
-----------------------------------------------
Da sam ja, Branimir Glavaš, u svojoj žalbi na presudu istog Županijskog suda u Zagrebu od 8. svibnja, koju sam podnio u prosincu 2009. g. putem svojeg odvjetnika Dražena Matijevića, kao jedan od mnogo žalbenih argumenata iznosio isti prigovor, podsjećam citatom iz navedene žalbe: .
-----------------------------------------------
„Prije iznošenja pojedinih žalbenih razloga želim istaknuti bitne značajke postupka koji je u prvom stupnju završio pobijanom presudom. Cijeli se taj postupak, od samih početaka policijskih izvida pa do donošenja i izrade pisane presude, provodio s jednim jedinim sasvim očiglednim ciljem – da se mene prikaže, a zatim i osudi kao ratnog zločinca, bez obzira što kaznena djela za koja sam osumnjičen i optužen nisu i ne mogu biti kvalificirana kao ratni zločini i bez obzira na to što ja nisam ni na koji način sudjelovao u njihovom počinjenju. Takav je postupak bilo moguće provesti i dovesti do osuđujuće presude jedino na onaj način na koji je i proveden, a to znači sustavnim kršenjem brojnih odredaba ZKP, ali i drugih zakona te primjenom odredaba OKZ RH, IV. ženevske konvencije i Dopunskog protokola II na način koji je suprotan sadržaju i smislu tih odredaba. Pri tomu su na svakom koraku kršena prava obrane, a istovremeno su se pribavljali, provodili i prihvaćali nezakoniti dokazi. Cilj ovog postupka – da se mene osudi kao ratnog zločinca – politički je cilj, sračunat na to da me se kao političkog takmaca ukloni s političke pozornice. To je i nezakonit i nemoralan cilj, a ovaj je postupak služio samo zato da bi postizanju toga cilja dao kakav-takav privid legalnosti. Presuda donesena u tom i takvom postupku suprotstavljena je ustavnim odredbama o temeljnim ljudskim pravima, osobito onima sadržanim u čl. 26, 28 i 29 Ustava RH. To jednostavno znači da takva presuda ne može opstati u društvu i državi koji svakodnevno pozivaju na uspostavu vladavine prava. Ona predstavlja uzmak neovisnog sudstva pred zahtjevima politički moćnih pojedinaca ili skupina što je nedopustivo u XXI. stoljeću u Europi i u zemlji u čijem 1. članku Ustava piše da je to demokratska i socijalna država."
-------------------------------------------------------
Odnos optužbe i presude prema Domovinskom ratu, a time i prema meni kao istaknutom sudioniku toga rata, vidljiv je već iz prvoga dijela izreke, tj. prvoga dijela opisa kaznenih djela za koja me tereti. Tako u izreci stoji:
"... u vrijeme obrane grada Osijeka od oružanih napada tzv. JNA i paravojnih postrojbi pobunjenog dijela lokalnog srpskog stanovništva na ustavno pravni poredak RH, ..."
Očigledno ni optužba, a ni presuda ne smatraju da je 1991. g. bila napadnuta Republika Hrvatska. Ona prema njihovu stajalištu nije tada ni postojala. Pobunjenici i JNA, za koju nije rečeno čija je bila vojska, napadali su grad Osijek, a nisu napadali Republiku Hrvatsku u cilju trajnog zaposjedanja cijelog ili pretežitog dijela njezina državnog područja i istrjebljenja hrvatskog naroda, već samo u cilju mijenjanja njezina ustavno-pravnog poretka. Takvo stajalište nije nepoznato i može ga se naći u brojnim ispravama koje je tijekom rata i poslije rata sve do današnjih dana proizvodila neprijateljska strana, ali se doista nije moglo očekivati da će takvo stajalište naći svoje mjesto u optužnici Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i presudi hrvatskog suda.
Iz navedenog opisa događaja tijekom 1991. g. slijedi da je grad Osijek vodio kakav svoj lokalni obračun sa srpskim pobunjenicima i JNA – tada još uvijek legalnom oružanom silom države kojoj je Hrvatska (kao Socijalistička Republika, kao pokrajina u sastavu Jugoslavije, kao paradržavna tvorevina?!) pripadala sve do 15. siječnja 1992. g., kako to presuda u svojem obrazloženju i potanko elaborira.
U Osijeku i okolici nije se 1991. g., prema mišljenju u presudi, vodio rat života i smrti, čiji je ulog bio ne samo opstanak mlade, neovisne hrvatske države, nego i opstanak samog hrvatskog naroda, već je to bio nemeđunarodni, lokalni oružani sukob. Optužba i presuda posve su zaboravile otvorene najave koje su dolazile iz Beograda, a najglasnije i najjasnije istaknute na Gazimestanu i Ušću, prema kojima je minimalni plan osvajača i pokretača napadačkog rata protiv Republike Hrvatske bilo zauzimanje i odcjepljenje dijela Hrvatske po crti Virovitica – Karlovac – Karlobag. Jedino je takav "zaborav" omogućio donošenje presude utemeljene na posve pogrješnoj i nedopustivoj primjeni odredaba zakona i međunarodnih izvora prava.
Istovremeno usvojenim opisom kaznenog djela i usvojenom pravnom kvalifikacijom po čl. 120 OKZ RH, dakle kvalifikacijom ratnog zločina, presuda je izravno i potpuno jasno kao ratne zločince označila sve pripadnike Zaštitne čete, odnosno 1. bojne osječkih branitelja i sve pripadnike Samostalne uskočke satnije, dakle one najhrabrije i Domovini najodanije hrvatske branitelje – takve koji su ustali u obranu Domovine u vrijeme kada su izgledi za preživljavanje bili minimalni, a izgledi za pobjedu gotovo nikakvi. Ta će činjenica ostati zabilježena u povijesti kao memento budućim generacijama, kao nešto što još nikada i nigdje nije zabilježeno.
----------------------------------------------------
Opravdavajući primjenu tih odredaba u presudi se navode razlozi za koje ne mogu vjerovati da se uopće mogu navoditi u presudi jednog suda koji 2009. g. djeluje u Republici Hrvatskoj i izriče presude u ime Republike Hrvatske. Na str. 150. (I-stupanjske presude) ispod podnaslova "Kaznena odgovornost optuženih za djela iz točke 1. i 2. i utvrđene kazne" nalazi se odlomak koji moram navesti:
"U odnosu na inkriminirane događaje valja navesti da tijekom studenog i prosinca 1991. godine Hrvatska još uvijek nije imala status države, iako je Sabor Republike Hrvatske 8. listopada 1991. godine donio odluku o raskidanju državno-pravnih sveza sa republikama i pokrajinama koje su tvorile dotadašnju SFRJ. To stoga jer tijekom 1991. godine u međunarodnim odnosima Hrvatska nije bila priznata država i tek 15. siječnja 1992. godine, kada je uslijedilo to priznanje, Republika Hrvatska u međunarodnim odnosima stječe državno-pravni subjektivitet. Prema tome, oružani sukobi do kojih je došlo tijekom 1991. godine na području republike Hrvatske, a u koje je na neprijateljskoj strani bila uključena i JNA, kao vojska SFRJ, nisu imali međunarodni karakter, pa je na ove događaje trebalo primijeniti pravila II Dopunskog protokola."
Iz navedenog dijela presude vidljivo je da ta presuda ne poštuje Ustav Republike Hrvatske donesen 22. prosinca 1990. g., a posebice ne poštuje Ustavnu odluku Sabora Republike Hrvatske donesenu 25. lipnja 1991. godine. Vidljivo je također da presuda ne razumije ni sadržaj ni smisao odluke o raskidu svih državno-pravnih sveza s prijašnjom državom od 8. listopada 1991. g. Jednako tako presude se ni malo ne tiču zaključci koje je Sabor RH donio na istoj sjednici 8. listopada 1991. g. Presuda uopće ne zna što u okviru međunarodnog javnog prava znači priznanje Republike Hrvatske do kojega je došlo 15. siječnja 1992. godine. Pri tom presuda ne vodi računa ni o prvom od ukupno petnaest pravnih mišljenja koje je donijela Badinterova komisija dana 29. studenog 1991. g., kojim navedena Komisija utvrđuje da se SFRJ raspala i da više ne postoji. Konačno, presuda stavlja sebe iznad obvezujuće Deklaracije Sabora Republike Hrvatske od 13. listopada 2003. godine i zauzima stajalište suprotno toj Deklaraciji!
Prvo je 22. prosinca 1990. godine donesen Ustav Republike Hrvatske kojim je nova država potpuno određena i uređena. To znači da već od objave toga Ustava postoji Republika Hrvatska kao država. Zatim je Ustavnom odlukom Sabora od 25. lipnja 1991. g. i službeno proglašena njezina samostalnost. Čini se da presuda ne zna da se toga dana svake godine u Republici Hrvatskoj kao službeni državni praznik slavi Dan državnosti. Zato nije na odmet podsjetiti kako glasi Članak I. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske donesene upravo toga dana, stoga ga zato ovdje navodim:
"Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom."
Sasvim je nevjerojatno da unatoč i usuprot tomu 2009. godine Županijski sud u Zagrebu smatra da Hrvatska kao država nije postojala sve do 15. siječnja 1992. godine. Upravo je navedena Ustavna odluka bila ona točka na kojoj se temeljilo međunarodno priznanje do kojega je došlo i prije 15. siječnja 1992. godine. Vjerujem da ne moram posebno tumačiti ono što mora znati i što zna svaki prosječni građanin: prvo – da bi neka država mogla biti međunarodno priznata, mora najprije postojati! Drugo – međunarodno priznanje neke države nema konstitutivni, već isključivo deklaratorni značaj. Uostalom, čak kada bi stajalište presude bilo održivo, morala bi presuda obrazložiti kakva je važnost činjenice da su Slovenija, Island i Vatikan priznali Republiku Hrvatsku znatno prije zemalja EU. Zato je stajalište pobijane presude posve neprihvatljivo, nedopustivo, a pravno u potpunosti neutemeljeno.
Polazeći od navedene Ustavne odluke od 25. lipnja 1991. godine donesena je i Odluka o raskidu svih državno-pravnih sveza s republikama i pokrajinama bivše SFRJ, koja je označila završetak postupka razdruživanja započet donošenjem Ustava 22. prosinca 1990. godine. Ta odluka upravo potvrđuje činjenicu da je Republika Hrvatska suverena i samostalna država čija državnost već postoji jer da nije tako ne bi postojao subjekt koji bi se mogao konačno i potpuno razdružiti od SFRJ.
Istoga dana kada je Sabor donio Odluku o raskidu, tj. 8. listopada 1991. godine, donio je i objavio i određene Zaključke (NN 53/91). Članak 1. tih Zaključaka glasi:
"Na Republiku Hrvatsku izvršena je oružana agresija od strane Republike Srbije i takozvane JNA.
Republika Hrvatska prisiljena je braniti se od agresije svim raspoloživim sredstvima."
Svojim je prvim pravnim mišljenjem od 29. studenoga 1991. godine Badinterova komisija jednom zauvijek razriješila pitanje bivše države. To pravno mišljenje polazi od dviju činjenica – prve – da se SFRJ raspala, i druge – da su nastale nove države. Dakle, nove države već postoje, a to znači da već postoji i Hrvatska pa nakon tog utvrđenja nije više bilo ikakvih razloga da druge države ne bi tu činjenicu i priznale. Osim onih država koje su to učinile još tijekom 1991. g. (Slovenija, Litva, Latvija, Estonija, Island) te Vatikana koji je to učinio 13. siječnja 1992. g., dana 15. siječnja 1992. godine Hrvatsku su priznale i zemlje Europske unije s još nekoliko drugih zemalja, a nakon njih u određenom razdoblju i sve ostale zemlje svijeta.Kada bi presuda bila u pravu, tada bi se Dan državnosti slavio onoga dana kada je Hrvatsku priznala prva država - Slovenija, a ne 25. lipnja.
Konačno, potaknut povremenom pojavom dovođenja u pitanje pravne prirode rata 1991. -1992. g. u Hrvatskoj, tj. je li to bio međunarodni ratni sukob ili je pak riječ o nemeđunarodnom ratnom sukobu, što je učestalo pokušavala učiniti poražena neprijateljska strana, Sabor RH dana 13. listopada 2003. godine donio je posebnu Deklaraciju kojom je završena svaka rasprava o pitanju pravne prirode rata u Hrvatskoj 1991.- 1992. g.. Na početku Deklaracije piše:
"... potvrđujući da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA, s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj."
Ista Deklaracija završava sljedećim odredbama:
"Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata kao zalog naše civilizacijske budućnosti."
Nakon svega navedenog Županijsko državno odvjetništvo nije imalo pravo i nije smjelo u svojoj optužnici pozivati se na primjenu odredaba međunarodnih konvencija koje se primjenjuju na nemeđunarodne ratne sukobe, a prvostupanjski sud isto tako nije imao pravo niti je smio prihvatiti takvu optužnicu i na temelju nje donijeti presudu.
S obzirom na to da nema nikakve dvojbe o tome da je Republika Hrvatska 1991. godine bila država te da nema nikakve dvojbe o tome da je bila izložena agresiji druge države, na događaje koji su se dogodili tijekom obrambenog rata mogle bi se primijeniti jedino one odredbe IV. ženevske konvencije, koje se odnose na međunarodne ratne sukobe, kao i odredbe I. dopunskog protokola, koji se odnosi na međunarodne ratne sukobe. Naravno, samo ako bi takvi događaji uopće ispunjavali uvjete pod kojima se primjenjuje međunarodno pravo.
Prema tomu, time što je kaznena djela za koja me je proglasila krivim pobijana presuda utemeljila na odredbama IV. ženevske konvencije koje se ne mogu primijeniti (Čl. 3.), kao i na odredbama II. dopunskog protokola, koji se iz navedenih razloga također ne može primijeniti, primijenila je zakon koji se ne može primijeniti, a time je učinila još jednu povrjedu Kaznenog zakona iz Čl. 368 toč. 4 ZKP.
---------------------------------------------
Osim odvjetnika Dražena Matijevića i osobno sam (Branimir Glavaš) u svojoj žalbi, koju sam podnio Vrhovnom sudu RH 5. siječnja 2010., na stranicama 80. i 81. između ostalog naveo:
„Isto tako u obrazloženju presude predsjednik Sudskog vijeća (Željko Horvatović) tvrdi da u studenom i prosincu 1991. godine „Hrvatska nije imala status države“ te da „…prema tome oružani sukobi do kojih je došlo 1991. godine nisu imali međunarodni karakter.“
Znači li to da napad na Osijek nije bio napad na Hrvatsku? Tom tvrdnjom predsjednik Sudskog vijeća (Željko Horvatović) obrambeni rat u Hrvatskoj (Domovinski rat) skandalozno izjednačava s građanskim, pa i ratom sukobljenih stranačkih milicija, grubo zanemarujući povijesnu istinu kao i činjenicu da je Republika Hrvatska i u jugoslavenskoj zajednici u svim elementima imala obilježja državnosti. Znači li to da bi pravomoćnošću ove presude i povijest Hrvatske bila bitno drugačije određena i vrjednovana? - pitam se (Branimir Glavaš) u svojoj žalbi dostavljenoj Vrhovnom sudu RH 7. siječnja 2010. godine, koju je Vrhovni sud RH 2. lipnja 2010. godine ODBIO.
Danas mi je poznato da je BRANKO HRVATIN, tadašnji i današnji predsjednik Vrhovnog suda RH, osobno dao nalog peteročlanom Sudskom vijeću Vrhovnog suda RH, kojim je predsjedavala sutkinja SENKA-KLARIĆ BARANOVIĆ, da se meni (Branimir Glavaš) obvezno pravomoćno presudi.
Bez namjere utjecanja na Vašu odluku (pozitivnu ili negativnu), molim da moje ustavne tužbe što prije riješite.
DOKAZI: Žalbe odvjetnika Dražena Matijevića i Branimira Glavaša Vrhovnom sudu RH, studeni 2009. i siječanj 2010. g., podnesene na I-stupanjsku presudu Županijskog suda u Zagrebu, koje se nalaze u spisu.
U Mostaru 5. prosinca 2014. godine Branimir Glavaš, dipl. iur.
O TOM OBAVIJESTITI:
1. Dr.sc. Jasnu Omejec, sutkinju i predsjednicu Ustavnog suda RH,
2. Snježanu Bagić, sutkinju i zamjenicu predsjednice Ustavnog suda RH,
3. Mr. sc. Matu Arlovića, sudca Ustavnog suda RH,
4. Dr. sc. Marka Babića, sudca Ustavnog suda RH,
5. Slavicu Banić, sutkinju Ustavnog suda RH,
6. Dr. sc. Maria Jelušića, sudca Ustavnog suda RH,
7. Dr. sc. Davora Krapca, sudca Ustavnog suda RH,
8. Dr. sc. Ivana Matiju, sudca Ustavnog suda RH,
9. Antuna Palarića, sudca Ustavnog suda RH,
10. Dr. sc. Aldu Radolovića, sudca Ustavnog suda RH,
11. Dr. sc. Dušku Šarin, sutkinju Ustavnog suda RH,
12. Miroslava Šeparovića, sudca Ustavnog suda RH,
13. Spis broj: U-III-4301/2010.
14. EUROPEAN COURT OF HUMAN RIGHTS-Strasbourg (kod-CRO-33137/14)
Nema komentara:
Objavi komentar